Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA I STRANI INVESTITORI: Puštili bi mi njih, ali oni nas neće

Objavljeno prije

na

Ponovo su crnogorski mediji prepuni priče o izgubljenim investicijama, otjeranim investitorima, međunarodnim zavjerama i pojedinačnim šićardžijskim interesima.

,,Političari, nekompetentni, neodgovorni ljudi i zla namjera otjerali su u posljednjih deset godina oko 1,5 milijardi eura investicija”, tvrdi suvlasnik Splendida Žarko Radulović na stranicama Pobjede, optužujući: ,,Ovo sa Kraljičinom plažom su uradili oni koji ni euro u životu svojom kreacijom nijesu zaradili, nijesu radili ni u jednoj firmi, nego bili i ostali na budžetu države ili opštine. Ovdje se nije štitila Crna Gora nego tuđi interesi onih koji treba da dođu kasnije i da Kraljičinu plažu uzmu za euro po kvadratu. U tome je poenta.”

Na izrečeno se, na istom mjestu, nadovezuje Predrag Drecun. Ekonomski analitičar i direktor Univerzal banke računa kako je Crna Gora, ,,zbog političkog nesuglasja na nivou vladajuće koalicije”, izgubila do 15 hiljada radnih mjesta!? ,,Direktne štete zbog odustajanja Royal grupe od Kraljičine plaže su 350 miliona eura, koliko je investitor namjeravao da uloži. Indirektni štetni efekti su ogromni, jer neće doći do povećanja cijena zemljišta na tom prostoru. Znamo da samo na osnovu urbanizacije, odnosno papirološke igre cijena zemljišta skače po četiri do pet puta…”.

Papirološke igre!? Drecun nema vremena za objašnjenja. Umjesto toga on nas uči da se strani kapital ne smije etiketirati kao sumnjiv. ,,Da je sumnjiv, valjda bi ga prije nas neko otkrio.” I onda, kako bi otklonio sve dileme, Drecun podsjeća na Taksina Šinavatru, odbjeglog premijera Tajlanda kome je Crna Gora dala državljanstvo u vrijeme dok se, zbog dokazane korupcije, nalazio na Interpolovoj potjernici. Šinavatra je, otkriva nam Drecun, bio spreman da u Crnu Goru uloži dvije milijarde, a mi smo ga dočekali na nož. Čak i da je to istina, valja imati na umu da je makar jednu od pomenute dvije milijarde Šinavatra, nezakonito, uzeo od vlastitog naroda (potvrđeno pravosnažnom presudom).

Da se mi, ipak, vratimo našoj muci. Čita li iko od nadležnih iz tužilaštva optužbe Radulovića i Drecuna? Ili su oni od iskaza Žarka Radulovića digli ruke nakon što je on u potpunosti promijenio priču o prijetnjama i ucjenama koje su prethodile ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića? Opet, nije teško pretpostaviti da čovjek koji upravlja hotelom podignutim novcem visokih oficira sovjetskog KGB-a i koji je tako, po službenoj dužnosti, postao dugogodišnji domaćin Branu Mićunoviću, najkontraverznijem od svih kontraverznih biznismena u Crnoj Gori. Isto možemo pretpostaviti i za čovjeka koji je od ekonomskog eksperta opozicione Narodne stranke dogurao do ličnog bankara braće Đukanović, odnosno direktora njihove Prve banke.

A, možda su u tužilaštvu oguglali na prozivke i upiranja prstom u neprijatelje stranih investitora. Nije to nova priča.

Počeo je, kako i dolikuje, lično Milo Đukanović. ,,Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je bio predsjednik DPS-a krajem 2011. kao da je ta sloboda stvar njegove volje. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (da se zna – izuzev jednog koji je bankrotirao svi ostali su još tu), ali među njima nijesu bili: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, Bepler i Džejkobsona, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura. Ili se tek spremaju da pred međunarodnim sudovima naplate javne i tajne dilove sa ovdašnjim vlastodršcima. Poput MNSS-a i CEAC-a. Njih vlast, ko zna zbog čega, nije otjerala iz Crne Gore onda kada je bilo jasno da krše ugovorena obećanja i važeće zakone. Umjesto toga, pravljeni su novi ugovori kojima su opraštane međusobne prevare, krivična djela, falsifikati… Pošto je ceh ispostavljen građanima Crne Gore partneri su se povukli u tajnost međunarodnih arbitraža. Tražeći još. I još.

Ovu priču možemo sagledati i iz druge vizure. One po kojoj se većina stranih investitora u Crnoj Gori obrela da bi na brzinu legalizovala i, ako je moguće, umnožila, novce stečene ko zna gdje i kako. Stvarni investitori, oni koji ulažu mnogo i na duge staze ostajali su u zapećku, zgroženi svime što su vidjeli i doživjeli u prisustvu ovdašnje političko-ekonomske elite.

Prema državnoj statistici, u Crnu Goru je od osamostaljenja do kraja prošle godine ušlo oko 5,5 milijardi eura. Đe su?

,,Crna Gora je 2006. i 2007. godine, tokom tzv. investicionog buma, bila školski primjer zemlje u kojoj kapital nedefinisanoga porijekla upravlja ekonomijom i uspostavlja temelje ekonomije. To je bio školski primjer kada jedna država dozvoli da joj perači para određuju ekonomsku budućnost”, definisala je nekadašnja urednica ekonomske rubrike Dana Jadranka Rabrenović. Slično je razmišljao i poslanik Mladen Bojanić: ,,Još jednom se pokazalo da kada vlast pravi zakone i strategiju ekonomskog razvoja prema ličnim potrebama, njihove lične potrebe postaju i zakoni i strategije.”

A rezultat takve politike može se sagledati i kroz podatak da u Crnoj Gori, u kojoj živi 195 hiljada domaćinstava, postoji 316 hiljada stanova. Gotovo 60 hiljada stanova, vrijednih oko tri milijarde eura, čekaju novog (prvog) vlasnika. A zarobljeni kapital, uz investitore, potražuju i banke, poreznici, izvođači…

Ali krupne riječi i još krupniji brojevi odvukli su nas od osnovne, koliko jednostavne – toliko i važne, činjenice: Da li je mjesecima hvaljeni i osporavani posao na Kraljičinoj plaži sa investitorima iz UAE bio saglasan sa zakonima koji važe u Crnoj Gori? Zašto se niko od nadležnih nije prihvatio svog posla i razriješio tu, možda i silom političkih interesa nametnutu, dilemu? Ima li odgovornih i njihove odgovornosti?

„Ne sviđa mi se klima kada svakog investitora ocjenjujemo kao problematičnog i sa sumnjivim kapitalom. Takođe nijesam ni pristalica da investitori sa raznoraznih destinacija i problematičnom prošlošću nađu prostor za uhljebljenje svoga kapitala na prostoru Crne Gore”, cijeni potpredsjednik Vlade i SDP-a Vujica Lazović, produbljujući konfuziju.

Crnogorska investitorska bajka se nastavlja. Ali slijedeći po malo zaboravljene, stare obrasce, prema kojima sretan kraj nije obavezan u pričama o princezama (crnogorski prirodni resursi), prinčevima (strani strateški investitori), mitskim bićima (DPSDP koalicija i njeni lideri Milo Đukanović i Ranko Krivokapić) i siromašnoj/napuštenoj djeci (građani Crne Gore i domaća mala i srednja preduzeća).

Između istine i mita

Ekonomski analitičari navode nekoliko političko-ekonomskih teorija (modela) na osnovu kojih se procjenjuju efekti stranih investicija na državu domaćina.

Klasična teorija, tako, insistira na koristima koje donose strane investicije. Tu se u prvi plan stavljaju novi finansijski prihodi države i lokalne samouprave, nova radna mjesta, transferi znanja i novih tehnologija, a nerijetko se ističe i (ne)provjerena teza o podizanju dostignutog stepena ljudskih prava zbog ekonomskog napretka društva. Najglasniji zastupnici ove teorije po pravilu su glasnogovornici velikih korporacija, zemalja izvoznica novca i tzv. neoliberalne ekonomske škole.

Sasvim suprotno, teorija zavisnosti u prvi plan stavlja profit koji strani investitori ostvaruju na račun zemlje domaćina: crpeći njene prirodne, privredne i društvene resurse. Te analize, po pravilu, prati i podsjećanje na naglašenu spremnost na bjekstvo stranog kapitala u slučaju bilo kakvih ekonomskih problema zemlje domaćina. Najbrojnije sljedbenike ova teorija je imala među ekonomistima zemalja ,,trećeg svijeta”, bivšim kolonijama koje su nakon borbe za političku nezavisnost povele jednako zahtjevnu i dugotrajnu bitku za vraćanje kontrole nad vlastitim ekonomskim resursima.

Između ova dva ideološki suprotstavljena koncepta svoje mjesto je našla teorija srednjeg puta. Prema njoj se koristi i štete stranih investicija mogu procjenjivati i analizirati samo tako što se u obzir uzmu parametri vezani za konkretan slučaj (posao).

Prilično je očigledno da je ovaj model najmanje zastupljen u ovdašnjim političko-ekonomskim raspravama na temu stranih investicija. Realizovanih, obećanih i propalih. Možda i zbog toga što nam za takav pristup nedostaju konkretni podaci koje Vlada i njeni strateški partneri proglašavaju poslovnom tajnom, ali i spremnost da se oni objektivno analiziraju.

 

Nije tender što je nekad bio

Vratimo li se koju godinu unazad, sjetićemo se kako je Žarko Radulović negdje 2011-‘12. definisao da ,,nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”. Još tada je, kao eksplicitan primjer te zle namjere, suvlasnik Splendida navodio slučaj Valdanos.

Podsjetimo se: Vlada je početkom decenije pokušavala da u višedecenijski zakup izda uvalu Valdanos, veliki maslinjak na obali mora između Bara i Ulcinja koji je svojevremeno, za potrebe tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), nacionalizovan od nekoliko ulcinjskih familija.

Britanska kompanija Kubuks klan postala je favorit Tenderske komisije kojom je komandovao Vujica Lazović. Ali, uoči potpisivanja ugovora MANS je obznanio da navodni Britanci ne zadovoljavaju ni formalne uslove tendera – da su tri prethodne poslovne godine završili sa pozitivnim saldom na računu.

Umjesto da objasni zbog čega je mjesecima vodio pregovore sa neadekvatnim ponuđačem, Lazović je, neposredno u oči najavljenog potpisivanja ugovora, pred Kubuks klan postavio paket krajnje neprimjerenih uslova, tjerajući dojučerašnje miljenike. Tako je završena priča o Vladanosu.

A Radulović je žalio i kritikovao. ,,Kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Tek nedavno saznajemo kako njegova ljutnja nije bila samo ideološkog karaktera.

Kraljičina plaža je kopija slučaja Valdanos, pojasnio nam je Radulović prošle nedjelje. “Sada mogu otvoreno da kažem za Valdanos, tada nijesam mogao jer sam bio uključen, da je glavni investitor bila majka kraljica Saudijske Arabije. Oko 340 miliona eura je trebalo ona da uloži, a španski hotelski lanac Nelia 40 miliona. Kubus luks je bio samo frontmen…”.

Primjećujete da nam Radulović nije otkrio vlastitu ulogu u tom poslu.

Možda će nas o tome, za koju godinu, izvijestiti Vujica Lazović. Kada bude objašnjavao vlastitu ulogu u nizu najvećih i najproblematičnijih privatizacija u Crnoj Gori (Jugopetrol, Telekom, KAP, Elektroprivreda…).

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo