Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA I STRANI INVESTITORI: Puštili bi mi njih, ali oni nas neće

Objavljeno prije

na

Ponovo su crnogorski mediji prepuni priče o izgubljenim investicijama, otjeranim investitorima, međunarodnim zavjerama i pojedinačnim šićardžijskim interesima.

,,Političari, nekompetentni, neodgovorni ljudi i zla namjera otjerali su u posljednjih deset godina oko 1,5 milijardi eura investicija”, tvrdi suvlasnik Splendida Žarko Radulović na stranicama Pobjede, optužujući: ,,Ovo sa Kraljičinom plažom su uradili oni koji ni euro u životu svojom kreacijom nijesu zaradili, nijesu radili ni u jednoj firmi, nego bili i ostali na budžetu države ili opštine. Ovdje se nije štitila Crna Gora nego tuđi interesi onih koji treba da dođu kasnije i da Kraljičinu plažu uzmu za euro po kvadratu. U tome je poenta.”

Na izrečeno se, na istom mjestu, nadovezuje Predrag Drecun. Ekonomski analitičar i direktor Univerzal banke računa kako je Crna Gora, ,,zbog političkog nesuglasja na nivou vladajuće koalicije”, izgubila do 15 hiljada radnih mjesta!? ,,Direktne štete zbog odustajanja Royal grupe od Kraljičine plaže su 350 miliona eura, koliko je investitor namjeravao da uloži. Indirektni štetni efekti su ogromni, jer neće doći do povećanja cijena zemljišta na tom prostoru. Znamo da samo na osnovu urbanizacije, odnosno papirološke igre cijena zemljišta skače po četiri do pet puta…”.

Papirološke igre!? Drecun nema vremena za objašnjenja. Umjesto toga on nas uči da se strani kapital ne smije etiketirati kao sumnjiv. ,,Da je sumnjiv, valjda bi ga prije nas neko otkrio.” I onda, kako bi otklonio sve dileme, Drecun podsjeća na Taksina Šinavatru, odbjeglog premijera Tajlanda kome je Crna Gora dala državljanstvo u vrijeme dok se, zbog dokazane korupcije, nalazio na Interpolovoj potjernici. Šinavatra je, otkriva nam Drecun, bio spreman da u Crnu Goru uloži dvije milijarde, a mi smo ga dočekali na nož. Čak i da je to istina, valja imati na umu da je makar jednu od pomenute dvije milijarde Šinavatra, nezakonito, uzeo od vlastitog naroda (potvrđeno pravosnažnom presudom).

Da se mi, ipak, vratimo našoj muci. Čita li iko od nadležnih iz tužilaštva optužbe Radulovića i Drecuna? Ili su oni od iskaza Žarka Radulovića digli ruke nakon što je on u potpunosti promijenio priču o prijetnjama i ucjenama koje su prethodile ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića? Opet, nije teško pretpostaviti da čovjek koji upravlja hotelom podignutim novcem visokih oficira sovjetskog KGB-a i koji je tako, po službenoj dužnosti, postao dugogodišnji domaćin Branu Mićunoviću, najkontraverznijem od svih kontraverznih biznismena u Crnoj Gori. Isto možemo pretpostaviti i za čovjeka koji je od ekonomskog eksperta opozicione Narodne stranke dogurao do ličnog bankara braće Đukanović, odnosno direktora njihove Prve banke.

A, možda su u tužilaštvu oguglali na prozivke i upiranja prstom u neprijatelje stranih investitora. Nije to nova priča.

Počeo je, kako i dolikuje, lično Milo Đukanović. ,,Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je bio predsjednik DPS-a krajem 2011. kao da je ta sloboda stvar njegove volje. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (da se zna – izuzev jednog koji je bankrotirao svi ostali su još tu), ali među njima nijesu bili: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, Bepler i Džejkobsona, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura. Ili se tek spremaju da pred međunarodnim sudovima naplate javne i tajne dilove sa ovdašnjim vlastodršcima. Poput MNSS-a i CEAC-a. Njih vlast, ko zna zbog čega, nije otjerala iz Crne Gore onda kada je bilo jasno da krše ugovorena obećanja i važeće zakone. Umjesto toga, pravljeni su novi ugovori kojima su opraštane međusobne prevare, krivična djela, falsifikati… Pošto je ceh ispostavljen građanima Crne Gore partneri su se povukli u tajnost međunarodnih arbitraža. Tražeći još. I još.

Ovu priču možemo sagledati i iz druge vizure. One po kojoj se većina stranih investitora u Crnoj Gori obrela da bi na brzinu legalizovala i, ako je moguće, umnožila, novce stečene ko zna gdje i kako. Stvarni investitori, oni koji ulažu mnogo i na duge staze ostajali su u zapećku, zgroženi svime što su vidjeli i doživjeli u prisustvu ovdašnje političko-ekonomske elite.

Prema državnoj statistici, u Crnu Goru je od osamostaljenja do kraja prošle godine ušlo oko 5,5 milijardi eura. Đe su?

,,Crna Gora je 2006. i 2007. godine, tokom tzv. investicionog buma, bila školski primjer zemlje u kojoj kapital nedefinisanoga porijekla upravlja ekonomijom i uspostavlja temelje ekonomije. To je bio školski primjer kada jedna država dozvoli da joj perači para određuju ekonomsku budućnost”, definisala je nekadašnja urednica ekonomske rubrike Dana Jadranka Rabrenović. Slično je razmišljao i poslanik Mladen Bojanić: ,,Još jednom se pokazalo da kada vlast pravi zakone i strategiju ekonomskog razvoja prema ličnim potrebama, njihove lične potrebe postaju i zakoni i strategije.”

A rezultat takve politike može se sagledati i kroz podatak da u Crnoj Gori, u kojoj živi 195 hiljada domaćinstava, postoji 316 hiljada stanova. Gotovo 60 hiljada stanova, vrijednih oko tri milijarde eura, čekaju novog (prvog) vlasnika. A zarobljeni kapital, uz investitore, potražuju i banke, poreznici, izvođači…

Ali krupne riječi i još krupniji brojevi odvukli su nas od osnovne, koliko jednostavne – toliko i važne, činjenice: Da li je mjesecima hvaljeni i osporavani posao na Kraljičinoj plaži sa investitorima iz UAE bio saglasan sa zakonima koji važe u Crnoj Gori? Zašto se niko od nadležnih nije prihvatio svog posla i razriješio tu, možda i silom političkih interesa nametnutu, dilemu? Ima li odgovornih i njihove odgovornosti?

„Ne sviđa mi se klima kada svakog investitora ocjenjujemo kao problematičnog i sa sumnjivim kapitalom. Takođe nijesam ni pristalica da investitori sa raznoraznih destinacija i problematičnom prošlošću nađu prostor za uhljebljenje svoga kapitala na prostoru Crne Gore”, cijeni potpredsjednik Vlade i SDP-a Vujica Lazović, produbljujući konfuziju.

Crnogorska investitorska bajka se nastavlja. Ali slijedeći po malo zaboravljene, stare obrasce, prema kojima sretan kraj nije obavezan u pričama o princezama (crnogorski prirodni resursi), prinčevima (strani strateški investitori), mitskim bićima (DPSDP koalicija i njeni lideri Milo Đukanović i Ranko Krivokapić) i siromašnoj/napuštenoj djeci (građani Crne Gore i domaća mala i srednja preduzeća).

Između istine i mita

Ekonomski analitičari navode nekoliko političko-ekonomskih teorija (modela) na osnovu kojih se procjenjuju efekti stranih investicija na državu domaćina.

Klasična teorija, tako, insistira na koristima koje donose strane investicije. Tu se u prvi plan stavljaju novi finansijski prihodi države i lokalne samouprave, nova radna mjesta, transferi znanja i novih tehnologija, a nerijetko se ističe i (ne)provjerena teza o podizanju dostignutog stepena ljudskih prava zbog ekonomskog napretka društva. Najglasniji zastupnici ove teorije po pravilu su glasnogovornici velikih korporacija, zemalja izvoznica novca i tzv. neoliberalne ekonomske škole.

Sasvim suprotno, teorija zavisnosti u prvi plan stavlja profit koji strani investitori ostvaruju na račun zemlje domaćina: crpeći njene prirodne, privredne i društvene resurse. Te analize, po pravilu, prati i podsjećanje na naglašenu spremnost na bjekstvo stranog kapitala u slučaju bilo kakvih ekonomskih problema zemlje domaćina. Najbrojnije sljedbenike ova teorija je imala među ekonomistima zemalja ,,trećeg svijeta”, bivšim kolonijama koje su nakon borbe za političku nezavisnost povele jednako zahtjevnu i dugotrajnu bitku za vraćanje kontrole nad vlastitim ekonomskim resursima.

Između ova dva ideološki suprotstavljena koncepta svoje mjesto je našla teorija srednjeg puta. Prema njoj se koristi i štete stranih investicija mogu procjenjivati i analizirati samo tako što se u obzir uzmu parametri vezani za konkretan slučaj (posao).

Prilično je očigledno da je ovaj model najmanje zastupljen u ovdašnjim političko-ekonomskim raspravama na temu stranih investicija. Realizovanih, obećanih i propalih. Možda i zbog toga što nam za takav pristup nedostaju konkretni podaci koje Vlada i njeni strateški partneri proglašavaju poslovnom tajnom, ali i spremnost da se oni objektivno analiziraju.

 

Nije tender što je nekad bio

Vratimo li se koju godinu unazad, sjetićemo se kako je Žarko Radulović negdje 2011-‘12. definisao da ,,nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”. Još tada je, kao eksplicitan primjer te zle namjere, suvlasnik Splendida navodio slučaj Valdanos.

Podsjetimo se: Vlada je početkom decenije pokušavala da u višedecenijski zakup izda uvalu Valdanos, veliki maslinjak na obali mora između Bara i Ulcinja koji je svojevremeno, za potrebe tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), nacionalizovan od nekoliko ulcinjskih familija.

Britanska kompanija Kubuks klan postala je favorit Tenderske komisije kojom je komandovao Vujica Lazović. Ali, uoči potpisivanja ugovora MANS je obznanio da navodni Britanci ne zadovoljavaju ni formalne uslove tendera – da su tri prethodne poslovne godine završili sa pozitivnim saldom na računu.

Umjesto da objasni zbog čega je mjesecima vodio pregovore sa neadekvatnim ponuđačem, Lazović je, neposredno u oči najavljenog potpisivanja ugovora, pred Kubuks klan postavio paket krajnje neprimjerenih uslova, tjerajući dojučerašnje miljenike. Tako je završena priča o Vladanosu.

A Radulović je žalio i kritikovao. ,,Kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Tek nedavno saznajemo kako njegova ljutnja nije bila samo ideološkog karaktera.

Kraljičina plaža je kopija slučaja Valdanos, pojasnio nam je Radulović prošle nedjelje. “Sada mogu otvoreno da kažem za Valdanos, tada nijesam mogao jer sam bio uključen, da je glavni investitor bila majka kraljica Saudijske Arabije. Oko 340 miliona eura je trebalo ona da uloži, a španski hotelski lanac Nelia 40 miliona. Kubus luks je bio samo frontmen…”.

Primjećujete da nam Radulović nije otkrio vlastitu ulogu u tom poslu.

Možda će nas o tome, za koju godinu, izvijestiti Vujica Lazović. Kada bude objašnjavao vlastitu ulogu u nizu najvećih i najproblematičnijih privatizacija u Crnoj Gori (Jugopetrol, Telekom, KAP, Elektroprivreda…).

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo