Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA I STRANI INVESTITORI: Puštili bi mi njih, ali oni nas neće

Objavljeno prije

na

Ponovo su crnogorski mediji prepuni priče o izgubljenim investicijama, otjeranim investitorima, međunarodnim zavjerama i pojedinačnim šićardžijskim interesima.

,,Političari, nekompetentni, neodgovorni ljudi i zla namjera otjerali su u posljednjih deset godina oko 1,5 milijardi eura investicija”, tvrdi suvlasnik Splendida Žarko Radulović na stranicama Pobjede, optužujući: ,,Ovo sa Kraljičinom plažom su uradili oni koji ni euro u životu svojom kreacijom nijesu zaradili, nijesu radili ni u jednoj firmi, nego bili i ostali na budžetu države ili opštine. Ovdje se nije štitila Crna Gora nego tuđi interesi onih koji treba da dođu kasnije i da Kraljičinu plažu uzmu za euro po kvadratu. U tome je poenta.”

Na izrečeno se, na istom mjestu, nadovezuje Predrag Drecun. Ekonomski analitičar i direktor Univerzal banke računa kako je Crna Gora, ,,zbog političkog nesuglasja na nivou vladajuće koalicije”, izgubila do 15 hiljada radnih mjesta!? ,,Direktne štete zbog odustajanja Royal grupe od Kraljičine plaže su 350 miliona eura, koliko je investitor namjeravao da uloži. Indirektni štetni efekti su ogromni, jer neće doći do povećanja cijena zemljišta na tom prostoru. Znamo da samo na osnovu urbanizacije, odnosno papirološke igre cijena zemljišta skače po četiri do pet puta…”.

Papirološke igre!? Drecun nema vremena za objašnjenja. Umjesto toga on nas uči da se strani kapital ne smije etiketirati kao sumnjiv. ,,Da je sumnjiv, valjda bi ga prije nas neko otkrio.” I onda, kako bi otklonio sve dileme, Drecun podsjeća na Taksina Šinavatru, odbjeglog premijera Tajlanda kome je Crna Gora dala državljanstvo u vrijeme dok se, zbog dokazane korupcije, nalazio na Interpolovoj potjernici. Šinavatra je, otkriva nam Drecun, bio spreman da u Crnu Goru uloži dvije milijarde, a mi smo ga dočekali na nož. Čak i da je to istina, valja imati na umu da je makar jednu od pomenute dvije milijarde Šinavatra, nezakonito, uzeo od vlastitog naroda (potvrđeno pravosnažnom presudom).

Da se mi, ipak, vratimo našoj muci. Čita li iko od nadležnih iz tužilaštva optužbe Radulovića i Drecuna? Ili su oni od iskaza Žarka Radulovića digli ruke nakon što je on u potpunosti promijenio priču o prijetnjama i ucjenama koje su prethodile ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića? Opet, nije teško pretpostaviti da čovjek koji upravlja hotelom podignutim novcem visokih oficira sovjetskog KGB-a i koji je tako, po službenoj dužnosti, postao dugogodišnji domaćin Branu Mićunoviću, najkontraverznijem od svih kontraverznih biznismena u Crnoj Gori. Isto možemo pretpostaviti i za čovjeka koji je od ekonomskog eksperta opozicione Narodne stranke dogurao do ličnog bankara braće Đukanović, odnosno direktora njihove Prve banke.

A, možda su u tužilaštvu oguglali na prozivke i upiranja prstom u neprijatelje stranih investitora. Nije to nova priča.

Počeo je, kako i dolikuje, lično Milo Đukanović. ,,Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je bio predsjednik DPS-a krajem 2011. kao da je ta sloboda stvar njegove volje. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (da se zna – izuzev jednog koji je bankrotirao svi ostali su još tu), ali među njima nijesu bili: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, Bepler i Džejkobsona, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura. Ili se tek spremaju da pred međunarodnim sudovima naplate javne i tajne dilove sa ovdašnjim vlastodršcima. Poput MNSS-a i CEAC-a. Njih vlast, ko zna zbog čega, nije otjerala iz Crne Gore onda kada je bilo jasno da krše ugovorena obećanja i važeće zakone. Umjesto toga, pravljeni su novi ugovori kojima su opraštane međusobne prevare, krivična djela, falsifikati… Pošto je ceh ispostavljen građanima Crne Gore partneri su se povukli u tajnost međunarodnih arbitraža. Tražeći još. I još.

Ovu priču možemo sagledati i iz druge vizure. One po kojoj se većina stranih investitora u Crnoj Gori obrela da bi na brzinu legalizovala i, ako je moguće, umnožila, novce stečene ko zna gdje i kako. Stvarni investitori, oni koji ulažu mnogo i na duge staze ostajali su u zapećku, zgroženi svime što su vidjeli i doživjeli u prisustvu ovdašnje političko-ekonomske elite.

Prema državnoj statistici, u Crnu Goru je od osamostaljenja do kraja prošle godine ušlo oko 5,5 milijardi eura. Đe su?

,,Crna Gora je 2006. i 2007. godine, tokom tzv. investicionog buma, bila školski primjer zemlje u kojoj kapital nedefinisanoga porijekla upravlja ekonomijom i uspostavlja temelje ekonomije. To je bio školski primjer kada jedna država dozvoli da joj perači para određuju ekonomsku budućnost”, definisala je nekadašnja urednica ekonomske rubrike Dana Jadranka Rabrenović. Slično je razmišljao i poslanik Mladen Bojanić: ,,Još jednom se pokazalo da kada vlast pravi zakone i strategiju ekonomskog razvoja prema ličnim potrebama, njihove lične potrebe postaju i zakoni i strategije.”

A rezultat takve politike može se sagledati i kroz podatak da u Crnoj Gori, u kojoj živi 195 hiljada domaćinstava, postoji 316 hiljada stanova. Gotovo 60 hiljada stanova, vrijednih oko tri milijarde eura, čekaju novog (prvog) vlasnika. A zarobljeni kapital, uz investitore, potražuju i banke, poreznici, izvođači…

Ali krupne riječi i još krupniji brojevi odvukli su nas od osnovne, koliko jednostavne – toliko i važne, činjenice: Da li je mjesecima hvaljeni i osporavani posao na Kraljičinoj plaži sa investitorima iz UAE bio saglasan sa zakonima koji važe u Crnoj Gori? Zašto se niko od nadležnih nije prihvatio svog posla i razriješio tu, možda i silom političkih interesa nametnutu, dilemu? Ima li odgovornih i njihove odgovornosti?

„Ne sviđa mi se klima kada svakog investitora ocjenjujemo kao problematičnog i sa sumnjivim kapitalom. Takođe nijesam ni pristalica da investitori sa raznoraznih destinacija i problematičnom prošlošću nađu prostor za uhljebljenje svoga kapitala na prostoru Crne Gore”, cijeni potpredsjednik Vlade i SDP-a Vujica Lazović, produbljujući konfuziju.

Crnogorska investitorska bajka se nastavlja. Ali slijedeći po malo zaboravljene, stare obrasce, prema kojima sretan kraj nije obavezan u pričama o princezama (crnogorski prirodni resursi), prinčevima (strani strateški investitori), mitskim bićima (DPSDP koalicija i njeni lideri Milo Đukanović i Ranko Krivokapić) i siromašnoj/napuštenoj djeci (građani Crne Gore i domaća mala i srednja preduzeća).

Između istine i mita

Ekonomski analitičari navode nekoliko političko-ekonomskih teorija (modela) na osnovu kojih se procjenjuju efekti stranih investicija na državu domaćina.

Klasična teorija, tako, insistira na koristima koje donose strane investicije. Tu se u prvi plan stavljaju novi finansijski prihodi države i lokalne samouprave, nova radna mjesta, transferi znanja i novih tehnologija, a nerijetko se ističe i (ne)provjerena teza o podizanju dostignutog stepena ljudskih prava zbog ekonomskog napretka društva. Najglasniji zastupnici ove teorije po pravilu su glasnogovornici velikih korporacija, zemalja izvoznica novca i tzv. neoliberalne ekonomske škole.

Sasvim suprotno, teorija zavisnosti u prvi plan stavlja profit koji strani investitori ostvaruju na račun zemlje domaćina: crpeći njene prirodne, privredne i društvene resurse. Te analize, po pravilu, prati i podsjećanje na naglašenu spremnost na bjekstvo stranog kapitala u slučaju bilo kakvih ekonomskih problema zemlje domaćina. Najbrojnije sljedbenike ova teorija je imala među ekonomistima zemalja ,,trećeg svijeta”, bivšim kolonijama koje su nakon borbe za političku nezavisnost povele jednako zahtjevnu i dugotrajnu bitku za vraćanje kontrole nad vlastitim ekonomskim resursima.

Između ova dva ideološki suprotstavljena koncepta svoje mjesto je našla teorija srednjeg puta. Prema njoj se koristi i štete stranih investicija mogu procjenjivati i analizirati samo tako što se u obzir uzmu parametri vezani za konkretan slučaj (posao).

Prilično je očigledno da je ovaj model najmanje zastupljen u ovdašnjim političko-ekonomskim raspravama na temu stranih investicija. Realizovanih, obećanih i propalih. Možda i zbog toga što nam za takav pristup nedostaju konkretni podaci koje Vlada i njeni strateški partneri proglašavaju poslovnom tajnom, ali i spremnost da se oni objektivno analiziraju.

 

Nije tender što je nekad bio

Vratimo li se koju godinu unazad, sjetićemo se kako je Žarko Radulović negdje 2011-‘12. definisao da ,,nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”. Još tada je, kao eksplicitan primjer te zle namjere, suvlasnik Splendida navodio slučaj Valdanos.

Podsjetimo se: Vlada je početkom decenije pokušavala da u višedecenijski zakup izda uvalu Valdanos, veliki maslinjak na obali mora između Bara i Ulcinja koji je svojevremeno, za potrebe tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), nacionalizovan od nekoliko ulcinjskih familija.

Britanska kompanija Kubuks klan postala je favorit Tenderske komisije kojom je komandovao Vujica Lazović. Ali, uoči potpisivanja ugovora MANS je obznanio da navodni Britanci ne zadovoljavaju ni formalne uslove tendera – da su tri prethodne poslovne godine završili sa pozitivnim saldom na računu.

Umjesto da objasni zbog čega je mjesecima vodio pregovore sa neadekvatnim ponuđačem, Lazović je, neposredno u oči najavljenog potpisivanja ugovora, pred Kubuks klan postavio paket krajnje neprimjerenih uslova, tjerajući dojučerašnje miljenike. Tako je završena priča o Vladanosu.

A Radulović je žalio i kritikovao. ,,Kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Tek nedavno saznajemo kako njegova ljutnja nije bila samo ideološkog karaktera.

Kraljičina plaža je kopija slučaja Valdanos, pojasnio nam je Radulović prošle nedjelje. “Sada mogu otvoreno da kažem za Valdanos, tada nijesam mogao jer sam bio uključen, da je glavni investitor bila majka kraljica Saudijske Arabije. Oko 340 miliona eura je trebalo ona da uloži, a španski hotelski lanac Nelia 40 miliona. Kubus luks je bio samo frontmen…”.

Primjećujete da nam Radulović nije otkrio vlastitu ulogu u tom poslu.

Možda će nas o tome, za koju godinu, izvijestiti Vujica Lazović. Kada bude objašnjavao vlastitu ulogu u nizu najvećih i najproblematičnijih privatizacija u Crnoj Gori (Jugopetrol, Telekom, KAP, Elektroprivreda…).

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo