Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA I STRANI INVESTITORI: Puštili bi mi njih, ali oni nas neće

Objavljeno prije

na

Ponovo su crnogorski mediji prepuni priče o izgubljenim investicijama, otjeranim investitorima, međunarodnim zavjerama i pojedinačnim šićardžijskim interesima.

,,Političari, nekompetentni, neodgovorni ljudi i zla namjera otjerali su u posljednjih deset godina oko 1,5 milijardi eura investicija”, tvrdi suvlasnik Splendida Žarko Radulović na stranicama Pobjede, optužujući: ,,Ovo sa Kraljičinom plažom su uradili oni koji ni euro u životu svojom kreacijom nijesu zaradili, nijesu radili ni u jednoj firmi, nego bili i ostali na budžetu države ili opštine. Ovdje se nije štitila Crna Gora nego tuđi interesi onih koji treba da dođu kasnije i da Kraljičinu plažu uzmu za euro po kvadratu. U tome je poenta.”

Na izrečeno se, na istom mjestu, nadovezuje Predrag Drecun. Ekonomski analitičar i direktor Univerzal banke računa kako je Crna Gora, ,,zbog političkog nesuglasja na nivou vladajuće koalicije”, izgubila do 15 hiljada radnih mjesta!? ,,Direktne štete zbog odustajanja Royal grupe od Kraljičine plaže su 350 miliona eura, koliko je investitor namjeravao da uloži. Indirektni štetni efekti su ogromni, jer neće doći do povećanja cijena zemljišta na tom prostoru. Znamo da samo na osnovu urbanizacije, odnosno papirološke igre cijena zemljišta skače po četiri do pet puta…”.

Papirološke igre!? Drecun nema vremena za objašnjenja. Umjesto toga on nas uči da se strani kapital ne smije etiketirati kao sumnjiv. ,,Da je sumnjiv, valjda bi ga prije nas neko otkrio.” I onda, kako bi otklonio sve dileme, Drecun podsjeća na Taksina Šinavatru, odbjeglog premijera Tajlanda kome je Crna Gora dala državljanstvo u vrijeme dok se, zbog dokazane korupcije, nalazio na Interpolovoj potjernici. Šinavatra je, otkriva nam Drecun, bio spreman da u Crnu Goru uloži dvije milijarde, a mi smo ga dočekali na nož. Čak i da je to istina, valja imati na umu da je makar jednu od pomenute dvije milijarde Šinavatra, nezakonito, uzeo od vlastitog naroda (potvrđeno pravosnažnom presudom).

Da se mi, ipak, vratimo našoj muci. Čita li iko od nadležnih iz tužilaštva optužbe Radulovića i Drecuna? Ili su oni od iskaza Žarka Radulovića digli ruke nakon što je on u potpunosti promijenio priču o prijetnjama i ucjenama koje su prethodile ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića? Opet, nije teško pretpostaviti da čovjek koji upravlja hotelom podignutim novcem visokih oficira sovjetskog KGB-a i koji je tako, po službenoj dužnosti, postao dugogodišnji domaćin Branu Mićunoviću, najkontraverznijem od svih kontraverznih biznismena u Crnoj Gori. Isto možemo pretpostaviti i za čovjeka koji je od ekonomskog eksperta opozicione Narodne stranke dogurao do ličnog bankara braće Đukanović, odnosno direktora njihove Prve banke.

A, možda su u tužilaštvu oguglali na prozivke i upiranja prstom u neprijatelje stranih investitora. Nije to nova priča.

Počeo je, kako i dolikuje, lično Milo Đukanović. ,,Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je bio predsjednik DPS-a krajem 2011. kao da je ta sloboda stvar njegove volje. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (da se zna – izuzev jednog koji je bankrotirao svi ostali su još tu), ali među njima nijesu bili: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, Bepler i Džejkobsona, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura. Ili se tek spremaju da pred međunarodnim sudovima naplate javne i tajne dilove sa ovdašnjim vlastodršcima. Poput MNSS-a i CEAC-a. Njih vlast, ko zna zbog čega, nije otjerala iz Crne Gore onda kada je bilo jasno da krše ugovorena obećanja i važeće zakone. Umjesto toga, pravljeni su novi ugovori kojima su opraštane međusobne prevare, krivična djela, falsifikati… Pošto je ceh ispostavljen građanima Crne Gore partneri su se povukli u tajnost međunarodnih arbitraža. Tražeći još. I još.

Ovu priču možemo sagledati i iz druge vizure. One po kojoj se većina stranih investitora u Crnoj Gori obrela da bi na brzinu legalizovala i, ako je moguće, umnožila, novce stečene ko zna gdje i kako. Stvarni investitori, oni koji ulažu mnogo i na duge staze ostajali su u zapećku, zgroženi svime što su vidjeli i doživjeli u prisustvu ovdašnje političko-ekonomske elite.

Prema državnoj statistici, u Crnu Goru je od osamostaljenja do kraja prošle godine ušlo oko 5,5 milijardi eura. Đe su?

,,Crna Gora je 2006. i 2007. godine, tokom tzv. investicionog buma, bila školski primjer zemlje u kojoj kapital nedefinisanoga porijekla upravlja ekonomijom i uspostavlja temelje ekonomije. To je bio školski primjer kada jedna država dozvoli da joj perači para određuju ekonomsku budućnost”, definisala je nekadašnja urednica ekonomske rubrike Dana Jadranka Rabrenović. Slično je razmišljao i poslanik Mladen Bojanić: ,,Još jednom se pokazalo da kada vlast pravi zakone i strategiju ekonomskog razvoja prema ličnim potrebama, njihove lične potrebe postaju i zakoni i strategije.”

A rezultat takve politike može se sagledati i kroz podatak da u Crnoj Gori, u kojoj živi 195 hiljada domaćinstava, postoji 316 hiljada stanova. Gotovo 60 hiljada stanova, vrijednih oko tri milijarde eura, čekaju novog (prvog) vlasnika. A zarobljeni kapital, uz investitore, potražuju i banke, poreznici, izvođači…

Ali krupne riječi i još krupniji brojevi odvukli su nas od osnovne, koliko jednostavne – toliko i važne, činjenice: Da li je mjesecima hvaljeni i osporavani posao na Kraljičinoj plaži sa investitorima iz UAE bio saglasan sa zakonima koji važe u Crnoj Gori? Zašto se niko od nadležnih nije prihvatio svog posla i razriješio tu, možda i silom političkih interesa nametnutu, dilemu? Ima li odgovornih i njihove odgovornosti?

„Ne sviđa mi se klima kada svakog investitora ocjenjujemo kao problematičnog i sa sumnjivim kapitalom. Takođe nijesam ni pristalica da investitori sa raznoraznih destinacija i problematičnom prošlošću nađu prostor za uhljebljenje svoga kapitala na prostoru Crne Gore”, cijeni potpredsjednik Vlade i SDP-a Vujica Lazović, produbljujući konfuziju.

Crnogorska investitorska bajka se nastavlja. Ali slijedeći po malo zaboravljene, stare obrasce, prema kojima sretan kraj nije obavezan u pričama o princezama (crnogorski prirodni resursi), prinčevima (strani strateški investitori), mitskim bićima (DPSDP koalicija i njeni lideri Milo Đukanović i Ranko Krivokapić) i siromašnoj/napuštenoj djeci (građani Crne Gore i domaća mala i srednja preduzeća).

Između istine i mita

Ekonomski analitičari navode nekoliko političko-ekonomskih teorija (modela) na osnovu kojih se procjenjuju efekti stranih investicija na državu domaćina.

Klasična teorija, tako, insistira na koristima koje donose strane investicije. Tu se u prvi plan stavljaju novi finansijski prihodi države i lokalne samouprave, nova radna mjesta, transferi znanja i novih tehnologija, a nerijetko se ističe i (ne)provjerena teza o podizanju dostignutog stepena ljudskih prava zbog ekonomskog napretka društva. Najglasniji zastupnici ove teorije po pravilu su glasnogovornici velikih korporacija, zemalja izvoznica novca i tzv. neoliberalne ekonomske škole.

Sasvim suprotno, teorija zavisnosti u prvi plan stavlja profit koji strani investitori ostvaruju na račun zemlje domaćina: crpeći njene prirodne, privredne i društvene resurse. Te analize, po pravilu, prati i podsjećanje na naglašenu spremnost na bjekstvo stranog kapitala u slučaju bilo kakvih ekonomskih problema zemlje domaćina. Najbrojnije sljedbenike ova teorija je imala među ekonomistima zemalja ,,trećeg svijeta”, bivšim kolonijama koje su nakon borbe za političku nezavisnost povele jednako zahtjevnu i dugotrajnu bitku za vraćanje kontrole nad vlastitim ekonomskim resursima.

Između ova dva ideološki suprotstavljena koncepta svoje mjesto je našla teorija srednjeg puta. Prema njoj se koristi i štete stranih investicija mogu procjenjivati i analizirati samo tako što se u obzir uzmu parametri vezani za konkretan slučaj (posao).

Prilično je očigledno da je ovaj model najmanje zastupljen u ovdašnjim političko-ekonomskim raspravama na temu stranih investicija. Realizovanih, obećanih i propalih. Možda i zbog toga što nam za takav pristup nedostaju konkretni podaci koje Vlada i njeni strateški partneri proglašavaju poslovnom tajnom, ali i spremnost da se oni objektivno analiziraju.

 

Nije tender što je nekad bio

Vratimo li se koju godinu unazad, sjetićemo se kako je Žarko Radulović negdje 2011-‘12. definisao da ,,nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”. Još tada je, kao eksplicitan primjer te zle namjere, suvlasnik Splendida navodio slučaj Valdanos.

Podsjetimo se: Vlada je početkom decenije pokušavala da u višedecenijski zakup izda uvalu Valdanos, veliki maslinjak na obali mora između Bara i Ulcinja koji je svojevremeno, za potrebe tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), nacionalizovan od nekoliko ulcinjskih familija.

Britanska kompanija Kubuks klan postala je favorit Tenderske komisije kojom je komandovao Vujica Lazović. Ali, uoči potpisivanja ugovora MANS je obznanio da navodni Britanci ne zadovoljavaju ni formalne uslove tendera – da su tri prethodne poslovne godine završili sa pozitivnim saldom na računu.

Umjesto da objasni zbog čega je mjesecima vodio pregovore sa neadekvatnim ponuđačem, Lazović je, neposredno u oči najavljenog potpisivanja ugovora, pred Kubuks klan postavio paket krajnje neprimjerenih uslova, tjerajući dojučerašnje miljenike. Tako je završena priča o Vladanosu.

A Radulović je žalio i kritikovao. ,,Kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Tek nedavno saznajemo kako njegova ljutnja nije bila samo ideološkog karaktera.

Kraljičina plaža je kopija slučaja Valdanos, pojasnio nam je Radulović prošle nedjelje. “Sada mogu otvoreno da kažem za Valdanos, tada nijesam mogao jer sam bio uključen, da je glavni investitor bila majka kraljica Saudijske Arabije. Oko 340 miliona eura je trebalo ona da uloži, a španski hotelski lanac Nelia 40 miliona. Kubus luks je bio samo frontmen…”.

Primjećujete da nam Radulović nije otkrio vlastitu ulogu u tom poslu.

Možda će nas o tome, za koju godinu, izvijestiti Vujica Lazović. Kada bude objašnjavao vlastitu ulogu u nizu najvećih i najproblematičnijih privatizacija u Crnoj Gori (Jugopetrol, Telekom, KAP, Elektroprivreda…).

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo