Ponovo su crnogorski mediji prepuni priče o izgubljenim investicijama, otjeranim investitorima, međunarodnim zavjerama i pojedinačnim šićardžijskim interesima.

,,Političari, nekompetentni, neodgovorni ljudi i zla namjera otjerali su u posljednjih deset godina oko 1,5 milijardi eura investicija”, tvrdi suvlasnik Splendida Žarko Radulović na stranicama Pobjede, optužujući: ,,Ovo sa Kraljičinom plažom su uradili oni koji ni euro u životu svojom kreacijom nijesu zaradili, nijesu radili ni u jednoj firmi, nego bili i ostali na budžetu države ili opštine. Ovdje se nije štitila Crna Gora nego tuđi interesi onih koji treba da dođu kasnije i da Kraljičinu plažu uzmu za euro po kvadratu. U tome je poenta.”

Na izrečeno se, na istom mjestu, nadovezuje Predrag Drecun. Ekonomski analitičar i direktor Univerzal banke računa kako je Crna Gora, ,,zbog političkog nesuglasja na nivou vladajuće koalicije”, izgubila do 15 hiljada radnih mjesta!? ,,Direktne štete zbog odustajanja Royal grupe od Kraljičine plaže su 350 miliona eura, koliko je investitor namjeravao da uloži. Indirektni štetni efekti su ogromni, jer neće doći do povećanja cijena zemljišta na tom prostoru. Znamo da samo na osnovu urbanizacije, odnosno papirološke igre cijena zemljišta skače po četiri do pet puta…”.

Papirološke igre!? Drecun nema vremena za objašnjenja. Umjesto toga on nas uči da se strani kapital ne smije etiketirati kao sumnjiv. ,,Da je sumnjiv, valjda bi ga prije nas neko otkrio.” I onda, kako bi otklonio sve dileme, Drecun podsjeća na Taksina Šinavatru, odbjeglog premijera Tajlanda kome je Crna Gora dala državljanstvo u vrijeme dok se, zbog dokazane korupcije, nalazio na Interpolovoj potjernici. Šinavatra je, otkriva nam Drecun, bio spreman da u Crnu Goru uloži dvije milijarde, a mi smo ga dočekali na nož. Čak i da je to istina, valja imati na umu da je makar jednu od pomenute dvije milijarde Šinavatra, nezakonito, uzeo od vlastitog naroda (potvrđeno pravosnažnom presudom).

Da se mi, ipak, vratimo našoj muci. Čita li iko od nadležnih iz tužilaštva optužbe Radulovića i Drecuna? Ili su oni od iskaza Žarka Radulovića digli ruke nakon što je on u potpunosti promijenio priču o prijetnjama i ucjenama koje su prethodile ubistvu policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića? Opet, nije teško pretpostaviti da čovjek koji upravlja hotelom podignutim novcem visokih oficira sovjetskog KGB-a i koji je tako, po službenoj dužnosti, postao dugogodišnji domaćin Branu Mićunoviću, najkontraverznijem od svih kontraverznih biznismena u Crnoj Gori. Isto možemo pretpostaviti i za čovjeka koji je od ekonomskog eksperta opozicione Narodne stranke dogurao do ličnog bankara braće Đukanović, odnosno direktora njihove Prve banke.

A, možda su u tužilaštvu oguglali na prozivke i upiranja prstom u neprijatelje stranih investitora. Nije to nova priča.

Počeo je, kako i dolikuje, lično Milo Đukanović. ,,Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je bio predsjednik DPS-a krajem 2011. kao da je ta sloboda stvar njegove volje. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (da se zna – izuzev jednog koji je bankrotirao svi ostali su još tu), ali među njima nijesu bili: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, Bepler i Džejkobsona, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura. Ili se tek spremaju da pred međunarodnim sudovima naplate javne i tajne dilove sa ovdašnjim vlastodršcima. Poput MNSS-a i CEAC-a. Njih vlast, ko zna zbog čega, nije otjerala iz Crne Gore onda kada je bilo jasno da krše ugovorena obećanja i važeće zakone. Umjesto toga, pravljeni su novi ugovori kojima su opraštane međusobne prevare, krivična djela, falsifikati… Pošto je ceh ispostavljen građanima Crne Gore partneri su se povukli u tajnost međunarodnih arbitraža. Tražeći još. I još.

Ovu priču možemo sagledati i iz druge vizure. One po kojoj se većina stranih investitora u Crnoj Gori obrela da bi na brzinu legalizovala i, ako je moguće, umnožila, novce stečene ko zna gdje i kako. Stvarni investitori, oni koji ulažu mnogo i na duge staze ostajali su u zapećku, zgroženi svime što su vidjeli i doživjeli u prisustvu ovdašnje političko-ekonomske elite.

Prema državnoj statistici, u Crnu Goru je od osamostaljenja do kraja prošle godine ušlo oko 5,5 milijardi eura. Đe su?

,,Crna Gora je 2006. i 2007. godine, tokom tzv. investicionog buma, bila školski primjer zemlje u kojoj kapital nedefinisanoga porijekla upravlja ekonomijom i uspostavlja temelje ekonomije. To je bio školski primjer kada jedna država dozvoli da joj perači para određuju ekonomsku budućnost”, definisala je nekadašnja urednica ekonomske rubrike Dana Jadranka Rabrenović. Slično je razmišljao i poslanik Mladen Bojanić: ,,Još jednom se pokazalo da kada vlast pravi zakone i strategiju ekonomskog razvoja prema ličnim potrebama, njihove lične potrebe postaju i zakoni i strategije.”

A rezultat takve politike može se sagledati i kroz podatak da u Crnoj Gori, u kojoj živi 195 hiljada domaćinstava, postoji 316 hiljada stanova. Gotovo 60 hiljada stanova, vrijednih oko tri milijarde eura, čekaju novog (prvog) vlasnika. A zarobljeni kapital, uz investitore, potražuju i banke, poreznici, izvođači…

Ali krupne riječi i još krupniji brojevi odvukli su nas od osnovne, koliko jednostavne – toliko i važne, činjenice: Da li je mjesecima hvaljeni i osporavani posao na Kraljičinoj plaži sa investitorima iz UAE bio saglasan sa zakonima koji važe u Crnoj Gori? Zašto se niko od nadležnih nije prihvatio svog posla i razriješio tu, možda i silom političkih interesa nametnutu, dilemu? Ima li odgovornih i njihove odgovornosti?

„Ne sviđa mi se klima kada svakog investitora ocjenjujemo kao problematičnog i sa sumnjivim kapitalom. Takođe nijesam ni pristalica da investitori sa raznoraznih destinacija i problematičnom prošlošću nađu prostor za uhljebljenje svoga kapitala na prostoru Crne Gore”, cijeni potpredsjednik Vlade i SDP-a Vujica Lazović, produbljujući konfuziju.

Crnogorska investitorska bajka se nastavlja. Ali slijedeći po malo zaboravljene, stare obrasce, prema kojima sretan kraj nije obavezan u pričama o princezama (crnogorski prirodni resursi), prinčevima (strani strateški investitori), mitskim bićima (DPSDP koalicija i njeni lideri Milo Đukanović i Ranko Krivokapić) i siromašnoj/napuštenoj djeci (građani Crne Gore i domaća mala i srednja preduzeća).

Između istine i mita

Ekonomski analitičari navode nekoliko političko-ekonomskih teorija (modela) na osnovu kojih se procjenjuju efekti stranih investicija na državu domaćina.

Klasična teorija, tako, insistira na koristima koje donose strane investicije. Tu se u prvi plan stavljaju novi finansijski prihodi države i lokalne samouprave, nova radna mjesta, transferi znanja i novih tehnologija, a nerijetko se ističe i (ne)provjerena teza o podizanju dostignutog stepena ljudskih prava zbog ekonomskog napretka društva. Najglasniji zastupnici ove teorije po pravilu su glasnogovornici velikih korporacija, zemalja izvoznica novca i tzv. neoliberalne ekonomske škole.

Sasvim suprotno, teorija zavisnosti u prvi plan stavlja profit koji strani investitori ostvaruju na račun zemlje domaćina: crpeći njene prirodne, privredne i društvene resurse. Te analize, po pravilu, prati i podsjećanje na naglašenu spremnost na bjekstvo stranog kapitala u slučaju bilo kakvih ekonomskih problema zemlje domaćina. Najbrojnije sljedbenike ova teorija je imala među ekonomistima zemalja ,,trećeg svijeta”, bivšim kolonijama koje su nakon borbe za političku nezavisnost povele jednako zahtjevnu i dugotrajnu bitku za vraćanje kontrole nad vlastitim ekonomskim resursima.

Između ova dva ideološki suprotstavljena koncepta svoje mjesto je našla teorija srednjeg puta. Prema njoj se koristi i štete stranih investicija mogu procjenjivati i analizirati samo tako što se u obzir uzmu parametri vezani za konkretan slučaj (posao).

Prilično je očigledno da je ovaj model najmanje zastupljen u ovdašnjim političko-ekonomskim raspravama na temu stranih investicija. Realizovanih, obećanih i propalih. Možda i zbog toga što nam za takav pristup nedostaju konkretni podaci koje Vlada i njeni strateški partneri proglašavaju poslovnom tajnom, ali i spremnost da se oni objektivno analiziraju.

Nije tender što je nekad bio

Vratimo li se koju godinu unazad, sjetićemo se kako je Žarko Radulović negdje 2011-‘12. definisao da ,,nevladin sektor i mediji jurišaju na svakog novog investitora, kopaju mu po papirima i gledaju koliko je zaradio”. Još tada je, kao eksplicitan primjer te zle namjere, suvlasnik Splendida navodio slučaj Valdanos.

Podsjetimo se: Vlada je početkom decenije pokušavala da u višedecenijski zakup izda uvalu Valdanos, veliki maslinjak na obali mora između Bara i Ulcinja koji je svojevremeno, za potrebe tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), nacionalizovan od nekoliko ulcinjskih familija.

Britanska kompanija Kubuks klan postala je favorit Tenderske komisije kojom je komandovao Vujica Lazović. Ali, uoči potpisivanja ugovora MANS je obznanio da navodni Britanci ne zadovoljavaju ni formalne uslove tendera – da su tri prethodne poslovne godine završili sa pozitivnim saldom na računu.

Umjesto da objasni zbog čega je mjesecima vodio pregovore sa neadekvatnim ponuđačem, Lazović je, neposredno u oči najavljenog potpisivanja ugovora, pred Kubuks klan postavio paket krajnje neprimjerenih uslova, tjerajući dojučerašnje miljenike. Tako je završena priča o Vladanosu.

A Radulović je žalio i kritikovao. ,,Kad neko dođe da ulaže ovdje u rizičnim okolnostima, treba ga prihvatiti, a ne praviti galamu oko njega”. Tek nedavno saznajemo kako njegova ljutnja nije bila samo ideološkog karaktera.

Kraljičina plaža je kopija slučaja Valdanos, pojasnio nam je Radulović prošle nedjelje. “Sada mogu otvoreno da kažem za Valdanos, tada nijesam mogao jer sam bio uključen, da je glavni investitor bila majka kraljica Saudijske Arabije. Oko 340 miliona eura je trebalo ona da uloži, a španski hotelski lanac Nelia 40 miliona. Kubus luks je bio samo frontmen…”.

Primjećujete da nam Radulović nije otkrio vlastitu ulogu u tom poslu.

Možda će nas o tome, za koju godinu, izvijestiti Vujica Lazović. Kada bude objašnjavao vlastitu ulogu u nizu najvećih i najproblematičnijih privatizacija u Crnoj Gori (Jugopetrol, Telekom, KAP, Elektroprivreda…).

Zoran RADULOVIĆ

Komentari