Velika se galama protekle sedmice podigla oko poskupljenja goriva i izjave premijera Mila Đukanovića da je gorivo u crnogorskim uslovima luksuz. Svako čudo za tri dana – trebalo bi da nam piše na državnom grbu.
Vlada je usvojila dopunu Uredbe o načinu obrazovanja maksimalnih maloprodajnih cijena naftnih derivata kojom je utvrđena naknada od sedam centi po litru goriva. ,,Ova sredstva će se koristiti za otplatu anuiteta kredita za izgradnju autoputa Bar-Boljare i finansiranje reprezentativnog sporta. Očekivani prihodi po ovom osnovu će biti oko devet miliona eura na godišnjem nivou”, saopštili su.
Kasnije je precizirano da će pet centi ići za finansiranje autoputa, a dva centa za reprezentativni sport, što bi značilo da će se od najnovijeg harača 6,4 miliona trošiti na otplatu rata za autoput, a 2,6 miliona za sport.
Sa nekoliko strana čulo se da je vlada odluku o poskupljenju goriva donijela protivno Ustavu. Tamo, u članu 142 piše: ,,Porezi i druge dažbine mogu se uvoditi samo zakonom”.
MANS i grupa nezavisnih poslanika, po tom osnovu tražili su da Ustavni sud ocijeni ustavnost vladine uredbe. Poslanici Neven Gošović, Velizar Kaluđerović, Obrad Gojković, Mladen Bojanić i Dritan Abazović smatraju da Ustavni sud treba da donese rješenje kojim će narediti naftnim kompanijama da do donošenja konačne odluke Ustavnog suda ne primjenjuju vladinu uredbu kojom je uvedena naknada od sedam centi na gorivo za autoput i reprezentativni sport.
Ministar Radoje Žugić objašnjavao je kako su uredbu donijeli u skladu sa Zakonom o energetici. Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac kazao je da je ministrovo objašnjenje samo nastavak manipulacija kojima se pokušava opravdati potpuno nezakonito i neustavno uvođenje još jednog nameta kojim će građani finansirati vladine pogrešne odluke. On je istakao da Zakon definiše način formiranja cijene, ali ne i da Vlada može dodavati naknade koje nisu definisane zakonom.
Medijska mašina vlasti upregnuta je kako bi se građanima objasnilo da cijene hljeba, mlijeka, mesa i ostaloga zbog rasta cijene goriva neće rasti. Ništa kažu, nije pojeftinilo kad su cijene goriva padale, pa sad ništa neće da poskupi. Vlada se uzda u poštenje trgovaca.
Premijer je objasnio da je uvođenje naknade za gorivo logičan potez. ,,Radi se o proizvodu koji je u našim uslovima pokazatelj višeg kvaliteta života i luksuza i zato mi se čini vrlo logičnim i odgovornim što je Vlada opredjelila da upravo u vremenu kada je došlo do pojeftinjenja goriva, zbog pada cijena nafte na svjetskom tržištu, podigne cijenu i tako obezbijedi dio nedostajućih prihoda kojima bi rješavala deficite i obezbijedila uredno servisiranje kredita za unaprijeđenje putne infrastrukture”, kazao je Đukanović.
Kao i svaka vanvremenska mudrost i ova ima više dimenzija.
Za početak, cijena naftnih derivata u Crnoj Gori nikad nije pala ni približno onome koliko je padala u svijetu. Cijene nafte koje su lani pale za gotovo 50 procenata, ove godine padaju znatno blaže. Vlada, prosto, nije htjela da uoči tu stvar kad se realno dešavala, nego kad joj je zatrebalo.
Mnogo dramatičnije javnost je doživjela dio premijerove izjave da je gorivo u našim uslovima luksuz. Niko se nije riješio da primijeti da je Đukanović, kao rijetko kad, rekao – istinu. Tačno je da je za većinu crnogorskog stanovništva gorivo luksuz, ali premijera nema ko da pita ko je za to kriv.
Luksuz je, po definiciji, raskoš, sjaj, obilje, ono bez čega se može, što nije neophodno za život. Lijepo je što je predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić primijetio da su, pored onih osnovnih, egzistencijalnih potreba od kada čovjek postoji na planeti – vazduha, vode i hrane – u modernom društvu osnovne potrebe i električna energija, gorivo i komunikacije. Samo, to kod nas sve manje važi.
U moderna vremena drugdje se brojalo i vrijeme kad se kod nas gorivo prodavalo u bidonima i bocama od koka kole, pored džade. U odnosu na to, dodatnih sedam centi su smijurija. I onda i danas premijer nam je isti, a Krivokapić je radio na unapređivanju koalicionih kapaciteta. Prirodni priraštaj stanovništva u Crnoj Gori, 1991. godine, kad se Đukanović zaglavario, bio je 5.636, u posljednje dvije godine vrti se oko hiljadu I po. Taj podatak sam po sebi ne znači da se na nekom mjestu bolje ili gore živi, ali govori o nadi i vjeri da život ovdje treba nastaviti.
Naravno da Đukanović u svojoj nadmenosti ne vidi koliko je užasno što je svojim podanicima učinio luksuznim stvari koje to realno ne bi smjele biti. I ne mora – u Crnoj Gori je stvoren naopaki život u kojem što ljudi teže žive, to više vole svoga vođu. Zapravo ne vole, samo od njega i njegovih sve više zavise, a pošto im je malo neprijatno da priznaju, prave se da ga vole. I jedva žive.
Prosječna plata u Crnoj Gori u februaru je bila 482 eura. Za potrošačku korpu koja se računa za četvoročlanu porodicu treba izdvojiti, prema podacima za mart, 804,80 eura. Od toga na hranu i bezalkoholna pića 256 eura. Ne treba mnogo računati da bi se vidjelo kako će prosječnoj porodici u kojoj je zaposlena jedna osoba, kad plati hranu, ostati 226 eura. Ako njihov hranilac radi u trgovini gdje je prosječna plata 398 eura ostaće im, 142 eura. U trgovini radi najveći broj zaposlenih u Crnoj Gori. Od prosječne učiteljske plate, kada se oduzmu izdaci za hranu, ostaje tačno dvjesta eura, od plate zaposlenih u zdravstvu – 233.
Od tih para treba platiti račune za vodu i struju, kupiti deterdžente, sapune i šampone, odjeću, obuću, udžbenike, sveske. Metar drva, koja i dalje važe kao najjeftiniji način grijanja košta 30 do 35 eura, mjesečno se obično troše dva metra. Ne možete se grijati na struju i očekivati račun manji od sto eura. U takvoj računici, gorivo je stvarno luksuz.
Budući da trećina građana Crne Gore živi u Podgorici, kao važan pokazatelj u priči o luksuzu uzima se vožnja taksijem. Namjerno se previđa da fakat da je u glavnom gradu vožnja taksijem jeftina nema nikakve veze sa visokim standardom stanovništva. To je posljedica nesposobnosti vlasti da urede tako komplikovanu stvar kao što je javni prevoz i činjenice da se zapošljavanje ljudi u taksi službama pokazalo kao malo, ali zgodno rješenje za problem nezaposlenosti.
I tog ,,luksuza” ljudi su sve češće prinuđeni da se odreknu. “U mom novčaniku nema para za prevoz do posla i s posla iako taksi nikada nije bio jeftiniji. Prevoz i pijenje kafe u kafanama su prvo čega sam se odrekla posle višemjesečnog presabiranja. Živim s roditeljima penzionerima i poslije 20 godina rada primam honorar 450 eura mjesečno, bez mogućnosti da radim dodatni ili bolje plaćen posao”, kaže Monitorova sagovornica, ,,obična” građanka Podgorice.
Drugo su državni činovnici. Oni se, ako su na iole značajnijoj poziciji, voze o našem trošku. Prema podacima koje je objavio “Dan” državne institucije su od 2013. godine potrošile 18 miliona eura na gorivo, dok će u ovoj godini u te svrhe izdvojiti još 9,75 miliona. Time će državni aparat za gorivo, koje premijer smatra luksuzom, za tri godine potrošiti 28 miliona, što je dnevno 23 hiljade, a godišnje 9,3 miliona. Ta je cifra zanimljivo slična onoj koju je vlada planirala da ubere novom cijenom.
Pored plaćenog goriva koje zapada uglavnom šefove, zaposleni bliski vlasti u firmama koje se finansiraju iz budžeta svoje prihode popravljaju raznim dnevnicama, putnim troškovima, varijabilama i sličnim sitnicama čije određivanje zavisi od volje šefova. I tako sve do velikog šefa. Važno je za održavanje poslušnosti, plaćaju poreski obveznici – radnja radi. Taj sloj sitnosopstvenika, po svemu sudeći, najozbiljnije će biti pogođen novom cijenom goriva. Šef je ovoga puta odlučio da ih ne primijeti, tačno onako kako oni godinama ne primjećuju ljude koji su po primanjima ispod njih – razne prodavačice, vaspitačice, žene koje im čuvaju đecu i slično.
Državne povlastice ova vlast najspremnija je da da – najbogatijima. Gorivo za jahte, recimo, oslobođeno je svih davanja iako to, osim što nije pošteno, nije ni po pravilima koja važe u Evropskoj uniji.
Posebna priča oko cijene goriva plete se tvrdnjama da ono nije moralo da poskupi već je država pare koje joj fale mogla da prikupi naplatom poreza. Krajem prošle godine nadležni su kazali da je ukupan poreski dug u državi 537 miliona eura. Svako je dužan da plaća poreze i druge dažbine, propisuje Ustav, ali to ne važi za drugove I kumove. Ubiranje poreza osnov je za funkcionisanje države, ali tamo gdje u 21. vijeku gorivo nije luksuz.
U jakoj konkurenciji najinteresantniji dio vladine računice ipak je to da će pare od nameta za gorivo koristiti kako bi napravila autoput. Kao jedan od glavnih razloga zašto pravimo autoput, svi se sjećamo, vlada ističe razvoj sjevera zemlje i zaustavljanje odliva stanovništva.
Prosječne plate na sjeveru, osim u Plužinama i Pljevljima pedesetak eura su niže nego u ostatku zemlje. Njihovom standardu polako postaje primjerenija tegleća marva, nego razne mašine koje troše gorivo. Na iseljavanje ljudi iz sjevernih crnogorskih opština smo već navikli kao I na negativan prirodni priraštaj u tim krajevima. Puste ostaju I škole I putevi. Siromašan svijet koji na sjeveru živi, dok se autoput gradi, postaće još siromašniji ili će se iseliti – ne pravi vlada put za njih.
Dodatnih sedam centi po svakom litru goriva ćemo plaćati I autoput graditi, jaz između bogatih I siromašnih biće još dublji. Šteta je samo što ni na jednom od premijerovih satova, izvjesno, nije ugravirano kako mu je narod Crne Gore dosad poklonio 25 godina svojih života. I sve što uz to ide.
Miloš BAKIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice