Povežite se sa nama

MONITORING

PREMIJEROV LUKSUZ: Magarac na autoputu

Objavljeno prije

na

Velika se galama protekle sedmice podigla oko poskupljenja goriva i izjave premijera Mila Đukanovića da je gorivo u crnogorskim uslovima luksuz. Svako čudo za tri dana – trebalo bi da nam piše na državnom grbu.

Vlada je usvojila dopunu Uredbe o načinu obrazovanja maksimalnih maloprodajnih cijena naftnih derivata kojom je utvrđena naknada od sedam centi po litru goriva. ,,Ova sredstva će se koristiti za otplatu anuiteta kredita za izgradnju autoputa Bar-Boljare i finansiranje reprezentativnog sporta. Očekivani prihodi po ovom osnovu će biti oko devet miliona eura na godišnjem nivou”, saopštili su.

Kasnije je precizirano da će pet centi ići za finansiranje autoputa, a dva centa za reprezentativni sport, što bi značilo da će se od najnovijeg harača 6,4 miliona trošiti na otplatu rata za autoput, a 2,6 miliona za sport.

Sa nekoliko strana čulo se da je vlada odluku o poskupljenju goriva donijela protivno Ustavu. Tamo, u članu 142 piše: ,,Porezi i druge dažbine mogu se uvoditi samo zakonom”.

MANS i grupa nezavisnih poslanika, po tom osnovu tražili su da Ustavni sud ocijeni ustavnost vladine uredbe. Poslanici Neven Gošović, Velizar Kaluđerović, Obrad Gojković, Mladen Bojanić i Dritan Abazović smatraju da Ustavni sud treba da donese rješenje kojim će narediti naftnim kompanijama da do donošenja konačne odluke Ustavnog suda ne primjenjuju vladinu uredbu kojom je uvedena naknada od sedam centi na gorivo za autoput i reprezentativni sport.

Ministar Radoje Žugić objašnjavao je kako su uredbu donijeli u skladu sa Zakonom o energetici. Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac kazao je da je ministrovo objašnjenje samo nastavak manipulacija kojima se pokušava opravdati potpuno nezakonito i neustavno uvođenje još jednog nameta kojim će građani finansirati vladine pogrešne odluke. On je istakao da Zakon definiše način formiranja cijene, ali ne i da Vlada može dodavati naknade koje nisu definisane zakonom.

Medijska mašina vlasti upregnuta je kako bi se građanima objasnilo da cijene hljeba, mlijeka, mesa i ostaloga zbog rasta cijene goriva neće rasti. Ništa kažu, nije pojeftinilo kad su cijene goriva padale, pa sad ništa neće da poskupi. Vlada se uzda u poštenje trgovaca.

Premijer je objasnio da je uvođenje naknade za gorivo logičan potez. ,,Radi se o proizvodu koji je u našim uslovima pokazatelj višeg kvaliteta života i luksuza i zato mi se čini vrlo logičnim i odgovornim što je Vlada opredjelila da upravo u vremenu kada je došlo do pojeftinjenja goriva, zbog pada cijena nafte na svjetskom tržištu, podigne cijenu i tako obezbijedi dio nedostajućih prihoda kojima bi rješavala deficite i obezbijedila uredno servisiranje kredita za unaprijeđenje putne infrastrukture”, kazao je Đukanović.

Kao i svaka vanvremenska mudrost i ova ima više dimenzija.

Za početak, cijena naftnih derivata u Crnoj Gori nikad nije pala ni približno onome koliko je padala u svijetu. Cijene nafte koje su lani pale za gotovo 50 procenata, ove godine padaju znatno blaže. Vlada, prosto, nije htjela da uoči tu stvar kad se realno dešavala, nego kad joj je zatrebalo.

Mnogo dramatičnije javnost je doživjela dio premijerove izjave da je gorivo u našim uslovima luksuz. Niko se nije riješio da primijeti da je Đukanović, kao rijetko kad, rekao – istinu. Tačno je da je za većinu crnogorskog stanovništva gorivo luksuz, ali premijera nema ko da pita ko je za to kriv.

Luksuz je, po definiciji, raskoš, sjaj, obilje, ono bez čega se može, što nije neophodno za život. Lijepo je što je predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić primijetio da su, pored onih osnovnih, egzistencijalnih potreba od kada čovjek postoji na planeti – vazduha, vode i hrane – u modernom društvu osnovne potrebe i električna energija, gorivo i komunikacije. Samo, to kod nas sve manje važi.

U moderna vremena drugdje se brojalo i vrijeme kad se kod nas gorivo prodavalo u bidonima i bocama od koka kole, pored džade. U odnosu na to, dodatnih sedam centi su smijurija. I onda i danas premijer nam je isti, a Krivokapić je radio na unapređivanju koalicionih kapaciteta. Prirodni priraštaj stanovništva u Crnoj Gori, 1991. godine, kad se Đukanović zaglavario, bio je 5.636, u posljednje dvije godine vrti se oko hiljadu I po. Taj podatak sam po sebi ne znači da se na nekom mjestu bolje ili gore živi, ali govori o nadi i vjeri da život ovdje treba nastaviti.

Naravno da Đukanović u svojoj nadmenosti ne vidi koliko je užasno što je svojim podanicima učinio luksuznim stvari koje to realno ne bi smjele biti. I ne mora – u Crnoj Gori je stvoren naopaki život u kojem što ljudi teže žive, to više vole svoga vođu. Zapravo ne vole, samo od njega i njegovih sve više zavise, a pošto im je malo neprijatno da priznaju, prave se da ga vole. I jedva žive.

Prosječna plata u Crnoj Gori u februaru je bila 482 eura. Za potrošačku korpu koja se računa za četvoročlanu porodicu treba izdvojiti, prema podacima za mart, 804,80 eura. Od toga na hranu i bezalkoholna pića 256 eura. Ne treba mnogo računati da bi se vidjelo kako će prosječnoj porodici u kojoj je zaposlena jedna osoba, kad plati hranu, ostati 226 eura. Ako njihov hranilac radi u trgovini gdje je prosječna plata 398 eura ostaće im, 142 eura. U trgovini radi najveći broj zaposlenih u Crnoj Gori. Od prosječne učiteljske plate, kada se oduzmu izdaci za hranu, ostaje tačno dvjesta eura, od plate zaposlenih u zdravstvu – 233.

Od tih para treba platiti račune za vodu i struju, kupiti deterdžente, sapune i šampone, odjeću, obuću, udžbenike, sveske. Metar drva, koja i dalje važe kao najjeftiniji način grijanja košta 30 do 35 eura, mjesečno se obično troše dva metra. Ne možete se grijati na struju i očekivati račun manji od sto eura. U takvoj računici, gorivo je stvarno luksuz.

Budući da trećina građana Crne Gore živi u Podgorici, kao važan pokazatelj u priči o luksuzu uzima se vožnja taksijem. Namjerno se previđa da fakat da je u glavnom gradu vožnja taksijem jeftina nema nikakve veze sa visokim standardom stanovništva. To je posljedica nesposobnosti vlasti da urede tako komplikovanu stvar kao što je javni prevoz i činjenice da se zapošljavanje ljudi u taksi službama pokazalo kao malo, ali zgodno rješenje za problem nezaposlenosti.

I tog ,,luksuza” ljudi su sve češće prinuđeni da se odreknu. “U mom novčaniku nema para za prevoz do posla i s posla iako taksi nikada nije bio jeftiniji. Prevoz i pijenje kafe u kafanama su prvo čega sam se odrekla posle višemjesečnog presabiranja. Živim s roditeljima penzionerima i poslije 20 godina rada primam honorar 450 eura mjesečno, bez mogućnosti da radim dodatni ili bolje plaćen posao”, kaže Monitorova sagovornica, ,,obična” građanka Podgorice.

Drugo su državni činovnici. Oni se, ako su na iole značajnijoj poziciji, voze o našem trošku. Prema podacima koje je objavio “Dan” državne institucije su od 2013. godine potrošile 18 miliona eura na gorivo, dok će u ovoj godini u te svrhe izdvojiti još 9,75 miliona. Time će državni aparat za gorivo, koje premijer smatra luksuzom, za tri godine potrošiti 28 miliona, što je dnevno 23 hiljade, a godišnje 9,3 miliona. Ta je cifra zanimljivo slična onoj koju je vlada planirala da ubere novom cijenom.

Pored plaćenog goriva koje zapada uglavnom šefove, zaposleni bliski vlasti u firmama koje se finansiraju iz budžeta svoje prihode popravljaju raznim dnevnicama, putnim troškovima, varijabilama i sličnim sitnicama čije određivanje zavisi od volje šefova. I tako sve do velikog šefa. Važno je za održavanje poslušnosti, plaćaju poreski obveznici – radnja radi. Taj sloj sitnosopstvenika, po svemu sudeći, najozbiljnije će biti pogođen novom cijenom goriva. Šef je ovoga puta odlučio da ih ne primijeti, tačno onako kako oni godinama ne primjećuju ljude koji su po primanjima ispod njih – razne prodavačice, vaspitačice, žene koje im čuvaju đecu i slično.

Državne povlastice ova vlast najspremnija je da da – najbogatijima. Gorivo za jahte, recimo, oslobođeno je svih davanja iako to, osim što nije pošteno, nije ni po pravilima koja važe u Evropskoj uniji.

Posebna priča oko cijene goriva plete se tvrdnjama da ono nije moralo da poskupi već je država pare koje joj fale mogla da prikupi naplatom poreza. Krajem prošle godine nadležni su kazali da je ukupan poreski dug u državi 537 miliona eura. Svako je dužan da plaća poreze i druge dažbine, propisuje Ustav, ali to ne važi za drugove I kumove. Ubiranje poreza osnov je za funkcionisanje države, ali tamo gdje u 21. vijeku gorivo nije luksuz.

U jakoj konkurenciji najinteresantniji dio vladine računice ipak je to da će pare od nameta za gorivo koristiti kako bi napravila autoput. Kao jedan od glavnih razloga zašto pravimo autoput, svi se sjećamo, vlada ističe razvoj sjevera zemlje i zaustavljanje odliva stanovništva.

Prosječne plate na sjeveru, osim u Plužinama i Pljevljima pedesetak eura su niže nego u ostatku zemlje. Njihovom standardu polako postaje primjerenija tegleća marva, nego razne mašine koje troše gorivo. Na iseljavanje ljudi iz sjevernih crnogorskih opština smo već navikli kao I na negativan prirodni priraštaj u tim krajevima. Puste ostaju I škole I putevi. Siromašan svijet koji na sjeveru živi, dok se autoput gradi, postaće još siromašniji ili će se iseliti – ne pravi vlada put za njih.

Dodatnih sedam centi po svakom litru goriva ćemo plaćati I autoput graditi, jaz između bogatih I siromašnih biće još dublji. Šteta je samo što ni na jednom od premijerovih satova, izvjesno, nije ugravirano kako mu je narod Crne Gore dosad poklonio 25 godina svojih života. I sve što uz to ide.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo