Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA – ŽRTVA POLITIKE STEČAJA: Od sluge do tuge

Objavljeno prije

na

Još jedan, kako to slatkorječivi vole da kažu, nacionalni brend dospio je u poziciju u kojoj mu je prošlost vrijednija od sadašnjosti. Iako budućnosti nema.

Privredni sud u Podgorici prihvatio je, početkom nedjelje, zahtjev Poreske uprave i uveo stečaj u Novinsko-izdavačko preduzeće Pobjeda. Prijedlog za uvođenje stečaja u NIP Pobjedu, Poreska uprava Crne Gore podnijela je prije 20-ak dana, zbog duga od 1,15 miliona eura. Desilo se to nepunih dvanaest mjeseci nakon što je Vlada donijela odluku da od istog preduzeća preuzme vlastiti dug (takođe na ime neuplaćenih poreza i doprinosa) vrijedan 2,8 miliona eura. Niko tada nije pominjao stečaj.

Država je lani povećala svoj udio u vlasništvu akcionarskog društva NIP Pobjeda i postala praktično jedini vlasnik centralne poslovne zgrade tog preduzeća i placa na kome se nalazi taj objekat. A cijena, sitnica, nekih 10-15 miliona eura državnog novca. Stečaj, tvrdili su tada, nije opcija za rješavanje sudbine najstarijeg crnogorskog medija.

Ako vjerujete našoj dalekovidosti, a trebalo bi, pošto ona nije zasnovana na predskazanjima iz kristalne kugle već potiče od insajderskih informacija i izvora njegovanih godinama i decenijama: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, direktno ili uz posredovanje nekog subotića, šarića, mićunovića… ta zgrada će, sve skupa sa dvorištem, postati vlasništvo Aca Đukanovića. Ili njegove Prve banke.

Detalji (finese) nijesu bitni. Bitno je sljedeće: Pobjeda je viđena kao tranzicioni plijen na koji su braća Đukanović (jedan ili obojica) bacili oko još prije petnaest godina. Ili još ranije, u vrijeme kada se (tadašnja i sadašnja) DPS-ova Pobjeda sa neskrivenom mržnjom obračunavala sa separatistima i crnogorskim nacionalistima ne stideći se da laže o ,,30 zaklanih u Pakracu”, “četiri hiljade Crnogoraca koje je Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu i njegovom HDZ-u” , navodnim nepočinstvima posljednjeg premijera vlade SFRJ Anta Markovića, antisrpstvu i anticrnogorstvu (Pobjeda je, kao i DPS u to vrijeme između ovih pojmova stavljala znak jednakosti, optužujuće sve koji nijesu željeli da se regrutuju pod četničku kokardu) koje su kreatori Rata za mir (Svetozar Marović, Momir Bulatović, Milo Đukanović i njihove sluge iz politike i medija) spočitavali Ljubiši Stankoviću, Žarku Rakčeviću, Monitoru, Radio Baru, Radio brodu, Slobodnoj Evropi, odnosno svima koji nijesu imali razimijevanje za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja, po modelu politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih sljedbenika.

I eto ga sada. Opet početak kraja. Poput beranske Fabrike celuloze, bjelopoljskog Vunka i Bjelasice Rade, rožajskog Gornjeg Ibra, mojkovačkog Rudnika cinka i olova, pljevaljskog Velimira Jakića, podgoričkih Elastika, Radoja Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željezare u Nikšiću, Oboda, Tare i Košute na Cetinju, Solane Bajo Sekulić, HTP Boka, Ulcinjske ili Budvanske rivijere, kotorskog Fjorda i Primorke iz Bara… i Pobjeda je dospjela u poziciju da moli i prosi.

Uzaludu se Vesna Šofranac, uz Vidoja Konatara i Srđana Kusovca, jedna od tri najkontroverznija (možda bi u nekim drugim zemljama, kraće i jasnije, rekli – najsramotnija) urednika štampanog državnog dnevnika žali na zlu sudbinu koja je njenoj novini namijenila ovakav kraj i pored uređivačke politike zasnovane na dvije riječi: ,,lojalnost vlasniku”. Uzalud Šofranac pominje profesionalost. Na žalost sedamdesetogodišnje istorije, nju je u Pobjedi zatrpalo ono što književnik Sreten Perović, pripovjedački vješto, definiše kao ,,neprijatne tekstualne ekscese”. Tu svakako spada i urednički intervju sa vrhunskim krojačem odijela, kontroverznim prodavcem duvana i beznačajnim političkim analitičarem Stankom Subotićem, manje-više svi tekstovi bivšeg urednika a aktuelnog šefa Vladinog biroa za informisanje S. Kusovca, kao i višegodišni tekstualni uradci Pobjedinih specijalaca spremnih da sva pravila profesije pogaze za račun jednog klimoglava iz vrha DPSDP vlasti. Po cijenu da ih isti odvede u stečaj.

Dakle, Pobjeda se, na žalost svojih skoro 200 radnika kojima se već duguje pola miliona eura, ili pet plata, a koji su – od utorka pa makar za tri sljedeće mjeseca – prinuđeni da preživljavaju sa primanjem od 193 eura (što nije moguće), odlučila da svoju istoriju i tradiciju brani lažnim floskulama. Kada gospođa Šofranac, u uvodniku koga se javno stide i članovi njene redakcije, hvali vlastitu ,,profesionalnost, lojalnost vlasniku i promociju svega što ima crnogorski predznak…” tada svaki, elementarno pismeni čitalac shvata da je u toj priči, između snova (profesionalnost) i neostvarenih ambicija (crnogorski predznak….) ostala samo ,,lojalnost vlasniku”. Evidentno, preskupo plaćena.

U najkraćem, ambicija da će Pobjeda nastaviti da radi pod patronatom ekipe koja danas pravi Dnevne novine, ima makar jednu falinku koju je nemoguće nadomjestiti marketinškim trikovima. Što bi rekli promoteri Lav piva – ili jesi ili nijesi…. Jedno je kada državnu (vladajuću) politiku slijedi i promoviše medij u državnom vlasništvu, a nešto potpuno drugo kada se istim poslom bavi novina (televizija, radio) nedefinisane vlasničke strukture i uređivačke politike. DPS je to probao. Publika, Republika, CKL, In televizija… dokaz su njihove (ne)sposobnosti da izađu i opstanu na ovdašnjem medijskom tržištu. Nema indicija da budućnost Pobjede postoji van tog političko-ekonomskog konteksta.

Nema je, dakle. Samo je pitanje vremena i mjesta kada će ta činjenica biti ozvaničena.

U međuvremenu, vlast pokušava da odigra neke, ekonomski gledano, mnogo značajnije igre. Najočiglednija je ona koja se vodi u KAP-u. Ta kompanija, nekadašnji Kombinat aluminijuma u Podgorici, bankrotirala je nakon što su njeni većinski vlasnici – država Crna Gora i vladini strateški partneri iz jedne od mnogobrojnih of-šor kompanija u vlasništvu Olega Deripaske (manjinski vlasnici do danas su nepoznanica) propustili priliku da ponude plan njenog izbavljenja (restrukturiranja). U igru je potom, uz mnogo kršenja važećih procedura, pisanih zakona i nepisanih pravila poslovanja, ušao nikšićki biznismen Veselin Pejović. On je obećao za imovinu KAP-a 28 miliona eura. Međutim, povjerioci koji od KAP-a potražuju skoro 400 miliona eura (država Crna Gora prednjači na tom popisu gubitnika) još nijesu dobili ne centa. Zapravo, stečajni upravnik i stečajni sudija su, gazeći propise, kompaniju predali osobi koju taj angažman nije koštao ni jednog jedinog centa.

,,Nakon kriminalne odluke Privrednog suda da imovinu KAP-a da na korišćenje i upravljanje osobi koja nije uplatila ponuđeni iznos i samim tim nema nikakva prava raspolaganjem stečajne mase niti donošenja bilo kakvih poslovnih odluka koje mogu imati posljedice po imovinu KAP-a, svima je postalo jasno da je Đukanović odlučio da ponovo zavuče ruku u džep građana”, saopštili su lideri PzP-a navodeću da su poreski obveznici, iako ,,20 godina finansiraju sve Đukanovićeve kombinacije u KAP-u”, ostali uskraćeni za sve odgovore o poslovnim odnosima novih i starih Đukanovićevih upravnika u KAP-u.

Veselin Pejović je upravljanje KAP-om preuzeo 19. jula. Prema onome što pišu ovdašnji mediji – mislimo na angažman nekadašnjih, već penzionisanih rukovodilaca u KAP-u – Pejović crnogorskoj aluminijskoj industriji ne nudi ništa novo. I zašto bi kada ne košta ništa?

Po čemu se ova priča razlikuje od ,,uspješno provedenog stečajnog postupka” u Željezari u Nikšiću? Odgovor na ovo pitanje nude vam ,,crne hronike” crnogorskih medija. Zašto je broj povrijeđenih i poginulih u prvim godinama ,,privatizacije kroz stečaj”, uporediv sa decenijama koje su prethodile ,,ekonomskoj tranziciji” pod okriljem DPS-a, ostavljamo vama da zaključite.

Mi bi se, zato, usredsredili na jedan od prvih stečajnih postupaka provedenih pod komandom Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Bijelo Polje, godina – 1992. Vunarski kombinat u Bijelom Polju (VUNKO) izgrađen 1962. godine, tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. DPS, ipak, odlučuje da kompaniju otjera u stečaj. Prisjetimo se, to je vrijeme u kome premijer Đukanović počinje da gradi vizije crnogorske privrede oslonjene na turizam i raznorazne tranzite – od duvana i oružija, do narkotika i ljudi. Stečaju u VUNKO-u prethodila je analiza britanskih stručnjaka koji su procijenili da fabrika ima zalihe proizvoda i repromaterijala vrijedne 70-80 miliona maraka, te da u njoj može da radi, po zapadnoevropskim kriterijumima, makar 1650 radnika. Treba li podsjećati – fabrika je umrla. Njenoj imovini nema ni traga ni glasa. Zapošljenima takođe.

Negdje iz istog perioda datira i ubistvo Fabrike celuloze u Beranama. Tada je uspostavljen model: žrtve crnogorske privredne tranzicije, po pravili su radnici zapošljeni u kompanijama u državnom vlasništvu. Bez izuzetka. U stečaj su otišle i kompanije koje se bave ,,biblijskim djelatnostima”: proizvodnja soli iz morske vode (Solana Bajo Sekulić) i flaširanje pitke vode sa planinskih izvora na sjeveru države (Bjelasica Rada u Bijelom Polju), prerada akciznih roba (Duvanski kombinat) ili sječa šuma – ŠIK Javorak, Gornji Ibar…

Svima je zajedničko – DPS nije dozvolio da se bilo koja od državnih kompanija otme partijskoj kontroli. Nije važno da li je odgovorno lice bio Svetozar Marović (dugogošinji predsjednik borda direktora Budvanske rivijere) Sava Džigi Grbović (komandant jedine privatizovane državne lutrije na Balkanu) ili Blažo Jovanić (novoimenovani predsjednik Privrednog suda u Podgorici i stečajni sudija u slučaju Pobjeda). Važno je da je vladajuća partija imala prvu i posljednju riječ odlučujući o sudbini stotina i hiljada zapošljenih, stvarnih ljudi kojima smo se nekada hvalili kroz frazu ,,jeftina i kvalifikovana radna snaga”.

Sada su nam samo dileri droge kvalifikovani. Ostali smo – jeftini. S’ pravom? Promislite prije nego što vas država gurne u stečaj. Onda će biti kasno.

Radnici Pobjede će, rekosmo, dobijati platu od 193 eura. To je približno četvrtina potrošačke korpe u Crnoj Gori, koja garantuje puko preživljavanje.

Istorijske knjige kažu da su feudalni gospodari, poput njihovih prethodnika iz doba robovlasništva, imali obavezu da svojim podanicima garantuju pravo na – goli život. Zašto Crnogorci, u 21. vijeku, ne zaslužuju makar toliko?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo