Još jedan, kako to slatkorječivi vole da kažu, nacionalni brend dospio je u poziciju u kojoj mu je prošlost vrijednija od sadašnjosti. Iako budućnosti nema.

Privredni sud u Podgorici prihvatio je, početkom nedjelje, zahtjev Poreske uprave i uveo stečaj u Novinsko-izdavačko preduzeće Pobjeda. Prijedlog za uvođenje stečaja u NIP Pobjedu, Poreska uprava Crne Gore podnijela je prije 20-ak dana, zbog duga od 1,15 miliona eura. Desilo se to nepunih dvanaest mjeseci nakon što je Vlada donijela odluku da od istog preduzeća preuzme vlastiti dug (takođe na ime neuplaćenih poreza i doprinosa) vrijedan 2,8 miliona eura. Niko tada nije pominjao stečaj.

Država je lani povećala svoj udio u vlasništvu akcionarskog društva NIP Pobjeda i postala praktično jedini vlasnik centralne poslovne zgrade tog preduzeća i placa na kome se nalazi taj objekat. A cijena, sitnica, nekih 10-15 miliona eura državnog novca. Stečaj, tvrdili su tada, nije opcija za rješavanje sudbine najstarijeg crnogorskog medija.

Ako vjerujete našoj dalekovidosti, a trebalo bi, pošto ona nije zasnovana na predskazanjima iz kristalne kugle već potiče od insajderskih informacija i izvora njegovanih godinama i decenijama: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, direktno ili uz posredovanje nekog subotića, šarića, mićunovića… ta zgrada će, sve skupa sa dvorištem, postati vlasništvo Aca Đukanovića. Ili njegove Prve banke.

Detalji (finese) nijesu bitni. Bitno je sljedeće: Pobjeda je viđena kao tranzicioni plijen na koji su braća Đukanović (jedan ili obojica) bacili oko još prije petnaest godina. Ili još ranije, u vrijeme kada se (tadašnja i sadašnja) DPS-ova Pobjeda sa neskrivenom mržnjom obračunavala sa separatistima i crnogorskim nacionalistima ne stideći se da laže o ,,30 zaklanih u Pakracu”, “četiri hiljade Crnogoraca koje je Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu i njegovom HDZ-u” , navodnim nepočinstvima posljednjeg premijera vlade SFRJ Anta Markovića, antisrpstvu i anticrnogorstvu (Pobjeda je, kao i DPS u to vrijeme između ovih pojmova stavljala znak jednakosti, optužujuće sve koji nijesu željeli da se regrutuju pod četničku kokardu) koje su kreatori Rata za mir (Svetozar Marović, Momir Bulatović, Milo Đukanović i njihove sluge iz politike i medija) spočitavali Ljubiši Stankoviću, Žarku Rakčeviću, Monitoru, Radio Baru, Radio brodu, Slobodnoj Evropi, odnosno svima koji nijesu imali razimijevanje za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja, po modelu politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih sljedbenika.

I eto ga sada. Opet početak kraja. Poput beranske Fabrike celuloze, bjelopoljskog Vunka i Bjelasice Rade, rožajskog Gornjeg Ibra, mojkovačkog Rudnika cinka i olova, pljevaljskog Velimira Jakića, podgoričkih Elastika, Radoja Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željezare u Nikšiću, Oboda, Tare i Košute na Cetinju, Solane Bajo Sekulić, HTP Boka, Ulcinjske ili Budvanske rivijere, kotorskog Fjorda i Primorke iz Bara… i Pobjeda je dospjela u poziciju da moli i prosi.

Uzaludu se Vesna Šofranac, uz Vidoja Konatara i Srđana Kusovca, jedna od tri najkontroverznija (možda bi u nekim drugim zemljama, kraće i jasnije, rekli – najsramotnija) urednika štampanog državnog dnevnika žali na zlu sudbinu koja je njenoj novini namijenila ovakav kraj i pored uređivačke politike zasnovane na dvije riječi: ,,lojalnost vlasniku”. Uzalud Šofranac pominje profesionalost. Na žalost sedamdesetogodišnje istorije, nju je u Pobjedi zatrpalo ono što književnik Sreten Perović, pripovjedački vješto, definiše kao ,,neprijatne tekstualne ekscese”. Tu svakako spada i urednički intervju sa vrhunskim krojačem odijela, kontroverznim prodavcem duvana i beznačajnim političkim analitičarem Stankom Subotićem, manje-više svi tekstovi bivšeg urednika a aktuelnog šefa Vladinog biroa za informisanje S. Kusovca, kao i višegodišni tekstualni uradci Pobjedinih specijalaca spremnih da sva pravila profesije pogaze za račun jednog klimoglava iz vrha DPSDP vlasti. Po cijenu da ih isti odvede u stečaj.

Dakle, Pobjeda se, na žalost svojih skoro 200 radnika kojima se već duguje pola miliona eura, ili pet plata, a koji su – od utorka pa makar za tri sljedeće mjeseca – prinuđeni da preživljavaju sa primanjem od 193 eura (što nije moguće), odlučila da svoju istoriju i tradiciju brani lažnim floskulama. Kada gospođa Šofranac, u uvodniku koga se javno stide i članovi njene redakcije, hvali vlastitu ,,profesionalnost, lojalnost vlasniku i promociju svega što ima crnogorski predznak…” tada svaki, elementarno pismeni čitalac shvata da je u toj priči, između snova (profesionalnost) i neostvarenih ambicija (crnogorski predznak….) ostala samo ,,lojalnost vlasniku”. Evidentno, preskupo plaćena.

U najkraćem, ambicija da će Pobjeda nastaviti da radi pod patronatom ekipe koja danas pravi Dnevne novine, ima makar jednu falinku koju je nemoguće nadomjestiti marketinškim trikovima. Što bi rekli promoteri Lav piva – ili jesi ili nijesi…. Jedno je kada državnu (vladajuću) politiku slijedi i promoviše medij u državnom vlasništvu, a nešto potpuno drugo kada se istim poslom bavi novina (televizija, radio) nedefinisane vlasničke strukture i uređivačke politike. DPS je to probao. Publika, Republika, CKL, In televizija… dokaz su njihove (ne)sposobnosti da izađu i opstanu na ovdašnjem medijskom tržištu. Nema indicija da budućnost Pobjede postoji van tog političko-ekonomskog konteksta.

Nema je, dakle. Samo je pitanje vremena i mjesta kada će ta činjenica biti ozvaničena.

U međuvremenu, vlast pokušava da odigra neke, ekonomski gledano, mnogo značajnije igre. Najočiglednija je ona koja se vodi u KAP-u. Ta kompanija, nekadašnji Kombinat aluminijuma u Podgorici, bankrotirala je nakon što su njeni većinski vlasnici – država Crna Gora i vladini strateški partneri iz jedne od mnogobrojnih of-šor kompanija u vlasništvu Olega Deripaske (manjinski vlasnici do danas su nepoznanica) propustili priliku da ponude plan njenog izbavljenja (restrukturiranja). U igru je potom, uz mnogo kršenja važećih procedura, pisanih zakona i nepisanih pravila poslovanja, ušao nikšićki biznismen Veselin Pejović. On je obećao za imovinu KAP-a 28 miliona eura. Međutim, povjerioci koji od KAP-a potražuju skoro 400 miliona eura (država Crna Gora prednjači na tom popisu gubitnika) još nijesu dobili ne centa. Zapravo, stečajni upravnik i stečajni sudija su, gazeći propise, kompaniju predali osobi koju taj angažman nije koštao ni jednog jedinog centa.

,,Nakon kriminalne odluke Privrednog suda da imovinu KAP-a da na korišćenje i upravljanje osobi koja nije uplatila ponuđeni iznos i samim tim nema nikakva prava raspolaganjem stečajne mase niti donošenja bilo kakvih poslovnih odluka koje mogu imati posljedice po imovinu KAP-a, svima je postalo jasno da je Đukanović odlučio da ponovo zavuče ruku u džep građana”, saopštili su lideri PzP-a navodeću da su poreski obveznici, iako ,,20 godina finansiraju sve Đukanovićeve kombinacije u KAP-u”, ostali uskraćeni za sve odgovore o poslovnim odnosima novih i starih Đukanovićevih upravnika u KAP-u.

Veselin Pejović je upravljanje KAP-om preuzeo 19. jula. Prema onome što pišu ovdašnji mediji – mislimo na angažman nekadašnjih, već penzionisanih rukovodilaca u KAP-u – Pejović crnogorskoj aluminijskoj industriji ne nudi ništa novo. I zašto bi kada ne košta ništa?

Po čemu se ova priča razlikuje od ,,uspješno provedenog stečajnog postupka” u Željezari u Nikšiću? Odgovor na ovo pitanje nude vam ,,crne hronike” crnogorskih medija. Zašto je broj povrijeđenih i poginulih u prvim godinama ,,privatizacije kroz stečaj”, uporediv sa decenijama koje su prethodile ,,ekonomskoj tranziciji” pod okriljem DPS-a, ostavljamo vama da zaključite.

Mi bi se, zato, usredsredili na jedan od prvih stečajnih postupaka provedenih pod komandom Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Bijelo Polje, godina – 1992. Vunarski kombinat u Bijelom Polju (VUNKO) izgrađen 1962. godine, tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. DPS, ipak, odlučuje da kompaniju otjera u stečaj. Prisjetimo se, to je vrijeme u kome premijer Đukanović počinje da gradi vizije crnogorske privrede oslonjene na turizam i raznorazne tranzite – od duvana i oružija, do narkotika i ljudi. Stečaju u VUNKO-u prethodila je analiza britanskih stručnjaka koji su procijenili da fabrika ima zalihe proizvoda i repromaterijala vrijedne 70-80 miliona maraka, te da u njoj može da radi, po zapadnoevropskim kriterijumima, makar 1650 radnika. Treba li podsjećati – fabrika je umrla. Njenoj imovini nema ni traga ni glasa. Zapošljenima takođe.

Negdje iz istog perioda datira i ubistvo Fabrike celuloze u Beranama. Tada je uspostavljen model: žrtve crnogorske privredne tranzicije, po pravili su radnici zapošljeni u kompanijama u državnom vlasništvu. Bez izuzetka. U stečaj su otišle i kompanije koje se bave ,,biblijskim djelatnostima”: proizvodnja soli iz morske vode (Solana Bajo Sekulić) i flaširanje pitke vode sa planinskih izvora na sjeveru države (Bjelasica Rada u Bijelom Polju), prerada akciznih roba (Duvanski kombinat) ili sječa šuma – ŠIK Javorak, Gornji Ibar…

Svima je zajedničko – DPS nije dozvolio da se bilo koja od državnih kompanija otme partijskoj kontroli. Nije važno da li je odgovorno lice bio Svetozar Marović (dugogošinji predsjednik borda direktora Budvanske rivijere) Sava Džigi Grbović (komandant jedine privatizovane državne lutrije na Balkanu) ili Blažo Jovanić (novoimenovani predsjednik Privrednog suda u Podgorici i stečajni sudija u slučaju Pobjeda). Važno je da je vladajuća partija imala prvu i posljednju riječ odlučujući o sudbini stotina i hiljada zapošljenih, stvarnih ljudi kojima smo se nekada hvalili kroz frazu ,,jeftina i kvalifikovana radna snaga”.

Sada su nam samo dileri droge kvalifikovani. Ostali smo – jeftini. S’ pravom? Promislite prije nego što vas država gurne u stečaj. Onda će biti kasno.

Radnici Pobjede će, rekosmo, dobijati platu od 193 eura. To je približno četvrtina potrošačke korpe u Crnoj Gori, koja garantuje puko preživljavanje.

Istorijske knjige kažu da su feudalni gospodari, poput njihovih prethodnika iz doba robovlasništva, imali obavezu da svojim podanicima garantuju pravo na – goli život. Zašto Crnogorci, u 21. vijeku, ne zaslužuju makar toliko?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari