Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA – ŽRTVA POLITIKE STEČAJA: Od sluge do tuge

Objavljeno prije

na

Još jedan, kako to slatkorječivi vole da kažu, nacionalni brend dospio je u poziciju u kojoj mu je prošlost vrijednija od sadašnjosti. Iako budućnosti nema.

Privredni sud u Podgorici prihvatio je, početkom nedjelje, zahtjev Poreske uprave i uveo stečaj u Novinsko-izdavačko preduzeće Pobjeda. Prijedlog za uvođenje stečaja u NIP Pobjedu, Poreska uprava Crne Gore podnijela je prije 20-ak dana, zbog duga od 1,15 miliona eura. Desilo se to nepunih dvanaest mjeseci nakon što je Vlada donijela odluku da od istog preduzeća preuzme vlastiti dug (takođe na ime neuplaćenih poreza i doprinosa) vrijedan 2,8 miliona eura. Niko tada nije pominjao stečaj.

Država je lani povećala svoj udio u vlasništvu akcionarskog društva NIP Pobjeda i postala praktično jedini vlasnik centralne poslovne zgrade tog preduzeća i placa na kome se nalazi taj objekat. A cijena, sitnica, nekih 10-15 miliona eura državnog novca. Stečaj, tvrdili su tada, nije opcija za rješavanje sudbine najstarijeg crnogorskog medija.

Ako vjerujete našoj dalekovidosti, a trebalo bi, pošto ona nije zasnovana na predskazanjima iz kristalne kugle već potiče od insajderskih informacija i izvora njegovanih godinama i decenijama: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, direktno ili uz posredovanje nekog subotića, šarića, mićunovića… ta zgrada će, sve skupa sa dvorištem, postati vlasništvo Aca Đukanovića. Ili njegove Prve banke.

Detalji (finese) nijesu bitni. Bitno je sljedeće: Pobjeda je viđena kao tranzicioni plijen na koji su braća Đukanović (jedan ili obojica) bacili oko još prije petnaest godina. Ili još ranije, u vrijeme kada se (tadašnja i sadašnja) DPS-ova Pobjeda sa neskrivenom mržnjom obračunavala sa separatistima i crnogorskim nacionalistima ne stideći se da laže o ,,30 zaklanih u Pakracu”, “četiri hiljade Crnogoraca koje je Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu i njegovom HDZ-u” , navodnim nepočinstvima posljednjeg premijera vlade SFRJ Anta Markovića, antisrpstvu i anticrnogorstvu (Pobjeda je, kao i DPS u to vrijeme između ovih pojmova stavljala znak jednakosti, optužujuće sve koji nijesu željeli da se regrutuju pod četničku kokardu) koje su kreatori Rata za mir (Svetozar Marović, Momir Bulatović, Milo Đukanović i njihove sluge iz politike i medija) spočitavali Ljubiši Stankoviću, Žarku Rakčeviću, Monitoru, Radio Baru, Radio brodu, Slobodnoj Evropi, odnosno svima koji nijesu imali razimijevanje za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja, po modelu politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih sljedbenika.

I eto ga sada. Opet početak kraja. Poput beranske Fabrike celuloze, bjelopoljskog Vunka i Bjelasice Rade, rožajskog Gornjeg Ibra, mojkovačkog Rudnika cinka i olova, pljevaljskog Velimira Jakića, podgoričkih Elastika, Radoja Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željezare u Nikšiću, Oboda, Tare i Košute na Cetinju, Solane Bajo Sekulić, HTP Boka, Ulcinjske ili Budvanske rivijere, kotorskog Fjorda i Primorke iz Bara… i Pobjeda je dospjela u poziciju da moli i prosi.

Uzaludu se Vesna Šofranac, uz Vidoja Konatara i Srđana Kusovca, jedna od tri najkontroverznija (možda bi u nekim drugim zemljama, kraće i jasnije, rekli – najsramotnija) urednika štampanog državnog dnevnika žali na zlu sudbinu koja je njenoj novini namijenila ovakav kraj i pored uređivačke politike zasnovane na dvije riječi: ,,lojalnost vlasniku”. Uzalud Šofranac pominje profesionalost. Na žalost sedamdesetogodišnje istorije, nju je u Pobjedi zatrpalo ono što književnik Sreten Perović, pripovjedački vješto, definiše kao ,,neprijatne tekstualne ekscese”. Tu svakako spada i urednički intervju sa vrhunskim krojačem odijela, kontroverznim prodavcem duvana i beznačajnim političkim analitičarem Stankom Subotićem, manje-više svi tekstovi bivšeg urednika a aktuelnog šefa Vladinog biroa za informisanje S. Kusovca, kao i višegodišni tekstualni uradci Pobjedinih specijalaca spremnih da sva pravila profesije pogaze za račun jednog klimoglava iz vrha DPSDP vlasti. Po cijenu da ih isti odvede u stečaj.

Dakle, Pobjeda se, na žalost svojih skoro 200 radnika kojima se već duguje pola miliona eura, ili pet plata, a koji su – od utorka pa makar za tri sljedeće mjeseca – prinuđeni da preživljavaju sa primanjem od 193 eura (što nije moguće), odlučila da svoju istoriju i tradiciju brani lažnim floskulama. Kada gospođa Šofranac, u uvodniku koga se javno stide i članovi njene redakcije, hvali vlastitu ,,profesionalnost, lojalnost vlasniku i promociju svega što ima crnogorski predznak…” tada svaki, elementarno pismeni čitalac shvata da je u toj priči, između snova (profesionalnost) i neostvarenih ambicija (crnogorski predznak….) ostala samo ,,lojalnost vlasniku”. Evidentno, preskupo plaćena.

U najkraćem, ambicija da će Pobjeda nastaviti da radi pod patronatom ekipe koja danas pravi Dnevne novine, ima makar jednu falinku koju je nemoguće nadomjestiti marketinškim trikovima. Što bi rekli promoteri Lav piva – ili jesi ili nijesi…. Jedno je kada državnu (vladajuću) politiku slijedi i promoviše medij u državnom vlasništvu, a nešto potpuno drugo kada se istim poslom bavi novina (televizija, radio) nedefinisane vlasničke strukture i uređivačke politike. DPS je to probao. Publika, Republika, CKL, In televizija… dokaz su njihove (ne)sposobnosti da izađu i opstanu na ovdašnjem medijskom tržištu. Nema indicija da budućnost Pobjede postoji van tog političko-ekonomskog konteksta.

Nema je, dakle. Samo je pitanje vremena i mjesta kada će ta činjenica biti ozvaničena.

U međuvremenu, vlast pokušava da odigra neke, ekonomski gledano, mnogo značajnije igre. Najočiglednija je ona koja se vodi u KAP-u. Ta kompanija, nekadašnji Kombinat aluminijuma u Podgorici, bankrotirala je nakon što su njeni većinski vlasnici – država Crna Gora i vladini strateški partneri iz jedne od mnogobrojnih of-šor kompanija u vlasništvu Olega Deripaske (manjinski vlasnici do danas su nepoznanica) propustili priliku da ponude plan njenog izbavljenja (restrukturiranja). U igru je potom, uz mnogo kršenja važećih procedura, pisanih zakona i nepisanih pravila poslovanja, ušao nikšićki biznismen Veselin Pejović. On je obećao za imovinu KAP-a 28 miliona eura. Međutim, povjerioci koji od KAP-a potražuju skoro 400 miliona eura (država Crna Gora prednjači na tom popisu gubitnika) još nijesu dobili ne centa. Zapravo, stečajni upravnik i stečajni sudija su, gazeći propise, kompaniju predali osobi koju taj angažman nije koštao ni jednog jedinog centa.

,,Nakon kriminalne odluke Privrednog suda da imovinu KAP-a da na korišćenje i upravljanje osobi koja nije uplatila ponuđeni iznos i samim tim nema nikakva prava raspolaganjem stečajne mase niti donošenja bilo kakvih poslovnih odluka koje mogu imati posljedice po imovinu KAP-a, svima je postalo jasno da je Đukanović odlučio da ponovo zavuče ruku u džep građana”, saopštili su lideri PzP-a navodeću da su poreski obveznici, iako ,,20 godina finansiraju sve Đukanovićeve kombinacije u KAP-u”, ostali uskraćeni za sve odgovore o poslovnim odnosima novih i starih Đukanovićevih upravnika u KAP-u.

Veselin Pejović je upravljanje KAP-om preuzeo 19. jula. Prema onome što pišu ovdašnji mediji – mislimo na angažman nekadašnjih, već penzionisanih rukovodilaca u KAP-u – Pejović crnogorskoj aluminijskoj industriji ne nudi ništa novo. I zašto bi kada ne košta ništa?

Po čemu se ova priča razlikuje od ,,uspješno provedenog stečajnog postupka” u Željezari u Nikšiću? Odgovor na ovo pitanje nude vam ,,crne hronike” crnogorskih medija. Zašto je broj povrijeđenih i poginulih u prvim godinama ,,privatizacije kroz stečaj”, uporediv sa decenijama koje su prethodile ,,ekonomskoj tranziciji” pod okriljem DPS-a, ostavljamo vama da zaključite.

Mi bi se, zato, usredsredili na jedan od prvih stečajnih postupaka provedenih pod komandom Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Bijelo Polje, godina – 1992. Vunarski kombinat u Bijelom Polju (VUNKO) izgrađen 1962. godine, tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. DPS, ipak, odlučuje da kompaniju otjera u stečaj. Prisjetimo se, to je vrijeme u kome premijer Đukanović počinje da gradi vizije crnogorske privrede oslonjene na turizam i raznorazne tranzite – od duvana i oružija, do narkotika i ljudi. Stečaju u VUNKO-u prethodila je analiza britanskih stručnjaka koji su procijenili da fabrika ima zalihe proizvoda i repromaterijala vrijedne 70-80 miliona maraka, te da u njoj može da radi, po zapadnoevropskim kriterijumima, makar 1650 radnika. Treba li podsjećati – fabrika je umrla. Njenoj imovini nema ni traga ni glasa. Zapošljenima takođe.

Negdje iz istog perioda datira i ubistvo Fabrike celuloze u Beranama. Tada je uspostavljen model: žrtve crnogorske privredne tranzicije, po pravili su radnici zapošljeni u kompanijama u državnom vlasništvu. Bez izuzetka. U stečaj su otišle i kompanije koje se bave ,,biblijskim djelatnostima”: proizvodnja soli iz morske vode (Solana Bajo Sekulić) i flaširanje pitke vode sa planinskih izvora na sjeveru države (Bjelasica Rada u Bijelom Polju), prerada akciznih roba (Duvanski kombinat) ili sječa šuma – ŠIK Javorak, Gornji Ibar…

Svima je zajedničko – DPS nije dozvolio da se bilo koja od državnih kompanija otme partijskoj kontroli. Nije važno da li je odgovorno lice bio Svetozar Marović (dugogošinji predsjednik borda direktora Budvanske rivijere) Sava Džigi Grbović (komandant jedine privatizovane državne lutrije na Balkanu) ili Blažo Jovanić (novoimenovani predsjednik Privrednog suda u Podgorici i stečajni sudija u slučaju Pobjeda). Važno je da je vladajuća partija imala prvu i posljednju riječ odlučujući o sudbini stotina i hiljada zapošljenih, stvarnih ljudi kojima smo se nekada hvalili kroz frazu ,,jeftina i kvalifikovana radna snaga”.

Sada su nam samo dileri droge kvalifikovani. Ostali smo – jeftini. S’ pravom? Promislite prije nego što vas država gurne u stečaj. Onda će biti kasno.

Radnici Pobjede će, rekosmo, dobijati platu od 193 eura. To je približno četvrtina potrošačke korpe u Crnoj Gori, koja garantuje puko preživljavanje.

Istorijske knjige kažu da su feudalni gospodari, poput njihovih prethodnika iz doba robovlasništva, imali obavezu da svojim podanicima garantuju pravo na – goli život. Zašto Crnogorci, u 21. vijeku, ne zaslužuju makar toliko?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo