Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA – ŽRTVA POLITIKE STEČAJA: Od sluge do tuge

Objavljeno prije

na

Još jedan, kako to slatkorječivi vole da kažu, nacionalni brend dospio je u poziciju u kojoj mu je prošlost vrijednija od sadašnjosti. Iako budućnosti nema.

Privredni sud u Podgorici prihvatio je, početkom nedjelje, zahtjev Poreske uprave i uveo stečaj u Novinsko-izdavačko preduzeće Pobjeda. Prijedlog za uvođenje stečaja u NIP Pobjedu, Poreska uprava Crne Gore podnijela je prije 20-ak dana, zbog duga od 1,15 miliona eura. Desilo se to nepunih dvanaest mjeseci nakon što je Vlada donijela odluku da od istog preduzeća preuzme vlastiti dug (takođe na ime neuplaćenih poreza i doprinosa) vrijedan 2,8 miliona eura. Niko tada nije pominjao stečaj.

Država je lani povećala svoj udio u vlasništvu akcionarskog društva NIP Pobjeda i postala praktično jedini vlasnik centralne poslovne zgrade tog preduzeća i placa na kome se nalazi taj objekat. A cijena, sitnica, nekih 10-15 miliona eura državnog novca. Stečaj, tvrdili su tada, nije opcija za rješavanje sudbine najstarijeg crnogorskog medija.

Ako vjerujete našoj dalekovidosti, a trebalo bi, pošto ona nije zasnovana na predskazanjima iz kristalne kugle već potiče od insajderskih informacija i izvora njegovanih godinama i decenijama: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, direktno ili uz posredovanje nekog subotića, šarića, mićunovića… ta zgrada će, sve skupa sa dvorištem, postati vlasništvo Aca Đukanovića. Ili njegove Prve banke.

Detalji (finese) nijesu bitni. Bitno je sljedeće: Pobjeda je viđena kao tranzicioni plijen na koji su braća Đukanović (jedan ili obojica) bacili oko još prije petnaest godina. Ili još ranije, u vrijeme kada se (tadašnja i sadašnja) DPS-ova Pobjeda sa neskrivenom mržnjom obračunavala sa separatistima i crnogorskim nacionalistima ne stideći se da laže o ,,30 zaklanih u Pakracu”, “četiri hiljade Crnogoraca koje je Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu i njegovom HDZ-u” , navodnim nepočinstvima posljednjeg premijera vlade SFRJ Anta Markovića, antisrpstvu i anticrnogorstvu (Pobjeda je, kao i DPS u to vrijeme između ovih pojmova stavljala znak jednakosti, optužujuće sve koji nijesu željeli da se regrutuju pod četničku kokardu) koje su kreatori Rata za mir (Svetozar Marović, Momir Bulatović, Milo Đukanović i njihove sluge iz politike i medija) spočitavali Ljubiši Stankoviću, Žarku Rakčeviću, Monitoru, Radio Baru, Radio brodu, Slobodnoj Evropi, odnosno svima koji nijesu imali razimijevanje za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja, po modelu politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih sljedbenika.

I eto ga sada. Opet početak kraja. Poput beranske Fabrike celuloze, bjelopoljskog Vunka i Bjelasice Rade, rožajskog Gornjeg Ibra, mojkovačkog Rudnika cinka i olova, pljevaljskog Velimira Jakića, podgoričkih Elastika, Radoja Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željezare u Nikšiću, Oboda, Tare i Košute na Cetinju, Solane Bajo Sekulić, HTP Boka, Ulcinjske ili Budvanske rivijere, kotorskog Fjorda i Primorke iz Bara… i Pobjeda je dospjela u poziciju da moli i prosi.

Uzaludu se Vesna Šofranac, uz Vidoja Konatara i Srđana Kusovca, jedna od tri najkontroverznija (možda bi u nekim drugim zemljama, kraće i jasnije, rekli – najsramotnija) urednika štampanog državnog dnevnika žali na zlu sudbinu koja je njenoj novini namijenila ovakav kraj i pored uređivačke politike zasnovane na dvije riječi: ,,lojalnost vlasniku”. Uzalud Šofranac pominje profesionalost. Na žalost sedamdesetogodišnje istorije, nju je u Pobjedi zatrpalo ono što književnik Sreten Perović, pripovjedački vješto, definiše kao ,,neprijatne tekstualne ekscese”. Tu svakako spada i urednički intervju sa vrhunskim krojačem odijela, kontroverznim prodavcem duvana i beznačajnim političkim analitičarem Stankom Subotićem, manje-više svi tekstovi bivšeg urednika a aktuelnog šefa Vladinog biroa za informisanje S. Kusovca, kao i višegodišni tekstualni uradci Pobjedinih specijalaca spremnih da sva pravila profesije pogaze za račun jednog klimoglava iz vrha DPSDP vlasti. Po cijenu da ih isti odvede u stečaj.

Dakle, Pobjeda se, na žalost svojih skoro 200 radnika kojima se već duguje pola miliona eura, ili pet plata, a koji su – od utorka pa makar za tri sljedeće mjeseca – prinuđeni da preživljavaju sa primanjem od 193 eura (što nije moguće), odlučila da svoju istoriju i tradiciju brani lažnim floskulama. Kada gospođa Šofranac, u uvodniku koga se javno stide i članovi njene redakcije, hvali vlastitu ,,profesionalnost, lojalnost vlasniku i promociju svega što ima crnogorski predznak…” tada svaki, elementarno pismeni čitalac shvata da je u toj priči, između snova (profesionalnost) i neostvarenih ambicija (crnogorski predznak….) ostala samo ,,lojalnost vlasniku”. Evidentno, preskupo plaćena.

U najkraćem, ambicija da će Pobjeda nastaviti da radi pod patronatom ekipe koja danas pravi Dnevne novine, ima makar jednu falinku koju je nemoguće nadomjestiti marketinškim trikovima. Što bi rekli promoteri Lav piva – ili jesi ili nijesi…. Jedno je kada državnu (vladajuću) politiku slijedi i promoviše medij u državnom vlasništvu, a nešto potpuno drugo kada se istim poslom bavi novina (televizija, radio) nedefinisane vlasničke strukture i uređivačke politike. DPS je to probao. Publika, Republika, CKL, In televizija… dokaz su njihove (ne)sposobnosti da izađu i opstanu na ovdašnjem medijskom tržištu. Nema indicija da budućnost Pobjede postoji van tog političko-ekonomskog konteksta.

Nema je, dakle. Samo je pitanje vremena i mjesta kada će ta činjenica biti ozvaničena.

U međuvremenu, vlast pokušava da odigra neke, ekonomski gledano, mnogo značajnije igre. Najočiglednija je ona koja se vodi u KAP-u. Ta kompanija, nekadašnji Kombinat aluminijuma u Podgorici, bankrotirala je nakon što su njeni većinski vlasnici – država Crna Gora i vladini strateški partneri iz jedne od mnogobrojnih of-šor kompanija u vlasništvu Olega Deripaske (manjinski vlasnici do danas su nepoznanica) propustili priliku da ponude plan njenog izbavljenja (restrukturiranja). U igru je potom, uz mnogo kršenja važećih procedura, pisanih zakona i nepisanih pravila poslovanja, ušao nikšićki biznismen Veselin Pejović. On je obećao za imovinu KAP-a 28 miliona eura. Međutim, povjerioci koji od KAP-a potražuju skoro 400 miliona eura (država Crna Gora prednjači na tom popisu gubitnika) još nijesu dobili ne centa. Zapravo, stečajni upravnik i stečajni sudija su, gazeći propise, kompaniju predali osobi koju taj angažman nije koštao ni jednog jedinog centa.

,,Nakon kriminalne odluke Privrednog suda da imovinu KAP-a da na korišćenje i upravljanje osobi koja nije uplatila ponuđeni iznos i samim tim nema nikakva prava raspolaganjem stečajne mase niti donošenja bilo kakvih poslovnih odluka koje mogu imati posljedice po imovinu KAP-a, svima je postalo jasno da je Đukanović odlučio da ponovo zavuče ruku u džep građana”, saopštili su lideri PzP-a navodeću da su poreski obveznici, iako ,,20 godina finansiraju sve Đukanovićeve kombinacije u KAP-u”, ostali uskraćeni za sve odgovore o poslovnim odnosima novih i starih Đukanovićevih upravnika u KAP-u.

Veselin Pejović je upravljanje KAP-om preuzeo 19. jula. Prema onome što pišu ovdašnji mediji – mislimo na angažman nekadašnjih, već penzionisanih rukovodilaca u KAP-u – Pejović crnogorskoj aluminijskoj industriji ne nudi ništa novo. I zašto bi kada ne košta ništa?

Po čemu se ova priča razlikuje od ,,uspješno provedenog stečajnog postupka” u Željezari u Nikšiću? Odgovor na ovo pitanje nude vam ,,crne hronike” crnogorskih medija. Zašto je broj povrijeđenih i poginulih u prvim godinama ,,privatizacije kroz stečaj”, uporediv sa decenijama koje su prethodile ,,ekonomskoj tranziciji” pod okriljem DPS-a, ostavljamo vama da zaključite.

Mi bi se, zato, usredsredili na jedan od prvih stečajnih postupaka provedenih pod komandom Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Bijelo Polje, godina – 1992. Vunarski kombinat u Bijelom Polju (VUNKO) izgrađen 1962. godine, tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. DPS, ipak, odlučuje da kompaniju otjera u stečaj. Prisjetimo se, to je vrijeme u kome premijer Đukanović počinje da gradi vizije crnogorske privrede oslonjene na turizam i raznorazne tranzite – od duvana i oružija, do narkotika i ljudi. Stečaju u VUNKO-u prethodila je analiza britanskih stručnjaka koji su procijenili da fabrika ima zalihe proizvoda i repromaterijala vrijedne 70-80 miliona maraka, te da u njoj može da radi, po zapadnoevropskim kriterijumima, makar 1650 radnika. Treba li podsjećati – fabrika je umrla. Njenoj imovini nema ni traga ni glasa. Zapošljenima takođe.

Negdje iz istog perioda datira i ubistvo Fabrike celuloze u Beranama. Tada je uspostavljen model: žrtve crnogorske privredne tranzicije, po pravili su radnici zapošljeni u kompanijama u državnom vlasništvu. Bez izuzetka. U stečaj su otišle i kompanije koje se bave ,,biblijskim djelatnostima”: proizvodnja soli iz morske vode (Solana Bajo Sekulić) i flaširanje pitke vode sa planinskih izvora na sjeveru države (Bjelasica Rada u Bijelom Polju), prerada akciznih roba (Duvanski kombinat) ili sječa šuma – ŠIK Javorak, Gornji Ibar…

Svima je zajedničko – DPS nije dozvolio da se bilo koja od državnih kompanija otme partijskoj kontroli. Nije važno da li je odgovorno lice bio Svetozar Marović (dugogošinji predsjednik borda direktora Budvanske rivijere) Sava Džigi Grbović (komandant jedine privatizovane državne lutrije na Balkanu) ili Blažo Jovanić (novoimenovani predsjednik Privrednog suda u Podgorici i stečajni sudija u slučaju Pobjeda). Važno je da je vladajuća partija imala prvu i posljednju riječ odlučujući o sudbini stotina i hiljada zapošljenih, stvarnih ljudi kojima smo se nekada hvalili kroz frazu ,,jeftina i kvalifikovana radna snaga”.

Sada su nam samo dileri droge kvalifikovani. Ostali smo – jeftini. S’ pravom? Promislite prije nego što vas država gurne u stečaj. Onda će biti kasno.

Radnici Pobjede će, rekosmo, dobijati platu od 193 eura. To je približno četvrtina potrošačke korpe u Crnoj Gori, koja garantuje puko preživljavanje.

Istorijske knjige kažu da su feudalni gospodari, poput njihovih prethodnika iz doba robovlasništva, imali obavezu da svojim podanicima garantuju pravo na – goli život. Zašto Crnogorci, u 21. vijeku, ne zaslužuju makar toliko?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo