Povežite se sa nama

MONITORING

CRNA GORA – ŽRTVA POLITIKE STEČAJA: Od sluge do tuge

Objavljeno prije

na

Još jedan, kako to slatkorječivi vole da kažu, nacionalni brend dospio je u poziciju u kojoj mu je prošlost vrijednija od sadašnjosti. Iako budućnosti nema.

Privredni sud u Podgorici prihvatio je, početkom nedjelje, zahtjev Poreske uprave i uveo stečaj u Novinsko-izdavačko preduzeće Pobjeda. Prijedlog za uvođenje stečaja u NIP Pobjedu, Poreska uprava Crne Gore podnijela je prije 20-ak dana, zbog duga od 1,15 miliona eura. Desilo se to nepunih dvanaest mjeseci nakon što je Vlada donijela odluku da od istog preduzeća preuzme vlastiti dug (takođe na ime neuplaćenih poreza i doprinosa) vrijedan 2,8 miliona eura. Niko tada nije pominjao stečaj.

Država je lani povećala svoj udio u vlasništvu akcionarskog društva NIP Pobjeda i postala praktično jedini vlasnik centralne poslovne zgrade tog preduzeća i placa na kome se nalazi taj objekat. A cijena, sitnica, nekih 10-15 miliona eura državnog novca. Stečaj, tvrdili su tada, nije opcija za rješavanje sudbine najstarijeg crnogorskog medija.

Ako vjerujete našoj dalekovidosti, a trebalo bi, pošto ona nije zasnovana na predskazanjima iz kristalne kugle već potiče od insajderskih informacija i izvora njegovanih godinama i decenijama: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, direktno ili uz posredovanje nekog subotića, šarića, mićunovića… ta zgrada će, sve skupa sa dvorištem, postati vlasništvo Aca Đukanovića. Ili njegove Prve banke.

Detalji (finese) nijesu bitni. Bitno je sljedeće: Pobjeda je viđena kao tranzicioni plijen na koji su braća Đukanović (jedan ili obojica) bacili oko još prije petnaest godina. Ili još ranije, u vrijeme kada se (tadašnja i sadašnja) DPS-ova Pobjeda sa neskrivenom mržnjom obračunavala sa separatistima i crnogorskim nacionalistima ne stideći se da laže o ,,30 zaklanih u Pakracu”, “četiri hiljade Crnogoraca koje je Slavko Perović obećao Franju Tuđmanu i njegovom HDZ-u” , navodnim nepočinstvima posljednjeg premijera vlade SFRJ Anta Markovića, antisrpstvu i anticrnogorstvu (Pobjeda je, kao i DPS u to vrijeme između ovih pojmova stavljala znak jednakosti, optužujuće sve koji nijesu željeli da se regrutuju pod četničku kokardu) koje su kreatori Rata za mir (Svetozar Marović, Momir Bulatović, Milo Đukanović i njihove sluge iz politike i medija) spočitavali Ljubiši Stankoviću, Žarku Rakčeviću, Monitoru, Radio Baru, Radio brodu, Slobodnoj Evropi, odnosno svima koji nijesu imali razimijevanje za rješavanje srpskog nacionalnog pitanja, po modelu politike Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih sljedbenika.

I eto ga sada. Opet početak kraja. Poput beranske Fabrike celuloze, bjelopoljskog Vunka i Bjelasice Rade, rožajskog Gornjeg Ibra, mojkovačkog Rudnika cinka i olova, pljevaljskog Velimira Jakića, podgoričkih Elastika, Radoja Dakića, Marka Radovića, KAP-a, Željezare u Nikšiću, Oboda, Tare i Košute na Cetinju, Solane Bajo Sekulić, HTP Boka, Ulcinjske ili Budvanske rivijere, kotorskog Fjorda i Primorke iz Bara… i Pobjeda je dospjela u poziciju da moli i prosi.

Uzaludu se Vesna Šofranac, uz Vidoja Konatara i Srđana Kusovca, jedna od tri najkontroverznija (možda bi u nekim drugim zemljama, kraće i jasnije, rekli – najsramotnija) urednika štampanog državnog dnevnika žali na zlu sudbinu koja je njenoj novini namijenila ovakav kraj i pored uređivačke politike zasnovane na dvije riječi: ,,lojalnost vlasniku”. Uzalud Šofranac pominje profesionalost. Na žalost sedamdesetogodišnje istorije, nju je u Pobjedi zatrpalo ono što književnik Sreten Perović, pripovjedački vješto, definiše kao ,,neprijatne tekstualne ekscese”. Tu svakako spada i urednički intervju sa vrhunskim krojačem odijela, kontroverznim prodavcem duvana i beznačajnim političkim analitičarem Stankom Subotićem, manje-više svi tekstovi bivšeg urednika a aktuelnog šefa Vladinog biroa za informisanje S. Kusovca, kao i višegodišni tekstualni uradci Pobjedinih specijalaca spremnih da sva pravila profesije pogaze za račun jednog klimoglava iz vrha DPSDP vlasti. Po cijenu da ih isti odvede u stečaj.

Dakle, Pobjeda se, na žalost svojih skoro 200 radnika kojima se već duguje pola miliona eura, ili pet plata, a koji su – od utorka pa makar za tri sljedeće mjeseca – prinuđeni da preživljavaju sa primanjem od 193 eura (što nije moguće), odlučila da svoju istoriju i tradiciju brani lažnim floskulama. Kada gospođa Šofranac, u uvodniku koga se javno stide i članovi njene redakcije, hvali vlastitu ,,profesionalnost, lojalnost vlasniku i promociju svega što ima crnogorski predznak…” tada svaki, elementarno pismeni čitalac shvata da je u toj priči, između snova (profesionalnost) i neostvarenih ambicija (crnogorski predznak….) ostala samo ,,lojalnost vlasniku”. Evidentno, preskupo plaćena.

U najkraćem, ambicija da će Pobjeda nastaviti da radi pod patronatom ekipe koja danas pravi Dnevne novine, ima makar jednu falinku koju je nemoguće nadomjestiti marketinškim trikovima. Što bi rekli promoteri Lav piva – ili jesi ili nijesi…. Jedno je kada državnu (vladajuću) politiku slijedi i promoviše medij u državnom vlasništvu, a nešto potpuno drugo kada se istim poslom bavi novina (televizija, radio) nedefinisane vlasničke strukture i uređivačke politike. DPS je to probao. Publika, Republika, CKL, In televizija… dokaz su njihove (ne)sposobnosti da izađu i opstanu na ovdašnjem medijskom tržištu. Nema indicija da budućnost Pobjede postoji van tog političko-ekonomskog konteksta.

Nema je, dakle. Samo je pitanje vremena i mjesta kada će ta činjenica biti ozvaničena.

U međuvremenu, vlast pokušava da odigra neke, ekonomski gledano, mnogo značajnije igre. Najočiglednija je ona koja se vodi u KAP-u. Ta kompanija, nekadašnji Kombinat aluminijuma u Podgorici, bankrotirala je nakon što su njeni većinski vlasnici – država Crna Gora i vladini strateški partneri iz jedne od mnogobrojnih of-šor kompanija u vlasništvu Olega Deripaske (manjinski vlasnici do danas su nepoznanica) propustili priliku da ponude plan njenog izbavljenja (restrukturiranja). U igru je potom, uz mnogo kršenja važećih procedura, pisanih zakona i nepisanih pravila poslovanja, ušao nikšićki biznismen Veselin Pejović. On je obećao za imovinu KAP-a 28 miliona eura. Međutim, povjerioci koji od KAP-a potražuju skoro 400 miliona eura (država Crna Gora prednjači na tom popisu gubitnika) još nijesu dobili ne centa. Zapravo, stečajni upravnik i stečajni sudija su, gazeći propise, kompaniju predali osobi koju taj angažman nije koštao ni jednog jedinog centa.

,,Nakon kriminalne odluke Privrednog suda da imovinu KAP-a da na korišćenje i upravljanje osobi koja nije uplatila ponuđeni iznos i samim tim nema nikakva prava raspolaganjem stečajne mase niti donošenja bilo kakvih poslovnih odluka koje mogu imati posljedice po imovinu KAP-a, svima je postalo jasno da je Đukanović odlučio da ponovo zavuče ruku u džep građana”, saopštili su lideri PzP-a navodeću da su poreski obveznici, iako ,,20 godina finansiraju sve Đukanovićeve kombinacije u KAP-u”, ostali uskraćeni za sve odgovore o poslovnim odnosima novih i starih Đukanovićevih upravnika u KAP-u.

Veselin Pejović je upravljanje KAP-om preuzeo 19. jula. Prema onome što pišu ovdašnji mediji – mislimo na angažman nekadašnjih, već penzionisanih rukovodilaca u KAP-u – Pejović crnogorskoj aluminijskoj industriji ne nudi ništa novo. I zašto bi kada ne košta ništa?

Po čemu se ova priča razlikuje od ,,uspješno provedenog stečajnog postupka” u Željezari u Nikšiću? Odgovor na ovo pitanje nude vam ,,crne hronike” crnogorskih medija. Zašto je broj povrijeđenih i poginulih u prvim godinama ,,privatizacije kroz stečaj”, uporediv sa decenijama koje su prethodile ,,ekonomskoj tranziciji” pod okriljem DPS-a, ostavljamo vama da zaključite.

Mi bi se, zato, usredsredili na jedan od prvih stečajnih postupaka provedenih pod komandom Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Bijelo Polje, godina – 1992. Vunarski kombinat u Bijelom Polju (VUNKO) izgrađen 1962. godine, tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. DPS, ipak, odlučuje da kompaniju otjera u stečaj. Prisjetimo se, to je vrijeme u kome premijer Đukanović počinje da gradi vizije crnogorske privrede oslonjene na turizam i raznorazne tranzite – od duvana i oružija, do narkotika i ljudi. Stečaju u VUNKO-u prethodila je analiza britanskih stručnjaka koji su procijenili da fabrika ima zalihe proizvoda i repromaterijala vrijedne 70-80 miliona maraka, te da u njoj može da radi, po zapadnoevropskim kriterijumima, makar 1650 radnika. Treba li podsjećati – fabrika je umrla. Njenoj imovini nema ni traga ni glasa. Zapošljenima takođe.

Negdje iz istog perioda datira i ubistvo Fabrike celuloze u Beranama. Tada je uspostavljen model: žrtve crnogorske privredne tranzicije, po pravili su radnici zapošljeni u kompanijama u državnom vlasništvu. Bez izuzetka. U stečaj su otišle i kompanije koje se bave ,,biblijskim djelatnostima”: proizvodnja soli iz morske vode (Solana Bajo Sekulić) i flaširanje pitke vode sa planinskih izvora na sjeveru države (Bjelasica Rada u Bijelom Polju), prerada akciznih roba (Duvanski kombinat) ili sječa šuma – ŠIK Javorak, Gornji Ibar…

Svima je zajedničko – DPS nije dozvolio da se bilo koja od državnih kompanija otme partijskoj kontroli. Nije važno da li je odgovorno lice bio Svetozar Marović (dugogošinji predsjednik borda direktora Budvanske rivijere) Sava Džigi Grbović (komandant jedine privatizovane državne lutrije na Balkanu) ili Blažo Jovanić (novoimenovani predsjednik Privrednog suda u Podgorici i stečajni sudija u slučaju Pobjeda). Važno je da je vladajuća partija imala prvu i posljednju riječ odlučujući o sudbini stotina i hiljada zapošljenih, stvarnih ljudi kojima smo se nekada hvalili kroz frazu ,,jeftina i kvalifikovana radna snaga”.

Sada su nam samo dileri droge kvalifikovani. Ostali smo – jeftini. S’ pravom? Promislite prije nego što vas država gurne u stečaj. Onda će biti kasno.

Radnici Pobjede će, rekosmo, dobijati platu od 193 eura. To je približno četvrtina potrošačke korpe u Crnoj Gori, koja garantuje puko preživljavanje.

Istorijske knjige kažu da su feudalni gospodari, poput njihovih prethodnika iz doba robovlasništva, imali obavezu da svojim podanicima garantuju pravo na – goli život. Zašto Crnogorci, u 21. vijeku, ne zaslužuju makar toliko?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMJENA MILENE POPOVIĆ – SAMARDŽIĆ: Kritika i kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemiološkinja je smijenjena jer je, kao i za vrijeme prošle vlasti, nastavila da kritikuje ono što je za kritiku. Kompromis sa koronom pred Novu nazvala je polumjerama. Ministarka ove nedjelje kaže da su takve ,,mjere” dale pozitivne rezultate. U praksi imamo rekordan broj oboljelih

 

Dok novi soj korona virusa prouzrokuje rekordna oboljenja, zdravstvenim vlastima je sve više stalo do toga da se javnosti pokažu kao bezgrešni.

,,Potpuno je evidento da su mjere koje smo imali pred Novu godinu dale odgovarajuće pozitivne rezultate”, kazala je, ove srijede, ministarka zdravlja Jelena Borovinić – Bojović.

Podsjetimo, pred Novu je napravljen kompromis pa nije ispoštovan zahtjev stuke – Instituta za javno zdravlje da se zatvore ugostiteljski objekti i zabrane sva okupljanja. To je pravdano time da i pored očekivanog cunamija omikrona mora nešto da se zaradi.

Kao i mnogo puta do sada, bez dlake na jeziku, o tome da se radi o polumjerama javno je progovorila Milena Popović – Samardžić. Upozorila je i na scenario kojem sada pristustvojemo: svaki dan rekordni broj zaraženih.

,,U Crnoj Gori postoje dva paralelna svijeta – jedan je u bolnicama a drugi u Vladinom savjetu koji prekraja mjere. Ako to rade, a da ne dođu u bolnice i da vide kako to izgleda”, istakla je Popović – Samardžić.

To iskakanje iz sveopšte samohvale zdravstvenih vlasti, izgleda  je morala da plati. Početkom godine smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja za imunoprofilaksu, pripremu i kontrolu putnika u međunarodnom saobraćaju u Institutu za javno zdravlje. Utješno, ostala je da radi kao epidemiološkinja u Institutu. Odluku je donio direktor IJZ Igor Galić.

Smjena je uslijedila nakon što je portal CdM pisao da je doktorka Doma zdravlja Budva radila sa pacijentima uprkos tome što je kovid pozitivna, a to je odobrila Popović – Samardžić. 

Ona je objasnila da izolaciju uvodi i prekida sanitarni inspektor na preporuku epidemiologa nadležnog za zdravstvenu ustanovu, ali i da ona sanitarnom inspektoru nije uputila zahtjev za prekid izolacije koleginice te da to ne spada u njenu nadležnost.

Popović za Monitor kaže da je predložila da se inovira zastarjeli protokol za pacijente inficirane omikron sojem virusa, a po uzoru na protokol Centra za zarazne bolesti SAD-a, prema kome se vrijeme izolacije smanjuje na 5 dana, uz obavezno nošenje maske narednih 5 dana. Istakla je da koleginica koja je radila isključivo sa kovid pozitivnim pacijentima, osmoga dana od svog inficiranja, bez ijednog simptoma bolesti i sa tri primljene doze vakcine, nije mogla predstavljati epidemiološki rizik ni po sebe ni po već inficirane pacijente.

Navodi, Popović – Samardžić i da su Francuska, Kanada, SAD i još neke zemlje napravile izuzetak od pravila izolacije za medicinsko osoblje koje nema ili ima blaže simptome. Ta vanredna mjera ima za cilj da ublaži nedostatak osoblja u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama izazvan dosad neviđenim rasplamsavanjem epidemije.

I u Crnoj Gori je od ove srijede samoizolacija skraćena sa deset na sedam dana.

Iz Ministarstva su slučaj u Budvi ozbiljno shvatili i odmah reagovali. ,,Direktorat za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite Ministarstva zdravlja Crne Gore preduzeo je sve raspoložive korake u cilju rasvjetljavanja posljednjih dešavanja u Domu zdravlja Budva”, saopštio je je Slobodan Mandić, generalni direktor Direktorata za kontrolu kvaliteta u Ministarstvu zdravlja. ,,Svi koji su učestvovali u ovom propustu, od menadžmenta i ljekara Doma zdravlja Budva do epidemiologa u Institutu za javno zdravlje, biće adekvatno sankcionisani”, poručio je Mandić.

Za sada je odgovarala jedino Popović – Samardžić, a direktor Instituta Galić je izjavio da je u ovoj instituciji ,,došlo do promjene, jedan od razloga je i sutuacija koja se desila u Budvi”.

Slučaj u Budvi, kao jedan od razloga, bio je samo povod da se ostvare namjere o njenom kažnjavanju, smatra Popović – Samardžić.

Ona je već objasnila da je pravi razlog njene smjene taj što je pružala otpor cenzuri koju sprovodi direktor Galić. ,,Kako je direktor rekao, prekršila sam procedure jer sam gostovala u jutarnjem programu TV Vijesti bez njegove saglasnosti i iznosila kritiku i mišljenje koje sam par dana ranije iznijela i na radnoj grupi, kako kaže, isto bez njegove saglasnosti”, izjavila je ona. Kazala je i da već mjesecima traje nezadovoljstvo kritikom koju upućuje i zbog koje se zahtjevi novinara za njeno gostovanje odbijaju. ,,Direktor smatra, da i kao sindikalni predstavnik moram da tražim od njega dozvolu za gostovanje. Dr Galić se koristi cenzurom i revanšizmom zbog izgovorenog mišljenja i kritike zvanične zdravstvene politike”, kazala je Popović – Samardžić.

,,Vidio sam da se pokušava stvoriti slika o nekom sprečavanju slobode govora, naravno da o tome nema riječi. Jedin bitan razlog je ovo što se desilo u Budvi. Ja lično kao direktor i neću dozvoliti da se od toga pravi cirkus, da budem prisutan u tom cirkusu”, izjavio je za Vijesti Galić.

,,Kako bi sakrio svoju osjetljivost na kritiku i sugestije, koje su u krajnjoj liniji kao što se ispostavlja bile za dobrobit svih građana ove zemlje, direktor IJZ poslužio se spinovanjem pa je medijima podvalio priču o prekidu izolacije doktorke iz DZ Budva, za koju okrivljuje dr Popović-Samardžić, dok doktorka iz Budve jasno govori da ovi navodi nemaju veze sa istinom”, saopštili su iz Sindikata doktora medicine na čijem je čelu Popović – Samardžić.

,,Nepotizam, kronizam ili revanšizam Ministarstva zdravlja? Da li je Popović – Samardžić smijenjena da bi ‘kum’ dobio funkciju ili zato što je iznijela svoje mišljenje o ‘polumjerama’ za borbu protiv COVID-a”, naveli su iz MANS-a na Tviteru.Iz te nevladine organizacije reagovali su nakon što su mediji objavili da je na njeno mjesto Galić imenovao Adisa Martinovića sa kojim je u kumovskim odnosima.

Reagovali su i iz Akcije za ljudska prava. Uputili su pismo ministarki zdravlja: ,,HRA izražava zabrinutost zbog smjene doktorke Milene Popović – Samardžić sa mjesta načelnice jednog odjeljenja u Institutu za javno zdravlje Crne Gore, imajući u vidu da je mogući razlog za tu smjenu sloboda govora”.

Popović – Samardžić nije ćutala ni za vrijeme prošle vlasti, već je kao predsjednica Sindikata doktora medicine otvarala mnoge probleme u zdravstvu, kao i brojne afere u kojima su učestvovali partijski čelnici ministarstva i zdravstvenih ustanova. Glasnost je sve manje poželjna i kod nove vlasti.

Nakon afere u Budvi, Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru je, po službenoj dužnosti, formiralo predmet povodom navoda u medijima da je u Covid ambulanti Doma zdravlja Budva radio doktor kojem je određena samoizolacija zbog zaraze korona virusom.

Za sada je cijenu nećutanja platila Popović – Samardžić, a mogla bi, zbog iznenadne revnosti ministarstva i tužilaštva, i doktorka koja već skoro dvije godine požrtvovano radi sa kovid pacijentima. I to u zemlji gdje se tužilaštvo ne oglašava na to što nevakcinisani premijer čim uđe u crkvu prekrši par epidemioloških mjera.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNA REAKCIJA AGENCIJE ZA ELEKTRONSKE MEDIJE: „Kabal“ diraju samo kada odgovara politici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici AEM-a dugo su govorili da nemaju velike nadležnosti da reaguju prema televizijama koje crnogorski građani gledaju posredstvom kablovskih operatera, ali skorašnje promptne reakcije pokazuju da mogu – ukoliko hoće ili ako nekome tako odgovara

 

Otkad se u crnogorskim domovima rasprostranila upotreba kablovskih televizija, građani sve više uživaju u stranim zabavnim TV programima. Najviše u emisijama koje se proizvode u Srbiji. A baš preko takvih programa sve se češće  plasira seksistički sadržaj i govor mržnje upakovan u smijeh i zabavu.

Sve je kulminiralo rijaliti programima. S druge strane, pojavile su se emisije koje se gledaocima predstavljaju kao informativni program, ali se kroz njih crtaju mete različitim „izdajnicima“ određenih ideologija, politika i nacija. Pritom se brutalno vrijeđaju pojedinci i širi govor mržnje prema određenim skupinama ljudi, koje vežu ista uvjerenja ili pripadnost.

Agencija za elektronske medije (AEM) kod nas je nadležna za poštovanje programskih standarda i principa, koju u našim zakonima i podzakonskim aktima zabranjuju „podsticanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju“. Agencija ima nadležnost da reaguje prema svim televizijama koje svoj program emituju u Crnoj Gori posredstvom nacionalnih frekvencija ili kablovskih operatera.

Njihova valjana reakcija dugo je izostajala. Tek povremeno su sankcionisane televizije sa nacionalnom frekvencijom kod kojih bi uočili kršenje programskih principa. Ubjedljivo najviše prigovora imala je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju imala i u Crnoj Gori. Kažnjavana je uglavnom nakon prigovora pojedinaca koji su vrijeđani i blaćeni u tzv. informativnim programima ove televizije. Pink je u većini slučajeva sankcionisan samo opomenom.

Agencija je imala još ležerniji pristup kada je riječ o programima koji emituju kablovske televizije. Tadašnji čelnici AEM-a pravdali su se kako zakoni daju više slobode „kablovskim televizijama“. Dok su pojedini članovi Savjeta AEM-a objašnjavali kako Agencija ne smije izigravati cenzora.

„Kada govorimo o kablu, to je obilje slobodnih programa koji su pod nadzorom Agencije ali uz nešto što se zove slobodni segmenti njihovog izbora od strane kablovskih operatora. To, međutim, ne znači beskrajnu slobodu i to znači da u određenim momentima regulator može da ukaže na problematične sadržaje i da od kablovskih operatora traži njihovo skidanje sa programskih kataloga“, govorio je  bivši direktor Agencije Abaz Džafić.

Međutim, u par navrata je regulatorna institucija ipak reagovala. Posljednji put  prije nekoliko dana kada je na pola godine sa crnogorskih kablovskih televizija skinut dio programske šeme srbijanske televizije Happy. To je bio drugi put da AEM reaguje „u kablu“.

Osuđeni ratni zločinac i dokazani huškač Vojislav Šešelj u jutarnjem programu sankcionisane televizije iznio je niz mizoginih uvreda na račun Cetinja i Cetinjanki. Šovinizmu ratnog zločinca pridružio se voditelj, ujedno i glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prethodno je AEM privremeno zabranio emitovanje programa TV Pink i TV Happy zbog anticrnogorske propagande uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Iz Savjeta Agencije za elektronske medije (SEAM) za Monitor kažu da su privremeno ograničili reemitovanje programskih sadržaja pod nazivom Dobro jutro Srbijo, Vikend jutro, Ćirilica i Posle ručka, koji se emituju u okviru televizijskog programa TV Happy zbog podsticanja na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju prema pripadnicima crnogorske nacionalnosti, ponovljenog više puta u prethodnih godinu. Podsjećaju da je prema TV Happy Savjet Agencije ranije izrekao mjeru privremenog ograničavanja reemitovanja na tri mjeseca, koja je sada produžena s obzirom da je emiter ponovio kršenje.

„Cijeneći da se radi o pitanju od javnog interesa, čija zaštita zahtijeva sprovođenje mjera kojima će se suzbiti sporno izražavanje, SAEM je zaključio da je opravdano da se ograniči reemitovanje televizijskog programa TV Happy na period od šest mjeseci. U cilju postizanja proporcionalnosti, imajući u vidu potrebu zabrane diskriminatornog govora sa jedne strane i slobode izražavanja sa druge strane, SAEM je smatrao da bi mjeru privremenog ograničavanja reemitovanja televizijskog programa trebalo definisati tako da se ona odnosi samo na (sporne) programske sadržaje“, navodi se u odgovoru Savjeta.

Savjet Agencije čine profesor Univerziteta Branko Bošković (predsjednik), predstavnici NVO sektora Edin Koljenović i Milan Radović, predstavnik crnogorskog PEN centra Rajko Todorović i predstavnica komercijalnih emitera Andrijana Nikolić. Džafića je na mjesto direktora AEM-a naslijedio Goran Vuković.

Direktor NVO Media centar Goran Đurović za Monitor kaže da AEM do promjene vlasti na izborima u avgustu 2020. godine nije sankcionisao nezakonito djelovanje medija iz Srbije. Svoju praksu je, tvrdi, zadržao sve do prošle godine.

„Doduše, povod je dominantno bio kontinuirano kritikovanje predsjednika DPS-a  (Mila Đukanovića), a jednim dijelom i negiranje prava na nacionalno izjašnjavanja građana Crne Gore“, pojasnio je Đurović.

On ističe da je Agencija godinama izbjegavala da primjenjuje zakon jer je to odgovaralo DPS-u koja i danas kontroliše ovu instituciju. Đurović podsjeća kako AEM godinama nije reagovala na brutalne kampanje Pink M televizije koja je „satirala“ sve koji su kritikovali DPS i Đukanovića. Tvrdi da su razlog tome bile dobre relacije Đukanovića i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

„Kada su se odnosi pokvarili i Pink počeo da zastupa interese novih partnera Aleksandra Vučića u Crnoj Gori, AEM takođe nije radila svoj posao jer je DPS-u odgovarala propaganda iz Srbije. Tako je mogao da hegemonizuje svoje biračko tijelo koje je nakon izbora 2020. godine skrenulo ka radikalnom desničarskom izrazu. Media centar se i tada žalio i podnosio prigovore na pojedine sadržaje nekih medija koje kontroliše DPS, kao na primjer na Dnevnik Gradske TV“, pojašnjava Đurović.

Bivši član Savjeta Agencije Darko Ivanović smatra da bi ta institucija mogla da reaguje na svaki govor mržnje ako za to postoji volja – institucionalna i politička. Pojašnjava da nema moć samo AEM, več i država i njene druge institucije. On je većinskom voljom Skupštine, koju su tada činili DPS i koalicioni partneri, razriješen iz Savjeta AEM, nakon što je više puta tražio oštriju sankciju za televiziju Pink M.

„Savjet AEM nema namjeru da se ’zamjera’. Ja sam to ’zamjeranje’ širiteljima govora mržnje, onima koji su targetirali tadašnju opoziciju, NVO – platio izbacivanjem iz Savjeta AEM u montiranom DPS procesu. Tako da je taj problem endemski, nikako epizoda“, kaže Ivanović za Monitor.

Đurović smatra da AEM ima kapacitete da se bavi primjenom zakona i sprečavanjem govora mržnje u elektronskim medjima iz Crne Gore tako i okruženja. Da li će koristiti svoje potencijale isključivo zavisi od rada Savjeta i direktora institucije.

„Umjesto da Savjet i menadžment AEM-a osluškuju ko će na političkoj sceni odnijeti prevagu i da li će ovu instituciju preuzeti DF ili neka druga grupacija (na bazi postizbornog dogovora postignutog između partija koje čine trenutnu većinu u Skupštini), AEM bi konačno mogao da počne da radi svoj posao”, naglašava  Đurović.

 

Nada u novi zakon i novi Savjet

Novi Zakon o audio-vizuelnim medijskim uslugama prilika je za poboljšanje rada AEM-a, kaže Goran Đurović. Njime se može stvoriti normativni okvir i za izbor novog Savjeta koji neće biti pod uticajem partija.

„Takav Savjet bi mogao da se uhvati u koštac sa svim problemima i teškim nasljeđem. Naravno, da bi se desila profesionalizacija AEM-a potrebna je volja većine poltičkih subjekata u Skupštini da se donesu i primijene najbolja zakonska rješenja. Do sada se kod većine partija, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, nije mogla primijetiti želja da oslobode svog neprimjerneog uticaja na institucije“, pojašnjava Đurović.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo