Povežite se sa nama

MONITORING

DEPONIJA OPASNOG OTPADA U PODGORICI: Vladini radioaktivni planovi

Objavljeno prije

na

Vlada je prošle nedjelje prihvatila Ugovor o kreditu od 50 miliona eura kojim će finansirati projekat Upravljanje industrijskim otpadom i čišćenja u Crnoj Gori. Uz izuzeta mišljenja četiri ministra, tri iz SDP-a i jednog iz DPS-a, usvojena je Informacija o rezultatima pregovora sa Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj za taj projekat, i prihvaćen je Ugovor o kreditu.

Projekat koji Vlada već nekoliko godina realizuje u saradnji sa Svjetskom bankom predviđa da se saniraju crne ekološke tačke u KAP-u, Brodogradilištu u Bijeloj, Deponiji pepela i flotaciono jalovište Gradac u Pljevljima.

Na posljednjoj sjednici Vlada je odlučila i da lokacija za izgradnju nacionalnog postrojenja za odlaganje i tretman opasnog otpada bude prostor u fabričkom krugu Kombinata aluminijuma.

U Zakonu o upravljanju opasnim otpadom data je klasifikacija: ,,Opasni otpad sadrži elemente ili jedinjenja koja imaju jedno ili više od sljedećih opasnih svojstava: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost, nadražljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost, kancerogenost, korozivnost, mutagenost, teratogenost, ekotoksičnost…”.

Zvuči nevjerovatno da je pored višedecenijskog zagađivanja Zetske ravnice i Podgorice Kombinatom aluminijuma, sada Vlada odlučila da na toj lokaciji instalira novu ekološku bombu. Kao da KAP-ov bazen crvenog mulja nije bio dovoljan, u Zeti se planira i postrojenje za preradu otpadnih voda, otpadnog mulja, spalionica, a evo sada i nacionalna deponija za opasni otpad.

,,Opasan uticaj ove deponije može biti i na vodoizvorištu južno i jugozapadno od KAP-a, jer se ova lokacija nalazi pored rijeka Morače i Cijevne, i samog vodoizvorišta Boljesestre, sa kojeg se vodom snabdijeva Crnogorsko primorje. U srcu Zete gdje želimo proizvoditi zdravi hranu”, kaže za Monitor Slavko Vukčević iz Socijalističke narodne partije.

Pored ove opasnosti Vukčević navodi da se Vlada zadužuje 17,2 miliona da bi gradila najjeftiniju varijantu deponije opasnog i otrovnog otpada. ,,Bez izolacije, bez obezbjeđivanja dna deponije, uz veliki rizik u smislu kvaliteta, bez rješenja za ocjedne vode i sa rokom eksploatacije od 30 godina. Poznato je i da sa ove lokacije sjeverni i južni vjetar podjednako šteti i Zeti i Podgorici”, kaže Vukčević.

Na pitanje Monitora upućeno Agenciji za zaštitu životne sredine – Da li je vršena procjena rizika od buduće deponije za stanovništvo i životnu sredinu Zetske ravnice i Podgorice, direktor Agencije Ervin Spahić je odgovorio: ,,Istraživanje sa ciljem utvrđivanja pogodne lokacije za uspostavljanje postrojenja za odlaganje opasnog otpada sproveo je konzorcijum kompanija Ecorem i Hydroplan, uz poštovanje neophodnih zakonskih procedura, kao i procedura Svjetske banke”. Iz Agencije napominju da je urađena i Studija o procjeni uticaja nacionalnog postrojenja za odlaganje opasnog otpada na životnu sredinu i društvo (ESIA). Studiju, kao i organizovanje javnih rasprava koje su održane u aprilu i julu 2012, sprovela je kompanija COWI iz Danske.

U Vladinoj informaciji o ovom projektu piše da je sa Joint venture ECOREM – Belgija i Hidroplan – Hrvatska, 4. novembra 2011. potpisan ugovor koji je podrazumijevao izradu Studije za izbor lokacije za nacionalno postrojenje za opasan otpad. Vrijednost ugovora bila je preko 225 hiljada eura. Na osnovu izvještaja prepoznate su dvije lokacije za izgradnju nacionalnog postrojenja za opasan otpad: deponija Željezare Nikšić i KAP-ova deponija čvrstog otpada. Ugovor sa firmom COWI iz Danske potpisan je 18. januara 2012. godine, a plaćen je više od 86 hiljada.

Zbog činjenice da u izboru lokacija za deponiju opasnog otpada nijesu konsultovani domaći stručnjaci, reagovali su Zeleni Crne Gore. Ova organizacija koja okuplja niz stručnjaka iz ove oblasti zaštite životne sredine – bivših ministara, pomoćnika ministara, direktora Ekotoksikološkog zavoda: Branka Lukovca, Vukića Pulevića, Anu Mišurović, Miodraga Gomilanovića… navodi da je Zetska ravnica najveća riznica – podzemni rezervoar pitke vode, te da je to i najplodniji poljoprivredni prostor Crne Gore. Zato kažu da je deponija za opasni otpad na lokaciji KAP-a najgore moguće rješenje.

,,Deponija bi donijela novu kontaminaciju već kontaminiranog područja. Dileme su – koji je to otpad, koje količine, koje agresivnosti? Da li je to otpad iz svijeta? Teško ćete naći nekog stručnjaka iz Crne Gore ko bi to podržao. A niko iz Crne Gore nije bio uključen u izradu tih studija. Teško bi ljudi iz struke mogli zastupati nešto za što se otpočetka vidi da je pogrešno”, kaže za Monitor Rako Nikčević, predsjednik Zelenih Crne Gore.

Iako je Vlada prostor KAP-a odredila za deponiju, direktor Agencije Ervin Spahić, koja je zadužena da realizuje projekat Upravljanje industrijskim otpadom u okviru koga je predviđena i izgradnja deponije, za naš list kaže da se prijedlog da se nacionalna deponija izgradi na lokaciji KAP-a tretira kao alternativno rješenje, te da lokacija za nacionalnu deponiju može biti određena i na drugom mjestu.

Kao lokacije za deponiju opasnog otpada bile su razmatrane i Željezara u Nikšiću i lokacija zatvorenog površinskog kopa Šumane u Pljevljima. Lokacija u Pljevljima je otpala bez valjane argumentacije a u Vladinom izvještaju o ovom projektu navodi se da deponija Željezara ne ispunjava uslove Međunarodne banke za obnovu i razvoj jer se nalazi u privatnom vlasništvu.

Zar u Dajbabama nije ista situacija? Odnedavno je i KAP prešao u vlasništvo Uniproma Veselina Pejovića, a bazen crvenog mulja je kupila tivatska kompanije Politropus Alternativa Ukrajinca Romana Denkoviča. Kako će vlada sa KAP-om ispuniti standarde Međunarodne banke za obnovu i razvoj? Da li će se opet zadužiti da kupi dio imovine koju je nedavno prodala ili se nikšićka i tivatska firma iz nekog, nama još uvijek nepoznatog razloga, tretiraju kao državne?

Paralelno, postoji priča prema kojoj je seoba planova o deponiji iz Nikšića u Podgoricu uslovljena pritiscima iz turske kompanije Toščelik koja je aktuelni vlasnik Željezare.

,,Podržavamo namjeru Vlade da riješi ovaj ekološki problem. S druge strane, smatramo da lokacija za nacionalnu deponiju otpada nije birana na ozbiljan i stručno utemeljen način”, kaže za Monitor Nataša Kovačević iz Green Homa.

Iz ove organizacije napominju da se samo odlagalište kod KAP-a sa bazenima crvenog mulja nalazi na 150 metara od rijeke Morače, koja odnosi 60% voda ključnom slatkovodnom biodiverzitetskom području Balkana, Skadarskom jezeru koje je zimovalište za veliki broj ptica, te zaštićeno najvišim stepenom zaštite kao nacionalni park i RAMSAR područje. Pored toga, za više od polovine primorskih opština se planira snadbijevanje pitkom vodom iz jezera.

Kako još nije riješeno oticanje ocjednih voda, u kojima ima fluorida, cijanida, teških metala, bunari nizvodno od KAP-a zatvoreni su već godinama. A ukoliko se ne izoluju, zagađenja će se putem podzemnih voda proširiti do bunara uzvodno od KAP-a, koji se koriste za navodnjavanje, kažu u Green Homu, navodeći kako su količine opasnog otpada KAP-a procijenjene na 325,000 m3 na površini od 11 hektara. Procijenjeno je da se može ukloniti i bezbjedno deponovati 225,000 m3 otpada, pri čemu će oko 100,000 m3 otpada ostati kao zaostala kontaminacija. Ova, najosnovnija, sanacija mogla bi koštati Crnu Goru više od 100 miliona eura! Jednom, kada neko smogne snage da uđe u taj posao.

,,Ubijeđeni smo da je lokaciju trebalo daleko pažljivije i stručno utemeljenije analizirati, a zatim i ozbiljno razmotriti opciju izvoza opasnog i industrijskog otpada, te napraviti razvojne strategije koje umanjuju a ne povećavaju količine opasnog i radioaktivnog otpada. Građani Crne Gore očigledno nisu ti koji proizvode industrijski otpad, i ne trebaju dodatna zaduživanja u vidu javnog duga, zbog postrojenja koje će koristiti budući investitori”, kaže Kovačević.

I za izvoz otpada treba izdvojiti ozbiljan novac. ,,Predviđen je izvoz grita sa lokacije Jadransko Brodogradilište Bijela, na neku od deponija u zemljama EU. Ukupan iznos neophodan za sanaciju grita, koji se tretira kao opasan otpad, prema procjenama kompanije CDM iz Njemačke, koja je radila istraživanja, jeste 7,8 miliona eura”, kaže Ervin Spahić.

Crnogorskim Zakonom o upravljanju otpadom predviđeno je da zagađivač plaća: ,,Proizvođač otpada snosi troškove upravljanja otpadom i preventivnog djelovanja i troškove sanacionih mjera zbog negativnih uticaja na životnu sredinu i zdravlje ljudi”. U praksi Vladi je lakše da zaduži građane, uzme kredit od Svjetske banke, i tako rastereti i onako dažbinama opterećene investitore.

Kako se sve procjene o ovim i sličnim projektima rade uz stručnu i finansijsku pomoć iz inostranstva, mnogi sumnjaju da bi buduća nacionalna deponija mogla da postane internacionalna. Krajem prošle godine svjetski mediji su javljali da Albanija treba da bude lokacija za uništavanje hemijskog vojnog oružja iz Sirije. Zbog toga se u Tirani sredinom novembra protestovalo. Zbog sumnji da se u Albaniji skladišti opasan otpad bogatih evropskih kompanija, nova Vlada u Tirani je – čim je stupila na dužnost – zabranila uvoz opasnog otpada.

Na pitanje Monitora da li bi nakon izgradnje nacionalne deponije u njoj mogao da se odlaže opasni otpad iz inostranstva i pod kojim uslovima, Spahić je odgovorio: ,,Član 80, trenutno važećeg Zakona o upravljanju otpadom (Sl. list CG, br. 64/11) predviđa da je u Crnoj Gori zabranjen uvoz opasnog otpada”. To bi trebalo da odagna brige, da nijesmo vidjeli koliko se poštuje odredba ovog zakona po kojoj bi zagađivači morali da plate i saniraju ono što unerede.

Nataša Kovačević upozorava da dosadašnja strateška dokumenta nijesu uključila opasni i radioaktivni otpad iz naftnih istraživanja podmorja, koji će se stvoriti tokom procesa istraživanja i kasnije tokom moguće eksploatacije. Da investitore ne zaboli glava, do tada će biti gotova deponija kraj Podgorice, na račun građana.

,,Ako to prođe, krivi smo svi koliko nas ima, institucionalno, individualno i ukupno”, kaže Rako Nikčević. Ne bi nam bio prvu put.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

 

 

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi

 

 

Novi Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, kao najvažniji strateški prostorno planski dokument za uređenje, organizaciju, korišćenje i zaštitu prostora, nakon što je utvrđen na sjednici Vlade 12. juna izazavao je veliku pažnju javnosti. Šestočasovna rasprava  o Predlogu PPCG, na sjednici Skupštine Crne Gore od 25. juna završena je, ali poslanici nijesu glasali o njemu do predaje ovog teksta za štampu.

Pojedini mediji i nevladine organizacije ukazali su, pored ostalog, da su neka prirodna područja na primorju ugrožena smjernicama PPCG jer su označena kao nova građevinska područja.

Međutim, na skupštinskom Odboru za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje tokom rasprave o Predlogu odluke o donošenju Prostornog plana, rukovodilac tima za izradu plana, Svetlana Jovanović, kazala je kako nije tačno da PPCG planira neka građevinska područja, gdje se pominju Buljarica i Velika plaža. „ Prostorni plan se bavi opštom namjenom površina u kojima su prikazane neke zone generalnih urbanističkih razrada. To su zone preuzete kao granice iz postojećih planova koje će se dalje detaljnije razrađivati. Detaljno određivanje građevinskih područja radiće planovi nižeg reda“, istakla je .

Za područje uvale Buljarica i Velike plaže u Ulcinju bilo je više inicijativa za turističku valorizaciju i strana ulaganja u vidu izgradnje turističkih kompleksa sa velikim brojem raznovrsnih sadržaja, od hotelskih do stambenih. Obje lokacije razrađivane su strateškim planovima za razvoj turizma, posebno Velika plaža, počev od regionalnog plana Južni Jadran, preko Master plana do Prostornog plana obalnog područja, u kojima je po pravilu tretirana kao atraktivna turistička zona od značaja za državu.

Pojačana briga za očuvanje prostora Velike plaže u koliziji je sa sadašnjim statusom većeg dijela tog prostora koji je urbanistički zaokružen, usvajanjem više planova, državnih studija lokacije, kojima su na samoj obali planirani objekti visine i do 11 spratova.

Za područje Buljarice 2016. godine planirana je izgradnja novog naselja, grada sa oko 42.000 stanovnika. Bio je to ambiciozan projekat vlade Mila Đukanovića sa kompanijom CDCI iz Katara, od kojeg se u poslednjem trenutku odustalo. Master planom razvoja turizma u Crnoj Gori u Buljarici je bila predviđena gradnja ekskluzivnog turističkog rizorta male gustine izgrađenosti, najviše 3.500 kreveta, na šta se tadašnja Vlada nije obazirala.

Strateški cilj Prostornog plana u oblasti turizma jeste usklađivanje turističkog razvoja i očuvanje  prostora. „Takva varijanta uravnoteženog razvoja u najboljoj mjeri odgovara na dva ključna strateško – razvojna izazova, potrebe za unaprjeđenjem opšte konkurentnosti turističke ponude i očuvanje izuzetno vrijednog resursa. Do danas je ova ravnoteža bila narušena, što je u najvećoj mjeri vidljivo kroz neplansku izgradnju turističkih kapaciteta i objekata sekundarnog stanovanja u Primorskom regionu, ali i nedostatnoj saobraćajnoj i tehničkoj infrastrukturi kao i negativnim uticajima na prirodu i kvalitet života u turističkim destinacijama sa najvišom frekvencijom turističkog prometa“,  navodi se u tekstu PPCG.

Planiranje turizma podijeljeno je na regione. Primorski region obuhvata šest primorskih opština i djelove nacionalnih parkova Lovćen i Skadarsko jezero, kao i područje prirodnog i istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Vizija razvoja Primorskog regiona usklađena je sa aktuelnim planom Prostorni plan posebne namjene za obalno područje. „Destinacije Primorskog regiona prepoznate su na globalnom nivou kao odredišta visokog ranga kvaliteta usluge i sofistikacije prostora koje na inovativan i napredan način isporučuju turistički doživljaj Mediterana i mediteranskog zaleđa“, konstatuju autori plana.

U „planu dobrih namjera“ za turistički razvoj navedene su osnovna načela planiranja turističkog razvoja.  Zaštita prostora istaknuta je kao temelj razvoja turizma, zatim racionalno utvrđivanje turističkih zona i njihov smislen razvoj, te osiguravanje generalne infrastrukture kao osnovni preduslov realizacije turističkih projekata. Planira se i uvođenje modernog sistema mjerenja i nadzora smještajnih kapaciteta, sistem razvoja konkurentne smještajne strukture…Graditi rizorte mješovite namjene visoke kategorije, hotele više, visoke i luksuzne kategorije, ruralne i druge vrste vila, ali i privatni smještaj visoke kategorije. Tu je i preporuka za ulaganja u kvalitet i kvantitet plaža, te u dostupnost destinacije.

“Dostupnost destinacija jedan je od ključnih preduslova daljnjeg održivog razvoja turizma Primorskog regiona Crne Gore. U sklopu ponude elitnog turizma preporučuje se i ulaganje u nautičke marine globalnog nivoa, pored ulaganja u kopneni prevoz za efikasniji duž-obalni promet.

Planom je predviđen rast ukupnih smještajnih kapaciteta do 2030. godine za oko 30.000 novih kreveta u odnosu na 2019. godinu. I to ubrzan rast hotelskog smještaja dok se privatan smještaj mora obuzdati.

U Primorskom regionu predviđeno je oko 7.000 kreveta u hotelima kategorije 4 i 5 zvjezdica dok je u nižim kategorijama predviđeno smanjenje kapaciteta.

Prostorni plan izdvaja potencijale ključnih razvojnih zona Primorskog regiona, zone Boke Kotorske, Budvansko-Petrovačke i Barsko-Ulcinjsko primorje..

Područje Ulcinja prepoznato je kao značajan razvojni potencijal kako za Crnu Goru tako i za opštinu Ulcinj. Pruža mogućnost za razvoj visokokvalitetnog turizma, smještajnog, ruralnog, ekološkog, zdravstvenog, kulturnog, nautičkog… Potencijal za razvoj visokog turizma predstavljaju plaže, posebno Velika plaža i Ada Bojana. U skladu sa proklamovanim ciljem razvoja održivog turizma, predlaže se uzimanje u obzir svih ograničenja prilikom planiranja i gradnje u vidu prirodnih uslova i stepenu zaštite tog područja. O čemu treba da se pozabave detaljni urbanistički planovi tih lokaliteta.

Kao potencijali za razvoj područja budvanske rivijere ističe se Slovenska plaža ali i ostrvo Sveti Nikola, koje je dijelom urbanizovano Planom obalog područja. Riječ je o dijelu ostrva površine 37.000 m2, koje je u vlasništvu Taksina Šinavatre, počasnog građanina Crne Gore i nekadašnjeg premijera Tajlanda. Pored njegove parcele nalazi se i dio površine 37.000 kvadrata, koji je u vlasništvu kompanije Montecco Development, Predraga Pavličića, supruga predsjednice Vrhovnog suda, Valentine Pavličić.

Podsjećamo, u avgustu 2018. godine poslanici tadašnje vladajuće koalicije predvođene  DPS-om jednoglasno su odbili amandman na Predlog plana obalnog područja koji je u ime  5.000 građana Budve podnio tadašnji lider SDP Ranko Krivokapić. Amandman je predstavljao apel građana i prijatelja Budve koji su peticijom tražili zaštitu ostrva Sv.Nikola, poznatog pod imenom Školj, popularno zvanog Havaji.

Planom PPPNOB na Školju je predviđena izgradnja turističkih kapaciteta sa oko 500 kreveta i marine sa 50 vezova, što je, po svemu sudeći, prenijeto u novi Prostorni plan.

U preporukama za razvoj budvanske zone istaknuto je i područje poluostrva Sveti Stefan, Miločerski park i plaže na Miločeru i Svetom Stefanu „po kojima je Crna Gora oduvijek bila poznata“.

„Potencijal koji je potrebno dopunjavati i podizati na viši nivo su i postojeći hotelski sadržaji, od kojih neki posluju i pod poznatim svjetskim brendovima imaju MICE (kongresni turizam) i spa&welness sadržaje“.

Riječ je očigledno o ekskluzivnom ljetovalištu Sveti Stefan – Miločer i brendu Aman Rizort, pa nije baš jasno da li se planom otvara put daljoj gradnji i devastaciji najpozatijeg turističkog kompleksa u Crnoj Gori.

Pogodne lokacije za razvoj u pojasu Boke i tivatske rivijere su zona Risan, Perast, Prčanj i Dobrota, Bigova, plaža Trsteno, sva prigradska i seoska naselja opština Kotor i Tivat, zaliv Trašte, Pržno, tivatska Župa, Ostrvo cvijeća, ostrvo Sv. Marko….

Kao novi ključni turistički potencijali hercegnovske rivijere ističu se poluostrvo Luštica, Meljine, Zelenika, Kumbor, Rt Kobila, Baošići, seosko područje opštine, sve do detaljisanja koje objekte treba u narednom periodu turistički valorizovati, poput Titove vile naprimjer.

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo