Znate onu bajku o reformama. To je na momente vesela – na momente tužna, a uglavnom, nerazumljiva priča u kojoj se smjenjuju liberalizacija tržišta rada i privlačenje investitora, popravljanje poslovnog ambijenta i otvaranje novih radnih mjesta, ukidanje biznis barijera i smanjenje državnih dažbina… U dvije riječi – održivi razvoj.

Toj priči, uglavnom, nema kraja dok god njeni naratori očekuju da će im sreća i bogatstvo trajati koliko i njihova vještina pričanja reformske bajke. Zato je i Šeherezada za njih amater, pošto je njeno pripovijedanje trajalo jedva hiljadu i jednu noć (nepun četvorogodišnji mandat), dok, recimo, naš premijer Milo Đukanović troši svoju sedmu vladu. Plus godine koje je proveo kao predsjednik Crne Gore.

,,Za predsjednika Vlade je izabran 15. februara 1991. godine na svoj 29. rođendan. Bio je najmlađi premijer u Evropi”, stoji u zvaničnoj biografiji premijera, objavljenoj na vladinom sajtu (gov.me). Iz tih podataka dalo bi se naslutiti da je radno mjesto predsjednika vlade bilo Đukanovićev prvi radni angažman. Međutim, između redova nekih drugih priča vidi se da je čovjek koji duže od četvrt stoljeća vedri i oblači Crnom Gorom pripravnički staž odradio u nekom od, danas nepostojećih, turističko-hotelijerskih preduzeća na budvanskoj rivijeri. Iz tih vremena, valjda, sežu i Đukanovićeva poznanstva sa lokalnim vozačima kombija, izbacivačima iz diskoteka, profesionalnim zavodnicima sa okolnih plaža koji su danas, manje više bez izuzetka, postali ugledni i uticajni investitori i strateški partneri države. A sve uz vladine garancije pokrivene novcem poreskih obveznika.

Uglavnom, Đukanoviću je trebalo manje od godinu premijerskog mandata da obznani kako penziju neće sticati u javnoj službi. ,,Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”, najavio je 1992. godine. Dvadesetak godina kasnije (u maju 2010) Đukanović je i dalje bio državni službenik, ali ga je britanski Indipendent uvrstio na listu 20 najbogatijih svjetskih lidera. Tekst je pratila fotografija crnogorskog premijere na čijoj ruci blista platinasti sat renomiranog švajcarskog brenda Breguet Tourbillon vrijedan nepunih 110 hiljada eura. To je makar dvostruko više nego što je Đukanović do tog momenta zaradio u ukupnom zbiru plata u dvadesetogodišnjoj državnoj službi. To su te čari privredne i društvene tranzicije.

Podsjetimo, premijer je obje državničke ,,pauze” proveo na budžetu – prvu uz poslaničku platu a drugu primajući naknadu koja državne funkcionere sljeduje po odlasku sa funkcije, pod uslovom da ne nađu drugi profesionalni angažman (Đukanović je tada bez plate, odnosno, amaterski bio predsjednik DPS-a).

,,U biznisu sam da bih bio i uspješan. Planiram da napravim puno posla i da zaradim puno novca”, obećavao je, hvalisao se i pomalo prijetio Milo Đukanović u septembru 2007. Da li to što se vratio politici znači da nije zadovoljan postignutim (UDG, Prva banka, kredit i plac u Potkošljunu)? I još važnije – možemo li ove poslovne angažmane aktuelnog premijera računati kao njegov rad u privredi?!

Doduše, šefu se ne može osporiti da je makar pokušao da se uhljebi mimo državne kase. A to baš i nije dominantna osobina među njegovim ministrima.

Da se, za primjer, poslužimo detaljima iz zvanične biografije ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tamo stoji: ,,Do uvođenja višestranačkog sistema bio delegat u SO Danilovgrad, član Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, sekretar omladine Crne Gore, potpredsjednik Skupštine SR Crne Gore”. Potom je stigao višepartizam pa je Brajović, inače saobraćajni inženjer, postao ,,jedan od osnivača Socijalističke partije CG, Saveza reformskih snaga Jugoslavije za CG i Socijaldemokratske partije CG…”. To su pratili i novi profesionalni angažmani u podgoričkoj i beogradskoj (saveznoj) Skupštini i Parlamentarnoj Skupštini Savjeta Evrope. A potom i u vladama Mila Đukanovića i Igora Lukšića.

Uvijek, uglavnom, na budžetu. Baš kao i pomenuti potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić.

Ovako izgleda jedna, crnogorska, političko-profesionalna karijera: Istog mjeseca kada je diplomirao (jun 1998) Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. Slijedi imenovanje za savjetnika za međunarodne odnose u DPS-u, pa novi angažman u MIP-u (sekretar). Otud napreduje do mjesta savjetnika predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG. Konačno, u februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija (tu će zakletvu polagati četiri puta) a istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik.

Da skratimo. Četiri potpredsjednika Đukanovićeve Vlade – Lukšić, Duško Marković potpredsjednik za politički sistem i ministar pravde, Vujica Lazović, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar za informaciono društvo i telekomunikacije i Rifat Husović potpredsjednik za regionalni razvoj, imaju sve skupa četiri godine radnog staža koje nijesu platili crnogorski poreski obveznici. Sve četiri zahvaljujući ministru Markoviću i njegovom prvom zapošljenju (od 1983. do 1986), kada je radio u pravnoj službi Rudnika Brskovo, u Mojkovcu.

Ministar finansija Radoje Žugić bio je ,,nakon diplomiranje i odrađenog pripravničkog staža, finansijski direktor Auto-moto saveza Crne Gore”. Na zna se koliko, ali ne duže od 1992. godine kada se prebacio na budžet, kao sekretar Direkcije javnih prihoda. Uz funkciju guvernera CBCG, Žugić ističe i sljedeće: ,,Radio je i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja.” Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije i dalje spašava država, pete više nema.

Da li je to mana ili preporuka ministru finansija?

Među iskusnije ministre koji gazduju nekim od važnijih ,,ekonomskih” portfelja spada i Brano Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma. Od 1999. do 2001. godine Gvozdenović je bio izvršni direktor Pošte Crne Gore. Potom je postao potpredsjednik Vlade CG za ekonomsku politiku i privredni razvoj. Iz Vlade je, dok je to dozvoljavao zakon, Gvozdenović gazdovao i Elektroprivredom Crne Gore, kao predsjednik borda.

Ministar ekonomije Vadimir Kavarić je, ,,neposredno poslije diplomiranja radio kao biznis konsultant i rukovodilac investicionog sektora u Centru za preduzetništvo i ekonomski razvoj (1999- 2001). Poslije toga bio programski direktor Centra za aplikativna istraživanja i analize (2001- 2004). U aprilu 2004. godine Vlada RCG izabrala ga za sekretara Ministarstva finansija…” Od tada traje njegova politička karijera. Čudi li vas, sada, sudbina Željezare, KAP, Boksita, Duvanskog, Luke Bar, Brodogradilišta u Bijeloj…

Ni njegov kolega, ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković ne može se pohvaliti radom u privatnom sektoru. Pored angažmana na Univerzitetu, u vladi i parlamentu, Bošković u svojoj radnoj biografiji pominje dvije preduzetničke funkcije. Bio je, naime, predsjednik odbora direktora državnih kompanija Montenegrobonus i Rudnik uglja Pljevlja (ovdje država nije većinski vlasnik ali praktično rukovodi kompanijom). A poslovanje i jedne i druge pratile su žestoke kontroverze.

Na drugoj strani ove priče nalazi se, prije svih ostalih, Marija Vučinović – ministarka bez portfelja. Izgleda da su šesnaest godina njenog rada u Jadranskom brodogradilištu u Bijeloj (na poslovima glavnog konstruktora i rukovodioca konstruktorskog ureda) i funkcija tehničkog direktora u JP Vodovod –Tivat, protumačeni kao hendikep u aktuelnoj vladi. Zato je Vučinović jedina ministarka bez zvaničnog zaduženja. Da se ne otme kontroli i ne uradi nešto na opšte dobro.

Prije nego što se ,,odmetnuo” u politiku i zainteresovao za avio i željeznički saobraćaj (sa naglaskom na duvanske bosove i puteve) Slavoljub Stijepović je, nešto manje od deceniju (1984 – 1991), iskustvo sticao u GRO Prvoborac Herceg Novi: na poslovima pripravnika, samostalnog pravnog zastupnika, direktora opšte, pravne i samoupravne službe (još jedna firma koju je ubio DPS). A sada, kako se iz Prvoborca, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja i Fudbalskog saveza, stiže do Ministarstva prosvjete, to je neka druga i, mora se priznati, mnogo komplikovanija priča.

Konačno, ministar poljoprivrede Petar Ivanović i po ovom pitanju predstavlja svijet za sebe. ,,U stalnom radnom odnosu je od svoje 18 godine”, piše u Ivanovićevoj zvaničnoj biografiji. Ipak, prvi konkretan podatak o njegovom radnom angažmanu kasni devet godina i odnosi se na 1992. Tada je Ivanović diplomirao i počeo da predaje na Ekonomskom fakultetu. Do tada je u viodeoteci Makondo Podgoričanima na VHS-u iznajmljivao piratske snimke najnovijih svjetskih hitova. Od tada do danas, Ivanovićevu radnu biografiju čini red državnih poslova (Univerzitet, Agencija za promociju stranih investicija, glavni ekonomski savjetnik predsjednika vlade) red konsultantskih angažmana (Centar za preduzetništvo, Grupa G-17, Institut za strateške studije i projekcije, Montenegro Business Alliance), pa red aktivnosti na finansijskom tržištu (član odbora direktora Hypo banke, UTIP Crna Gora, brokerske kuće Monte Adria Broker i NEX Berze).

Zajedničko im je da su svi bili neuspješni. Ili da preciziramo – ukoliko su akcionarima donosili profit, Ivanović ih je opstruirao. To ga je, valjda, i preporučilo za ,,stečajnog upravnika” crnogorske poljoprivrede.

Da se vratimo na početak. Zvanično, članovi Vlade Crne Gore nemaju, svi skupa, radnog staža u privredi (ne računajući državna preduzeća) dovoljnog ni za jednu penziju. To ih, ipak, ne smeta kada treba zamrznuti penzije, obustaviti otpremnine, najaviti smanjenje plata ili gurnuti u stečaj kompaniju iza koje stoje stotine ili hiljade zapošljenih. Ako nemaju znanje i iskustvo – imaju mandat. I misle da je to dovoljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari