Povežite se sa nama

MONITORING

RADNO ISKUSTVO ĐUKANOVIĆEVE VLADE: Život na budžetu

Objavljeno prije

na

Znate onu bajku o reformama. To je na momente vesela – na momente tužna, a uglavnom, nerazumljiva priča u kojoj se smjenjuju liberalizacija tržišta rada i privlačenje investitora, popravljanje poslovnog ambijenta i otvaranje novih radnih mjesta, ukidanje biznis barijera i smanjenje državnih dažbina… U dvije riječi – održivi razvoj.

Toj priči, uglavnom, nema kraja dok god njeni naratori očekuju da će im sreća i bogatstvo trajati koliko i njihova vještina pričanja reformske bajke. Zato je i Šeherezada za njih amater, pošto je njeno pripovijedanje trajalo jedva hiljadu i jednu noć (nepun četvorogodišnji mandat), dok, recimo, naš premijer Milo Đukanović troši svoju sedmu vladu. Plus godine koje je proveo kao predsjednik Crne Gore.

,,Za predsjednika Vlade je izabran 15. februara 1991. godine na svoj 29. rođendan. Bio je najmlađi premijer u Evropi”, stoji u zvaničnoj biografiji premijera, objavljenoj na vladinom sajtu (gov.me). Iz tih podataka dalo bi se naslutiti da je radno mjesto predsjednika vlade bilo Đukanovićev prvi radni angažman. Međutim, između redova nekih drugih priča vidi se da je čovjek koji duže od četvrt stoljeća vedri i oblači Crnom Gorom pripravnički staž odradio u nekom od, danas nepostojećih, turističko-hotelijerskih preduzeća na budvanskoj rivijeri. Iz tih vremena, valjda, sežu i Đukanovićeva poznanstva sa lokalnim vozačima kombija, izbacivačima iz diskoteka, profesionalnim zavodnicima sa okolnih plaža koji su danas, manje više bez izuzetka, postali ugledni i uticajni investitori i strateški partneri države. A sve uz vladine garancije pokrivene novcem poreskih obveznika.

Uglavnom, Đukanoviću je trebalo manje od godinu premijerskog mandata da obznani kako penziju neće sticati u javnoj službi. ,,Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”, najavio je 1992. godine. Dvadesetak godina kasnije (u maju 2010) Đukanović je i dalje bio državni službenik, ali ga je britanski Indipendent uvrstio na listu 20 najbogatijih svjetskih lidera. Tekst je pratila fotografija crnogorskog premijere na čijoj ruci blista platinasti sat renomiranog švajcarskog brenda Breguet Tourbillon vrijedan nepunih 110 hiljada eura. To je makar dvostruko više nego što je Đukanović do tog momenta zaradio u ukupnom zbiru plata u dvadesetogodišnjoj državnoj službi. To su te čari privredne i društvene tranzicije.

Podsjetimo, premijer je obje državničke ,,pauze” proveo na budžetu – prvu uz poslaničku platu a drugu primajući naknadu koja državne funkcionere sljeduje po odlasku sa funkcije, pod uslovom da ne nađu drugi profesionalni angažman (Đukanović je tada bez plate, odnosno, amaterski bio predsjednik DPS-a).

,,U biznisu sam da bih bio i uspješan. Planiram da napravim puno posla i da zaradim puno novca”, obećavao je, hvalisao se i pomalo prijetio Milo Đukanović u septembru 2007. Da li to što se vratio politici znači da nije zadovoljan postignutim (UDG, Prva banka, kredit i plac u Potkošljunu)? I još važnije – možemo li ove poslovne angažmane aktuelnog premijera računati kao njegov rad u privredi?!

Doduše, šefu se ne može osporiti da je makar pokušao da se uhljebi mimo državne kase. A to baš i nije dominantna osobina među njegovim ministrima.

Da se, za primjer, poslužimo detaljima iz zvanične biografije ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tamo stoji: ,,Do uvođenja višestranačkog sistema bio delegat u SO Danilovgrad, član Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, sekretar omladine Crne Gore, potpredsjednik Skupštine SR Crne Gore”. Potom je stigao višepartizam pa je Brajović, inače saobraćajni inženjer, postao ,,jedan od osnivača Socijalističke partije CG, Saveza reformskih snaga Jugoslavije za CG i Socijaldemokratske partije CG…”. To su pratili i novi profesionalni angažmani u podgoričkoj i beogradskoj (saveznoj) Skupštini i Parlamentarnoj Skupštini Savjeta Evrope. A potom i u vladama Mila Đukanovića i Igora Lukšića.

Uvijek, uglavnom, na budžetu. Baš kao i pomenuti potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić.

Ovako izgleda jedna, crnogorska, političko-profesionalna karijera: Istog mjeseca kada je diplomirao (jun 1998) Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. Slijedi imenovanje za savjetnika za međunarodne odnose u DPS-u, pa novi angažman u MIP-u (sekretar). Otud napreduje do mjesta savjetnika predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG. Konačno, u februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija (tu će zakletvu polagati četiri puta) a istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik.

Da skratimo. Četiri potpredsjednika Đukanovićeve Vlade – Lukšić, Duško Marković potpredsjednik za politički sistem i ministar pravde, Vujica Lazović, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar za informaciono društvo i telekomunikacije i Rifat Husović potpredsjednik za regionalni razvoj, imaju sve skupa četiri godine radnog staža koje nijesu platili crnogorski poreski obveznici. Sve četiri zahvaljujući ministru Markoviću i njegovom prvom zapošljenju (od 1983. do 1986), kada je radio u pravnoj službi Rudnika Brskovo, u Mojkovcu.

Ministar finansija Radoje Žugić bio je ,,nakon diplomiranje i odrađenog pripravničkog staža, finansijski direktor Auto-moto saveza Crne Gore”. Na zna se koliko, ali ne duže od 1992. godine kada se prebacio na budžet, kao sekretar Direkcije javnih prihoda. Uz funkciju guvernera CBCG, Žugić ističe i sljedeće: ,,Radio je i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja.” Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije i dalje spašava država, pete više nema.

Da li je to mana ili preporuka ministru finansija?

Među iskusnije ministre koji gazduju nekim od važnijih ,,ekonomskih” portfelja spada i Brano Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma. Od 1999. do 2001. godine Gvozdenović je bio izvršni direktor Pošte Crne Gore. Potom je postao potpredsjednik Vlade CG za ekonomsku politiku i privredni razvoj. Iz Vlade je, dok je to dozvoljavao zakon, Gvozdenović gazdovao i Elektroprivredom Crne Gore, kao predsjednik borda.

Ministar ekonomije Vadimir Kavarić je, ,,neposredno poslije diplomiranja radio kao biznis konsultant i rukovodilac investicionog sektora u Centru za preduzetništvo i ekonomski razvoj (1999- 2001). Poslije toga bio programski direktor Centra za aplikativna istraživanja i analize (2001- 2004). U aprilu 2004. godine Vlada RCG izabrala ga za sekretara Ministarstva finansija…” Od tada traje njegova politička karijera. Čudi li vas, sada, sudbina Željezare, KAP, Boksita, Duvanskog, Luke Bar, Brodogradilišta u Bijeloj…

Ni njegov kolega, ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković ne može se pohvaliti radom u privatnom sektoru. Pored angažmana na Univerzitetu, u vladi i parlamentu, Bošković u svojoj radnoj biografiji pominje dvije preduzetničke funkcije. Bio je, naime, predsjednik odbora direktora državnih kompanija Montenegrobonus i Rudnik uglja Pljevlja (ovdje država nije većinski vlasnik ali praktično rukovodi kompanijom). A poslovanje i jedne i druge pratile su žestoke kontroverze.

Na drugoj strani ove priče nalazi se, prije svih ostalih, Marija Vučinović – ministarka bez portfelja. Izgleda da su šesnaest godina njenog rada u Jadranskom brodogradilištu u Bijeloj (na poslovima glavnog konstruktora i rukovodioca konstruktorskog ureda) i funkcija tehničkog direktora u JP Vodovod –Tivat, protumačeni kao hendikep u aktuelnoj vladi. Zato je Vučinović jedina ministarka bez zvaničnog zaduženja. Da se ne otme kontroli i ne uradi nešto na opšte dobro.

Prije nego što se ,,odmetnuo” u politiku i zainteresovao za avio i željeznički saobraćaj (sa naglaskom na duvanske bosove i puteve) Slavoljub Stijepović je, nešto manje od deceniju (1984 – 1991), iskustvo sticao u GRO Prvoborac Herceg Novi: na poslovima pripravnika, samostalnog pravnog zastupnika, direktora opšte, pravne i samoupravne službe (još jedna firma koju je ubio DPS). A sada, kako se iz Prvoborca, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja i Fudbalskog saveza, stiže do Ministarstva prosvjete, to je neka druga i, mora se priznati, mnogo komplikovanija priča.

Konačno, ministar poljoprivrede Petar Ivanović i po ovom pitanju predstavlja svijet za sebe. ,,U stalnom radnom odnosu je od svoje 18 godine”, piše u Ivanovićevoj zvaničnoj biografiji. Ipak, prvi konkretan podatak o njegovom radnom angažmanu kasni devet godina i odnosi se na 1992. Tada je Ivanović diplomirao i počeo da predaje na Ekonomskom fakultetu. Do tada je u viodeoteci Makondo Podgoričanima na VHS-u iznajmljivao piratske snimke najnovijih svjetskih hitova. Od tada do danas, Ivanovićevu radnu biografiju čini red državnih poslova (Univerzitet, Agencija za promociju stranih investicija, glavni ekonomski savjetnik predsjednika vlade) red konsultantskih angažmana (Centar za preduzetništvo, Grupa G-17, Institut za strateške studije i projekcije, Montenegro Business Alliance), pa red aktivnosti na finansijskom tržištu (član odbora direktora Hypo banke, UTIP Crna Gora, brokerske kuće Monte Adria Broker i NEX Berze).

Zajedničko im je da su svi bili neuspješni. Ili da preciziramo – ukoliko su akcionarima donosili profit, Ivanović ih je opstruirao. To ga je, valjda, i preporučilo za ,,stečajnog upravnika” crnogorske poljoprivrede.

Da se vratimo na početak. Zvanično, članovi Vlade Crne Gore nemaju, svi skupa, radnog staža u privredi (ne računajući državna preduzeća) dovoljnog ni za jednu penziju. To ih, ipak, ne smeta kada treba zamrznuti penzije, obustaviti otpremnine, najaviti smanjenje plata ili gurnuti u stečaj kompaniju iza koje stoje stotine ili hiljade zapošljenih. Ako nemaju znanje i iskustvo – imaju mandat. I misle da je to dovoljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo