Povežite se sa nama

MONITORING

RADNO ISKUSTVO ĐUKANOVIĆEVE VLADE: Život na budžetu

Objavljeno prije

na

Znate onu bajku o reformama. To je na momente vesela – na momente tužna, a uglavnom, nerazumljiva priča u kojoj se smjenjuju liberalizacija tržišta rada i privlačenje investitora, popravljanje poslovnog ambijenta i otvaranje novih radnih mjesta, ukidanje biznis barijera i smanjenje državnih dažbina… U dvije riječi – održivi razvoj.

Toj priči, uglavnom, nema kraja dok god njeni naratori očekuju da će im sreća i bogatstvo trajati koliko i njihova vještina pričanja reformske bajke. Zato je i Šeherezada za njih amater, pošto je njeno pripovijedanje trajalo jedva hiljadu i jednu noć (nepun četvorogodišnji mandat), dok, recimo, naš premijer Milo Đukanović troši svoju sedmu vladu. Plus godine koje je proveo kao predsjednik Crne Gore.

,,Za predsjednika Vlade je izabran 15. februara 1991. godine na svoj 29. rođendan. Bio je najmlađi premijer u Evropi”, stoji u zvaničnoj biografiji premijera, objavljenoj na vladinom sajtu (gov.me). Iz tih podataka dalo bi se naslutiti da je radno mjesto predsjednika vlade bilo Đukanovićev prvi radni angažman. Međutim, između redova nekih drugih priča vidi se da je čovjek koji duže od četvrt stoljeća vedri i oblači Crnom Gorom pripravnički staž odradio u nekom od, danas nepostojećih, turističko-hotelijerskih preduzeća na budvanskoj rivijeri. Iz tih vremena, valjda, sežu i Đukanovićeva poznanstva sa lokalnim vozačima kombija, izbacivačima iz diskoteka, profesionalnim zavodnicima sa okolnih plaža koji su danas, manje više bez izuzetka, postali ugledni i uticajni investitori i strateški partneri države. A sve uz vladine garancije pokrivene novcem poreskih obveznika.

Uglavnom, Đukanoviću je trebalo manje od godinu premijerskog mandata da obznani kako penziju neće sticati u javnoj službi. ,,Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”, najavio je 1992. godine. Dvadesetak godina kasnije (u maju 2010) Đukanović je i dalje bio državni službenik, ali ga je britanski Indipendent uvrstio na listu 20 najbogatijih svjetskih lidera. Tekst je pratila fotografija crnogorskog premijere na čijoj ruci blista platinasti sat renomiranog švajcarskog brenda Breguet Tourbillon vrijedan nepunih 110 hiljada eura. To je makar dvostruko više nego što je Đukanović do tog momenta zaradio u ukupnom zbiru plata u dvadesetogodišnjoj državnoj službi. To su te čari privredne i društvene tranzicije.

Podsjetimo, premijer je obje državničke ,,pauze” proveo na budžetu – prvu uz poslaničku platu a drugu primajući naknadu koja državne funkcionere sljeduje po odlasku sa funkcije, pod uslovom da ne nađu drugi profesionalni angažman (Đukanović je tada bez plate, odnosno, amaterski bio predsjednik DPS-a).

,,U biznisu sam da bih bio i uspješan. Planiram da napravim puno posla i da zaradim puno novca”, obećavao je, hvalisao se i pomalo prijetio Milo Đukanović u septembru 2007. Da li to što se vratio politici znači da nije zadovoljan postignutim (UDG, Prva banka, kredit i plac u Potkošljunu)? I još važnije – možemo li ove poslovne angažmane aktuelnog premijera računati kao njegov rad u privredi?!

Doduše, šefu se ne može osporiti da je makar pokušao da se uhljebi mimo državne kase. A to baš i nije dominantna osobina među njegovim ministrima.

Da se, za primjer, poslužimo detaljima iz zvanične biografije ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tamo stoji: ,,Do uvođenja višestranačkog sistema bio delegat u SO Danilovgrad, član Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, sekretar omladine Crne Gore, potpredsjednik Skupštine SR Crne Gore”. Potom je stigao višepartizam pa je Brajović, inače saobraćajni inženjer, postao ,,jedan od osnivača Socijalističke partije CG, Saveza reformskih snaga Jugoslavije za CG i Socijaldemokratske partije CG…”. To su pratili i novi profesionalni angažmani u podgoričkoj i beogradskoj (saveznoj) Skupštini i Parlamentarnoj Skupštini Savjeta Evrope. A potom i u vladama Mila Đukanovića i Igora Lukšića.

Uvijek, uglavnom, na budžetu. Baš kao i pomenuti potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić.

Ovako izgleda jedna, crnogorska, političko-profesionalna karijera: Istog mjeseca kada je diplomirao (jun 1998) Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. Slijedi imenovanje za savjetnika za međunarodne odnose u DPS-u, pa novi angažman u MIP-u (sekretar). Otud napreduje do mjesta savjetnika predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG. Konačno, u februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija (tu će zakletvu polagati četiri puta) a istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik.

Da skratimo. Četiri potpredsjednika Đukanovićeve Vlade – Lukšić, Duško Marković potpredsjednik za politički sistem i ministar pravde, Vujica Lazović, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar za informaciono društvo i telekomunikacije i Rifat Husović potpredsjednik za regionalni razvoj, imaju sve skupa četiri godine radnog staža koje nijesu platili crnogorski poreski obveznici. Sve četiri zahvaljujući ministru Markoviću i njegovom prvom zapošljenju (od 1983. do 1986), kada je radio u pravnoj službi Rudnika Brskovo, u Mojkovcu.

Ministar finansija Radoje Žugić bio je ,,nakon diplomiranje i odrađenog pripravničkog staža, finansijski direktor Auto-moto saveza Crne Gore”. Na zna se koliko, ali ne duže od 1992. godine kada se prebacio na budžet, kao sekretar Direkcije javnih prihoda. Uz funkciju guvernera CBCG, Žugić ističe i sljedeće: ,,Radio je i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja.” Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije i dalje spašava država, pete više nema.

Da li je to mana ili preporuka ministru finansija?

Među iskusnije ministre koji gazduju nekim od važnijih ,,ekonomskih” portfelja spada i Brano Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma. Od 1999. do 2001. godine Gvozdenović je bio izvršni direktor Pošte Crne Gore. Potom je postao potpredsjednik Vlade CG za ekonomsku politiku i privredni razvoj. Iz Vlade je, dok je to dozvoljavao zakon, Gvozdenović gazdovao i Elektroprivredom Crne Gore, kao predsjednik borda.

Ministar ekonomije Vadimir Kavarić je, ,,neposredno poslije diplomiranja radio kao biznis konsultant i rukovodilac investicionog sektora u Centru za preduzetništvo i ekonomski razvoj (1999- 2001). Poslije toga bio programski direktor Centra za aplikativna istraživanja i analize (2001- 2004). U aprilu 2004. godine Vlada RCG izabrala ga za sekretara Ministarstva finansija…” Od tada traje njegova politička karijera. Čudi li vas, sada, sudbina Željezare, KAP, Boksita, Duvanskog, Luke Bar, Brodogradilišta u Bijeloj…

Ni njegov kolega, ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković ne može se pohvaliti radom u privatnom sektoru. Pored angažmana na Univerzitetu, u vladi i parlamentu, Bošković u svojoj radnoj biografiji pominje dvije preduzetničke funkcije. Bio je, naime, predsjednik odbora direktora državnih kompanija Montenegrobonus i Rudnik uglja Pljevlja (ovdje država nije većinski vlasnik ali praktično rukovodi kompanijom). A poslovanje i jedne i druge pratile su žestoke kontroverze.

Na drugoj strani ove priče nalazi se, prije svih ostalih, Marija Vučinović – ministarka bez portfelja. Izgleda da su šesnaest godina njenog rada u Jadranskom brodogradilištu u Bijeloj (na poslovima glavnog konstruktora i rukovodioca konstruktorskog ureda) i funkcija tehničkog direktora u JP Vodovod –Tivat, protumačeni kao hendikep u aktuelnoj vladi. Zato je Vučinović jedina ministarka bez zvaničnog zaduženja. Da se ne otme kontroli i ne uradi nešto na opšte dobro.

Prije nego što se ,,odmetnuo” u politiku i zainteresovao za avio i željeznički saobraćaj (sa naglaskom na duvanske bosove i puteve) Slavoljub Stijepović je, nešto manje od deceniju (1984 – 1991), iskustvo sticao u GRO Prvoborac Herceg Novi: na poslovima pripravnika, samostalnog pravnog zastupnika, direktora opšte, pravne i samoupravne službe (još jedna firma koju je ubio DPS). A sada, kako se iz Prvoborca, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja i Fudbalskog saveza, stiže do Ministarstva prosvjete, to je neka druga i, mora se priznati, mnogo komplikovanija priča.

Konačno, ministar poljoprivrede Petar Ivanović i po ovom pitanju predstavlja svijet za sebe. ,,U stalnom radnom odnosu je od svoje 18 godine”, piše u Ivanovićevoj zvaničnoj biografiji. Ipak, prvi konkretan podatak o njegovom radnom angažmanu kasni devet godina i odnosi se na 1992. Tada je Ivanović diplomirao i počeo da predaje na Ekonomskom fakultetu. Do tada je u viodeoteci Makondo Podgoričanima na VHS-u iznajmljivao piratske snimke najnovijih svjetskih hitova. Od tada do danas, Ivanovićevu radnu biografiju čini red državnih poslova (Univerzitet, Agencija za promociju stranih investicija, glavni ekonomski savjetnik predsjednika vlade) red konsultantskih angažmana (Centar za preduzetništvo, Grupa G-17, Institut za strateške studije i projekcije, Montenegro Business Alliance), pa red aktivnosti na finansijskom tržištu (član odbora direktora Hypo banke, UTIP Crna Gora, brokerske kuće Monte Adria Broker i NEX Berze).

Zajedničko im je da su svi bili neuspješni. Ili da preciziramo – ukoliko su akcionarima donosili profit, Ivanović ih je opstruirao. To ga je, valjda, i preporučilo za ,,stečajnog upravnika” crnogorske poljoprivrede.

Da se vratimo na početak. Zvanično, članovi Vlade Crne Gore nemaju, svi skupa, radnog staža u privredi (ne računajući državna preduzeća) dovoljnog ni za jednu penziju. To ih, ipak, ne smeta kada treba zamrznuti penzije, obustaviti otpremnine, najaviti smanjenje plata ili gurnuti u stečaj kompaniju iza koje stoje stotine ili hiljade zapošljenih. Ako nemaju znanje i iskustvo – imaju mandat. I misle da je to dovoljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo