Povežite se sa nama

MONITORING

RADNO ISKUSTVO ĐUKANOVIĆEVE VLADE: Život na budžetu

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic

Znate onu bajku o reformama. To je na momente vesela – na momente tužna, a uglavnom, nerazumljiva priča u kojoj se smjenjuju liberalizacija tržišta rada i privlačenje investitora, popravljanje poslovnog ambijenta i otvaranje novih radnih mjesta, ukidanje biznis barijera i smanjenje državnih dažbina… U dvije riječi – održivi razvoj.

Toj priči, uglavnom, nema kraja dok god njeni naratori očekuju da će im sreća i bogatstvo trajati koliko i njihova vještina pričanja reformske bajke. Zato je i Šeherezada za njih amater, pošto je njeno pripovijedanje trajalo jedva hiljadu i jednu noć (nepun četvorogodišnji mandat), dok, recimo, naš premijer Milo Đukanović troši svoju sedmu vladu. Plus godine koje je proveo kao predsjednik Crne Gore.

,,Za predsjednika Vlade je izabran 15. februara 1991. godine na svoj 29. rođendan. Bio je najmlađi premijer u Evropi”, stoji u zvaničnoj biografiji premijera, objavljenoj na vladinom sajtu (gov.me). Iz tih podataka dalo bi se naslutiti da je radno mjesto predsjednika vlade bilo Đukanovićev prvi radni angažman. Međutim, između redova nekih drugih priča vidi se da je čovjek koji duže od četvrt stoljeća vedri i oblači Crnom Gorom pripravnički staž odradio u nekom od, danas nepostojećih, turističko-hotelijerskih preduzeća na budvanskoj rivijeri. Iz tih vremena, valjda, sežu i Đukanovićeva poznanstva sa lokalnim vozačima kombija, izbacivačima iz diskoteka, profesionalnim zavodnicima sa okolnih plaža koji su danas, manje više bez izuzetka, postali ugledni i uticajni investitori i strateški partneri države. A sve uz vladine garancije pokrivene novcem poreskih obveznika.

Uglavnom, Đukanoviću je trebalo manje od godinu premijerskog mandata da obznani kako penziju neće sticati u javnoj službi. ,,Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom”, najavio je 1992. godine. Dvadesetak godina kasnije (u maju 2010) Đukanović je i dalje bio državni službenik, ali ga je britanski Indipendent uvrstio na listu 20 najbogatijih svjetskih lidera. Tekst je pratila fotografija crnogorskog premijere na čijoj ruci blista platinasti sat renomiranog švajcarskog brenda Breguet Tourbillon vrijedan nepunih 110 hiljada eura. To je makar dvostruko više nego što je Đukanović do tog momenta zaradio u ukupnom zbiru plata u dvadesetogodišnjoj državnoj službi. To su te čari privredne i društvene tranzicije.

Podsjetimo, premijer je obje državničke ,,pauze” proveo na budžetu – prvu uz poslaničku platu a drugu primajući naknadu koja državne funkcionere sljeduje po odlasku sa funkcije, pod uslovom da ne nađu drugi profesionalni angažman (Đukanović je tada bez plate, odnosno, amaterski bio predsjednik DPS-a).

,,U biznisu sam da bih bio i uspješan. Planiram da napravim puno posla i da zaradim puno novca”, obećavao je, hvalisao se i pomalo prijetio Milo Đukanović u septembru 2007. Da li to što se vratio politici znači da nije zadovoljan postignutim (UDG, Prva banka, kredit i plac u Potkošljunu)? I još važnije – možemo li ove poslovne angažmane aktuelnog premijera računati kao njegov rad u privredi?!

Doduše, šefu se ne može osporiti da je makar pokušao da se uhljebi mimo državne kase. A to baš i nije dominantna osobina među njegovim ministrima.

Da se, za primjer, poslužimo detaljima iz zvanične biografije ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tamo stoji: ,,Do uvođenja višestranačkog sistema bio delegat u SO Danilovgrad, član Predsjedništva Saveza Socijalističke omladine Jugoslavije, sekretar omladine Crne Gore, potpredsjednik Skupštine SR Crne Gore”. Potom je stigao višepartizam pa je Brajović, inače saobraćajni inženjer, postao ,,jedan od osnivača Socijalističke partije CG, Saveza reformskih snaga Jugoslavije za CG i Socijaldemokratske partije CG…”. To su pratili i novi profesionalni angažmani u podgoričkoj i beogradskoj (saveznoj) Skupštini i Parlamentarnoj Skupštini Savjeta Evrope. A potom i u vladama Mila Đukanovića i Igora Lukšića.

Uvijek, uglavnom, na budžetu. Baš kao i pomenuti potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić.

Ovako izgleda jedna, crnogorska, političko-profesionalna karijera: Istog mjeseca kada je diplomirao (jun 1998) Lukšić počinje rad u Ministarstvu spoljnih poslova kao saradnik na implementaciji programa pomoći Evropske komisije Obnova. Slijedi imenovanje za savjetnika za međunarodne odnose u DPS-u, pa novi angažman u MIP-u (sekretar). Otud napreduje do mjesta savjetnika predsjednika Vlade Filipa Vujanovića. Slijedi kaljenje u Beogradu na mjestu zamjenika ministra spoljnih poslova SCG. Konačno, u februaru 2004. godine Lukšić biva biran za ministra finansija (tu će zakletvu polagati četiri puta) a istovremeno odlazi i na (civilno) odsluženje vojnog roka. Tako postaje prvi i jedini ministar finansija u Evropi nakon Francuske buržoaske revolucije (1789) koji je istovremeno bio i – vojnik.

Da skratimo. Četiri potpredsjednika Đukanovićeve Vlade – Lukšić, Duško Marković potpredsjednik za politički sistem i ministar pravde, Vujica Lazović, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar za informaciono društvo i telekomunikacije i Rifat Husović potpredsjednik za regionalni razvoj, imaju sve skupa četiri godine radnog staža koje nijesu platili crnogorski poreski obveznici. Sve četiri zahvaljujući ministru Markoviću i njegovom prvom zapošljenju (od 1983. do 1986), kada je radio u pravnoj službi Rudnika Brskovo, u Mojkovcu.

Ministar finansija Radoje Žugić bio je ,,nakon diplomiranje i odrađenog pripravničkog staža, finansijski direktor Auto-moto saveza Crne Gore”. Na zna se koliko, ali ne duže od 1992. godine kada se prebacio na budžet, kao sekretar Direkcije javnih prihoda. Uz funkciju guvernera CBCG, Žugić ističe i sljedeće: ,,Radio je i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja.” Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije i dalje spašava država, pete više nema.

Da li je to mana ili preporuka ministru finansija?

Među iskusnije ministre koji gazduju nekim od važnijih ,,ekonomskih” portfelja spada i Brano Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma. Od 1999. do 2001. godine Gvozdenović je bio izvršni direktor Pošte Crne Gore. Potom je postao potpredsjednik Vlade CG za ekonomsku politiku i privredni razvoj. Iz Vlade je, dok je to dozvoljavao zakon, Gvozdenović gazdovao i Elektroprivredom Crne Gore, kao predsjednik borda.

Ministar ekonomije Vadimir Kavarić je, ,,neposredno poslije diplomiranja radio kao biznis konsultant i rukovodilac investicionog sektora u Centru za preduzetništvo i ekonomski razvoj (1999- 2001). Poslije toga bio programski direktor Centra za aplikativna istraživanja i analize (2001- 2004). U aprilu 2004. godine Vlada RCG izabrala ga za sekretara Ministarstva finansija…” Od tada traje njegova politička karijera. Čudi li vas, sada, sudbina Željezare, KAP, Boksita, Duvanskog, Luke Bar, Brodogradilišta u Bijeloj…

Ni njegov kolega, ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković ne može se pohvaliti radom u privatnom sektoru. Pored angažmana na Univerzitetu, u vladi i parlamentu, Bošković u svojoj radnoj biografiji pominje dvije preduzetničke funkcije. Bio je, naime, predsjednik odbora direktora državnih kompanija Montenegrobonus i Rudnik uglja Pljevlja (ovdje država nije većinski vlasnik ali praktično rukovodi kompanijom). A poslovanje i jedne i druge pratile su žestoke kontroverze.

Na drugoj strani ove priče nalazi se, prije svih ostalih, Marija Vučinović – ministarka bez portfelja. Izgleda da su šesnaest godina njenog rada u Jadranskom brodogradilištu u Bijeloj (na poslovima glavnog konstruktora i rukovodioca konstruktorskog ureda) i funkcija tehničkog direktora u JP Vodovod –Tivat, protumačeni kao hendikep u aktuelnoj vladi. Zato je Vučinović jedina ministarka bez zvaničnog zaduženja. Da se ne otme kontroli i ne uradi nešto na opšte dobro.

Prije nego što se ,,odmetnuo” u politiku i zainteresovao za avio i željeznički saobraćaj (sa naglaskom na duvanske bosove i puteve) Slavoljub Stijepović je, nešto manje od deceniju (1984 – 1991), iskustvo sticao u GRO Prvoborac Herceg Novi: na poslovima pripravnika, samostalnog pravnog zastupnika, direktora opšte, pravne i samoupravne službe (još jedna firma koju je ubio DPS). A sada, kako se iz Prvoborca, preko Ministarstva rada i socijalnog staranja i Fudbalskog saveza, stiže do Ministarstva prosvjete, to je neka druga i, mora se priznati, mnogo komplikovanija priča.

Konačno, ministar poljoprivrede Petar Ivanović i po ovom pitanju predstavlja svijet za sebe. ,,U stalnom radnom odnosu je od svoje 18 godine”, piše u Ivanovićevoj zvaničnoj biografiji. Ipak, prvi konkretan podatak o njegovom radnom angažmanu kasni devet godina i odnosi se na 1992. Tada je Ivanović diplomirao i počeo da predaje na Ekonomskom fakultetu. Do tada je u viodeoteci Makondo Podgoričanima na VHS-u iznajmljivao piratske snimke najnovijih svjetskih hitova. Od tada do danas, Ivanovićevu radnu biografiju čini red državnih poslova (Univerzitet, Agencija za promociju stranih investicija, glavni ekonomski savjetnik predsjednika vlade) red konsultantskih angažmana (Centar za preduzetništvo, Grupa G-17, Institut za strateške studije i projekcije, Montenegro Business Alliance), pa red aktivnosti na finansijskom tržištu (član odbora direktora Hypo banke, UTIP Crna Gora, brokerske kuće Monte Adria Broker i NEX Berze).

Zajedničko im je da su svi bili neuspješni. Ili da preciziramo – ukoliko su akcionarima donosili profit, Ivanović ih je opstruirao. To ga je, valjda, i preporučilo za ,,stečajnog upravnika” crnogorske poljoprivrede.

Da se vratimo na početak. Zvanično, članovi Vlade Crne Gore nemaju, svi skupa, radnog staža u privredi (ne računajući državna preduzeća) dovoljnog ni za jednu penziju. To ih, ipak, ne smeta kada treba zamrznuti penzije, obustaviti otpremnine, najaviti smanjenje plata ili gurnuti u stečaj kompaniju iza koje stoje stotine ili hiljade zapošljenih. Ako nemaju znanje i iskustvo – imaju mandat. I misle da je to dovoljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo