Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKA EKONOMIJA IZMEĐU DVA KRUGA GLASANJA – OČIMA SVJETSKE BANKE: Usporavanje

Objavljeno prije

na

Javna i tajna ekonomija. Nakon tajnih privatizacija dobili smo i tajne (interne) valorizacije. Što god to značilo.

Možda nijeste čuli za model koji su nam prije par dana opisali novinari Vijesti: internom odlukom Vlade Duška Markovića Aerodromi Crne Gore su četiri miliona eura sa svog računa prebacili u Njujork, na račun Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Oni će ih, nakon što uzmu pripadajući proviziju, iskoristiti da bi tim novcem finansirali proširenje putničkih terminala na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Poštujući svoja interna pravila, a ne važeće crnogorske zakone, prije svega onaj o javnim nabavkama.

Angažman bi i dalje bio tajan da se zabrinuti radnici nijesu obratili novinarima. Čudi ih što se novac preduzeća u državnom vlasništvu ne troši po pravilima te iste države. Brinu da novi, tajni, aranžmani nijesu u skladu sa javno zagovoranom politikom razvoja Aerodroma. Prije svega sa onim što je, u vezi modernizacije aerodroma u Tivtu, već odavno ispregovarano sa Evropskom bankom za rekonstrukciju i razvoj (EBRD). Ali je Vlada stopirala posao u čiju profitabilnost ne sumnjaju ni jedna ni druga strana, pravdajući se strahom od novih zaduženja. I o tome smo, takođe, prvo obaviješteni iz medija.

Vlada, i dalje, ćuti i o aranžmanu sa UNDP. Vidi se, kažu naši sagovornici, da nam premijer ima bogato iskustvo sa tajnim službama. Mada ljudima nije do šale.

Priča o „tajnom proširenju” aerodroma u Podgorici i Tivtu stigla je do nas samo desetak dana nakon jednako neobične odluke o pripajanju Rudnika uglja Elektroprivredi Crne Gore. Nju su, pamtite, izglasali do danas nepoznati akcionari EPCG u čijem posjedu se nalazi manje od jedan posto akcija.

Prethodno su nam iz Vlade natuknuli kako već pregovaraju, ako pregovori nijesu i završeni, sa nasljednikom italijanske A2A u vlasničkoj strukturi Elektroprivrede. I za Luku Bar se traži partner sposoban da je učini poslovno potentnom na prostoru i u konkurenciji jadranskih luka od Drača do Kopra. Ako za tu priču već nije kasno. Tu je i autoput, odnosno priča o njegovom nastavku do granice sa Srbijom. Pa pokušaj da se novi život ulije Montenegroerlajnsu…

Ipak, crnogorska ekonomija će ove godine, prema procjenama Svjetske banke (SB), rasti najsporije u regionu. Poslije prošlogodišnjeg rasta BDP od 4,3 odsto – ponajviše zahvaljujući intenziviranoj gradnji autoputa, turizmu i inflaciji – ove godine se projektuje znatno skromnijih 2,5 odsto.

Procjene se, uz Crnu Goru, odnose još na Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Analiza SB pokazuje da je ekonomija regiona prošle godine rasla sporije nego 2016. Prosječan rast bruto društvenog proizvoda zemalja Zapadnog Balkana smanjio se tako sa 3,1 odsto od prije dvije godine na prošlogodišnjih 2,4 odsto. Prosjek su „izvukli” Crna Gora i Kosovo.

Stvari se ove godine mijenjaju. U ne baš dobrom pravcu.

,,U Crnoj Gori očekujemo smanjenje stope rasta u odnosu na prošlu godinu, koja je bila godina kada je izdvojeno preko osam odsto bruto domaćeg proizvoda na investicije u javnu infrastrukturu, što u ovoj godini, zbog tako visoke osnovice, neće imati isti efekat na stopu ekonomskog rasta”, kazala je Sanja Madžarević Šujster, viši ekonomista SB, na ovonedjeljnom predstavljanju najnovijeg izvještaja SB o Zapadnom Balkanu.

Kao što se i moglo očekivati, na iznadprosječan rast društvenog proizvoda dominantno je uticala gradnja dionice autoputa Smokovac – Mateševo, koja je intenzivirana prošle godine. Problem je što će već ove godine taj efekat biti manje vidljiv. A kada se započeta trasa završi? To tek treba da saznamo. Uz nadu da se neće obistiniti upozorenja ekonomista da će parcijalna graadnja autoputa na ovdašnju ekonomiju uticati kao i gradnja piramida – dok traje, gradnja će pozitivno djelovati na BDP i zaposlenost, ali će ti efekti u velikoj mjeri nestati onog momenta kada se presiječe crvena traka.

Toga su svjesni i analitičari SB pa upozoravaju kako 40 kilometara autoputa ne predstavlja završenu investiciju. Uz očekivanje da čitav projekat bude završen „u nekom trenutku”. Zato, razumljivo, pozdravljaju informacije o mogućem nastavku gradnje autoputa po modelu tzv. javno-privatnog partnerstva.

,,Najava da se razmišlja o javno-privatnom partnerstvu je način na koji bi se mogla ostvariti dva cilja – završiti autopout u cjelosti i smanjiti fiskalni rizici. Važno je da se definiše i regulatorni okvir za javno-privatno partnerstvo, kako bi se osigurali kompatibilnost sa evropskim standardima i sagledali svi fiskalni rizici za budžet”, poručila je Madžarević Šujster.

Ima li neko ko je spreman da tvrdi kako je – u ovim danima intenzivne predsjedničke kampanje, u koju je „upregnut” kompletan vrh izvršne i zakonodavne vlasti – u Vladi i Skupštini Crne Gore bilo nekoga da čuje ovo krajnje precizno i svrsishodno upozorenje. „Važno je da se definiše regulatorni okvir…”. Dok, kao što smo pomenuli na početku teksta, ovdašnja vlast pokušava pobjeći i od postojećih propisa. U Svjetskoj banci, ipak, vjeruju kako crnogorska Vlada razmišlja da uskoro donese zakon o javno-privatnom partnerstvu.

Svaka priča o aktuelnoj i budućoj izgradnji autoputa neodvojiva je od onoga što ekonomisti nazivaju fiskalni rizici za budžet.

„Očekuje se dodatno povećanje javnog duga”, ocijenila je Madžarević Šujster, ,,U Crnoj Gori je u prošloj godini došlo do većeg povlačenja sredstava za izgradnju autoputa, a time i zadržavanja javnog duga na prilično visokom nivou. I ove godine nas očekuje nastavak takvih trendova”.

Doduše, nedavni rebalans ovogodišnjeg budžeta pokazuje da u Vladi, mada su i te kako svjesni rizika prekomjernog zaduženja, nijesu odustali od modela po kome se razlika između željenog i mogućeg pokriva novim kreditima. Uz već uobičajen izostanak detaljnijih informacija – ko, gdje, kad, kako i zašto.

Nije sve to prošlo nezapaženo, pa ekonomski stručnjaci Svjetske banke preporučuju Crnoj Gori da „revidira poreska izuzeća te racionalizuje i unaprijedi kvalitet javne potrošnje”. Potom slijedi spisak želja (koje će u jednom momentu postati naredbe) od koga bježi svaka vlada koja razmišlja o dobijanju novog mandata: optimizacija (čitaj smanjenje) zapošljenih u javnom sektoru, smanjenje opcija za prijevremeno penzionisanje; kvalitetnije upravljanje javnim investicijama i reforma sistema javnih nabavki.

Pošto tri decenije kontinuiteta na vlasti nijesu mali kapital, ovdašnji vlastodršci pokazuju – sebi i drugima – kako ta jasna i pravolinijska rješenja nijesu uvijek i najbolja po krajnji cilj. Posebno ako je taj cilj dalji, po mogućnosti beskonačan o(p)stanak na vlasti. Tu smo imali demonstraciju principa da je, umjesto preporučenog „smanjenja opcija za prijevremeno penzionisanje”, politički smislenije ta prava proširiti – kad nužda natjera. A potom ih ukinuti, čim se za to stvori prilika.

Konkretan primjer: Ustavni sud je krajem marta oborio Zakon o izmirenju obaveza prema radnicima KAP-a koji su, nakon stečaja u toj kompaniji, stekli pravo na prijevremenu penziju. Tako će 414 ljudi koji su u drugoj polovini 2013. primorani da iz KAP-a odu u penzju, po svoj prilici biti zakinuto za obećane otpremnine u ukupnom iznosu od 5,5 miliona eura. Na koje čekaju skoro pet godina.

Alibi za ovu odluku nađen je u žalbi radnika Kovačnice i Prerade (nekadašnje fabrike iz sistema Kombinata aluminijuma) da su oni spornim Zakonom diskriminisani. Pošto njima otpremnine nijesu ni obećane. Vlada, skoro pa izvjesno, neće imati primjedbi na odluku Suda. Što im neće smetati da od obmanutih radnika/penzionera ponovo zatraže glas. „Još ovaj put”.

Iz analize SB saznajemo, zapravo ona nam potvrđuje, da je Crna Gora bila jedina država Zapadnog Balkana u kojoj prošle godine – i pored značajnog rasta BDP i neuobičajeno visoke inflacije – nije došlo do rasta prosječne zarade. ,,U Crnoj Gori nije bilo daljeg povećanja realnih zarada uglavnom zbog odluke Vlade o smanjenju plata u javnom sektoru”, navela je Madžarević Šujster.

Dobra vijest je – raste broj zapošljenih. Loša – to su uglavnom privremeni (sezonski) i lošije plaćeni poslovi u sektorima trgovine i turizma. „Postoji prostor za povećanje produktivnosti privatnog sektora koji bi trebalo da bude glavni generator otvaranja novih radnih mjesta”, smatraju eksperti Svjetske banke. Samo da naši to ne pročitaju kao signal da se dodatno povećaju porezi i dažbine.

Iz nečega se, konačno, moraju isplaćivati sve one subvencije kojima vlast daruje privilegovane.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 


Boris Raonić
, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LOKALNE VLASTI – DRŽAVNA GLAVOBOLJA: Đe se đede većina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

 

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo