Istorija je ispisana. Nikada i nigdje jedno akcionarsko društvo, nominalne vrijednosti tek nešto manje od milijardu eura, nije došlo u situaciju da o poslu vrijednom makar 50-70 miliona eura odlučuju njegovi anonimni vlasnici sa manje od 0,1 odsto akcijskog kapitala. A onda je to pošlo za rukom ovdašnjoj Elektroprivredi (EPCG) u većinskom vlasništvu države Crne Gore.
Petnaest mjeseci su vlasnici i menadžeri EPCG tražili model po kome će ispuniti zadatak i prihvatiti ponudu o otkupu većinskog paketa akcija Rudnika uglja u Pljevljima, koju su im u decembru 2016. godine dali A2A i Aco Đukanović.
Bila su tu tri problema. Ponuđene akcije kompanije, koja ima akumulirani gubitak 17,3 miliona dok po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa duguje još 14,1 milion, bile su neprihvatljivo skupe. Đukanović i A2A tražili su 6,5 eura za akciju kojom se u tom trenutku trgovalo po cijeni od 2,5 eura (cijena je u međuvremenu porasla na četiri eura po akciji, a Đukanović je povećao svoj udio u preduzeću za blizu 0,5 odsto). A2A je namjeravala da akcije iz Rudnika proda sama sebi – drugom po veličini akcionaru EPCG. Bilo je, konačno, kristalno jasno da je najjači argument prodavaca politički uticaj Acovog rođenog brata Mila Đukanovića.
I onda je, uz pomoć javnih i tajnih prijatelja i saveznika, pronađen „prihvatljiv” model. Skupština akcionara EPCG donijela je odluku da ponudi otkup svih akcija Rudnika uglja po cijeni od 6,4 eura za akciju (ukupno oko 22,4 miliona eura). Prethodno su se od izjašnjavanja izuzeli vlasnici 99 odsto akcija EPCG: predstavnici države Crne Gore, A2A i Mitar i Golub Bojanić. Svi oni su se pozvali na mogući konflikt interesa pošto su istovremeno vlsanici akcija i u EPCG i Rudniku uglja.
Tako će A2A i Vlada od svojih akcija, koje su prodali svom preduzeću, zaraditi 12, odnosno 10 miliona eura. I mlađi od braće Đukanović biće bogatiji za neka četiri miliona. Preostali akcionari, pod uslovom da prodaju svoje akcije – a bilo bi im pametno, mogu prihodovati nepunih šest miliona.
Uzalud su sve sumnje i zamjerke. Predstojeća transakcija biće legalna pošto iskorišćeni model odlučivanja, uz dobrovoljno izuzeće 99 odsto vlasnika, dosadašnjim zakonodavcima nije mogao pasti na pamet. I to je, valjda, jedini razlog zbog čega je ta odluka zakonita.
Ostavimo, ipak, taj dio priče ekonomski i pravnim analitičarima. I sagledajmo cijelu priču iz vizure običnog čovjeka i preduzetnika, koji će – kada mu na račun u vlastitoj banci legnu pare od prodaje akcija Rudnika – u poslovima sa državom i državnim preduzećima biti dobar za 100 miliona eura. I to prema konzervativnoj računici, u koju nije uračunat pozamašan popust koji je država Đukanoviću dala kada je od nje kupovao akcije Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje (RZUP); nekadašnju Nikšićku, a danas Prvu banku Crne Gore; ili zgradu Telekoma u Ulici kralja Nikole u centru Podgorice.
RZUP, državnu instituciju formiranu da znanjem svog kadra pomogne razvoj države, slijedeći interese svih njenih građana, Aco Đukanović je kupio početkom 2007. na berzanskoj aukciji. Paket od 75 odsto akcija dobio je po zvaničnoj cijeni od 2,7 miliona eura. Pošto je makar polovina tog iznosa plaćena obveznicama stare devizne štednje,koje su se mogle kupiti i za trećinu nominalne vrijednosti, stvarni plaćeni iznos bio je znatno manji.
Da je samo kupio zgradu RZUP-a, 1.600 kvadrata u Bulevaru revolucije na jednoj od najatraktivnijih građevinskih lokacija u Podgorici, Đukanović bi mogao reći da je, uz cijenu od nepunih 1.700 eura po kvadratu, prošao jako dobro (prema važećim planovima, tu je predviđena gradnja solitera sa 25 hiljada kvadrata poslovno-stambenog prostora). Ali Đukanović nije kupio nekretninu. Kupio je stalan posao sa državnom, prije svega sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma i lokalnim samoupravama. Prikupljeni podaci govore kako je tokom 2010. godine RZUP pobijedio na 16 vladinih tendera i zaključio ugovore vrijedne 1,8 miliona eura.
Samo jedan posao iz 2011. godine – izrada prostornog plana posebne namjene za obalno područje, donijela je RZUP-u i njegovim partnerima 1,4 miliona eura. U naredne četiri godine Đukanovićev RZUP je sa državom sklopio poslove – uglavnom je bila riječ o izradi planske dokumentacije – vrijedne još 1,6 miliona eura. I toj priči nema kraja.
Ugovor o izradi Prostornog plana posebne namjene Nacionalnog parka Lovćen donio je Đukanovićevoj firmi 275 hiljada. Još toliko stiglo je, prema podacima CIN-CG, po osnovu ugovora za studije lokacija Virpazar, Kamenovo, Valdanos, Sektor 34…
Iste 2007. godine, kada je od Vlade kupio RZUP, Aco Đukanović je i od tek privatizovanog Telekoma kupio njihovo nekadašnje sjedište u Ulici kralja Nikole, 150-200 metara udaljeno od hotela Crna Gora (današnji Hilton). Kvadrat stare kamene višespratnice plaćen je oko 700 eura, približno tri puta manje od tada važeće cijene nekretnina na istoj lokaciji. Mediji su našli za shodno da primijete kako su neka od čelnih mjesta u Telekomu, u vrijeme te trgovine, zauzimali Oleg Obradović i Miodrag Ivanović. Acovi prijatelji i saradnici iz Prve banke (kao menadžeri, odnosno akcionari) često su pominjani, skupa sa njegovom sestrom Anom, u aferi Telekom do danas zvanično neistraženoj priči o zloupotrebama i korupciji tokom privatizacije jednog od najvrijednijih državnih preduzeća.
Stara Telekomova zgrada uskoro je novom vlasniku počela da donosi lijep prihod. Oko 200 hiljada eura slivalo se na račune Aca Đukanovića po osnovu ugovora o zakupu sklopljenih sa državnim Zavodom za metrologiju, Agencijom za zaštitu ličnih podataka, Ministarstvom ekonomije.
O prirodi tih poslova svjedoči jedan citat iz Monitora iz 2011. godine: „Aco Đukanović, većinski vlasnik Prve banke, za zakup 459 kvadrata na Trgu Vektre plaća Blažu Đukanoviću (Milovom sinu) 2.340 eura mjesečno. To je približno pet eura po kvadratu. A Milo Đukanović, predsjednik Vlade, ugovorio je početkom 2010. godine da država zakup zgrade površine 1.472 plaća Acu Đukanoviću 18.360 eura mjesečno. Po kvadratu iznajmljenog prostora to je malo manje od 12,5 eura. Treba li boljeg dokaza da je privatno efikasnije od državnog…”. Da se prisjetimo: Prva je od Blaža zakupila prostor koji mu je prethodno poklonio stric Aco. A on ga je, iako zvanično nezaposlen, kupio od Dragana Brkovića i njegove Vektre u vrijeme kada mu je Đukanovićeva Vlada plaćala najskuplji poslovni prostor u istoriji Podgorice (mjereno odnosom cijena/kvalitet).
Prave poslove tek treba da pomenemo. U posjed akcija Prve, tada Nikšićke banke, Aco Đukanović je došao na način sličan kupovini RZUP, preko ovdašnje berze, po ubrzanoj proceduri i uz značajan diskont. Đukanovićeva Montenova te 2006. godine već je imala 12 odsto akcija Banke stečenih kupovinom od malih akcionara.
Čim je Đukanović, uz otvorenu podršku i partnerstvo sljedećeg po veličini akcionara – EPCG, zagospodario Prvom bankom državne institucije i preduzeća krenuli su da u nju sele novac sa svojih računa u drugim bankama. Za godinu dana (2006.-2007.) depoziti države i lokalnih samouprava u Prvoj porasli su više od pet puta. A samo godinu kasnije (krajem 2008.) Đukanovićeva Vlada objavljuje da će – zbog globalne ekonomske krize – priteći u pomoć njegovoj porodičnoj banci. Uz pozajmicu od 44 miliona, država je toj banci po hitnoj proceduri vratila više od 12 miliona kredita koje je banka potraživala od državnih preduzeća. Kasnije smo saznali da je u to vrijeme većinski vlasnik banke (Aco) u njoj imao deponovanih 19 miliona eura na koje mu je njegova banka plaćala kamatu od osam posto godišnje!? Što je, vjerovatno, svjetski rekord po pitanju pasivnih kamata u ovoj valuti.
Slijedila je svjetski poznata priča o milionu koji je tokom par sati 11 puta prešao put između državnog Trezora i Prve banke (preko računa Regionalnog vodovoda) kako bi Aco, makar formalno, državi vratio dospjelu ratu. Tada je osmišljen i aranžman sa A2A o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG koji je, u velikoj mjeri, služio za uspostavljanje i očuvanje likvidnosti u Prvoj banci.
Onda je došla Limenka. I još 10,5 miliona eura koje je Vlada Mila Đukanovića darovala njegovm bratu Acu na ime izgubljene dobiti. „Ako bude štete po državne interese Crne Gore, a nakon odluke Vrhovnog suda, bez obzira na to da li je izazvana nekompetentnošću, neažurnošću, nečinjenjem ili neodgovornim postupanjem, jasno i precizno ćemo utvrditi odgovornost”, obećao je premijer Đukanović u parlamentu, prije nego što je presuda o odšteti za njegovog brata postala pravosnažna. A potom – muk.
Lanac odgovornosti je, čini se, ipak pedantno praćen, pa su dvojica najčešće prozivanih aktera tog skandala Veselin Veljović i Ivan Brajović (oslobođeni krivične odgovornosti zbog zastare) napredovali u državnoj službi. Prvi je postao sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Drugi – predsjednik Skupštine. Zaslužili su.
„U kojoj to zemlji krvni srodnici državnih funkcionera izigravaju zakone, krše Ustav i norme međunarodnog prava, dok ih država štiti kao ugrožene vrste, kao pande?!”, zapitao se potpredsjednik Demokrata Vladimir Martinović nakon što je ozvaničen posao EPCG sa Rudnikom uglja. „Postavlja se pitanje: da li bi se uopšte i razmišljalo o kupovini akcija Rudnika uglja da taj posao nije obezbijedio profit prvoj familiji”.
Đukanovići ćute. Možda broje.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO2 sedmice
SUSRETI4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
FOKUS4 sedmice