Povežite se sa nama

MONITORING

CRNOGORSKI AERODROMI I AVIOKOMPANIJA IZMEĐU PRODAJE I PLJAČKE: Plan na nebu, a profit na zemlji

Objavljeno prije

na

Kako ono kažu – obećanje ludom radovanje. Tako je nekadašnji premijer Milo Đukanović, tokom kampanje 2006. godine obznanio: „planiramo da aerodrom u Beranama počne s radom u naredne dvije godine”. Najprije su se, izgleda, na ovu udicu uhvatili oni iz Đukanovićevog najbližeg okruženja, pa su nam priče o skoroj obnovi aerodroma u Beranama potom pričali Filip Vujanović i Vuka Golubović. Uz podsjećanja kako su sa tog aerodroma putnički avioni, prije šezdeset godina, letjeli za Podgoricu, Beograd, Ljubljanu i Zagreb.

Danas, umjesto najavljenih aviona sa beranske piste uzlijeću ptice i po koji tinejdžer, kad pretjera sa brzinom isprobavajući očev auto. Dok se vlast ponaša kao da ne zna šta će ni sa postojećim aerodromima u Tivtu i Podgorici.

„Nećemo dozvoliti da na aerodromima građani i gosti čekaju pasošku konotrolu na pistama ili da prtljag čekaju tri i po sata kao što je prije neki dan bilo na podgoričkom aerodromu”, ljetos se požalio, i po malo zaprijetio, premijer Duško Marković, „To je zastiđe za Crnu Goru. Ova Vlada ne želi da takav resurs bude na takav način korišćen”.

Onda su Markovića novinari pitali šta njegova Vlada misli o (tada) novoimenovanom direktoru Aerodroma Crne Gore Danilu Orlandiću. Mladoj nadi SD koju sa aerodromima veže činjenica da mu je sestra tamo zasnovala radni odnos prije desetak godina. I da crnogorske Socijaldemokrate, tradicionalno, kao naknadu za učešće u vladajućoj koaliciji baštine pravo upravljanja Aerodromima, mogućnost bezgraničnog zapošljavanja članstva u toj kompaniji, te učešće partijske elite u Upravnom odboru Montenegroerlajnza. Markovićev entuzijazam tu je vidno splasnuo i krajnje pomirljivo zaključio da je izbor direktora pitanje za Upravni odbor Aerodroma. ,,Vlada će pratiti njegov rad”, rekao je Marković. Čuš.

I još jedna loša vijest. Od prijetnje Ivana Brajovića da će napustiti vladajuću koaliciju ako DPS krene u privatizaciju aerodroma nema ništa. Istina je da je Brajović rekao kako ,,ne može biti nikakve priče o prodaji Aerodroma, i to je za nas uslov ostanka u Vladi”. Ali ta je poruka izrečena tek pošto je premijer poručio da „niko nije rekao da će se aerodromi privatizovati, da će se prodati strancima, nego da će se valorizovati”.

A šta pomenuta valorizacija tačno podrazumijeva, to još nikome nije do kraja jasno.

Prema rječniku, valorizovati nešto znači odrediti mu cijenu, odnosno procijeniti. Pregledom arhive možemo zaključiti kako crnogorski zvaničnici pojam valorizacija sve češće koriste u kontekstu korišćenja/iskorišćavanja (kulturne baštine, istorijskih spomenika, nacionalnog parka, obnovljivih i neobnovljivih resursa…). Samo po sebi, korišćenje neprecizno definisanih termina otvara prostor za naknadne interpretacije i manipulacije. A toga smo se već nagledali. I previše.

Zato bi, za početak, valjalo krenuti od najjednostavnijih pitanja i odgovora. Recimo, šta je to – izuzev lošeg kadrovanja i politike precizne podjele plijena unutar vladajuće koalicje – što Vladu sprječava da na čelo Aerdroma CG postavi iskusan i sposoban menadžment ? Ili ovako: da li će crnogorski aerodromi, i nakon najavljenih višedecenijskih koncesionih aranžmana, nastaviti politiku nenaplaćivanja aerodromskih usluga i taksi nacionalnom avioprevozniku? Da li će i u tom slučaju biti moguće da se, pod pokroviteljstvom Vlade, profitom preduzeća Aerodromi garantuje kredit za Montenegroerlajnz? Teško.

Mnogo je, zapravo, izvjesnije da bi mogući koncesionar kao svoj prvi potez redukovao broj zapošljenih – krajem avgusta u Aerodromima CG bilo je više od 650 stalno zapošljenih. Spram manje od 200 koliko ih je bilo 2003. To bi, bez sumnje, poslovanje Aerodroma učinilo efikasnijim i profitabilnijim. Međutim, u specifičnoj situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora, uz ekstremno visoku nezapošljenost i postojeću ponudu uglavnom slabo plaćenih radnih mjesta za koja nije potreban visok stepen znanja, moglo bi se pokazati da bi društvo od takve racionalizacije imalo više štete nego koristi. Prosto, otpušteni radnici Aerodroma vjerovatno ne bi pronašli novo, produktivnije radno mjesto, nego bi se pridružili postojećoj armiji nezapošljenih.

Tim više čudi višemjesečna odlučnost Markovićeve Vlade da Aerodromima ne dozvoli već dogovoren kredit od Evropske banke za razvoj kojim bi se modernizovao tivatski aerodrom. ,,Tom kreditnom linijom i ukupnim iznosom od 50 miliona eura, da je bilo političke volje Vlade, bio bi modernizovan aerodrom Tivat i trostruko prošireni njegovi kapaciteti, na tri miliona putnika godišnje”, saopštila je nedavno poslanica SDP Draginja Vuksanović, „da je Vlada vodila računa o državnim, a ne tajkunskim interesima, rekonstrukcija aerodroma Tivat u ovom aranžmanu bila bi gotova do ljeta 2018. a korist po državu bila bi 300 miliona u narednih 15 godina”.

Može li biti da Vlada ovaj posao, i profit, pokušava sačuvati za nekog već viđenog strateškog partnera? Koji bi za male pare dobio i odnio ogroman profit. Draginja Vuksanović tvrdi da je baš to u pitanju. Obraćajući se resornom ministru Osmanu Nurkoviću, ona je kazala da članovi Vlade sve rade kako bi se pripremio teren za prodaju Aerodroma, „kako biste ogromne aerodromske profite, umjesto da idu u Budžet, strpali u džep vašim namještenim tzv. partnerima kojima ste već obećali Aerodrome. Vaš koncept je – obezvrijedi, opstruiraj, opljačkaj i uništi profitnu državnu kompaniju kako biste je potom jeftino prodali tj. poklonili namještenom kupcu.”

Ministar saobraćaja, očekivano, spori osnovanost ovakvih tvrdnji. „Planirane aktivnosti i budući koraci u pravcu valorizacije aerodroma biće dostupni javnosti, što će otkriti sve zlonamjerne spekulacije, a potvrditi istinitost i dobru namjeru Vlade u ovom postupku”, kaže Nurković. Istovremeno, on navodi da su do sada razgovarali sa potencijalnim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Azerbejdžana, Kanade, Turske, Kine… „Iz razgovora dolazimo do novih ideja, koje će biti inkorporirane u buduću tendersku dokumentaciju, kao uslovi za dobijanje koncesije, a čijom realizacijom će se povećati benefiti, za građane, državu, privredu a, naravno, i za zaposlene u aerodromima”.

Još ministar objašnjava kako „bolja valorizacija aerodroma znači povećanje kapaciteta nacionalnih vazdušnih luka, veći kvalitet usluga, komfora i sadržaja koje oni treba da pruže putnicima koji sa raznih destinacija dolaze u Crnu Goru…”. Primjećujete – profit se ne pominje. Kao ni eventualni rast državnih prihoda po tom osnovu. To, možda, i nije slučajno.

Prema paravladinim medijima, u vrhu liste zainteresovanih koncesionara za višedecenijski zakup aerodroma u Podgorici i Tivtu nalazi se kompanija TAV (sa sjedištem u Turskoj, ali sa skoro 50 odsto kapitala francuske državne kompanije Airport de Paris) .U želji da nam približe svoje reference, iz TAV-a su nam predočili rezultate ostvarene nakon preuzimanja aerodroma Aleksandar Veliki u Skoplju. „Aerodrom u Skoplju kompanija TAV je preuzela 2012. godine koncesijom na 30 godina. Aerodrom je prilikom preuzimanja imao promet od 600.000 putnika godišnje i letjelo se na 12 destinacija, a sada ima dva miliona putnika godišnje sa 37 destinacija. Godišnji rast je 15 odsto”.

I ministru Nurkoviću dopalo se ono što je vidio u Makedoniji. „Oduševljen sam onim što je urađeno na aerodromu u Skoplju”. Ni jedna ni druga strana, začudo, ne govore o „detalju”: prihodi države Makedonije po osnovu koncesione naknade sada su manji nego na početku ugovora. Jednako nerado iz TAV-a govore o tome da su, kao dio konzorcijuma koji upravlja zagrebačkim aerodromom, zaslužni za to što taj aerodrom, suprotno ugovoru, nije stalno otvoren. Zato je avion Croatie Airlinesa, nedavno, prinudno slijetanje umjesto u Zagrebu obavio u Rimu. Pošto na zagrebačkom aerodromu, zbog ušteda zakupca, u noćnoj smjeni nije bilo osoblja neophodnog da servisira prinudno prizemljenje. Želimo li da se nađemo u sličnoj situaciji?

Da čudo bude veće – sa istim entuzijazmom sa kojim želi da se odrekne državne kontrole nad (profitabilnim) aerodormima, Vlada ne želi da ispusti dizgine u Montenegroerlajnzu – hroničnom gubitašu čiji dugovi prelaze 70 miliona eura. Vlada, javno i tajno, pomaže aviokompaniju uz najrazličitija objašnjenja. Od priče da je dužna tako tretirati „nacionalnu” kompaniju, preko nedokazanih tvrdnji njenom nemjerljivom doprinosu ovdašnjem turizmu, do priča da bi bankrotom aviokompanije njeni dugovi momentalno pali na teret poreskih obveznika. Podaci govore da Montenegroerlajnz, kao jedna od 40 aviokompanija koje slijeću na aerodrome u Tivtu i Podgorici, u Crnu Goru dovede svakog trećeg putnika. Da li bi taj posao mogao preuzeti neko drugi? Tu nemamo valjan odgovor.

Umjesto toga, ponovo slušamo priče koje su prethodile privatizaciji Kombinata aluminijuma ili svakoj od preprodaja nikšićke Željezare. „Samo neodgovorni pojedinci, politički ostrašćeni kalkulanti mogu Vladi spočitavati njeno opredjeljenje i namjeru da podrži Montenegroerlajnz i da tu kompaniju dovede u fazu kada će problemi u njenom poslovanju biti kvalitetnije riješeni”, spočitao je premijer kritičarima, uz najavu: „Ako Montenegroerlajnz ne bude imao perspektivu, Vlada će, u skladu sa zakonom, pokrenuti procedure da preuzme odgovornost za to i da izmiruje obaveze prema kreditorima”.

Potom je iz opozicije stigla tvrdnja da Vlada u tajnosti sprema lex specijalis, kako bi preuzela dugove nacionalne aviokompanije koju će, potom – prodati. Skoro je pa izvjesno da se u tim pripremama vode načinom na koji je Vlada Srbije prije pet godina preuzela dugove JAT-a i, u partnerstvu sa Etihadom, formirala Air Srbija. I niko ne želi da čuje ocjene ekonomskih analitičara koji su zaključili da je u pitanje veoma problematičan i, po interese države, krajnje neisplativ posao. Već viđeno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo