Kako ono kažu – obećanje ludom radovanje. Tako je nekadašnji premijer Milo Đukanović, tokom kampanje 2006. godine obznanio: „planiramo da aerodrom u Beranama počne s radom u naredne dvije godine”. Najprije su se, izgleda, na ovu udicu uhvatili oni iz Đukanovićevog najbližeg okruženja, pa su nam priče o skoroj obnovi aerodroma u Beranama potom pričali Filip Vujanović i Vuka Golubović. Uz podsjećanja kako su sa tog aerodroma putnički avioni, prije šezdeset godina, letjeli za Podgoricu, Beograd, Ljubljanu i Zagreb.
Danas, umjesto najavljenih aviona sa beranske piste uzlijeću ptice i po koji tinejdžer, kad pretjera sa brzinom isprobavajući očev auto. Dok se vlast ponaša kao da ne zna šta će ni sa postojećim aerodromima u Tivtu i Podgorici.
„Nećemo dozvoliti da na aerodromima građani i gosti čekaju pasošku konotrolu na pistama ili da prtljag čekaju tri i po sata kao što je prije neki dan bilo na podgoričkom aerodromu”, ljetos se požalio, i po malo zaprijetio, premijer Duško Marković, „To je zastiđe za Crnu Goru. Ova Vlada ne želi da takav resurs bude na takav način korišćen”.
Onda su Markovića novinari pitali šta njegova Vlada misli o (tada) novoimenovanom direktoru Aerodroma Crne Gore Danilu Orlandiću. Mladoj nadi SD koju sa aerodromima veže činjenica da mu je sestra tamo zasnovala radni odnos prije desetak godina. I da crnogorske Socijaldemokrate, tradicionalno, kao naknadu za učešće u vladajućoj koaliciji baštine pravo upravljanja Aerodromima, mogućnost bezgraničnog zapošljavanja članstva u toj kompaniji, te učešće partijske elite u Upravnom odboru Montenegroerlajnza. Markovićev entuzijazam tu je vidno splasnuo i krajnje pomirljivo zaključio da je izbor direktora pitanje za Upravni odbor Aerodroma. ,,Vlada će pratiti njegov rad”, rekao je Marković. Čuš.
I još jedna loša vijest. Od prijetnje Ivana Brajovića da će napustiti vladajuću koaliciju ako DPS krene u privatizaciju aerodroma nema ništa. Istina je da je Brajović rekao kako ,,ne može biti nikakve priče o prodaji Aerodroma, i to je za nas uslov ostanka u Vladi”. Ali ta je poruka izrečena tek pošto je premijer poručio da „niko nije rekao da će se aerodromi privatizovati, da će se prodati strancima, nego da će se valorizovati”.
A šta pomenuta valorizacija tačno podrazumijeva, to još nikome nije do kraja jasno.
Prema rječniku, valorizovati nešto znači odrediti mu cijenu, odnosno procijeniti. Pregledom arhive možemo zaključiti kako crnogorski zvaničnici pojam valorizacija sve češće koriste u kontekstu korišćenja/iskorišćavanja (kulturne baštine, istorijskih spomenika, nacionalnog parka, obnovljivih i neobnovljivih resursa…). Samo po sebi, korišćenje neprecizno definisanih termina otvara prostor za naknadne interpretacije i manipulacije. A toga smo se već nagledali. I previše.
Zato bi, za početak, valjalo krenuti od najjednostavnijih pitanja i odgovora. Recimo, šta je to – izuzev lošeg kadrovanja i politike precizne podjele plijena unutar vladajuće koalicje – što Vladu sprječava da na čelo Aerdroma CG postavi iskusan i sposoban menadžment ? Ili ovako: da li će crnogorski aerodromi, i nakon najavljenih višedecenijskih koncesionih aranžmana, nastaviti politiku nenaplaćivanja aerodromskih usluga i taksi nacionalnom avioprevozniku? Da li će i u tom slučaju biti moguće da se, pod pokroviteljstvom Vlade, profitom preduzeća Aerodromi garantuje kredit za Montenegroerlajnz? Teško.
Mnogo je, zapravo, izvjesnije da bi mogući koncesionar kao svoj prvi potez redukovao broj zapošljenih – krajem avgusta u Aerodromima CG bilo je više od 650 stalno zapošljenih. Spram manje od 200 koliko ih je bilo 2003. To bi, bez sumnje, poslovanje Aerodroma učinilo efikasnijim i profitabilnijim. Međutim, u specifičnoj situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora, uz ekstremno visoku nezapošljenost i postojeću ponudu uglavnom slabo plaćenih radnih mjesta za koja nije potreban visok stepen znanja, moglo bi se pokazati da bi društvo od takve racionalizacije imalo više štete nego koristi. Prosto, otpušteni radnici Aerodroma vjerovatno ne bi pronašli novo, produktivnije radno mjesto, nego bi se pridružili postojećoj armiji nezapošljenih.
Tim više čudi višemjesečna odlučnost Markovićeve Vlade da Aerodromima ne dozvoli već dogovoren kredit od Evropske banke za razvoj kojim bi se modernizovao tivatski aerodrom. ,,Tom kreditnom linijom i ukupnim iznosom od 50 miliona eura, da je bilo političke volje Vlade, bio bi modernizovan aerodrom Tivat i trostruko prošireni njegovi kapaciteti, na tri miliona putnika godišnje”, saopštila je nedavno poslanica SDP Draginja Vuksanović, „da je Vlada vodila računa o državnim, a ne tajkunskim interesima, rekonstrukcija aerodroma Tivat u ovom aranžmanu bila bi gotova do ljeta 2018. a korist po državu bila bi 300 miliona u narednih 15 godina”.
Može li biti da Vlada ovaj posao, i profit, pokušava sačuvati za nekog već viđenog strateškog partnera? Koji bi za male pare dobio i odnio ogroman profit. Draginja Vuksanović tvrdi da je baš to u pitanju. Obraćajući se resornom ministru Osmanu Nurkoviću, ona je kazala da članovi Vlade sve rade kako bi se pripremio teren za prodaju Aerodroma, „kako biste ogromne aerodromske profite, umjesto da idu u Budžet, strpali u džep vašim namještenim tzv. partnerima kojima ste već obećali Aerodrome. Vaš koncept je – obezvrijedi, opstruiraj, opljačkaj i uništi profitnu državnu kompaniju kako biste je potom jeftino prodali tj. poklonili namještenom kupcu.”
Ministar saobraćaja, očekivano, spori osnovanost ovakvih tvrdnji. „Planirane aktivnosti i budući koraci u pravcu valorizacije aerodroma biće dostupni javnosti, što će otkriti sve zlonamjerne spekulacije, a potvrditi istinitost i dobru namjeru Vlade u ovom postupku”, kaže Nurković. Istovremeno, on navodi da su do sada razgovarali sa potencijalnim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Azerbejdžana, Kanade, Turske, Kine… „Iz razgovora dolazimo do novih ideja, koje će biti inkorporirane u buduću tendersku dokumentaciju, kao uslovi za dobijanje koncesije, a čijom realizacijom će se povećati benefiti, za građane, državu, privredu a, naravno, i za zaposlene u aerodromima”.
Još ministar objašnjava kako „bolja valorizacija aerodroma znači povećanje kapaciteta nacionalnih vazdušnih luka, veći kvalitet usluga, komfora i sadržaja koje oni treba da pruže putnicima koji sa raznih destinacija dolaze u Crnu Goru…”. Primjećujete – profit se ne pominje. Kao ni eventualni rast državnih prihoda po tom osnovu. To, možda, i nije slučajno.
Prema paravladinim medijima, u vrhu liste zainteresovanih koncesionara za višedecenijski zakup aerodroma u Podgorici i Tivtu nalazi se kompanija TAV (sa sjedištem u Turskoj, ali sa skoro 50 odsto kapitala francuske državne kompanije Airport de Paris) .U želji da nam približe svoje reference, iz TAV-a su nam predočili rezultate ostvarene nakon preuzimanja aerodroma Aleksandar Veliki u Skoplju. „Aerodrom u Skoplju kompanija TAV je preuzela 2012. godine koncesijom na 30 godina. Aerodrom je prilikom preuzimanja imao promet od 600.000 putnika godišnje i letjelo se na 12 destinacija, a sada ima dva miliona putnika godišnje sa 37 destinacija. Godišnji rast je 15 odsto”.
I ministru Nurkoviću dopalo se ono što je vidio u Makedoniji. „Oduševljen sam onim što je urađeno na aerodromu u Skoplju”. Ni jedna ni druga strana, začudo, ne govore o „detalju”: prihodi države Makedonije po osnovu koncesione naknade sada su manji nego na početku ugovora. Jednako nerado iz TAV-a govore o tome da su, kao dio konzorcijuma koji upravlja zagrebačkim aerodromom, zaslužni za to što taj aerodrom, suprotno ugovoru, nije stalno otvoren. Zato je avion Croatie Airlinesa, nedavno, prinudno slijetanje umjesto u Zagrebu obavio u Rimu. Pošto na zagrebačkom aerodromu, zbog ušteda zakupca, u noćnoj smjeni nije bilo osoblja neophodnog da servisira prinudno prizemljenje. Želimo li da se nađemo u sličnoj situaciji?
Da čudo bude veće – sa istim entuzijazmom sa kojim želi da se odrekne državne kontrole nad (profitabilnim) aerodormima, Vlada ne želi da ispusti dizgine u Montenegroerlajnzu – hroničnom gubitašu čiji dugovi prelaze 70 miliona eura. Vlada, javno i tajno, pomaže aviokompaniju uz najrazličitija objašnjenja. Od priče da je dužna tako tretirati „nacionalnu” kompaniju, preko nedokazanih tvrdnji njenom nemjerljivom doprinosu ovdašnjem turizmu, do priča da bi bankrotom aviokompanije njeni dugovi momentalno pali na teret poreskih obveznika. Podaci govore da Montenegroerlajnz, kao jedna od 40 aviokompanija koje slijeću na aerodrome u Tivtu i Podgorici, u Crnu Goru dovede svakog trećeg putnika. Da li bi taj posao mogao preuzeti neko drugi? Tu nemamo valjan odgovor.
Umjesto toga, ponovo slušamo priče koje su prethodile privatizaciji Kombinata aluminijuma ili svakoj od preprodaja nikšićke Željezare. „Samo neodgovorni pojedinci, politički ostrašćeni kalkulanti mogu Vladi spočitavati njeno opredjeljenje i namjeru da podrži Montenegroerlajnz i da tu kompaniju dovede u fazu kada će problemi u njenom poslovanju biti kvalitetnije riješeni”, spočitao je premijer kritičarima, uz najavu: „Ako Montenegroerlajnz ne bude imao perspektivu, Vlada će, u skladu sa zakonom, pokrenuti procedure da preuzme odgovornost za to i da izmiruje obaveze prema kreditorima”.
Potom je iz opozicije stigla tvrdnja da Vlada u tajnosti sprema lex specijalis, kako bi preuzela dugove nacionalne aviokompanije koju će, potom – prodati. Skoro je pa izvjesno da se u tim pripremama vode načinom na koji je Vlada Srbije prije pet godina preuzela dugove JAT-a i, u partnerstvu sa Etihadom, formirala Air Srbija. I niko ne želi da čuje ocjene ekonomskih analitičara koji su zaključili da je u pitanje veoma problematičan i, po interese države, krajnje neisplativ posao. Već viđeno.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice