Dođe tako čovjeku ponekad da klone duhom. Ne treba da se sklopi nebo nad Podgoricom i da pljušti kiša. Nema to veze sa vremenom. Ponekad se jednostavno umorimo. Rvanje sa životom umije da bude veoma naporna vještina. Kažem vještina, jer zahtijeva od vas da prije svega ostanete na nogama. To nije uvijek tako lako. Tehnički nok daun se dešava. I sasvim je u redu povući se u ugao i odmoriti. Jedino nije dozvoljeno odustajanje. Promjena tehnike da, odustajanje ne.

Prije izvjesnog vremena prisustvovala sam jednom zanimljivom okruglom stolu na temu krize u kulturi. Ne samo kod nas nego i u regionu. Održan je u Budvi. Što je opet na svoj način vrlo zanimljivo. Jer u Budvi, gradu koji u kontinuitetu postoji već dvije tisuće/hiljade godina, gradu koji je osnovao Kadmo, sa ljetnjim manifestacijama koje u svakoj drugoj riječi vrve od kulture, ne postoji bioskop, pozorišna scena, a jedan profesor srednje škole je duhovito primjetio da bi nagradno pitanje na TV Budva trebalo da bude: Da li znate đe se nalazi biblioteka?

Priča o krizi kulture se pretvorila u priču o krizi u kulturi u Budvi, jer manje- više svi najavljeni gosti su zbog ovog ili onog razloga odustali od učešća. A što bi učestvovali? Za njih krize nema i ne daj bože da je spomenemo.

A šta je zapravo kultura? Zašto je ona toliko važna? Pa, prije svega, kultura nas je vjekovima oblikovala da budemo ovakvi kakvi jesmo. Zbog nje ovako govorimo, pričamo, izgledamo. Kada krene ekonomska kriza, obično prvo strada kultura. Najlakše je smanjiti budžete za kulturu. A opet, čak i u ovakvim smutnim vremenima postoje države koje pametnom i osmišljenom strategijom, zahvaljujući kulturi, povećavaju svoj BDP.

Đe smo mi? Kada nešto ne radi, ili ga srušimo ili zatvorimo. Da bismo zatvorili neku kulturnu instituciju potrebno je svega 24 sata. Dan posla. Treptaj oka. Da je otvorimo opet ili revitalizujemo (obožavam ovaj izraz, tako često u upotrebi kod nas – sve nam je u fazi revitalizacije), prema nekim projekcijama iz EU, potrebno je deset godina minimum.

I onda na sve to ide priča iz života jednog budvanskog srednjoškolca. Ako izuzmemo činjenicu da je tinejdžer po difoltu bundžija, ljut na sistem (kamo lipe sriće da nas je više ostalo kao neodrasle pubertetlije), ta omladina zaista ima svo pravo ovoga svijeta da bude ne ljuta nego bijesna na sistem. Dakle, u pitanju je društvo, njih pet otprilike (nekad manje, nekad više). Obično izlaze vikendom. Gdje izlaze. Nigdje. Vrte se u krug sa ukupno deset eura u džepu, bez ideje šta bi sa sobom.

On kaže da bi rado išli u bioskop, na neki koncert, čak bi igrali basket, ali imaju jednu salu gdje termin čekaju „godinu” – kraj citata.

Sve u svemu, ne govorimo mi o krizi u kulturi u finansijskom smislu, mada ima i toga. Govorimo o krizi ideja, o generacijama koje su prepuštene sebi da se snalaze kako znaju i umiju u osmišljavanju svoje svakodnevice. Treba li više da se angažujemo – treba. Za početak vidjeti da li oni silni muzeji koji stoljećima ne mijenjaju svoje postavke i u kojima moljci već ozbiljno narušavaju cjelovitost eksponata, mogu da se učine atraktivnijim i zanimljivijim generaciji odrasloj na internetu. Jeste, idemo krupnim koracima naprijed u neko nedefinisano sjutra, dok naša prošlost kojom se toliko dičimo umire u memljivim hodnicima istorije, a oni koji za taj posao primaju nešto što se zove plata, ne pokazuju želju da je učine vidljivom, jasnijom i dostupnijom.

O da, u svijetu krize ideja nok dauni su tako česti i tako teški. Promijenimo tehniku.

Iva BAJKOVIĆ

Komentari