Kada je pisac ovih redova došao 1979. godine u Lusaku, glavni gradu Zambije, u kući koju je naslijedio od kolege iz stokholmskog dnevnika Dagens Niheter, zatekao je u radnoj prostoriji zidove oblijepljene posterima na kojima je tražena sloboda za južnoafričkog revolucionara Nelsona Mandelu. Te postere je poslije tri godine naslijedio neko drugi, a Mandela utamničen od 1962. godine nastavio je da robija u zatvoru Južne Afrike, zemlje koja je tada pod vlašću manjinskih bijelaca imala sistem aparthejda, bezdušne politike po kojoj su južnoafrikanci bijelci, crnci i potomci doseljenika iz Južne Azije bili obavezni da žive odvojeno.

Mandela je zajedo sa još osmoricom saboraca iz Afričkog nacionalnog kongresa (ANK) 1964. godine optužen za sabotažu i oružanu pobunu protiv države aparthejda. Priznao je sabotažu ali je negirao da se zavjerio da nasilno obori vladu. Proveo je narednih 18 godina u bijednim uslovima na ledenim vjetrovima šibanom ostrvu Roben (Robben Island) u Atlantskom okeanu ispod Kejptauna i još šest u obližnjem zatvoru na kopnu, Polsmur.

Zatočeni Mandela je postao lice globalne kampanje protiv aparthejda, a u Južnoj Africi, zbog zabrane objavljivanja njegovih fotografija, malo ko je znao kako on izgleda. Tako je postao svojevrsna mitska figura. Mandeline poruke i učenja su, kao i ostalih aktivista ANK, bila zabranjena. Nošenje Mandeline slike ili javno pominjanje njegovog imena značilo je teško kažnjavanje, mučenje ili zatvorsku kaznu. Knjige o Mandeli su bile zabranjene, osim onih koje su ga pominjale kao teroristu.

U maksimalno obezbijeđenim zatvorima Mandela je svakih šest mjeseci mogao da prima po jednog gosta, uglavnom iz najbliže porodice i veoma cenzurisano pismo. Mandela je jednom ispiričao kako je ranih 1980-ih, dok je još bio na Roben Ajlendu, odveden na kopno u Kejptaun radi medicinske kontrole. Tada su mu čuvari dozvolili da se nekoliko minuta prošeta plažom. Na plaži je najčuveniji zatvorenik na svijetu bio potpuno nepoznat.

Način na koji je država nastojala da izbriše predstavu o Mandeli, njegovim riječima i imenu, samo je povećala njegovu slavu. Ta nametnuta tišina nije mogla da ućutka novu, nastajuću generaciju protivnika aparthejda krajem 1970-ih i početkom 1980-ih u Južnoj Africi i u inostranstvu.

Krajem 1960-ih spoljno krilo ANK pokrenulo je globalni pokret kako bi kampanja protiv aparthejda dobila novi zamah, energiju i usredsređenje. Nelson Mandela je postao lice te nove globalne kampanje. Njegovo oslobađanje iz zatvorske ćelije postalo je glavni cilj borbe protiv aparthejda.

Kampanja Oslobodite Mandelu je u zapadnom svijetu, u Istočnom gotovo i da nije bilo potrebno da bude vođena, bila jedan od najefikasnijih globalnih medijskih pokreta. U nju su se uključile svjetske ličnosti poput britanskog filozofa Bertranda Rasela, francuske književnice Simon de Bovoar ili sovjetskog pjesnika Ilje Erenburga. U Velikoj Britaniji, koja je svojevremena bila kolonijalna sila Južne Afrike, održavana je godišnja Biciklistička trka za Mandelu. U Holandiji, iz koje su poticali Buri, pripadnici bijelog plemena u Južnoj Africi, izdali su Mandelin novčić kao revolt na poznati južnoafrički zlatnik Krugerand. U Sjedinjenim Američkim Državama je formiran komitet Otključajte zatvore aparthejda na čijem je čelu bio crni glumac, komičar, televizijski producent i aktivista Bil Kozbi.

Sredinom 1980-ih su muzičari poput Brusa Springstina i Majlsa Dejvisa doprinosili pokretu antiaparthejda. Pjesma Oslobodite Nelsona Mandelu postala je hit na Top 10 u Velikoj Britaniji. Koncert u Londonu 1988. povodom Mandelinog 70. rođendana bio je veliki muzički događaj.

Mandelino oslobađanje iz zatvora 11. februara 1990. direktno je vodilo do kolapsa vlasti bijelaca. Njegov izbor za predsjednika Južnoafričke Republike zatvorio je crno i gorko poglavlje i označilo konačnu pobjedu multirasizma.

No Mandelina životna priča je išla dalje od njegove uloge oslobodioca Južne Afrike. Tokom deset godina otkako se povukao iz javnog života poslije jednog petogodišnjeg predsjedničkog mandata, Nelson Mandela je dijelio vrijeme između kuće u jednom od najbogatijih predgrađa Johanesburga i doma svojih predaka u Kunuu, selu u provinciji Istočni Kejp. Upućeni kažu kako kontrast ne može biti oštriji. U prvom domu njegovi susreti su bili lordovi randa (južnoafričke monete), rudarski magnati i bankari koji su izgradili prosperitetni grad i najveću nacionalnu privredu na afričkom kontinentu, sve iz obilatih rezervi zlata u tlu pod njima. Na drugoj strani su bili crnci, seljaci koji žive u okruglim kolibama od blata i trske na brdima ogoljenim od vjetra u pejzažima koji su se jedva promijenili tokom vjekova, a kamoli za dvije decenije od kraja aparthejda.

Nemoguće je dovoditi u pitanje Mandelino dostignuće da povuče Južnu Afriku sa ivice građanskog rata početkom 1990-ih i postigne miran kraj trovjekovne dominacije bjelaca. Ali nije malo onih koji pitaju kakvu je zemlju on ostavio. Uprkos 10 godina tzv. afirmativne akcije za ,,ekonomsko jačanje crnaca” da bi bila preinačena ravnoteža, Južna Afrika ostaje jedno od najnepravednijih društava gdje bijelci kontrolišu velike djelove nacionalne privrede. U prosjeku bijelo domaćinstvo zarađuje šest puta više nego crnačko i gotovo jedan od trojice crnaca je nezaposlen nasuprot jednom među 20 bijelaca.

Kritičari smatraju da su takvi odnosi posljedica sporazuma iz 1994, kada je okončana gotovo poluvjekovna vladavina aparthejda, a Mandela izabran za prvog crnog predsjednika Južne Afrike.

Među akademicima, opšte je prihvaćeno da je u pregovorima sa predstavnicima bjelačke manjine isuviše bio usredsređen na potragu za političkom nego ekonomskom moći. Otuda se, kažu, na večerinkama bogatih bijelaca moglo čuti: ,,Daćemo im pravo da glasaju, ali ćemo zadržati banke”.

Vilijem Gumede, profesor na Poslovnoj školi Univerziteta Vitvatersrand u Johanesburgu, rekao je da je pogrešno tvditi da se Mandela prodao. ,,Međutim, ekonomski pregovori nisu bili čvrsti u toj mjeri poput političkih”, izjavio je on. U ANK su mislili da je potrebno ugrabiti političku moć, nakon čega će se ona transformisali u ekonomiju. Bila je to, pokazalo se, pogrešna računica.

Mandela i de Klerk su zajedno 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir. Mandela je ovjekovečen u vitražu u ogromnoj Regina Mundi crkvi u Sovetu; statue na kojima je on prikazan kako pleše, boksuje ili sa uzdignutom pesnicom postavljene su širom zemlje. Konačno, u 2012. centralna banka je na 20. godišnjicu Mandelinog puštanja iz zatvora, izdala set novčanica sa njegovim likom.

Mandela nije i ne treba da bude pošteđen kritike, ali njegova veličanstvena borba protiv aparthejda, njegova posvećenost idealima zajedničkog života raznih rasa, mogu izdržati svaki sud. I mogu biti temelj za izgradnju budućnosti za vjekove.

Možda nijeste znali

Nelson Mandela je bio ličnost međunarodnog renomea i mnogi detalji iz njegovog života i karijere bili su poznati javnosti. Evo šest stvari koje možda niste znali u vezi pokojnog Južnoafričkog lidera.

1.Bio je veliki ljubitelj boksa. U mladosti je volio da boksuje i trči na duge staze. I tokom 27 godina u zatvoru svakog jutra je vježbao. „Nisam uživao u nasilnom aspektu boksa koliko u taktičkom. Intrigiralo me je na koji način bokseri pokreću svoje tijelo kako bi se zaštitili, kako koriste strategiju za napad i povlačenje, regulisanje kretanja koraka tokom meča”, napisao je u autobiografiji pod nazivom Dug put do slobode.

2. Njegovo originalno ime nije Nelson. Rolilala Mandela je imao devet godina kada mu je nastavnik u metodističkoj školi, koju je pohađao u Kunuu u Južnoj Africi, dao englesko ime – Nelson – u skladu sa običajem da se đacima daju hrišćanska imena. U Južnoj Africi i drugim djelovima kontinenta je bio običaj da se ljudima daju engleska imena kako bi strancima bilo lakše da ih izgovaraju. Rolilala na jeziku plemana Ksosa, bukvalno znači „čupanje grane drveta”, ali je kolokvijalno značenje „nestaško”.

Njegovo kršteno ime je Dalibunga, što znači „osnivač Bunge”, tradicionalnog vladajućeg organa Transkeja – seoske oblasti u kojoj je rođen. U Južnoj Africi Mandela je često nazivan po imenu svog klana – Madiba – koje su Južnoafrikanci koristili iz poštovanja.

3. Mandela se u SAD do 2008. nalazio na listi osumnjičenih za terorizam. Prije toga, zajedno sa drugim liderima ANK, Mandela je smio da posjećuje SAD uz posebnu dozvolu državnog sekretara, zato što je tu partiju bivša aparthejd vlada Južne Afrike bila označila kao terorističku organizaciju. Predsjednik Ronald Regan je prvi postavio ANK na listu osumnjičenih za terorizam tokom 1980-ih.

4. Mandela je zaboravio naočare kad je 11. februara 1990. pušten iz zatvora. On i njegova tadašnja supruga Vini odvedeni su u centar Kejptauna kako bi se obratili ogromnoj, euforičnoj masi ljudi. Kad je izvadio tekst govora, shvatio je da je zaboravio naočare i morao je da ih pozajmi od Vini.

5. Pošto je otišao u ilegalu zbog aktivnosti ANK, vještine Mandele da izbjegne bezbjednosne službe donijele su mu nadimak „crni Pimpernel”, prema romanu „Ljubičasti Pimpernel”, britanske baronese mađarskog porekla Eme Ortci o heroju sa tajnim identitetom. Prerušen u šofera, baštovana i glavnog kuvara neprimjetno je putovao širom zemlje. Nije objavljeno kako je otkriven i uhapšen.

6. Mandela je imao je advokatsku kancelariju, ali su mu bile potrebne godine da diplomira pravo. Studirao je pravo tokom 50 godina, od 1939, i pao je na gotovo polovini kurseva koje je pohađao. Istrajao je u naporima i diplomirao pravo u zatvoru 1989.

Susret na sahrani

Istorijsko rukovanje presjednika SAD i Kube Baraka Obame i Raula Kastra na komemoraciji Mandeli u utorak u Johanesburgu, je sigurno ono što bi Nelson Mandela želio. Kastrov osmijeh kada je Obama krenuo da se rukuje sa njim kada je izlazio da održi govor na ceremoniji za mnoge Kubance je predstavljao signal pomirenja, poslije više od pola vijeka gorkih ideoloških i političkih razmimoilaženja između dvije države čije obale razdvaja samo oko 160 kilometara. „Možda američki i kubanski predsjednik ovim rukovanjem pokazuju kako je posao koji moraju zajedno da obave mnogo lakši od borbe Južne Afrike protiv aparthejda”, izjavila je Julia Svig, direktorka Latinoameričkih studija pri Savetu za spoljne poslove u Njujorku. Tokom Mandelinih 27 godina u zatvoru, Fidel Kastro je predstavljao vodeći glas protiv aparthejda kada su se neki svjetski lideri ustezali da govore.

Milan BOŠKOVIĆ