Povežite se sa nama

FOKUS

DA LI USTAVNI SUD ŠTITI MILA ĐUKANOVIĆA I DUŠKA MARKOVIĆA: Režim protiv rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića

Objavljeno prije

na

Deset godina i dva mjeseca nakon što je ispred redakcije ubijen Duško Jovanović, suvlasnik i glavni urednik dnevnog lista Dan, sudije Ustavnog suda donijele su odluku o ukidanju osuđujuće presudu Damiru Mandiću koji u Spužu izdržava kaznu od 18 godina zatvora (odležao je, do sada, nešto manje od polovine).

Optuženom nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, navodi se u saopštenju Ustavnog suda uz konstataciju da su Mandiću i njegovim advokatima tužilaštvo i sud uskratili ,,garantovane procesne postulate kao što su jednakost oružja i pravo na neposredno učestvovanje u dokaznom postupku”.

Tako će se jedinom optuženom za ovaj zločin ponovo suditi. Uz sve postojeće (desetogodišnje) nedoumice i kontroverze. I nekoliko novih.

Prvo suđenje Damiru Mandiću za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića okončano je u decembru 2006. godine. Optužbe su odbačene. Obrazlažući presudu sudija Radovan Mandić je naveo da pred njegovim vijećem nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo da je optuženi počinio bilo koju od radnji koje mu se stavljaju na teret. ,,Nije dokazano da je optuženi naručio automobil niti da ga je kupio od prethodnog vlasnika. Nije proveden nijedan dokaz da je Mandić nabavio dvije puške, niti je proveden ijedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je bio u vozilu u noći kada je ubijen Jovanović”.

Kao jedan od detalja koji su obilježili to suđenje pamti se svjedočenje Dragana Đurovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je u vrijeme ubistva vlasnika Dana bio ministar policije u Vladi Mila Đukanovića. Duško Marković, današnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde, bio je jedan od Đurovićevih najbližih saradnika zadužen za resor državne bezbjednosti (današnja ANB).

Đurović je pred sudom tvrdio kako ni on ni policija ne znaju ko su ubice kojima je Damir Mandić, navodno, pomagao. Potom se, na insistiranje advokata porodice Jovanović, ispravio. ,,Ako piše da sam u izjavi datoj TV IN rekao da su za ubistvo Jovanovića sumnjivi Vuk Vulević i Muša Osmanagić, onda sam dao takvu izjavu”, kazao je Đurović i otišao na nove partijske zadatke (nekadašnji poslanik, direktor Pobjede i ministar, danas je direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo). Njegovi drugovi iz Vlade do danas su, u ,,slučaju Jovanović”, sačuvali demonstriranu sposobnost selektivnog pamćenja (filtriranja podataka) koja se povremeno graničila sa krivičnom odgovornošću. Ali, o tome nešto kasnije.

Nedugo po izricanju pomenute presude sudija Mandić bio je prinuđen da sudijsku togu zamijeni advokatskom kancelarijom. Iz tog perioda baštinimo aferu prisluškivanje – sudije Radovan Mandić i Ivica Stanković, tadašnji predsjednik Višeg suda u Podgorici a aktuelni kandidat za VDT, stavljeni su, navodno, ,,pod mjere tajnog nadzora” na zahtjev višeg tužioca Novaka Ražnatovića, a u okviru istrage specijalnog tužioca za organizovani kriminal Stojanke Radović. Slučaj je zataškan pa je sav ceh pao na teret glasnika – Monitora i našeg novinara Petra Komnenića.

Zanimljivo, Novak Ražnatović je, tvrde novinari Dana, najzaslužniji što iskaz Damira Mandića sa detaljima ubistva Duška Jovanovića nije mogao biti korišćen na sudu. Ražnatović je, kažu, odbio poziv policije da u kasnim večernjim satima dođe u policijske prostorije kako bi, kao što zakon nalaže, Mandić u njegovom prisustvu potpisao datu izjavu. Sjutra je bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem… I Ražnatović je danas advokat.

A Apelacioni sud je početkom 2008. godine, ukinuo oslobađajuću presudu Radovana Mandića.

Na ponovljenom suđenju vijeće sudije Lazara Akovića je, praktično uz iste dokaze, ,,sa sigurnošću utvrdilo da je Mandić počinio krivično djelo i to s umišljajem” pa je nekadašnji šampion karatea (dva puta biran za sportistu godine u Crnoj Gori) osuđen na 30 godina zatvora. ,,Činjenično utvrđenje sud u nedostatku direktnih dokaza zasniva na posrednim dokazima izvedenim na pretresu, između kojih je takva međusobna veza da predstavljaju sistem indicija”, obrazložio je Aković presudu krajem aprila 2009. U decembru iste godine Apelacioni sud je presuđenih 30 preinačio u 18 godina zatvora, čime je presuda postala pravosnažna.

Lazar Aković, međutim, u tom momentu više nije bio sudija. Nakon što je izrekao osuđujuće presude u dva po mnogo čemu najkomplikovanija sudska procesa u novijoj crnogorskoj istoriji – optuženom za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića i optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića – Aković 23. oktobra objavljuje kako je ,,prinuđen da podnese ostavku”. Monitoru je kazao da to radi pod pritiskom nadređenih – predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića i predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.

Da nastavimo niz koincidencija: Dujović je bio član sudskog vijeća koje je 2006. godine, u nedostatku dokaza, oslobodilo Damira Mandića. Vesna Medenica je u vrijeme ubistva Duška Jovanovića bila Vrhovni državni tužilac. Njoj su se, kažu, policijski inspektori obratili sa zahtjevom da im obezbijedi prisustvo tužioca pred kojim će Mandić potpisati priznanje. Ona ih je uputila na Ražnatovića i(li) njegovu koleginicu Ljiljanu Klikovac.

Tako stižemo i do ovonedjeljne odluke Ustavnog suda.

Znači li to što su preporuke Ustavnog suda obevezujuće za sudove nižeg reda da će, ne bude li novih dokaza, na sljedećem suđenju jedini za sada optuženi za ubistvo Duška Jovanovića biti ponovo oslobođen? Koji su razlozi što je žalba Mandićevih advokata duže od četiri godine ležala skoro zaboravljena, da bi – na iznenađenje i pojedinih članova Ustavnog suda – na svjetlost dana bila izvučena baš u trenutku kada priča o ubistvu Duška Jovanovića, njegovim inspiratorima, naručiocima i izvršiocima ponovo zaokuplja pažnju javnosti.

Da li se samo slučajno poklopilo to što je odluka Ustavnog suda stigla praktično 24 sata nakon što je Veselin Vučković, vršilac dužnosti VDT-a saopštio kako će premijer Đukanović biti saslušan sljedeće nedjelje o Jovanovićevom ubistvu. Vučkovićeva najava stigla je gotovo dva mjeseca nakon što je premijer u parlamentu saopštio: ,,Ovih dana sam dobio poziv državnog tužioca i odgovorno ću se odazvati u prvom terminu u kojem mi dozvole obaveze na funkciji premijera”.

Povod za Đukanovićevo svjedočenje je njegova izjava da je ,,Duška Jovanovića ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ” uz preciziranje kako je ,,To isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Sve ovo je premijer objelodanio prije 15 mjeseci, na konferenciji za štampu kojom je obilježeno prvih 100 dana njegove sedme vlade (vješto: saopštena ekskluziva je odgurala u zapećak vladinu katastrofalnu ekonomsku politiku).

Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni tumač događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović. Premijer se, pride, potrudio da demantuje svoje saradnike, od ministra policije Raška Konjevića do ministra pravde Duška Markovića, koji su njegovu izjavu pokušavali protumačiti kao prvenstveno ,,političku”. Dakle – i ničim potkrijepljenu.

,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, govorio je Đukanović, naglašavajući da je spreman „da svakom državnom organu ponovim ovo što sam kazao”. Samo državni organi nijesu bili spremni da ga čuju. Zašto?

Djelić odgovora na ovo pitanje mogli bi pronaći u prošlomjesečnoj konfuziji oko Vladine odluke da obnovi nagradu od milion eura za informacije koje bi dovele do rasvjetljavanja ubistva urednika Dana. ,,Prihvatanjem izvještaja Komisije, Vlada Crne Gore je preuzela obavezu da raspiše nagradu od milion eura za informacije koje bi mogle dovesti do rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića, ali i da utvrdi novčane nagrade za sve ostale slučajeve napada na novinare i imovinu medija”, saopštio je Nikola Marković, predsjednik državne Komisije za praćenje istraga o napadima na novinare, sredinom juna. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon što se Komisiji javio potencijalni svjedok voljan da, uz garantovanu zaštitu i finansijsku stimulaciju, otkrije detalje koji bi mogli dovesti do rasvjetljavanja Jovanovićevog ubistva, iz Vlade je stigla vijest da nagrada o kojoj se pisalo danima – ne postoji.

Pažljivi posmatrači ovog slučaja već su znali da narečena milionska nagrada, zapravo, nikada nije ni postojala. Obznanila je to advokatica porodice Jovanović Lidija Božović, još na prvom suđenju Damiru Mandiću.

Nagrade, dakle, nema, ali ima novih preplitanja slučaja Jovanović i Ščekić. Od onih na granici bizarnog, poput vijesti da je na nedavnom zatvorskom vjenčanju Damira Mandića mladoženjin kum bio Ljubo Bigović. Ovaj Baranin je do sada tri puta nepravosnažno osuđen kao jedan od organizatora ubistva Slavoljuba Šćekića (na 30 godina zatvora) ali je presuda sva tri puta padala na višoj instanci. Posljednji put prije dva mjeseca, kada je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suđenje ali, praktično bez ključnih dokaza u dosadašnjem postupku – iskaza koje su pred specijalnim tužiocem dali svjedoci Žarko Radulović i Zoran Vlaović. Ti iskazi, prema odluci Vrhovnog suda ,,nijesu pravno valjani dokazi na kojima se može zasnivati presuda u ovoj krivično pravnoj stvari”.

Ni tu spisak čudesa nije konačan.

Početkom godine, pred obilježavanje desete godišnice ubistva Duška Jovanović, potpredsjednik Marković je u TV intervjuu objasnio zašto, kao bivši čelnik ANB-a ,,ne osjeća nikakvu odgovornost” za Jovanovićevo ubistvo. ,,Mi smo ukazivali na određene rizike i opasnosti koje se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Ja sam tada čak i pisao odgovarajuća pisma ministru Jovićeviću da se o tome povede više računa”. Skandal je nastao kada se ispostavilo da je Marković u potpunosti prećutao priču i eventualne podatke o ugroženosti Duška Jovanovića kada je, nakon njegovog ubistva, dao iskaz pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Nikola Marković je zato u januaru podnio krivičnu prijavu protiv potpredsjednika Vlade, ,,zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo pomoć učiniocima poslije izvršenog krivičnog djela”. Tek pet mjeseci kasnije Marković je višem državnom tužiocu Vesni Jovićević dao izjavu. Detalji su tajna.

Odluka Ustavnog suda, a posebno momenat u kome je ona donijeta otvara nove dileme. Najvažnija od njih – da li se vlast trudi da razriješi ili da zataška ovaj zločin.

Nikola Marković nema dileme. ,,Saučesniku u ubistvu Duška Jovanovića data je nagrada za decenijsko ćutanje o nalogodavcima”, kaže Marković za Monitor. ,,Kao u najgorim krimi pričama sa ovakvim sitnim kriminalcima kombinuju se metode štapa i šargarepe – malo kazne malo nagrade. Presudom Ustavnog suda režim je pokazao šta misli i o istragama za napade na novinare, ali i o napadačima. Sve što je do sada urađeno na otkrivanju napadača na novinare, pokazalo se, desilo se zbog pritiska međunarodne zajednice… Režim je imao obavezu prema EU i nešto je počeo da radi, ali se onda pokazalo da mnogo veću obavezu ima prema mafiji…”.

Još jedno prisjećenje. Među dokumentima objavljenim na sajtu Vikiliksa našla se i analiza, najvjerovatnije s početka 2007. godine, u kojoj se tadašnja zamjenica ambasadora SAD u Podgorici Arlin Feril bavi reakcijom institucija na ubistvo Duška Jovanovića.

,,Neobjašnjiva je žurba da se uhapsi samo jedan član šire zavjere uz očiglednu nevoljnost da se otkrije i procesuira bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”, izvještava Feril komentarišući i suđenje okončano oslobađajućom presudom. ,,Rupe u dokazima su bile dovoljne da stvore osnovane sumnje oko toga da li je vlada dokazala svoj slučaj protiv Mandića”.

Slijedi poenta: ,,Ubistvo Duška Jovanovića i suđenje Damiru Mandiću ispolitizovani su od prvog dana. Dodatno, crnogorske sudije i sudovi ne uživaju povjerenje javnosti pošto se smatra da su podložni nedopustivim spoljnim uticajima. Obije ove opservacije objašnjavaju oštre reakcije na oslobađanje, ali ne poništavaju legitimnost sudske presude”.

Danas se nema šta dodati ovom zaključku. Iako za razliku od 2007. godine, sada imamo tri različite presude. I nove neposredne i posredne dokaze koji kazuju da Damir Mandić nije jedini koji krije tajnu ubistva Duška Jovanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskih medija, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je  Paunović govorio  u parlamentu nijesu tajna za crnogorsku javnost.  Novina je da se prvi put  o njima čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Uz tvrdnju da je Milo Đukanović – sve znao

 

 

Postojale su  crne  trojke, parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića, ustvrdio je  ove sedmice pred parlamentarnim Anketnim odborom  Milan Paunović, bivši načelnik Uprave policije Crne Gore, dugogodišnji funkcioner MUP-a. To je prvo ovakvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Osim o crnim trojkama, Paunović je govorio o ubistvu Gorana Žugića i opstrukcijama tadašnjeg  bezbjednosnog i državnog vrha u njegovom rasvjetljavanju (vidi box), kao  i o drugim značajnim događajima iz nedavne prošlosti. Anketni odbor formiran je  radi prikupljanja informacija o slučajevima politički motivisanih ubistava tokom prethodnog režima, kao i napada i prebijanja novinara, opozicionara i intelektualaca.

„Crne trojke su sprovodile premlaćivanja, zastrašivanja i mučenja političkih neistomišljenika”, saopštio je  Paunović u parlamentu. On je za rukovodioca crnih trojki označio nekadašnjeg komandanta specijalne jedinice, pozicije koju je u to vrijeme pokrivao bivši šef Uprave policije Veselin Veljović. Odmah nakon svjedočenja Paunovića, Veljovićev advokat  Mihailo Volkov saopštio je: “ Paunovićeva izjava ne odgovara istini i činjenicama”. Kazao je da je Paunovićev motiv osveta, i najavio tužbu protiv njega.

Paunović je u parlamentu saopštio  da je o crnim trojkama  još 2000. godine upozorio vrh MUP-a, uključujući tadašnjeg ministra Vukašina Maraša. Njega  je, tvrdi,  obavijestio o  operativnim saznanjima da su pripadnici SAJ  odgovorni za napade na opozicione ličnosti, kao i za ubistvo potpukovnika Radomira Aleksića.  „Dostavio sam podatke lično ministru. Sve sam dokumentovao. Umjesto da se sprovede istraga, sve je zataškano”, kazao je.

Naveo je da je u aktu upućenom Marašu, sastavljenom  21. novembra 2000. na osnovu saznanja operativca CB Podgorica,  napisao da smo “svjedoci brojnih premlaćivanja uglavnom pripadnika opozicionih partija”.

“Prvog oktobra 1999. godine, u 22 sata, u Ulici 13. jula, na potezu ka redakciji Dana napadnut je Ranko Bašanović, fotograf  Dana. Operativnim putem službenici CB su došli do saznanja da su to izvršili pripadnici SDB-a – Sedme uprave. Nekoliko dana nakon prestanka ratnog stanja je pretučen izvjesni Mitrović, pretukli su ga službenici iz kampa Zlatica. Dana 25. oktobra 2000. u ulazu zgrade pretučen je poslanik SNP-a Duško Jovanović, 19. novembra 2000. u ulazu zgrade napadnut je Momir Vojvodić. U noći između 13. i 14. septembra 2000. zapaljeno je vozilo Zorana Adžića sa Cetinja. Došli smo da saznanja da su to uradili Vesko, Božo, Zoran uz pomoć Željka, a po nalogu visokog funkcionera”, nabrojao je Paunović.

Naveo je i da je vrh obavijestio  27. septembra 1999. godine da je dva dana ranije u Ulici Bratsva jedinstva napadnut bračni par Gojko i Zorica Mitrović i da su operativnim saznanjem utvrdili da je jedan od napadača pripadnik SDB-a.

Saopštio je i da je u tadašnjem obraćanju ministru MUP-a napisao  da su došli do saznanja da fizičke napade na građane obavljaju pripadnici Antiterorističke jedinice MUP-a sa inicijalima – L.V. Đ.S. i K.S i K.B.

Paunović je saopštio i da je o svemu ovome  8. decembra 2000. obavijestio i predsjednika Vlade Đukanovića. Đukanović se  nije oglasio povodom Paunovićevog svjedočenja.

Paunović je prvi funkcioner MUP-a koji govori o crnim trojkama, ali nije  prvi policijski  svjedok o njihovom postojanju. O tim odredima javno je  2013. godine govorio  policijski insajder Brajuško Brajušković, potvrđujući pisanja medija koje nije kontrolisao Đukanović.

Đukanović je tada demantovao njihovo postojanje. “Pratio sam kako funkcioniše specijalna antiteroristička jedinica i apsolutno odgovorno trvdim da ničeg nema što se pokušalo iskreirati aferom”, kazao je  nakon Brajuškovićevog javnog istupa.

Đukanovićev režim ubrzo je krenuo u kampanju protiv Brajuškovića, pokušavajući da ga oslika kao niskorangiranog službenika u bezbjednosnom sistemu, koji navodno nije mogao imati važne informacije. Tadašnji šef Uprave policije, Veselin Veljović, kog je Brajušković označio kao organizatora i šefa crnih trojki, tvrdio  je da je Brajušković u SAJ-u bio tek “kerovođa”. Više izvora Monitora tada je potvrdilo Brajuškovićeve navode da je bio Veljovićev telohranitelj. Brajušković je tvrdio da je u nekim slučajevima prebijanja kritičara i sam bio dio crnih trojki, ali i da je neke opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili.

Tadašnji bezdbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, optužujući za to srpsku obavještajnu službu.  Veljović je u tužilaštvu za navodno kontruisanje afere u tužilaštvu optužio i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši samo koji mjesec kasnije da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera. Tako je priča o crnim trojkama institucionalno ugušena prije deceniju. Brajušković će, najavio je Anketni odbor, biti pozvan u parlament da opet svjedoči.

DPS, čiji je Đukanović danas počasni predsjednik, nakon svjedočenja Milana Paunovića, opet  tvrdi da je Paunovićevo svjedočenje došlo iz kuhinje srpske obavještajne službe.

“To što Paunović čita zabilješke koje je konstruisala BIA i što pristaje da bude instrument nalogodavaca iz inostranih tajnih službi koje već decenijama siju zlo po regionu, nije nešto što posebno interesuje Demokratsku partiju socijalista. Takvih epizodista BIA je imala puno u godinama za nama. Ono što, ipak, nećemo dozvoliti je da ovakve predstave, zasnovane na lažima i kafanskim pričama, ostanu bez pravosudnog epiloga”, poručili su u saopštenju iz DPS, najavljujući tužbu.

Duže od deceniju na svjedočenja i pisanja o crnim trojkama vrh DPS-a uzvraća porukom da se radi o iskonstrusanoj aferi iz kuhinje srpske obavještajne službe, ali te tvrdnje  nikada nije ispitalo pravosuđe koje su kontrolisali.

Mediji  povezani sa bivšim režimom, oštro su reagovali nakon  Paunovićevog svjedočenja, s očitom namjerom da ospore njegov kredibilitet.  Uredništvo Televizije E nazvalo  ga je “lažnim svjedokom pravednikom”. U komentaru, urednik te televizije Draško Đuranović Paunovića naziva i glumcem.

“Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac… Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka.   Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za – svjedoka pravednika”, piše Đuranović, obrazlažući  da Paunović sada navodno lažno svjedoči kako bi zadržao posao koji je godinama ćuteći radio.  Iako je, kako i sam navodi, u penziji.

Milan Paunović  u vrijeme DPS režima nikada nije javno progovorio o zloupotrebama  u bezbjednosnom sektoru. Ali, u   nekoliko navrata smjenjivan je jer nije radio po volji partijskog vrha. Njegovo ime spominje se u aferi S.Č, za koju su Đukanović i vrh DPS-a takođe tvrdili da je iskonstruisana od strane  srpske bezbjednosne službe. Nakon brojnih pokušaja vlasti da sabortira istragu  i zastraši sve njene aktere, Vlada je formirala i specijalnu vladinu komisiju koja je navodno nepristrasno trebala da utvrdi okolnosti i istinu o aferi. U izvještaju te komisije navodi se: “ Ministar policije Andrija Jovićević, sa svojim najbližim saradnicima, davao je podstrek za vođenje ove afere sa motivom koji najviše liči na karijerizam i političke ambicije. Posebnu odlučujuću ulogu imali su Jovićević, Mićo Orlandić, Milan Paunović i Ljiljana Raičević, i dobrim dijelom međunarodni factor”. Paunović je nakon afere S.Č prebačen u graničnu policiju.

Svjedočio je i u slučaju  Deportacija BiH izbjeglica 1992. Potvrdio da je  vidio depešu, odnosno naloge bivšeg ministra policije Pavla Bulatovića o sprovođenju tog zločina.

Draško Đuranović, osporavajući kredibilitet Paunovića, između ostalog tvrdi da je bosanske izbjeglice “crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića”.  Izjegavajući pri tom da pomene da je u vrijeme deportacija na čelu vlade u kojoj je ministar bio Pavle Bulatović,  bio Milo Đukanović.

Paunović se mora zaštititi jer je svojim jučerašnjim iskazom na Anketnom odboru ugrozio svoju bezbjednost”, smatra predsjednik Pokreta za promjene (PzP) Nebojša Medojević. “Sad se spekuliše zašto  Paunović nije ranije izašao u javnost. Pa, čovjek nije imao hrabrosti, vidio je da ima posla sa mafijom. Ima činjenice, podatke i dokaze. Znam  Paunovića odavno, i uvijek su postojale kod njega određene razlike ali nije imao hrabrosti da javno istupi, kao što je to uradio sad. I dobro je što je javno istupio”. .

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskim medijima, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je svjedočio u parlamentu nijesu novost za crnogorsku javnost.  Pa ni to da neko za njih optužuje Veljovića. Novina je da se o crnim trojkama prvi put čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Koji uz to tvrdi  da je Đukanović – sve znao.

 

Paunović o ubistvu Gorana Žugića

Osim o crnim trojkama, Paunović je pred Anketnim odborom svjedočio da je nekadašnji bezbjednosni  vrh sabotirao istragu ubistva Gorana Žugića. Ocijenio je da nije bilo političke volje da se slučaj riješi.

Kazao je da je plan rasvjetljavanja ubistva Žugića dat tada ministru Vukašinu Marašu , koji se nije saglasio sa dijelom planiranih mjera i da SDB nije bila uključena u pomoć u rasvjetljavanju ovog zločina.

“Nijesu dostavili informacije o imenima pet lica koji su koristili mobilne telefone, a imali su intenzivnu komunikaciju u vrijeme ubistva. A svi ti brojevi su se vodili na L.B. svi znate o kome se radi, operativcu Službe državne bezbjednosti. Krajem 2000. uslijedile su smjene, a pretpostavio sam da će se to desiti, posebno nakon sastanaka sa premijerom i predsjednikom. I u tom smislu sam na izlasku sa sastanka, Vuku Boškoviću i Milosavu Sekuloviću, na ćošku zgrade Predsjedništva rekao: “Bila mi je savršeno jasna svrha tog sastanka”. Bio im je cilj da saznaju do čega smo došli. Nakon toga smo posmjenjivani. SDB je preuzeo aktivnosti oko ovog djela. Nije mi poznato da li su nastavljene aktivnosti, imam osjećaj da je predmet arhiviran da vrijeme učini svoje”, kazao je.

“Žugić je bio čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Đukanovića. Zbog posla kojim se bavio, organizovanjem i kontrolom transporta cigareta koji je bio državni posao  imao je dosta neprijatelja. Ovaj posao su radili i pojedinci koji su se otrgli kontroli. Uvjeren sam da je jedan od motiva njegova povezanost sa poslom oko cigareta. Ako je Žugić radio, morao je biti obezbijeđen. Ako SDB ne zna ko ga je ubio, onda ne treba ni da postoji. Nije postojalo raspoloženje da se ovo ubistvo rasvijetli.“, ocijenio je Paunović.

Naveo je da je Žugić je bio u lošim relacijama sa pojedinim operativicma državne bezbjednosti. “Rasvjetljavanje ubistva Žugića trebalo je i tražili smo na relaciji narušenih odnosa Žugića sa (Vukašinom, tada šef MUP-a) Marašem i (Darkom-Belim) Raspopovićem. Maraš je stopirao preduzimanje određenih mjera aktivnosti na rasvjetljavanju ovog ubistva”,  tvrdi Paunović.

Punović je govoreći o ubistvu Žugića kazao: “ Svi eksponirani kriminalci bili su saradnici službe. Sva kriminalna grupacija je komentarisala da je ovo ubistvo organizovala služba”.

„Pola godine nakon ubistva nijesam više bio angažovan u CB, podnio sam ostavku.  Nakon mog odlaska ne znam šta je sve preduzeto na rasvjetljavanju. Nakon mene je došao Ilija Asanović, na čelo CB iz SDB-a. Prilikom primopredaje dužnosti zahtijevao sam da im predam šta je sve urađeno, ali za to nije bilo interesovanja od strane Asanovića. On nije htio da preuzme dvije informacije, koje smo prikupili u ovom djelu. Saznanja su za nas bila zabrinjavajuća. U cilju informisanja u CB su došli nenajavljeni, u nedjelju veče, pomoćnici Bošković i Marković i Maraš. Prilikom odlaska, zadnji koji se pozdravio šapatom mi je rekao riječi koje su za mene bile odlučujuće da odem. Odlučio sam da neću biti svjedok tog stanja, to nije moj svijet”, kazao je Paunović.

Paunović je kazao da su u Podgorici, nakon njegovog odlaska,  ubijene četiri osobe.  “Indikativno je da su sva ta lica ubijena oružjem koja su pripadala MUP-u.  U emisiji “Sjenke”, prema izjavi bivšeg načelnika Sekulovića, Mladen Klikovac je ubijen iz oružja koje je pripadalo Belom Raspopoviću. A Baja Sekulić iz oružja koje se može povezati sa generalom Neđom Boškovićem, tada savjetnikom ministra Maraša. U dva navrata o tome smo referisali premijeru. Dva puta smo referisali predsjedniku države i premijera. Tim povodom, Milosav Sekulović i ja smo sačinili dvije informacije – 14. juna 2020. i 15. septembra 2020. proveli tri noći do zore sa analitičarom CB Podgorica, a na osnovu hrpe dokumentacije operativaca.”.

Poslije ubistva Žugića Paunović je, tvrdi, doživio pritiske iz samog vrha policije. „U kancelariju mi je upao Marinko Banović, predstavio se kao pratilac direktora policije i rekao mi da ću nastradati. Poslije toga sam dao ostavku. Nije mi bilo druge.”

Godinama kasnije, 2009, ispričao je, njegov sin bio je fizički napadnut od četvorice ljudi, među kojima su bili Mirko i Marinko Banović, kao i pripadnik SAJ-a. „Zamislite – dvojica koju sam ja lično primio u službu kasnije su pretukla mog sina. Osjetio sam gnijev koji nijesam mogao da opišem. Danima sam razmišljao da napravim neko zlo, ali sam odustao.”

Povodom tvrdnje o napadu na njegovog sina, oglasio se pjevač Bato Vujošević koji je bio u društvu braće Banović kad je napadnut Paunovićev sin. On tvrdi da je to  bila slučajna kafanska čarka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je u prva tri mjeseca ove godine prihodovala 19 miliona manje od plana i skoro tri miliona manje nego u istom periodu prošle godine. Uprkos inflaciji, rastu dijela poreza i akciza, većim zaradama… Nije teško naslutiti zašto iz vlade nerado komentarišu ove podatke. Lakše je obećavati

 

 

Od premijera Milojka Spajića, već tradicionalno, stižu samo dobre vijesti. Preciznije, najave:  “Nakon opsežnih razmatranja kako da pronađemo model kojim bi bili zadovoljni i sindikati i poslodavci, možemo konstatovati da smo blizu rješenja u vezi uvođenja sedmočasovnog radnog vremena”, obavijestio nas je predsjednik Vlade prošle nedjelje. Uz najavu da će ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić  ove nedjelje započeti razgovore sa predstavnicima sindikata i poslodavaca kako bi “iskristalisali” finalnu verziju najavljene reforme radnog vremena.

Problem je sa premijerovim obećanjima i najavama to što se rijetko ostvaraju. I (skoro) nikad potpuno. Tako je, prema onome što znamo do završetka ovog broja Monitora (četvrtak veče), izostao najavljeni sastanak članova Socijalnog savjeta (Vlada, reprezentativni sindikati i poslodavci). U međuvremenu, iz njihovih reakcija saznajemo da oni o rješenju “koje je blizu” ne znaju ništa više od javnosti. A to je – skoro ništa.

“Vrlo važno je da kažem da mi ne znamo koji model se preferira”, saopštio je  Srđa Keković, generalni sekretar Unije saveza sindikata Crne Gore (USSCG), podsjećajući da ta asocijacija bezmalo dvije decenije zagovara sedmočasovni radni dan i petodnevnu radnu nedjelju. “ Gospodin Spajić i ministarka Nišić su najavili neki model, ali on nije rezultat razgovora s nama…”, kazao je Keković konstatujući da tek treba razgovarati na tu temu.

Još rezervisaniji bili su iz Unije poslodavaca. Po njima, skraćenje radnog vremena treba da bude opcija  a ne nametnuti, obavezujući  model poslovanja. Crnogorska ekonomija već se suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage, niskim nivoom produktivnosti i brojnim strukturnim problemima koji ograničavaju njen razvoj, napominju iz UPCG u reagovanju na premijerovu najavu: “U takvom kontekstu, jednostrana i izolovana mjera poput smanjenja broja radnih sati, bez paralelnih aktivnosti usmjerenih ka povećanju produktivnosti, efikasnosti i tehnološke modernizacije poslovnih procesa, imaće suprotne efekte od onih koji se žele postići – pad ekonomske aktivnosti, dodatno finansijsko opterećenje poslodavaca kao i javnih finansija”.

Iako tako izgleda, ideja o zvaničnom skraćenju radnog vremena sa sedam na osam sati dnevno nije od juče. Spajić je  tu temu otvorio prije nešto više od dvije godine, najavljujući je kao dio PES-ovog predizbornog programa. “Evropom sad 2 predlažemo skraćenje punog radnog vremena sa 40 na 35 sati, odnosno na sedmočasovno radno vrijeme”, obećao je aktuelni premijer. U prepoznatljivom stilu, pojasnio je kako će to imati pozitivan uticaj na sve –  zaposlene, poslodavce i državu. “Zato, sat vremena manje je u stvari sat vremena više! Zaustavimo sat! Evropa sad 2”.

Ta i takve poruke pomogle su Spajiću i njegovom PES-u da se nakon prethodnih parlamanetarnih izbora pozicioniraju kao najjača politička grupacija u crnogorskom parlamentu a, naknadno, i u aktuelnoj Vladi. Drugo je pitanje šta je manje a šta više od onoga što je Crnoj Gori donijela primjena (redukovana) programa Evropa Sad 2.

Priča o reformi radnog vremena, mimo znanja vladinih partnera iz Socijalnog savjeta, preklopila sa makar dvije-tri teme o kojima predstavnici izvršnih vlasti govore sa mnogo manje entuzijazma, ili uopšte ne govore. To bi se moglo protumačiti kao još jedno pravljenje magle. S ciljem da se optimističkim najavama prikriju stvarni, aktuelni problemi. I vladina (ne)odgovornost.

Dok premijer priča o skraćenju radnog vremena, turistički radnici imaju sve više problema da obezbijede minimum radne snage za ljetnju turističku sezonu. Koja, zvanično, možda jeste a možda nije počela.

Kalendar kaže da jeste, ali teren to ne prepoznaje. Pošto su pripreme za sve ono što bi trebalo da spremno dočeka turiste u punom jeku. Dok, ponegdje, tek treba da počnu. Bez jasnog plana i cilja.

U crnogorskoj ekonomiji, zbog njene strukture (turizam, trgovina, poljoprivreda), dominira tzv. sezonalnost.  Nije teško zaključiti šta je u ovom trenutku morao biti vladin prioritet: olakšati zakonskom regulativom privrednicima da dođu do neophodnih sezonskih radnika.

Stara je priča da Crnoj Gori treba zakon o stalnim sezonskim radnicima. Tako bi se ovdašnjim poslodavcima omogućilo da, uz finansijsku pomoć države, angažuju i zadrže sezonske radnike. U načelu, Vlada je saglasna sa tim zahtjevima. Zakazala je praksa, odnosno realizacija.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja prošle jeseni stigla ja najava da će pomenuti zakon biti usvojen u januaru. Početkom godine smo, umjesto prijedloga zakona u parlamentu, dobili najavu javne rasprave o nacrtu istog dokumenta. Uz još jedno obećanje da resorno Ministarstvo “ulaže napore da zakon bude usvojen i spreman za primjenu do turističke sezone 2025. godine, čime će se omogućiti značajna poboljšanja u oblasti sezonskog zapošljavanja.” I ništa. Novi rok nije preciziran.

Konkurencija ne čeka. Zato sezonci, ne samo iz regiona nego i domaći, ljetnji posao sve češće pronalaze u nekoj od okolnih turističkih destinacija. Gdje se često, zbog ponuđenih finansijskih benefita, obavezuju na rad i tokom naredne sezone.

Sezonci su samo vrh ledenog brijega evidentiranih problema ovdašnje turističke ponude. Iako je Crna Gora turistička zemlja, a od turizma zavise i njena ekonomija i javne finansije, danas ne postoji važeća Strategija razvoja turizma, Strateški marketing plan i Strategija razvoja ljudskih resursa u turizmu, predočio je, u razgovoru za Vijesti Ranko Jovović, predsjednik Odbora udruženja turizma i ugostiteljstva u Privrednoj komori.  Kao ilustraciju raskoraka između vlade i privrednika, Jovović kaže kako resorno Ministarstvo piše novi zakon o turizmu i ugostiteljstvu bez uključenja turističke privrede.

“Za elitni turizam nije dovoljno napraviti dobar hotel ili restoran, oni su vezani za sudbinu i kvalitet destinacije“, upozorava Dragan Purko Ivančević, poznati turistički poslenik iz Budve, ističući da nema elitnog turizma dok se ne upristoji putna infrastruktura duž primorja, izgled i čistoća  turističkih mjesta, tretman otpadnih voda i otpada… Umjesto da rješavamo postojeće, kaže Ivančević, mi sebi stvaramo nove probleme: “Zakašnjeli tenderi za upravljanje i korištenje kupališta i svi oni problemi koje sada boluju naše hotelske kompanije a tiču se iznenadnog povećanja PDV-a prošle godine. Taj udarac koji nam je napravila sopstvena Vlada i nečinjenje u svim oblastima koje podrazumijevaju kvaitetnu sezonu, rezultirali su daljim padom prometa u turizmu.”

Dostupni podaci Monstata potvrđuju nastavak prošlogodišnje turističke oseke. U prva tri mjeseca ove godine broj turističkih noćenja u hotelima i individualnom smještaju manji je za 10, dok su ukupni prihodi od turizma manji za 6,4 odsto u odnosu na prošlogodišnje. Kada, praktično, nijesmo imali zimsku turističku sezonu.

Taj manjak se ne dotiče samo turističke privrede. Registrujemo ga, već, i u državnoj ali i u kasama dijela lokalnih samouprava. Posebno kod opština koje su više oslonjene na prihode turističke djelatnosti.

Država je u prva tri mjeseca ove godine prihodovala 19 miliona manje od plana i skoro tri miliona manje nego u istom periodu prošle godine. Uprkos inflaciji, rastu dijela poreza i akciza, većim zaradama… Rashodi su, zato, bili skoro 90 miliona veći u odnosu na 2024. A bili bi još veći da se nije uštedjelo (oko 60 milion) na planiranim izdacima. To će biti nadoknađeno narednih mjeseci ili će neki potrošači ostati bez novca koji im je bio namijenjen ovogodišnjim budžetom.

Nije teško naslutiti zašto iz vlade nerado komentarišu ove podatke. Osim što nas, s vremena na vrijeme, pokušavaju ubijediti da je stvarna slika bolja od zvaničnih (njihovih) podataka. Lakše je obećavati. Manje košta i brže se zaboravlja.

 

Država (ni)je loš poslodavac

Dok obećava buduće benefite svim zaposlenima u Crnoj Gori, Spajićeva Vlada, baš kao i njene prethodnice, pokazuje se kao poslodavac koji ne poštuje preuzete (zakonske) obaveze prema svojim radnicima, nego ih tjera da se na sudu bore za svoja prava. Praveći dodatni trošak sebi i državi.

Prema nedavno objavljenom nalazu Državne revizorske institicije (DRI) u periodu 2020–2023. godine, samo u MUP-u i Ministarstvu odbrane pokrenuto je gotovo šest hiljada sudskih postupaka po osnovu nepoštovanja prava iz radnih odnosa.

“Putem prinudne naplate iz budžeta Ministarstva odbrane je u tom periodu isplaćeno 3,9 miliona, a iz budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova čak 11,6 miliona eura za sudske sporove po svim osnovama (radni sporovi, neplaćene fakture, naknade štete i dr.)”, navodi se u Izvještaju DRI uz konstataciju da je MUP izgubio “gotovo sve” radne sporove iz analiziranog perioda.

Izgubljeni  sporovi koštali su državu u istom periodu 53 miliona eura, pokazuju prošlogodišnji podaci Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore. Iz te institucije takođe naglašavaju problem radnih sporova države i njenih zaposlenih: “… odliv sa računa budžeta se u najvećem iznosu odnosi na utvrđena potraživanja iz radnog odnosa, koji sporovi su u enormnom porastu, jer je očigledno da se i dalje ne primjenjuju zakonski propisi u obračunu zarada i naknada zarada, što je konstantni i za sada nerješiv problem, iako u tom pravcu ne bi trebalo da bude propusta“.

Slijedilo je podsjećanje budžetskim jedinicama da su “dužne da potraživanja svojih zaposlenih, koja su u skladu zakonom, opštim i granskim kolektivnim ugovorima, te sa dosadašnjom sudskom praksom u predmetima istog činjeničnog i pravnog osnova, obračunaju i isplate na vrijeme i spriječe štetu koju budžet trpi na ime sudskih troškova, kamata i troškova u postupcima izvršenja”.

Proizilazi da je Država, prečesto, loš poslodavac. Tako se, uz nezadovoljstvo zapošljenih u državnoj administraciji i javnim službama, daje loš primjer ostalim poslodavcima i, konačno, stvaraju dodatni a nepotrebni budžetski troškovi. A da niko ne odgovora zbog toga.

Ima, očito je, prostora za reforme i poboljšanje radnih uslova zaposlenih u državnoj službi i bez obećanog skraćenja radnog vremena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političarima su puna usta evropskih integracija, zastave EU stoje pred poslanicima vlasti tokom zasijedanja parlamenta, ali nema neophodnih reformi i realizacije zadataka koji su dio evropske agende. Bolje im leže stare,  „predreferendumske“ teme

Svečarske salve iz artiljerijskog oružja odjekivale su noć uoči Dana nezavisnosti Crne Gore. Kontinuitet. Na prijemu upriličenom povodom praznika, premijer Milojko Spajić je dočekivao goste na ulazu. Među prisutnim zvanicama ovoga puta našao se i predsjednik države Jakov Milatović. To je već iskorak.

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić niti  članovi Vlade iz koalicije Za budućnost Crne Gore, , po ustaljenoj praksi, tamo nijesu bili. Izostale su i  praznične čestitke čelnika ZBCG. Bolje i to nego da je, kao na dan praznika 2017. godine, Mandić poručio kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. Da bi dodatno zamjerio  neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Možda je Mandić, dok obnaša jednu od tri najvažnije političke funkcije u državi, stavio moratorijum na slične izjave. I pustio da djela govore. Među onima koji su čestitali Dan nezavisnosti našla se, ipak,  predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović (nosilac liste koalicije ZBPG na prošlogodišnjim lokalnim izborima). Borovinić Bojović je izrazila “želju da nas ovaj datum podsjeti na važnost međusobnog poštovanja, uvažavanja različitosti i zajedničkog rada na izgradnji pravednijeg, demokratskog i prosperitetnog društva”. Čekamo da čujemo da li je i ta čestitka bruka i sramota, ili možda najava novog kursa.

Premijerovom pozivu da zajedno proslave/obilježe Dan nezavisnosti, uz dio vlasti, nijesu se odazvali ni poslanici opozicionih partija. Bili su pozvani, potvrdio je šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić, ali im se nije dalo da se tamo druže „s usiljenim slavljenicima koji ni na 19. godišnjicu od obnove crnogorske nezavisnosti nijesu priznali rezultate referenduma 2006…“.

Obrni – okreni, bila je to uobičajena (praznična) sedmica za predstavnike ovdašnje političke elite. Red žalbi, optužbi, pa samohvale. Ukrug. Uz razradu poznatih, predreferendumskih tema.

Tema iz prošlosti na 19. Dan nezavisnosti, ne fali. Osim političara, poseban je doprinos SPC. Koja se svim silama upinje da po svojoj mjeri prekroji prošlost Crne Gore. Od Duklje kao „najstarije srpske države“,  do veličanja četničkog zlikovca Pavla Đurišića kao „velikog junaka nepokolebljivog karaktera“, kako je to saopštio nedavno mitropolit Joanikije. Koji je u međuvremenu dobio kolegu. A Crna Gora i dva mitropolita.

Iako tako ne djeluje, vlast zvanično tvrdi da je njen fokus na budućnosti Crne Gore. Evropske integracije i ekonomske reforme.

Između dva Dana nezavisnosti, Crna Gora je u Briselu dobila pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima vladavine prava (čuveni IBAR), čime su odmrznuti pregovori o pristupanju EU. Parlament je prethodno „po kratkom postupku“, bez rasprave i prava na predlaganje amandmana, usvojio paket zakona koji su predstavljali minimum minimuma  za dobijanje IBAR-a. Zakoni su usvojeni ali, u dobroj mjeri, nijesu zaživjeli. Sada se najavljuje postupak izmjene i dopune za četiri od 12, tada usvojenih zakona iz oblasti borbe protiv korupcije, rada pravosuđa i afirmacije ljudskih prava.

Prema interpretacijama iz Vlade, izmjene su pripremljene „planski“. Njihovi oponenti  najave tumače kao dokaz da vlast nije na umu imala stvarne reforme već samo ispunjavanje forme, da bi politički kapitalizovala pokušaje Brisela da Crnu Goru privuče u  EU, kako ne bi odlutala na neku drugu stranu.

Pozitivan IBAR u  Podgorici je dočekan otvaranjem licitacije o broju poglavlja koja će Crna Gora zatvoriti do kraja 2024, i datumom ispunjenja svih postavljenih kriterijuma za ulazak u EU. Od optimističkih najava o zatvaranju 6-8 poglavlja, stigli smo, pred kraj godine, do obećanja da će biti zatvorena četiri. Zatvorena su tri: Intelektualna svojina, Informatičko društvo i mediji, te Preduzetništvo i industrijska politika. Četvrto poglavlje: Spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika ostalo je otvoreno iako smo, tvrde iz Vlade, ispunili sva postavljena mjerila.

Možda i jesmo, ako među njima nije bilo nekih baš teških zahtjeva tipa da je Savjet za nacionalnu bezbjednost sposoban da donese neku izvršnu odluku.  Zvanično,  Hrvatska nas je vratila na popravni. Kao odgovor na tzv. rezoluciju o Jasenovcu koju je vladajuća većina (bez nacionalnih partija manje brojnih naroda) usvojila, ne bi li Andriju Mandića i Milana Kneževića utješila nakon usvajanja UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebenici. Čemu je svoj doprinos dala i Crna Gora.

Slična priča i u 2025. Vlastima su puna usta evropskih integracija, zastave EU stoje pred poslanicima vlasti tokom zasijedanja parlamenta, ali nema neophodnih reformi i realizacije zadataka koji su dio evropske agende. Nadaju se, valjda, da će u Briselu i dalje gledati kroz prste. I ponavljaju kako će sva poglavlja biti zatvorena tokom naredne godine.

Glasniji i ideološki profilisaniji  dio vladajuće koalicije (ZBCG) odavno tvrdi kako ovdje već ima previše stranog (čitaj zapadnog) uticaja. Nerijetko, optužujući ambasade zemalja Kvinte za neprimjeren a presudan uticaj na ovdašnje donosioce odluka, ne samo u sferi politike već i u pravosuđu. Oponenti im odgovaraju istom mjerom, prebacujući im da su izvršioci naloga vlasti u Beogradu i Moskvi.

U tim se prepucavanjima previđa da su naši predvodnici, samo od Nove godine, mimo uobičajenih usaglašavanja oko novih propisa koje treba pripodobiti evropskim pravnim tekovinama, makar dva puta tražili i „vanrednu pravnu pomoć“. Od Venecijanske komisije čeka se  da presudi u sukobu  naše vlasti i opozicije oko (ne)zakonitosti odluke o penzionisanju sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović. Evropsku komisiju smo, potom, zaposlili da umjesto pravnih stručnjaka iz vlade i parlamenta, oni analiziraju sporazume koje je premijer donio iz Ujedinjenih arapskih emirata i ocijene njihovu usklađenost sa EU zakonodavstvom i obavezama koje smo prihvatili tokom dosadašnjeg procesa pristupanja.

Odgovor na prvi zahtijev još se čeka, drugi je stigao. I svako je podvukao i citirao onaj dio koji ide u prilog njegovoj interpretaciji spornog Sporazuma. Otud utisak da ne samo da se evropske vrijednosti političkoj klasi moraju nametati, već i   da ovdašnje vlasti sve češće demonstriraju nespremnost da samostalno donose odluke. I preuzimaju odgovornost.

Premijer Spajić tvrdi da će sve doći na svoje mjesto. Važno je da zaposlenima i penzionerima raste standard. Makar u zvaničnoj statistici. U ovom postprazničnom raspoloženju, prigodno je uporediti i ekonomske podatke   s početka ovovjekovne priče o suverenosti Crne Gore sa stanjem na 19. godišnjicu referenduma o nezavisnosti.

U prvoj godini nezavisnosti Crna Gora je građane koštala (budžet za 2007.) – milijardu eura. Ovogodišnji budžet veći je četiri puta. Samo za vraćanje dugova i kamate ove godine  platićemo 950 miliona. Pošto se državni dug sa tadašnjih 700 miliona uvećao za, približno, četiri milijarde eura. Sa tendencijom daljeg rasta.

Na početku priče o nezavisnosti državni dug je težio trećinu tadašnjeg BDP-a (mrvicu preko dvije milijarde). Aktuelni državni dug iznosi negdje oko 60 odsto očekivanog ovogodišnjeg BDP-a (osam milijardi). Projektovano je da do kraja mandata Spajićeve vlade (opet) pređe 2/3 bruto društvenog proizvoda.

Svaka vlada nas je ubjeđivala da taj novac ide u investicije, prvenstveno za razvoj infrastrukture. Ali,  nje nema. Zato ima novozapošljenih  koji platu primaju iz državnog budžeta. Prema prošlogodišnjim podacima Monstata, državna uprava je od proglašenja nezavisnosti narasla sa deset na preko 25.000 funkcionera i činovnika. To je rast od 150 odsto. Prema istim podacima, broj zaposlenih u zdravstvu porastao je tek nešto više od petine (sa 12 na 15 hiljada) a u obrazovanju za 40 odsto (sa nepunih 13 na nešto više od 17 hiljada radno angažovanih).

Oko 150 hiljada (zvanično) zapošljenih primalo je, krajem 2006, prosječnu neto platu od približno 350 eura (uračunate tadašnje naknade za prevoz i topli obrok koje su ukinute u međuvremenu). Danas je prosječna neto plata tri puta veća. A broj zapošljenih će se, u špicu predstojeće ljetnje sezone, udvostručiti u odnosu na 2006.  Sliku ogromnog napretka ruži podatak Eurostata: kupovna moć građana Crne Gore porasla je u istom periodu za nekih 7-8 procentnih poena (čekamo najnovije podatke). Sa početnih 43 na sadašnjih 50-51 odsto evropskog prosjeka. Dio tog rasta ,treba zahvaliti i tome, je što smo izdvajanja za zdravstveno i penziono osiguranje (većim dijelom) pretočili u neto zaradu. To ima svoju cijenu. Nešto već plaćamo kroz (ne)dostupnost zdravstvenih usluga, dio će tek stići na naplatu. Možda, dijelom, već do narednog Dana nezavisnosti.

Moguće je da bi izborni procesi u Šavniku i Kotoru mogli završiti do tada.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo