Povežite se sa nama

FOKUS

DA LI USTAVNI SUD ŠTITI MILA ĐUKANOVIĆA I DUŠKA MARKOVIĆA: Režim protiv rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića

Objavljeno prije

na

Deset godina i dva mjeseca nakon što je ispred redakcije ubijen Duško Jovanović, suvlasnik i glavni urednik dnevnog lista Dan, sudije Ustavnog suda donijele su odluku o ukidanju osuđujuće presudu Damiru Mandiću koji u Spužu izdržava kaznu od 18 godina zatvora (odležao je, do sada, nešto manje od polovine).

Optuženom nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, navodi se u saopštenju Ustavnog suda uz konstataciju da su Mandiću i njegovim advokatima tužilaštvo i sud uskratili ,,garantovane procesne postulate kao što su jednakost oružja i pravo na neposredno učestvovanje u dokaznom postupku”.

Tako će se jedinom optuženom za ovaj zločin ponovo suditi. Uz sve postojeće (desetogodišnje) nedoumice i kontroverze. I nekoliko novih.

Prvo suđenje Damiru Mandiću za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića okončano je u decembru 2006. godine. Optužbe su odbačene. Obrazlažući presudu sudija Radovan Mandić je naveo da pred njegovim vijećem nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo da je optuženi počinio bilo koju od radnji koje mu se stavljaju na teret. ,,Nije dokazano da je optuženi naručio automobil niti da ga je kupio od prethodnog vlasnika. Nije proveden nijedan dokaz da je Mandić nabavio dvije puške, niti je proveden ijedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je bio u vozilu u noći kada je ubijen Jovanović”.

Kao jedan od detalja koji su obilježili to suđenje pamti se svjedočenje Dragana Đurovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je u vrijeme ubistva vlasnika Dana bio ministar policije u Vladi Mila Đukanovića. Duško Marković, današnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde, bio je jedan od Đurovićevih najbližih saradnika zadužen za resor državne bezbjednosti (današnja ANB).

Đurović je pred sudom tvrdio kako ni on ni policija ne znaju ko su ubice kojima je Damir Mandić, navodno, pomagao. Potom se, na insistiranje advokata porodice Jovanović, ispravio. ,,Ako piše da sam u izjavi datoj TV IN rekao da su za ubistvo Jovanovića sumnjivi Vuk Vulević i Muša Osmanagić, onda sam dao takvu izjavu”, kazao je Đurović i otišao na nove partijske zadatke (nekadašnji poslanik, direktor Pobjede i ministar, danas je direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo). Njegovi drugovi iz Vlade do danas su, u ,,slučaju Jovanović”, sačuvali demonstriranu sposobnost selektivnog pamćenja (filtriranja podataka) koja se povremeno graničila sa krivičnom odgovornošću. Ali, o tome nešto kasnije.

Nedugo po izricanju pomenute presude sudija Mandić bio je prinuđen da sudijsku togu zamijeni advokatskom kancelarijom. Iz tog perioda baštinimo aferu prisluškivanje – sudije Radovan Mandić i Ivica Stanković, tadašnji predsjednik Višeg suda u Podgorici a aktuelni kandidat za VDT, stavljeni su, navodno, ,,pod mjere tajnog nadzora” na zahtjev višeg tužioca Novaka Ražnatovića, a u okviru istrage specijalnog tužioca za organizovani kriminal Stojanke Radović. Slučaj je zataškan pa je sav ceh pao na teret glasnika – Monitora i našeg novinara Petra Komnenića.

Zanimljivo, Novak Ražnatović je, tvrde novinari Dana, najzaslužniji što iskaz Damira Mandića sa detaljima ubistva Duška Jovanovića nije mogao biti korišćen na sudu. Ražnatović je, kažu, odbio poziv policije da u kasnim večernjim satima dođe u policijske prostorije kako bi, kao što zakon nalaže, Mandić u njegovom prisustvu potpisao datu izjavu. Sjutra je bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem… I Ražnatović je danas advokat.

A Apelacioni sud je početkom 2008. godine, ukinuo oslobađajuću presudu Radovana Mandića.

Na ponovljenom suđenju vijeće sudije Lazara Akovića je, praktično uz iste dokaze, ,,sa sigurnošću utvrdilo da je Mandić počinio krivično djelo i to s umišljajem” pa je nekadašnji šampion karatea (dva puta biran za sportistu godine u Crnoj Gori) osuđen na 30 godina zatvora. ,,Činjenično utvrđenje sud u nedostatku direktnih dokaza zasniva na posrednim dokazima izvedenim na pretresu, između kojih je takva međusobna veza da predstavljaju sistem indicija”, obrazložio je Aković presudu krajem aprila 2009. U decembru iste godine Apelacioni sud je presuđenih 30 preinačio u 18 godina zatvora, čime je presuda postala pravosnažna.

Lazar Aković, međutim, u tom momentu više nije bio sudija. Nakon što je izrekao osuđujuće presude u dva po mnogo čemu najkomplikovanija sudska procesa u novijoj crnogorskoj istoriji – optuženom za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića i optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića – Aković 23. oktobra objavljuje kako je ,,prinuđen da podnese ostavku”. Monitoru je kazao da to radi pod pritiskom nadređenih – predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića i predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.

Da nastavimo niz koincidencija: Dujović je bio član sudskog vijeća koje je 2006. godine, u nedostatku dokaza, oslobodilo Damira Mandića. Vesna Medenica je u vrijeme ubistva Duška Jovanovića bila Vrhovni državni tužilac. Njoj su se, kažu, policijski inspektori obratili sa zahtjevom da im obezbijedi prisustvo tužioca pred kojim će Mandić potpisati priznanje. Ona ih je uputila na Ražnatovića i(li) njegovu koleginicu Ljiljanu Klikovac.

Tako stižemo i do ovonedjeljne odluke Ustavnog suda.

Znači li to što su preporuke Ustavnog suda obevezujuće za sudove nižeg reda da će, ne bude li novih dokaza, na sljedećem suđenju jedini za sada optuženi za ubistvo Duška Jovanovića biti ponovo oslobođen? Koji su razlozi što je žalba Mandićevih advokata duže od četiri godine ležala skoro zaboravljena, da bi – na iznenađenje i pojedinih članova Ustavnog suda – na svjetlost dana bila izvučena baš u trenutku kada priča o ubistvu Duška Jovanovića, njegovim inspiratorima, naručiocima i izvršiocima ponovo zaokuplja pažnju javnosti.

Da li se samo slučajno poklopilo to što je odluka Ustavnog suda stigla praktično 24 sata nakon što je Veselin Vučković, vršilac dužnosti VDT-a saopštio kako će premijer Đukanović biti saslušan sljedeće nedjelje o Jovanovićevom ubistvu. Vučkovićeva najava stigla je gotovo dva mjeseca nakon što je premijer u parlamentu saopštio: ,,Ovih dana sam dobio poziv državnog tužioca i odgovorno ću se odazvati u prvom terminu u kojem mi dozvole obaveze na funkciji premijera”.

Povod za Đukanovićevo svjedočenje je njegova izjava da je ,,Duška Jovanovića ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ” uz preciziranje kako je ,,To isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Sve ovo je premijer objelodanio prije 15 mjeseci, na konferenciji za štampu kojom je obilježeno prvih 100 dana njegove sedme vlade (vješto: saopštena ekskluziva je odgurala u zapećak vladinu katastrofalnu ekonomsku politiku).

Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni tumač događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović. Premijer se, pride, potrudio da demantuje svoje saradnike, od ministra policije Raška Konjevića do ministra pravde Duška Markovića, koji su njegovu izjavu pokušavali protumačiti kao prvenstveno ,,političku”. Dakle – i ničim potkrijepljenu.

,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, govorio je Đukanović, naglašavajući da je spreman „da svakom državnom organu ponovim ovo što sam kazao”. Samo državni organi nijesu bili spremni da ga čuju. Zašto?

Djelić odgovora na ovo pitanje mogli bi pronaći u prošlomjesečnoj konfuziji oko Vladine odluke da obnovi nagradu od milion eura za informacije koje bi dovele do rasvjetljavanja ubistva urednika Dana. ,,Prihvatanjem izvještaja Komisije, Vlada Crne Gore je preuzela obavezu da raspiše nagradu od milion eura za informacije koje bi mogle dovesti do rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića, ali i da utvrdi novčane nagrade za sve ostale slučajeve napada na novinare i imovinu medija”, saopštio je Nikola Marković, predsjednik državne Komisije za praćenje istraga o napadima na novinare, sredinom juna. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon što se Komisiji javio potencijalni svjedok voljan da, uz garantovanu zaštitu i finansijsku stimulaciju, otkrije detalje koji bi mogli dovesti do rasvjetljavanja Jovanovićevog ubistva, iz Vlade je stigla vijest da nagrada o kojoj se pisalo danima – ne postoji.

Pažljivi posmatrači ovog slučaja već su znali da narečena milionska nagrada, zapravo, nikada nije ni postojala. Obznanila je to advokatica porodice Jovanović Lidija Božović, još na prvom suđenju Damiru Mandiću.

Nagrade, dakle, nema, ali ima novih preplitanja slučaja Jovanović i Ščekić. Od onih na granici bizarnog, poput vijesti da je na nedavnom zatvorskom vjenčanju Damira Mandića mladoženjin kum bio Ljubo Bigović. Ovaj Baranin je do sada tri puta nepravosnažno osuđen kao jedan od organizatora ubistva Slavoljuba Šćekića (na 30 godina zatvora) ali je presuda sva tri puta padala na višoj instanci. Posljednji put prije dva mjeseca, kada je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suđenje ali, praktično bez ključnih dokaza u dosadašnjem postupku – iskaza koje su pred specijalnim tužiocem dali svjedoci Žarko Radulović i Zoran Vlaović. Ti iskazi, prema odluci Vrhovnog suda ,,nijesu pravno valjani dokazi na kojima se može zasnivati presuda u ovoj krivično pravnoj stvari”.

Ni tu spisak čudesa nije konačan.

Početkom godine, pred obilježavanje desete godišnice ubistva Duška Jovanović, potpredsjednik Marković je u TV intervjuu objasnio zašto, kao bivši čelnik ANB-a ,,ne osjeća nikakvu odgovornost” za Jovanovićevo ubistvo. ,,Mi smo ukazivali na određene rizike i opasnosti koje se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Ja sam tada čak i pisao odgovarajuća pisma ministru Jovićeviću da se o tome povede više računa”. Skandal je nastao kada se ispostavilo da je Marković u potpunosti prećutao priču i eventualne podatke o ugroženosti Duška Jovanovića kada je, nakon njegovog ubistva, dao iskaz pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Nikola Marković je zato u januaru podnio krivičnu prijavu protiv potpredsjednika Vlade, ,,zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo pomoć učiniocima poslije izvršenog krivičnog djela”. Tek pet mjeseci kasnije Marković je višem državnom tužiocu Vesni Jovićević dao izjavu. Detalji su tajna.

Odluka Ustavnog suda, a posebno momenat u kome je ona donijeta otvara nove dileme. Najvažnija od njih – da li se vlast trudi da razriješi ili da zataška ovaj zločin.

Nikola Marković nema dileme. ,,Saučesniku u ubistvu Duška Jovanovića data je nagrada za decenijsko ćutanje o nalogodavcima”, kaže Marković za Monitor. ,,Kao u najgorim krimi pričama sa ovakvim sitnim kriminalcima kombinuju se metode štapa i šargarepe – malo kazne malo nagrade. Presudom Ustavnog suda režim je pokazao šta misli i o istragama za napade na novinare, ali i o napadačima. Sve što je do sada urađeno na otkrivanju napadača na novinare, pokazalo se, desilo se zbog pritiska međunarodne zajednice… Režim je imao obavezu prema EU i nešto je počeo da radi, ali se onda pokazalo da mnogo veću obavezu ima prema mafiji…”.

Još jedno prisjećenje. Među dokumentima objavljenim na sajtu Vikiliksa našla se i analiza, najvjerovatnije s početka 2007. godine, u kojoj se tadašnja zamjenica ambasadora SAD u Podgorici Arlin Feril bavi reakcijom institucija na ubistvo Duška Jovanovića.

,,Neobjašnjiva je žurba da se uhapsi samo jedan član šire zavjere uz očiglednu nevoljnost da se otkrije i procesuira bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”, izvještava Feril komentarišući i suđenje okončano oslobađajućom presudom. ,,Rupe u dokazima su bile dovoljne da stvore osnovane sumnje oko toga da li je vlada dokazala svoj slučaj protiv Mandića”.

Slijedi poenta: ,,Ubistvo Duška Jovanovića i suđenje Damiru Mandiću ispolitizovani su od prvog dana. Dodatno, crnogorske sudije i sudovi ne uživaju povjerenje javnosti pošto se smatra da su podložni nedopustivim spoljnim uticajima. Obije ove opservacije objašnjavaju oštre reakcije na oslobađanje, ali ne poništavaju legitimnost sudske presude”.

Danas se nema šta dodati ovom zaključku. Iako za razliku od 2007. godine, sada imamo tri različite presude. I nove neposredne i posredne dokaze koji kazuju da Damir Mandić nije jedini koji krije tajnu ubistva Duška Jovanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

 

 

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo