Povežite se sa nama

FOKUS

DA LI USTAVNI SUD ŠTITI MILA ĐUKANOVIĆA I DUŠKA MARKOVIĆA: Režim protiv rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića

Objavljeno prije

na

Deset godina i dva mjeseca nakon što je ispred redakcije ubijen Duško Jovanović, suvlasnik i glavni urednik dnevnog lista Dan, sudije Ustavnog suda donijele su odluku o ukidanju osuđujuće presudu Damiru Mandiću koji u Spužu izdržava kaznu od 18 godina zatvora (odležao je, do sada, nešto manje od polovine).

Optuženom nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, navodi se u saopštenju Ustavnog suda uz konstataciju da su Mandiću i njegovim advokatima tužilaštvo i sud uskratili ,,garantovane procesne postulate kao što su jednakost oružja i pravo na neposredno učestvovanje u dokaznom postupku”.

Tako će se jedinom optuženom za ovaj zločin ponovo suditi. Uz sve postojeće (desetogodišnje) nedoumice i kontroverze. I nekoliko novih.

Prvo suđenje Damiru Mandiću za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića okončano je u decembru 2006. godine. Optužbe su odbačene. Obrazlažući presudu sudija Radovan Mandić je naveo da pred njegovim vijećem nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo da je optuženi počinio bilo koju od radnji koje mu se stavljaju na teret. ,,Nije dokazano da je optuženi naručio automobil niti da ga je kupio od prethodnog vlasnika. Nije proveden nijedan dokaz da je Mandić nabavio dvije puške, niti je proveden ijedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je bio u vozilu u noći kada je ubijen Jovanović”.

Kao jedan od detalja koji su obilježili to suđenje pamti se svjedočenje Dragana Đurovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je u vrijeme ubistva vlasnika Dana bio ministar policije u Vladi Mila Đukanovića. Duško Marković, današnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde, bio je jedan od Đurovićevih najbližih saradnika zadužen za resor državne bezbjednosti (današnja ANB).

Đurović je pred sudom tvrdio kako ni on ni policija ne znaju ko su ubice kojima je Damir Mandić, navodno, pomagao. Potom se, na insistiranje advokata porodice Jovanović, ispravio. ,,Ako piše da sam u izjavi datoj TV IN rekao da su za ubistvo Jovanovića sumnjivi Vuk Vulević i Muša Osmanagić, onda sam dao takvu izjavu”, kazao je Đurović i otišao na nove partijske zadatke (nekadašnji poslanik, direktor Pobjede i ministar, danas je direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo). Njegovi drugovi iz Vlade do danas su, u ,,slučaju Jovanović”, sačuvali demonstriranu sposobnost selektivnog pamćenja (filtriranja podataka) koja se povremeno graničila sa krivičnom odgovornošću. Ali, o tome nešto kasnije.

Nedugo po izricanju pomenute presude sudija Mandić bio je prinuđen da sudijsku togu zamijeni advokatskom kancelarijom. Iz tog perioda baštinimo aferu prisluškivanje – sudije Radovan Mandić i Ivica Stanković, tadašnji predsjednik Višeg suda u Podgorici a aktuelni kandidat za VDT, stavljeni su, navodno, ,,pod mjere tajnog nadzora” na zahtjev višeg tužioca Novaka Ražnatovića, a u okviru istrage specijalnog tužioca za organizovani kriminal Stojanke Radović. Slučaj je zataškan pa je sav ceh pao na teret glasnika – Monitora i našeg novinara Petra Komnenića.

Zanimljivo, Novak Ražnatović je, tvrde novinari Dana, najzaslužniji što iskaz Damira Mandića sa detaljima ubistva Duška Jovanovića nije mogao biti korišćen na sudu. Ražnatović je, kažu, odbio poziv policije da u kasnim večernjim satima dođe u policijske prostorije kako bi, kao što zakon nalaže, Mandić u njegovom prisustvu potpisao datu izjavu. Sjutra je bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem… I Ražnatović je danas advokat.

A Apelacioni sud je početkom 2008. godine, ukinuo oslobađajuću presudu Radovana Mandića.

Na ponovljenom suđenju vijeće sudije Lazara Akovića je, praktično uz iste dokaze, ,,sa sigurnošću utvrdilo da je Mandić počinio krivično djelo i to s umišljajem” pa je nekadašnji šampion karatea (dva puta biran za sportistu godine u Crnoj Gori) osuđen na 30 godina zatvora. ,,Činjenično utvrđenje sud u nedostatku direktnih dokaza zasniva na posrednim dokazima izvedenim na pretresu, između kojih je takva međusobna veza da predstavljaju sistem indicija”, obrazložio je Aković presudu krajem aprila 2009. U decembru iste godine Apelacioni sud je presuđenih 30 preinačio u 18 godina zatvora, čime je presuda postala pravosnažna.

Lazar Aković, međutim, u tom momentu više nije bio sudija. Nakon što je izrekao osuđujuće presude u dva po mnogo čemu najkomplikovanija sudska procesa u novijoj crnogorskoj istoriji – optuženom za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića i optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića – Aković 23. oktobra objavljuje kako je ,,prinuđen da podnese ostavku”. Monitoru je kazao da to radi pod pritiskom nadređenih – predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića i predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.

Da nastavimo niz koincidencija: Dujović je bio član sudskog vijeća koje je 2006. godine, u nedostatku dokaza, oslobodilo Damira Mandića. Vesna Medenica je u vrijeme ubistva Duška Jovanovića bila Vrhovni državni tužilac. Njoj su se, kažu, policijski inspektori obratili sa zahtjevom da im obezbijedi prisustvo tužioca pred kojim će Mandić potpisati priznanje. Ona ih je uputila na Ražnatovića i(li) njegovu koleginicu Ljiljanu Klikovac.

Tako stižemo i do ovonedjeljne odluke Ustavnog suda.

Znači li to što su preporuke Ustavnog suda obevezujuće za sudove nižeg reda da će, ne bude li novih dokaza, na sljedećem suđenju jedini za sada optuženi za ubistvo Duška Jovanovića biti ponovo oslobođen? Koji su razlozi što je žalba Mandićevih advokata duže od četiri godine ležala skoro zaboravljena, da bi – na iznenađenje i pojedinih članova Ustavnog suda – na svjetlost dana bila izvučena baš u trenutku kada priča o ubistvu Duška Jovanovića, njegovim inspiratorima, naručiocima i izvršiocima ponovo zaokuplja pažnju javnosti.

Da li se samo slučajno poklopilo to što je odluka Ustavnog suda stigla praktično 24 sata nakon što je Veselin Vučković, vršilac dužnosti VDT-a saopštio kako će premijer Đukanović biti saslušan sljedeće nedjelje o Jovanovićevom ubistvu. Vučkovićeva najava stigla je gotovo dva mjeseca nakon što je premijer u parlamentu saopštio: ,,Ovih dana sam dobio poziv državnog tužioca i odgovorno ću se odazvati u prvom terminu u kojem mi dozvole obaveze na funkciji premijera”.

Povod za Đukanovićevo svjedočenje je njegova izjava da je ,,Duška Jovanovića ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ” uz preciziranje kako je ,,To isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Sve ovo je premijer objelodanio prije 15 mjeseci, na konferenciji za štampu kojom je obilježeno prvih 100 dana njegove sedme vlade (vješto: saopštena ekskluziva je odgurala u zapećak vladinu katastrofalnu ekonomsku politiku).

Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni tumač događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović. Premijer se, pride, potrudio da demantuje svoje saradnike, od ministra policije Raška Konjevića do ministra pravde Duška Markovića, koji su njegovu izjavu pokušavali protumačiti kao prvenstveno ,,političku”. Dakle – i ničim potkrijepljenu.

,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, govorio je Đukanović, naglašavajući da je spreman „da svakom državnom organu ponovim ovo što sam kazao”. Samo državni organi nijesu bili spremni da ga čuju. Zašto?

Djelić odgovora na ovo pitanje mogli bi pronaći u prošlomjesečnoj konfuziji oko Vladine odluke da obnovi nagradu od milion eura za informacije koje bi dovele do rasvjetljavanja ubistva urednika Dana. ,,Prihvatanjem izvještaja Komisije, Vlada Crne Gore je preuzela obavezu da raspiše nagradu od milion eura za informacije koje bi mogle dovesti do rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića, ali i da utvrdi novčane nagrade za sve ostale slučajeve napada na novinare i imovinu medija”, saopštio je Nikola Marković, predsjednik državne Komisije za praćenje istraga o napadima na novinare, sredinom juna. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon što se Komisiji javio potencijalni svjedok voljan da, uz garantovanu zaštitu i finansijsku stimulaciju, otkrije detalje koji bi mogli dovesti do rasvjetljavanja Jovanovićevog ubistva, iz Vlade je stigla vijest da nagrada o kojoj se pisalo danima – ne postoji.

Pažljivi posmatrači ovog slučaja već su znali da narečena milionska nagrada, zapravo, nikada nije ni postojala. Obznanila je to advokatica porodice Jovanović Lidija Božović, još na prvom suđenju Damiru Mandiću.

Nagrade, dakle, nema, ali ima novih preplitanja slučaja Jovanović i Ščekić. Od onih na granici bizarnog, poput vijesti da je na nedavnom zatvorskom vjenčanju Damira Mandića mladoženjin kum bio Ljubo Bigović. Ovaj Baranin je do sada tri puta nepravosnažno osuđen kao jedan od organizatora ubistva Slavoljuba Šćekića (na 30 godina zatvora) ali je presuda sva tri puta padala na višoj instanci. Posljednji put prije dva mjeseca, kada je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suđenje ali, praktično bez ključnih dokaza u dosadašnjem postupku – iskaza koje su pred specijalnim tužiocem dali svjedoci Žarko Radulović i Zoran Vlaović. Ti iskazi, prema odluci Vrhovnog suda ,,nijesu pravno valjani dokazi na kojima se može zasnivati presuda u ovoj krivično pravnoj stvari”.

Ni tu spisak čudesa nije konačan.

Početkom godine, pred obilježavanje desete godišnice ubistva Duška Jovanović, potpredsjednik Marković je u TV intervjuu objasnio zašto, kao bivši čelnik ANB-a ,,ne osjeća nikakvu odgovornost” za Jovanovićevo ubistvo. ,,Mi smo ukazivali na određene rizike i opasnosti koje se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Ja sam tada čak i pisao odgovarajuća pisma ministru Jovićeviću da se o tome povede više računa”. Skandal je nastao kada se ispostavilo da je Marković u potpunosti prećutao priču i eventualne podatke o ugroženosti Duška Jovanovića kada je, nakon njegovog ubistva, dao iskaz pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Nikola Marković je zato u januaru podnio krivičnu prijavu protiv potpredsjednika Vlade, ,,zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo pomoć učiniocima poslije izvršenog krivičnog djela”. Tek pet mjeseci kasnije Marković je višem državnom tužiocu Vesni Jovićević dao izjavu. Detalji su tajna.

Odluka Ustavnog suda, a posebno momenat u kome je ona donijeta otvara nove dileme. Najvažnija od njih – da li se vlast trudi da razriješi ili da zataška ovaj zločin.

Nikola Marković nema dileme. ,,Saučesniku u ubistvu Duška Jovanovića data je nagrada za decenijsko ćutanje o nalogodavcima”, kaže Marković za Monitor. ,,Kao u najgorim krimi pričama sa ovakvim sitnim kriminalcima kombinuju se metode štapa i šargarepe – malo kazne malo nagrade. Presudom Ustavnog suda režim je pokazao šta misli i o istragama za napade na novinare, ali i o napadačima. Sve što je do sada urađeno na otkrivanju napadača na novinare, pokazalo se, desilo se zbog pritiska međunarodne zajednice… Režim je imao obavezu prema EU i nešto je počeo da radi, ali se onda pokazalo da mnogo veću obavezu ima prema mafiji…”.

Još jedno prisjećenje. Među dokumentima objavljenim na sajtu Vikiliksa našla se i analiza, najvjerovatnije s početka 2007. godine, u kojoj se tadašnja zamjenica ambasadora SAD u Podgorici Arlin Feril bavi reakcijom institucija na ubistvo Duška Jovanovića.

,,Neobjašnjiva je žurba da se uhapsi samo jedan član šire zavjere uz očiglednu nevoljnost da se otkrije i procesuira bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”, izvještava Feril komentarišući i suđenje okončano oslobađajućom presudom. ,,Rupe u dokazima su bile dovoljne da stvore osnovane sumnje oko toga da li je vlada dokazala svoj slučaj protiv Mandića”.

Slijedi poenta: ,,Ubistvo Duška Jovanovića i suđenje Damiru Mandiću ispolitizovani su od prvog dana. Dodatno, crnogorske sudije i sudovi ne uživaju povjerenje javnosti pošto se smatra da su podložni nedopustivim spoljnim uticajima. Obije ove opservacije objašnjavaju oštre reakcije na oslobađanje, ali ne poništavaju legitimnost sudske presude”.

Danas se nema šta dodati ovom zaključku. Iako za razliku od 2007. godine, sada imamo tri različite presude. I nove neposredne i posredne dokaze koji kazuju da Damir Mandić nije jedini koji krije tajnu ubistva Duška Jovanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

 

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Ponovo se sve ustalasalo prošle nedjelje. Portal Libertas press  koji vodi Olivera Lakić,  nagrađivana a čak i vatrenim oružjem napadana  novinarka,  preduhitrio je nadležne iz Tužilaštva i policije, objavljujući, u nastavcima, dio sky prepiske dostavljene crnogorskom tužilaštvu prije godinu. Iz te lektire smo saznali kako se, početkom 2021, radilo na preuzimanju uhodanih švercerskih kanala.

Libertas je prenio prepisku navodnog šefa kriminalne organizacije Aleksandra Aca Mrkića (u bjekstvu od prošle godine) i Ilije Vasovića, tadašnjeg šefa kriminalistike u Centru bezbjednosti Bar prije i poslije sastanka sa kontraverznim biznismenom Miodragom Dakom Davidovićem i lažnim američkim diplomatom Stevanom Stivom Simijanovićem. Sastanak je, navodno, održan u Davidovićevom stanu u Podgorici.  Na  njemu su Davidović, Vasović i Simijanović dogovarali zajedničko učešće u međunarodnom švercu cigareta.  “Nova lica i novi koncept poslovanja”, kako referiše Vasović Mrkiću.

Policajac Ilija Vasović (neraspoređen od dolaska Zorana Brđanina na mjesto direktora UP) uhapšen je dan  po objavljivanju prvog dijela ove priče. Iz Tužilaštva su, nakon hapšenja, praktično potvrdili autentičnost prepiske koju je objavio Libertas. Istovremeno su medijima zamjerili da objavljivanjem sky materijala mogu ugroziti istrage SDT-a.

Objavljivanje nekada tajne prepiske u medijama “prijetilo je da ugrozi postupanje Tužilaštva”, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. “Morali smo se u ova dva dana organizovati i uhapsiti osumnjičenog jer je postojala opasnost od njegovog bjekstva s obzirom na to da su neki dokazi javno objavljeni“, rekao je, ne precizirajući da li u ovom postupku ima još optuženih. I gdje su oni.

Za Mrkića znamo da je u bjekstvu od ljetos, nakon što je, kao pomagač u njegovim duvanskim poslovima, uhapšen i nekadašnji direktor UP Veselin Veljović. Pojedini mediji su, pozivajući se na anonimne izvore, objavili da je Mrkić utočište našao u Beogradu.

Stevan Simijanović javio se sa neke lokacije “van Evrope”, da demantuje bilo kakvu vezu sa švercom cigareta. Lažno predstavljanje u Crnoj Gori nije pominjao. “Nemam niti sam ikada imao ili koristio aplikaciju Sky ECC, nikada nisam pregovarao niti učestvovao u švercu cigareta, ne poznajem gospodina Aleksandra Mrkića”, piše Simijanović. “Posljednji kontakt koji sam imao sa gospodinom Dritanom Abazovićem i/ili sa gospodinom Miodragom Dakom Davidovićem bio je u januaru 2021. godine, vezano za otvaranje fabrike u Nikšiću. Navedene poruke nikad nisam slao niti znao za njih. U mom prisustvu niko nikada nije razgovarao, niti pregovarao o bilo kom poslu koji nije u skladu sa zakonom.”

Ideja o otvaranju američke fabrike u Nikšiću “nažalost nikad nije realizovana”, dodao je, insistirajući:  “Nemam nikakve veze niti znam ko su osobe pod nadimcima Vampir, Kovrdžavi, Maradona.” Možda Simijanović to i ne zna, ali je domaćim čitaocima Libertasovog štiva stvar bila mnogo jasnija.

Dritan Abazović javio se od frizera, da poriči kako “lokne ostaju”.  Podsjetio kako ovo nije prvi put da mu se pokušava podmetnuti  učešće u švercu i saradnja sa kriminalnim klanovima (afera 21 milion). Sve to je, kaže, neistina. Samo nije ponovio tvrdnju iz 2002. da je šverc cigareta u Crnoj Gori “klinički mrtav”.

Tužilaštvo se na tu temu nije izjašnjavalo. Nijesu pomenuli ni Miodraga Daku Davidovića.Nastavak istrage i eventualna hapšenja zavisiće od kvaliteta prikupljenih dokaza, kazao je Radonjić.

To je uradio, u jedva uvijenoj formi, poslanik Milan Knežević. “Napadao me značajan broj sveštenika i njihovih familija jer sam se, zamislite, drznuo da se suprotstavim švercerskom, kriminalnom lobiju koji je, na žalost, imao uticaj na Crkvu. Hoće li mi se sad, posle četiri godine neko izviniti i reći : ‘Bio si u pravu?’ Naravno da neće niko”, požalio se Knežević na jednoj ovdašnjoj televiziji nacionalnog predznaka. “Ipak, milo mi je što je izašla ova skaj prepiska da vidi čitava Crna Gora da su švercerski lobiji sastavljali Vladu  Nigdje u skaj prepiskama nema da se sa mnom neko dogovarao oko šverca ili ubistva. Znam da se Mrkić sretao sa Zdravkom Krivokapićem. Daka Davidović je tvrdio da Krivokapića ne poznaje osim samo iz studentske menze da bi kasnije saznali da su oni kumovi…”.

Netrpeljivost Davidovića i lidera nekadašnjeg DF-a traje dugo. Još duže traju priče koje bivšeg policajca i kontroverznog biznismena  povezuju sa švercom oružja, nafte, cigareta i pranjem novca. Uostalom, SAD su ga prošle godine, skupa sa sada pokojnim Branom Mićunovićem, stavile na svoju “crnu listu”.

U toj odluci piše da Davidović sarađuje sa kriminalnim grupama “oblikujući svoje kriminalno preduzeće koje se bavi švercom cigareta, nafte i oružja u Crnoj Gori”. A onda svoju moć pokušava transformisati u politički uticaj: “Njegove koruptivne aktivnosti omogućile su napore Rusije da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje, uključujući napore da utiču na rezultate izbora”, navodi se.

U dokumentu administracije SAD našlo se i podsjećanje da je Davidović umiješan u aferu davanja mita koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara vlade i ključnog saradnika bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva.

Miodrag Davidović je profesionalnu karijeru počeo u Željazari, gdje je u Institutu za crnu metalurgiju proveo 12 godina. Onda se obreo na mjestu načelnika CB Nikšić. Bio je to u praskazorje raspada SFR Jugoslavije. Prema svjedočanstvima tadašnjeg predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu Davidović je bio uključen u ilegalno naoružavanje “prekodrinskih Srba”. Nakon formiranja tzv. Srpske autonomne oblasti Trebinje, pod komandom Božidara Vučurevića, zavrijedio je titulu ministra trgovine.

Umalo, tvrdio je, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti uoči raspada DPS-a (1997. godina). Umjesto toga, završio je u Spužu. Kao jedan od prvih, ako ne prvi, stanovnik Crne Gore optužen za šverc cigareta na veliko, pod optužbom da je švercujući cigarete iz Duvanskog kombinata Podgorica namijenjene izvozu, utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka (oko 5,25 miliona eura). Njegov kum a tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović abolirao ga je posljednjih dana svog predsjedničkog mandata. Tako je Davidović stekao još jedno prvijenstvo: postao je prvi stanovnik Crne Gore koji je pomilovan prije presude.

Biznis nastavlja u Beogradu pa se, u dva navrata, vraća Nikšiću i Željezari. Prvo spašavanje fabrike – 2003/04. godine koštalo ga je, tvrdi, oko 3,5 miliona eura, Drugo (2011/12.) još četiri. Zli jezici kažu da je obije misije završio u finansijskom plusu.

Početkom prošle decenije Vijesti su detaljno pisale o švercu naftnih derivata kojim je državni budžet oštećen za nekih 20 miliona eura. Akteri su bili kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i Davidovićev (nikšićki) Neksan. Tužilaštvo je najavilo provjeru tih poslova, Daka je spasio Željezaru i afera je pala u zaborav.

Na Trebjesi su ga pretukli, a u Beogradu ranili hicem iz snajpera. Nepoznati napadači. Davidović se 2019/2020. svestrano angažovao na smjeni DPS vlasti. „Koristim priliku da, prvi iz nove vlasti, pozovem građane Srbije…“, oglasio se Davidović u Novostima, koji dan poslije izbora 2020., predstavljajući se i kao budući autor ekonomskog programa novih vlasti. Onda je neđe zapelo. Pa su mu iz Srpske kuće u Podgorici, koju je on prodao Republici Srbiji, poručili da je “prvi tajkun novih vlasti”.

Hvalio se da mu je Zdravko Krivokalić kum. Ovaj je tvrdio da se jedva poznaju. Obznanio je kako je “jedan kriminalni klan” Abazoviću ponudio 21 milion da pređe na DPS stranu. Dritan je to nevoljno potvrdio. Od koga je stigla ponuda – nije znao. Ponovo je krenuo u spašavanje Željezare. Dok radnici nijesu istakli veliki transparent:  “Daka prevara”.

Tužilaštvo je opet na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo