Povežite se sa nama

FOKUS

DA LI USTAVNI SUD ŠTITI MILA ĐUKANOVIĆA I DUŠKA MARKOVIĆA: Režim protiv rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića

Objavljeno prije

na

dusko

Deset godina i dva mjeseca nakon što je ispred redakcije ubijen Duško Jovanović, suvlasnik i glavni urednik dnevnog lista Dan, sudije Ustavnog suda donijele su odluku o ukidanju osuđujuće presudu Damiru Mandiću koji u Spužu izdržava kaznu od 18 godina zatvora (odležao je, do sada, nešto manje od polovine).

Optuženom nije obezbijeđeno pravo na pravično suđenje, navodi se u saopštenju Ustavnog suda uz konstataciju da su Mandiću i njegovim advokatima tužilaštvo i sud uskratili ,,garantovane procesne postulate kao što su jednakost oružja i pravo na neposredno učestvovanje u dokaznom postupku”.

Tako će se jedinom optuženom za ovaj zločin ponovo suditi. Uz sve postojeće (desetogodišnje) nedoumice i kontroverze. I nekoliko novih.

Prvo suđenje Damiru Mandiću za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića okončano je u decembru 2006. godine. Optužbe su odbačene. Obrazlažući presudu sudija Radovan Mandić je naveo da pred njegovim vijećem nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo da je optuženi počinio bilo koju od radnji koje mu se stavljaju na teret. ,,Nije dokazano da je optuženi naručio automobil niti da ga je kupio od prethodnog vlasnika. Nije proveden nijedan dokaz da je Mandić nabavio dvije puške, niti je proveden ijedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je bio u vozilu u noći kada je ubijen Jovanović”.

Kao jedan od detalja koji su obilježili to suđenje pamti se svjedočenje Dragana Đurovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je u vrijeme ubistva vlasnika Dana bio ministar policije u Vladi Mila Đukanovića. Duško Marković, današnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde, bio je jedan od Đurovićevih najbližih saradnika zadužen za resor državne bezbjednosti (današnja ANB).

Đurović je pred sudom tvrdio kako ni on ni policija ne znaju ko su ubice kojima je Damir Mandić, navodno, pomagao. Potom se, na insistiranje advokata porodice Jovanović, ispravio. ,,Ako piše da sam u izjavi datoj TV IN rekao da su za ubistvo Jovanovića sumnjivi Vuk Vulević i Muša Osmanagić, onda sam dao takvu izjavu”, kazao je Đurović i otišao na nove partijske zadatke (nekadašnji poslanik, direktor Pobjede i ministar, danas je direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo). Njegovi drugovi iz Vlade do danas su, u ,,slučaju Jovanović”, sačuvali demonstriranu sposobnost selektivnog pamćenja (filtriranja podataka) koja se povremeno graničila sa krivičnom odgovornošću. Ali, o tome nešto kasnije.

Nedugo po izricanju pomenute presude sudija Mandić bio je prinuđen da sudijsku togu zamijeni advokatskom kancelarijom. Iz tog perioda baštinimo aferu prisluškivanje – sudije Radovan Mandić i Ivica Stanković, tadašnji predsjednik Višeg suda u Podgorici a aktuelni kandidat za VDT, stavljeni su, navodno, ,,pod mjere tajnog nadzora” na zahtjev višeg tužioca Novaka Ražnatovića, a u okviru istrage specijalnog tužioca za organizovani kriminal Stojanke Radović. Slučaj je zataškan pa je sav ceh pao na teret glasnika – Monitora i našeg novinara Petra Komnenića.

Zanimljivo, Novak Ražnatović je, tvrde novinari Dana, najzaslužniji što iskaz Damira Mandića sa detaljima ubistva Duška Jovanovića nije mogao biti korišćen na sudu. Ražnatović je, kažu, odbio poziv policije da u kasnim večernjim satima dođe u policijske prostorije kako bi, kao što zakon nalaže, Mandić u njegovom prisustvu potpisao datu izjavu. Sjutra je bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem… I Ražnatović je danas advokat.

A Apelacioni sud je početkom 2008. godine, ukinuo oslobađajuću presudu Radovana Mandića.

Na ponovljenom suđenju vijeće sudije Lazara Akovića je, praktično uz iste dokaze, ,,sa sigurnošću utvrdilo da je Mandić počinio krivično djelo i to s umišljajem” pa je nekadašnji šampion karatea (dva puta biran za sportistu godine u Crnoj Gori) osuđen na 30 godina zatvora. ,,Činjenično utvrđenje sud u nedostatku direktnih dokaza zasniva na posrednim dokazima izvedenim na pretresu, između kojih je takva međusobna veza da predstavljaju sistem indicija”, obrazložio je Aković presudu krajem aprila 2009. U decembru iste godine Apelacioni sud je presuđenih 30 preinačio u 18 godina zatvora, čime je presuda postala pravosnažna.

Lazar Aković, međutim, u tom momentu više nije bio sudija. Nakon što je izrekao osuđujuće presude u dva po mnogo čemu najkomplikovanija sudska procesa u novijoj crnogorskoj istoriji – optuženom za saučesništvo u ubistvu Duška Jovanovića i optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića – Aković 23. oktobra objavljuje kako je ,,prinuđen da podnese ostavku”. Monitoru je kazao da to radi pod pritiskom nadređenih – predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića i predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice.

Da nastavimo niz koincidencija: Dujović je bio član sudskog vijeća koje je 2006. godine, u nedostatku dokaza, oslobodilo Damira Mandića. Vesna Medenica je u vrijeme ubistva Duška Jovanovića bila Vrhovni državni tužilac. Njoj su se, kažu, policijski inspektori obratili sa zahtjevom da im obezbijedi prisustvo tužioca pred kojim će Mandić potpisati priznanje. Ona ih je uputila na Ražnatovića i(li) njegovu koleginicu Ljiljanu Klikovac.

Tako stižemo i do ovonedjeljne odluke Ustavnog suda.

Znači li to što su preporuke Ustavnog suda obevezujuće za sudove nižeg reda da će, ne bude li novih dokaza, na sljedećem suđenju jedini za sada optuženi za ubistvo Duška Jovanovića biti ponovo oslobođen? Koji su razlozi što je žalba Mandićevih advokata duže od četiri godine ležala skoro zaboravljena, da bi – na iznenađenje i pojedinih članova Ustavnog suda – na svjetlost dana bila izvučena baš u trenutku kada priča o ubistvu Duška Jovanovića, njegovim inspiratorima, naručiocima i izvršiocima ponovo zaokuplja pažnju javnosti.

Da li se samo slučajno poklopilo to što je odluka Ustavnog suda stigla praktično 24 sata nakon što je Veselin Vučković, vršilac dužnosti VDT-a saopštio kako će premijer Đukanović biti saslušan sljedeće nedjelje o Jovanovićevom ubistvu. Vučkovićeva najava stigla je gotovo dva mjeseca nakon što je premijer u parlamentu saopštio: ,,Ovih dana sam dobio poziv državnog tužioca i odgovorno ću se odazvati u prvom terminu u kojem mi dozvole obaveze na funkciji premijera”.

Povod za Đukanovićevo svjedočenje je njegova izjava da je ,,Duška Jovanovića ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ” uz preciziranje kako je ,,To isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Sve ovo je premijer objelodanio prije 15 mjeseci, na konferenciji za štampu kojom je obilježeno prvih 100 dana njegove sedme vlade (vješto: saopštena ekskluziva je odgurala u zapećak vladinu katastrofalnu ekonomsku politiku).

Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni tumač događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović. Premijer se, pride, potrudio da demantuje svoje saradnike, od ministra policije Raška Konjevića do ministra pravde Duška Markovića, koji su njegovu izjavu pokušavali protumačiti kao prvenstveno ,,političku”. Dakle – i ničim potkrijepljenu.

,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, govorio je Đukanović, naglašavajući da je spreman „da svakom državnom organu ponovim ovo što sam kazao”. Samo državni organi nijesu bili spremni da ga čuju. Zašto?

Djelić odgovora na ovo pitanje mogli bi pronaći u prošlomjesečnoj konfuziji oko Vladine odluke da obnovi nagradu od milion eura za informacije koje bi dovele do rasvjetljavanja ubistva urednika Dana. ,,Prihvatanjem izvještaja Komisije, Vlada Crne Gore je preuzela obavezu da raspiše nagradu od milion eura za informacije koje bi mogle dovesti do rasvjetljavanja ubistva Duška Jovanovića, ali i da utvrdi novčane nagrade za sve ostale slučajeve napada na novinare i imovinu medija”, saopštio je Nikola Marković, predsjednik državne Komisije za praćenje istraga o napadima na novinare, sredinom juna. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon što se Komisiji javio potencijalni svjedok voljan da, uz garantovanu zaštitu i finansijsku stimulaciju, otkrije detalje koji bi mogli dovesti do rasvjetljavanja Jovanovićevog ubistva, iz Vlade je stigla vijest da nagrada o kojoj se pisalo danima – ne postoji.

Pažljivi posmatrači ovog slučaja već su znali da narečena milionska nagrada, zapravo, nikada nije ni postojala. Obznanila je to advokatica porodice Jovanović Lidija Božović, još na prvom suđenju Damiru Mandiću.

Nagrade, dakle, nema, ali ima novih preplitanja slučaja Jovanović i Ščekić. Od onih na granici bizarnog, poput vijesti da je na nedavnom zatvorskom vjenčanju Damira Mandića mladoženjin kum bio Ljubo Bigović. Ovaj Baranin je do sada tri puta nepravosnažno osuđen kao jedan od organizatora ubistva Slavoljuba Šćekića (na 30 godina zatvora) ali je presuda sva tri puta padala na višoj instanci. Posljednji put prije dva mjeseca, kada je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suđenje ali, praktično bez ključnih dokaza u dosadašnjem postupku – iskaza koje su pred specijalnim tužiocem dali svjedoci Žarko Radulović i Zoran Vlaović. Ti iskazi, prema odluci Vrhovnog suda ,,nijesu pravno valjani dokazi na kojima se može zasnivati presuda u ovoj krivično pravnoj stvari”.

Ni tu spisak čudesa nije konačan.

Početkom godine, pred obilježavanje desete godišnice ubistva Duška Jovanović, potpredsjednik Marković je u TV intervjuu objasnio zašto, kao bivši čelnik ANB-a ,,ne osjeća nikakvu odgovornost” za Jovanovićevo ubistvo. ,,Mi smo ukazivali na određene rizike i opasnosti koje se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Ja sam tada čak i pisao odgovarajuća pisma ministru Jovićeviću da se o tome povede više računa”. Skandal je nastao kada se ispostavilo da je Marković u potpunosti prećutao priču i eventualne podatke o ugroženosti Duška Jovanovića kada je, nakon njegovog ubistva, dao iskaz pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem. Nikola Marković je zato u januaru podnio krivičnu prijavu protiv potpredsjednika Vlade, ,,zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo pomoć učiniocima poslije izvršenog krivičnog djela”. Tek pet mjeseci kasnije Marković je višem državnom tužiocu Vesni Jovićević dao izjavu. Detalji su tajna.

Odluka Ustavnog suda, a posebno momenat u kome je ona donijeta otvara nove dileme. Najvažnija od njih – da li se vlast trudi da razriješi ili da zataška ovaj zločin.

Nikola Marković nema dileme. ,,Saučesniku u ubistvu Duška Jovanovića data je nagrada za decenijsko ćutanje o nalogodavcima”, kaže Marković za Monitor. ,,Kao u najgorim krimi pričama sa ovakvim sitnim kriminalcima kombinuju se metode štapa i šargarepe – malo kazne malo nagrade. Presudom Ustavnog suda režim je pokazao šta misli i o istragama za napade na novinare, ali i o napadačima. Sve što je do sada urađeno na otkrivanju napadača na novinare, pokazalo se, desilo se zbog pritiska međunarodne zajednice… Režim je imao obavezu prema EU i nešto je počeo da radi, ali se onda pokazalo da mnogo veću obavezu ima prema mafiji…”.

Još jedno prisjećenje. Među dokumentima objavljenim na sajtu Vikiliksa našla se i analiza, najvjerovatnije s početka 2007. godine, u kojoj se tadašnja zamjenica ambasadora SAD u Podgorici Arlin Feril bavi reakcijom institucija na ubistvo Duška Jovanovića.

,,Neobjašnjiva je žurba da se uhapsi samo jedan član šire zavjere uz očiglednu nevoljnost da se otkrije i procesuira bilo ko drugi umiješan u to ubistvo”, izvještava Feril komentarišući i suđenje okončano oslobađajućom presudom. ,,Rupe u dokazima su bile dovoljne da stvore osnovane sumnje oko toga da li je vlada dokazala svoj slučaj protiv Mandića”.

Slijedi poenta: ,,Ubistvo Duška Jovanovića i suđenje Damiru Mandiću ispolitizovani su od prvog dana. Dodatno, crnogorske sudije i sudovi ne uživaju povjerenje javnosti pošto se smatra da su podložni nedopustivim spoljnim uticajima. Obije ove opservacije objašnjavaju oštre reakcije na oslobađanje, ali ne poništavaju legitimnost sudske presude”.

Danas se nema šta dodati ovom zaključku. Iako za razliku od 2007. godine, sada imamo tri različite presude. I nove neposredne i posredne dokaze koji kazuju da Damir Mandić nije jedini koji krije tajnu ubistva Duška Jovanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo