Moglo bi se desiti da Crna Gora do kraja godine bude pozvana u NATO. Na tome užurbano rade naša diplomatija u Vašingtonu, Briselu i drugim evropskim centrima, ali i – prilike u svijetu.

Zbog NATO je, zvanično, Ranko Krivokapić boravio ovih dana u Vašingtonu. Zbog toga se na samitu u Minhenu Milo Đukanović sreo sa Džo Bajdenom, potpredsjednikom Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon sastanka sa Bajdenom, Đukanović je naveo da SAD imaju razumijevanja za izazove koji stoje pred našom državom, te da će Crna Gora ,,rezultatima olakšati posao partnerima i na najbolji način se preporučiti za članstvo u NATO-u”.

Koji su to rezultati, kakve su te preporuke? Masovna podrška građana, reforma službi bezbjednosti… Većinske podrške još nema, a vidimo i kako je Boro Vučinić prošao kada je gazda procijenio da nije dovoljno budan u čuvanju njegovih interesa i tajni.

Retorički jedan od glavnih uslova za poziv u alijansu je vladavina prava. Tu vođa nema čime da se pohvali. Sve i kad bi htio, Đukanović ne može preskočiti sjenku mračnih poslove u čijem je središtu. Gdje god se tužilaštvo okrene naleti na njega i njegove.

Sestra mu je u Telekomu, brat u banci koja je umalo srušila finansijski sistem zemlje poslujući sa prijateljima i narko kartelom. Sam premijer je štetnim odlukama od KAP-a do aranžmana sa Kinezima oko puta, doveo zemlju do bankrota.

Da ne govorimo o drugim pokazateljima po kojima se vidi kako funkcioniše pravni sistem zemlje – sudskim procesima za ubistva Duška Jovanovića i Slavoljuba Šćekića, opstrukcijama u procesu budvanskom vrhu… Ili o strateškim partnerima – Šinavatri, Dahlanu, Restisu, kojima je Đukanović dao pasoše i najvrjednije resurse. Zbog posebnih zasluga u kriminalnim poslovima.

Svi znaju, pa i Bajden i Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO, da sa Đukanovićem nema napretka u vladavini prava u Crnoj Gori, ali da li je to njima bitno? Njih brinu veće brige.

I tokom prošlog vikenda na samitu u Minhenu, prije nego što je ove sedmice postignut sporazum između Moskve i Kijeva o prekidu vatre, bila je primjetna pukotina između Njemačke i Francuske sa jedne i Sjedinjenih Država sa druge strane. Berlin i Pariz pokušavaju da izdejstvuju od Vladimira Putina pregovore sa Kijevom, kako bi se zaustavio rat u Ukrajini koji je odnio već toliko života, raselio brojne stanovnike i razorio privredu cijelog regiona. Da li će ovo primirje stvarno zaustaviti sukob, veliko je pitanje.

Ekonomija Ukrajine je uništena. Sankcije koje je Zapad uveo Moskvi i pad cijena sirovina na svjetskom tržištu donijeli su ogromne nevolje Rusiji. Rublja se u nekoliko posljednjih mjeseci strmoglavila, mnoga ruska preduzeća su pred slomom, zbog čega država vuče očajničke poteze. Njemačka ekonomija je vezana i za Rusiju i za Ukrajinu, kao što su i ekonomije drugih evropskih zemalja (mi ćemo krizu i te kako osjetiti tokom ove turističke sezone). Pored nevolja sa ratom u Ukrajini, Evropska unija i njene najmoćnije zemlje, posebno Njemačka, suočene su i sa novom Grčkom, koja je podigla glavu i traži da se na drugim osnovama pregovara oko njenog duga ali i odnosa tzv. malih i velikih u Uniji.

Evropa je sve nestabilnija. Nije čudo što je njemačka kancelarka sa francuskim predsjednikom pokušavala, nakon politike zatezanja i sankcija, da napravi nove mostove ka Moskvi i otvori proces pregovora oko najveće krize u Evropi nakon rata u bivšoj SFRJ.

U SAD retorika podsjeća na onu iz hladnog rata sa Moskvom. Putin je u glavnim medijima čudak, bolesnik, diktator i opasnost… Američki je predsjednik prije primirja bio pod sve većim pritiskom, ne samo republikanaca, oko naoružavanja Ukrajine. To je od Vašingtona tražio vrh u Kijevu. Sve su opcije na stolu, rekao je ove sedmice Barak Obama, nakon susreta sa Angelom Merkel, koja je u Sjedinjene Države stigla sa jednom porukom – da se naoružavanjem ne može riješiti kriza. Tu su i razmimoilaženja, doduše manja, među saveznicima oko pitanja Islamske Države i strašnih problema od vrha Afrike sve do Avganistana.

Pa sad vjerujte Đukanoviću da će poziv u NATO uslijediti zbog njegovih dometa u vladavini prava. Crna Gora, slamka među vjetrovima, potrebna je da bi se zaokružio dio interesne sfere. Njen prijem u NATO, jedno je od pitanja oko kojih se ne spore veliki. To što se u našoj zemlji održava jedan autokrata kombinacijom korupcije, monopola i straha – manje je bitno Zapadu.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ