Mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka budućoj normalnosti. Do koje se, bez mogućnosti hvatanja prečica, stiže i neselektivnim sučeljavanjem sa prošlošću

Rasprave o političkom identitetu vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) ponovo dobijaju na intezitetu .Na vidjelo sve jasnije izlazi da oni, zapravo, nijesu profilisani po pitanju političkih, društvenih, kulturnih a, možda, ni ekonomskih vrijednosti koje zagovaraju, unaprjeđuju i brane.

Ovih dana Spajićeva vlada ignoriše otvoreno pismo i peticiju kojima ugledni domači i strani intelektualci i 60-tak renomiranih nevladinih organizacija i udruženja iz Crne Gore od njegovog kabineta traži  da “zvanično i formalno deklariše Crnu Goru kao kosponzora UN Rezolucije o 11. julu kao Danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine”. To bi, smatraju autori otvorenog pisma, “bilo i mjerilo odnosa Crne Gore prema dešavanjima tokom 90-tih, i odraz njene uloge u tim događajima”.

Odnosno, kako piše u drugom tekstu, “Crna Gora mora da pokaže kapacitet ne samo da sprovodi odluke međunarodnih sudova i poštuje svoje međunarodne obaveze, već i da u praksi pokaže da njeguje univerzalne vrijednosti na kojima počiva zajednica kojoj želi da se priključi”.

Oba teksta podsjećaju na postojanje dvije skupštinske Rezolucije, iz 2009. i 2021, kojima se većinska Crna Gora odredila prema genocidu u Srebrenici. A tu je i upozorenje “da negiranje genocida u Srebrenici nije prestalo ni nakon usvajanja te Rezolucije (druge iz 2021, primjedba Monitora)  te da, takođe, nije ustanovljen Dan sjećanja iako to Rezolucija predviđa, jasno je da nije učinjeno dovoljno da se prihvate činjenice i odgovorno obezbijedi zajednička budućnost”.

Strah od (ne)lojalnosti koalicionih partnera ili, već tradicionalna, premijerova neinformisanost i nezainteresovanost, uglavnom, Vlada predvođena PES-om izbjegava da se odredi. Među 20-tak zemalja koje su riješile da budu kosponzori predložene Rezolucije nalaze se Bosna i Hercegovina, Slovenija i Sjeverna Makedonija i, kako je najavljeno, Hrvatska.

Samo da se ne pokaže kako je to ćutanje bilo bolje od onoga što bi mogli čuti ako neki uzmu riječ.

Na nedavnoj Skupštini Savjeta Evrope na kojoj se glasalo o prijemu Kosova u tu organizaciju, evropski poslanik PES-a bio je jedan od 11 uzdržanih. Njegova koleginica iz Kneževićeve DNP i koaliciona partnerka u Skupštini Crnoj Gori (a u bliskoj budućnosti, moguće, i potpredsjednica Vlade) glasala je protiv (29 glasova). U ubjedljivoj većini evropskih parlamentaraca koja je smatrala da je Kosovu mjesto u Savjetu Evrope (131 glas, ili više od ¾ ukupno glasalih), dijelom i da bi se Priština snažnije podstakla na poštovanje ljudskih i manjinskih prava, iz Crne Gore našao se samo poslanik SD-a.

Ispalo je, tako, da samo opozicija poštuje Sporazum vladajuće većine u kome su se potpisnici obavezali „da poštuju evroatlantski kurs države i razvijaju prijateljsku saradnju sa svim državama koje je Crna Gora priznala”,

Uzdržanost poslanika PES-a u SE bila je u suštoj suprotnosti sa najavom  PES-ove  ministarke za evropske poslove Maide Gorčević, krajem marta u Prištini , da će “Crna Gora u maju na sjednici Komiteta ministara podržati članstvo Kosova u Savjetu Evrope”. Baš kao i sa porukama premijera Spajića . Od januarskog obraćanja u Briselu, kada je rekao: “U našem dubokom nacionalnom interesu je, da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne, je od najveće važnosti za Crnu Goru.” Pa do nedavnog  obećanja o podršci Kosovu da postane članica SE: “Pravo glasanje će se desiti u aprilu, kada ćemo imati plenarnu sednicu i kada ćemo imati ministarski savet, kada ćete moći da vidite zvaničan stav države Crne Gore.” Bi što bi.

Moglo bi se pomenuti još mnogo je razloga za sumnju kako  PES, bez ozbiljnih preispitivanja i unutrašnjih lomova, neće biti kadar da održi obećanje da će crnogorsko društvo povesti ka  budućoj normalnosti. Do koje se, za to prečice ne postoje, stiže i neselektivnim  sučeljavanjem sa prošlošću.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene.  To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.  Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa  čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka,  baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje  – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.

Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i  Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena.  U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.

Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira  priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.

Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.

Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti,  koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.

To je taj  Jankov senzibilitet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i  DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti

Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se  osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.

Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović  i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori.  Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude

Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…

Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u  nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.

Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su  usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.

Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.

„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.

Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ.  U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.

Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari