Povežite se sa nama

PERISKOP

Dan bijelih traka

Objavljeno prije

na

Daytonska BiH, kako je slavodobitno vole nazivati recentni vrhovi političkih stranaka iz Republike Srpske ima više toponima, koji se vežu isključivo uz mjesta najužasnijih ljudskih stradanja u agresiji koja je izvršena na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, grad koji je imao najveći broj koncentracionih logora, što u prevodu znači mučilišta u kojima su stradavali, ne rijetko i do svoje smrti, uglavnom Bošnjaci i Hrvati je Prijedor. Na teritoriji ovoga grada bilo je više logora smrti nego u bilo kojem drugom gradu u BiH! Nažalost, taj neslavni rekord koji nosi Prijedor ni u kom slučaju nisu pokušavali, od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pa sve do danas, da bilo čime poprave sadašnji vladari tamošnje političke situacije.

Današnji vlasnik svih života građana Prijedora zove se Marko Pavić. On je tokom agresije na BiH bio udbaški istražitelj u logorima smrti, danas ima svoju političku stranku (DNS – Demokratski narodni savez!), koja nažalost ima članstvo ne samo u Prijedoru nego i u drugim, uglavnom, gradovima (!) Republike Srpske. To je čovjek koji niti do dana današnjeg nije dozvolio da se na mjestima masovnog stradanja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru (Keraterm, Omarska…) postave, tek i samo, ploče na kojima bi stajali tekstovi spomena na neviđeni zločin. Trideset prvog maja 1992. godine Prijedor su napale jedinice paravojske, koja će iznjedriti policiju i vojsku Republike Srpske. Toga dana u gradu kojim danas suvereno vlada Marko Pavić, negdanji istražitelj zloglasnih logora, a danas pokretač pomirenja i zajedničkog života, Bošnjaci i Hrvati morali su, pod pritiskom agresorske vlasti, na svoje stanove, odnosno na prozore svojih nastambi staviti bijele čaršafe. Danas je to dan takozvanih bijelih traka, koje su na svoje rukave stavili brojni građani države BiH, ali i svi oni svjesni građani Evrope koji shvataju šta je značilo fašističko divljanje potaknuto, između ostalog, i bijelim čaršafima na prozorima Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.

Neko bi mogao kazati da je Dan bijelih traka ove godine, na neki način imao fazu napretka, jer pojavile su se u medijima fotografije da je svjesni dio građanstva u Banja Luci (pretežno se radilo o mladim ljudima!) prvi put od okončanja ratnih dejstava stavio bijele trake na svoje rukave!

Međutim, radi se o simboličnoj gesti grupe mladih aktivista, uglavnom nevladinog sektora. Nije zabilježeno da su bijele trake oko rukava stavili niti predstavnici političkih stranaka, koje imaju dominantnu i do kraja presudnu ulogu u formiranju javnog mišljenja u RS, a koje pripadaju bloku takozvanih pro bosanskohercegovačkih stranaka! Ta činjenica govori u prilog da su i dalje u BiH na djelu krajnje truli politički kompromisi između stranaka koje se izdaju za patriotske, pro bh. snage i onih koji nastavljaju politiku Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dakle politiku istrebljenja, koje su stranci moderno krstili etničkim čišćenjem.

To je porazna činjenica (ne)demokratskog ambijenta u BiH.

Dan bijelih traka pokazao je ponovo političku nezrelost prevashodno velikog broja građana u RS, ili je, pak, pokazao nešto još stravičnije: da veliki broj građana ovog bh. entiteta pod stravičnom prisilom režima Milorada Dodika ne smije iskazati svoje saosjećanje sa brojnim žrtvama Keraterma, Omarske i drugih logora na teritoriji Prijedora!

Dakle, niti dvije decenije poslije okončanja krvave agresije u BiH ne postoji jedinstvena antifašistička svijest, koja bi bila ispoljena bar minimumom humanističkog osjećanja odgovornosti u činu stavljanja bijele trake na svoj rukav!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo