Povežite se sa nama

PERISKOP

Dan bijelih traka

Objavljeno prije

na

Daytonska BiH, kako je slavodobitno vole nazivati recentni vrhovi političkih stranaka iz Republike Srpske ima više toponima, koji se vežu isključivo uz mjesta najužasnijih ljudskih stradanja u agresiji koja je izvršena na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, grad koji je imao najveći broj koncentracionih logora, što u prevodu znači mučilišta u kojima su stradavali, ne rijetko i do svoje smrti, uglavnom Bošnjaci i Hrvati je Prijedor. Na teritoriji ovoga grada bilo je više logora smrti nego u bilo kojem drugom gradu u BiH! Nažalost, taj neslavni rekord koji nosi Prijedor ni u kom slučaju nisu pokušavali, od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pa sve do danas, da bilo čime poprave sadašnji vladari tamošnje političke situacije.

Današnji vlasnik svih života građana Prijedora zove se Marko Pavić. On je tokom agresije na BiH bio udbaški istražitelj u logorima smrti, danas ima svoju političku stranku (DNS – Demokratski narodni savez!), koja nažalost ima članstvo ne samo u Prijedoru nego i u drugim, uglavnom, gradovima (!) Republike Srpske. To je čovjek koji niti do dana današnjeg nije dozvolio da se na mjestima masovnog stradanja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru (Keraterm, Omarska…) postave, tek i samo, ploče na kojima bi stajali tekstovi spomena na neviđeni zločin. Trideset prvog maja 1992. godine Prijedor su napale jedinice paravojske, koja će iznjedriti policiju i vojsku Republike Srpske. Toga dana u gradu kojim danas suvereno vlada Marko Pavić, negdanji istražitelj zloglasnih logora, a danas pokretač pomirenja i zajedničkog života, Bošnjaci i Hrvati morali su, pod pritiskom agresorske vlasti, na svoje stanove, odnosno na prozore svojih nastambi staviti bijele čaršafe. Danas je to dan takozvanih bijelih traka, koje su na svoje rukave stavili brojni građani države BiH, ali i svi oni svjesni građani Evrope koji shvataju šta je značilo fašističko divljanje potaknuto, između ostalog, i bijelim čaršafima na prozorima Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru.

Neko bi mogao kazati da je Dan bijelih traka ove godine, na neki način imao fazu napretka, jer pojavile su se u medijima fotografije da je svjesni dio građanstva u Banja Luci (pretežno se radilo o mladim ljudima!) prvi put od okončanja ratnih dejstava stavio bijele trake na svoje rukave!

Međutim, radi se o simboličnoj gesti grupe mladih aktivista, uglavnom nevladinog sektora. Nije zabilježeno da su bijele trake oko rukava stavili niti predstavnici političkih stranaka, koje imaju dominantnu i do kraja presudnu ulogu u formiranju javnog mišljenja u RS, a koje pripadaju bloku takozvanih pro bosanskohercegovačkih stranaka! Ta činjenica govori u prilog da su i dalje u BiH na djelu krajnje truli politički kompromisi između stranaka koje se izdaju za patriotske, pro bh. snage i onih koji nastavljaju politiku Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dakle politiku istrebljenja, koje su stranci moderno krstili etničkim čišćenjem.

To je porazna činjenica (ne)demokratskog ambijenta u BiH.

Dan bijelih traka pokazao je ponovo političku nezrelost prevashodno velikog broja građana u RS, ili je, pak, pokazao nešto još stravičnije: da veliki broj građana ovog bh. entiteta pod stravičnom prisilom režima Milorada Dodika ne smije iskazati svoje saosjećanje sa brojnim žrtvama Keraterma, Omarske i drugih logora na teritoriji Prijedora!

Dakle, niti dvije decenije poslije okončanja krvave agresije u BiH ne postoji jedinstvena antifašistička svijest, koja bi bila ispoljena bar minimumom humanističkog osjećanja odgovornosti u činu stavljanja bijele trake na svoj rukav!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Odisej s Neretve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dviju obala Neretve Halil Tikveša traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

 

Nedavno sam u Centru kulture i mladih, u Jelićevoj ulici u Sarajevu imao prigodu  progovoriti o radovima Halila Tikveše. Imao sam nemalu tremu, jer sam oduvijek smatrao da je Tikvešino likovno djelo zbroj višestruke darovitosti.

A darovitost koja je mene od prvog gledanja umjetnikovih grafika opčinila i uzela pod svoje bila je tako prisan odnos prema čaroliji Neretve i kamenova pokraj nje, uz i u talasima te rijeke.

Što je zapravo presudno u Tikvešinoj likovnoj poetici? To je njegov pristup likovnom događanju kao ostvarenju čitavog svijeta, kozmičkih slojeva u koje prodrijeti mogu samo iznimno nadareni stvaratelji novih likovnih vrijednosti. On iz elementerne prirode i to poglavito one iz hercegovačkog mu korijena iznalazi svoj očevid cijeloga kozmosa.

Između dviju obala Neretve umjetnik traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je naprosto teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

Njegov odnos prema rijeci je odisejski, jer on se njoj vraća, ona je njegova Penelopa koja ga željno iščekuje, taj odnos je erotiziran na specifičan način s puno strastvenog poniranja neretvljanskim dubinama.

Neupitna Tikvešina majstorija crteža, sa elementarnostima oblika i formi tvori potpuno autentične sadržine u kojima je teško razdvojiti što je umjetnikova inspiracija temeljnim motivima, a što artistička nadgradnja u kojoj on krajnje hedonistično uživa…

Odisejski odnos Hala Tikveše prema Neretvi, ali i obvezatno i njenom priobalju veličanstvena je umjetnička rapsodija u kojoj sudjeluju i vjetrovi i kiše iz doline Neretve, dajući nevjerojatnu punoću grafičkim listovima napajanim po mnogo čemu originalnim intelektualnim i likovnim nabojem.

Kada crta ženu Tikveša donosi tajnu vezu žene i rijeke iz koje ona izlazi…

Ali ne samo žena, kod njega cijela flotila za Neretvu tipičnih malih čamaca-trupica nosi neki erotizam ugrađen u oblike i plohe kojim su ih umjetnikov ratio i imaginacija podarili.

Putuje ovaj veliki slikar, grafičar i skulptor, klasik naše likovnosti, predaje studentima blaga svojih vještina što se u umjetnost pretvaraju, mijenja gradove od ravnica sjevera do surog krša južnjačkog, ali Neretva ostaje i struji u njegovom bilu, u njegovoj temeljnoj ljudskoj strasti…

Kako je samo ovaj suvremeni Odisej poprimio u slikarstvu svome oblike kamenova koje je Neretva brusila.

…Ne znam ništa o Penelopi sa Neretve, ali za mene je bio i ostaje Odisej sa Neretve jedan i jedini – Halil Tikveša.

Čudni su bili putevi Odisejevi…

Zagonetne su staze kojima hodi fenomenalni crtač i čovjek, koga godine sve više i više tjeraju u eksperiment…

Ovaj umjetnik mi se čini tragaocem po likovnoj terri koji nikada niti na jednom mjestu ne može mirovati…

Njegova se od trupica mornarica dnevno uvećava, a Odisejev put, kako u životu jednako i u umjetnosti, rađa neki, do njega i svih njegovih radova, crteža, grafika, slika, skulptura nepoznati erotizam što zrači, ali i znači!

Tikveša kroči stranama hirovite zbilje kojima kroče samo hrabri!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo