Komemorira se u Stocu, Blajburg nakon skoro osam decenija i događanja vezana za ustašku bježaniju nakon poraza Pavelićevog zločinačkog režima, dok istoga dana predsjednik Republike Srpske, dakle drugog bh entiteta, odaje počast ratnom zločincu đeneralu Taliću

Koliko je krajnje neprirodna koalicija SDP, NIP i drugih stranaka koje se „izdaju“ za pro-bh pokazuju poslednja događanja u Stocu, dakle u Federaciji BiH.

Komemorira se Blajburg nakon skoro osam decenija i događanja vezana za ustašku bježaniju nakon poraza Pavelićevog zločinačkog režima, dok istoga dana predsjednik Republike Srpske, dakle drugog bh entiteta, odaje počast ratnom zločincu đeneralu Taliću. Čini to koalicijski partner tzv. „ljevičara“ i „fol“ pro-Bosanaca, čini to čovjek koji je mirno otišao na poklonjenje Putinu…

Legalizira ova vlast, oktroirana od međunarodne zajednice, na jednom kraju BiH ustaštvo, a na drugom kraju četništvo!

I sve opet uz blagoslov dijela međunarodne zajednice, OHR-a i Amerike. Ono što se ovih dana dogodilo na sjeveru i na jugu Bosne i Hercegovine pokazuje golemu upitnost vlasti koja nije u stanju da se suprotstavi klerofašizmu, a i kako da mu se suprotstavi kad su tzv. „ljevičari“ zaigrali kolo sa najcrnjom desnicom i sljedbenicima „udruženog zločinačkog pothvata“, a u Republici Srpskoj četništvo odavno caruje na javnoj sceni!!!

Kao da smo se vratili u 1992. prošloga stoljeća!

Fašizam ne da nije poražen, nego buja na sve strane ničim zauzdavan… Fašisti i u Bosni i u Hercegovini slobodno izvode „predradnje“ za sutrašnje nove krvave pirove.

Prodajući svoje ideale za šaku soldi, nazovi ljevičari omogućili su i ova sva sramna fašistička događaja. Širom su im otvorili vrata, a, samo da podsjetim, za vrijeme Durakovića i Bogićevića nije se moglo desiti da ti uhljupi slobodno divljaju po BiH.

I sve to rade u Federaciji gdje je čelnik vlade predsjednik SDP-a BiH!!!

Valjda je sad svim zabludjelim idealistima jasno da sa ustašama i četnicima nikada kompromisa ne može biti.

Fašistički korov treba trijebiti i to trajno!

Sve ovo ne bih pisao da ova sramni događaji ne prolaze bez ikakve reakcije bh javnosti.

Ne stide se ljevičarski foteljaši koji su te fotelje zaradili prodajući državu!

Ne stide se, ali siguran sam da će im računi doći na naplatu prije narednih izbora…

Kad narod shvati dubinu ponora u koji ih vodi ljevičarski pakt sa klerofašistima, teško će se opravdati svi ti ljubimci međunarodnih križarskih i varalica.

Teško je pisati o povratku najcrnjih oblika fašizma, ali dva posljednja primjera bh uskrsavanja ove nemani ne daju snu na oči i lede krv u žilama. Jer, da mi je netko pričao da će se blajburška ološ slaviti u gradu koji je toliko stradao od ustaša i još k tome u prisustvu ministra iz susjedne Hrvatske, ne bih mogao povjerovati. Vlasti u Federaciji BiH sve to mirno gledaju umjesto, da zabrane skup, kao što su to učinili u Austriji prije nekoliko godina, pa se tamo više ne pojavljuju, jer bi završili u zatvoru.

Pitam se postoje li u današnjem Stocu antifašisti, jer njihovi preci golim bi tijelima branili ulazak u grad stradalnik u posljednjoj agresiji na BiH. Ali to je već ozbiljno pitanje za ovovremeni SDP BiH, čiji je politički direktor iz ovog hercegovačkog gradića u kojem je nekad carevala pjesnička misao Maka i Hamida Dizdara, a danas se njim nekažnjeno šetaju sljedbenici ustaških koljača i u Hagu presuđenog „udruženog zločinačkog pothvata“.

A šta tek reći o mrzitelju države Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku kojem zapad toleririše slavljenje četništva i njegovu rehabilitaciju u svakodnevlju…

BiH je kontinuirano napadana od ustaša i četnika, a Bošjaci spavaju li spavaju! Krleža mi po ko zna koji put pomaže: „Kumrovec hrče i svi naši kumrovci hrču…“

Gradimir GOJER

Komentari

U jednoj od svojih akcija upristojavanja javnog prostora i borbe protiv kiča, prihvatio sam sudjelovati na promociji knjige Čekajući smrt u Ičićima moga kolege i prijatelja, angažiranog teatarskog i filmskog redatelja Nauma Panovskog, inače afirmiranog profesora na američkim sveučilištima. Promocija u popularnoj beogradskoj instituciji Parobrod zaslužuje pažnju Periskopa

Pošto živimo svijet totalne neljudske posunovraćenosti u kal nemorala, neskrivene pljačke i trijumfa rijaliti nekulture, prihvatio sam da dam svoj skromni prilog upristojavanju pojedinih manifestacija i pokušaju da se kroz njihove sadržaje, bar postepeno ukinu brojni oblici kiča, šunda i svih mogućih ogavnosti kojih više nisu puni samo tabloidi i najjeftiniji TV programi. U jednoj od svojih akcija na ovome planu prihvatio sam sudjelovati na promociji knjige Čekajući smrt u Ičićima moga prijatelja, kolege i prijatelja a angažiranog teatarskog i filmskog redatelja Nauma Panovskog, inače sad afirmiranog profesora na američkim sveučilištima.

Na promociji u popularnoj beogradskoj instituciji Parobrod očekivao sam da mi se za promotorskim stolom pridruže najavljeni ugledni predstavljači knjige: veliki jugoslavenski filmski redatelj Lordan Zafranović i klasik suvremene srpske književnosti Filip David. Ali, sjedio sam sam sa piscem i njegovim izdavačem Draganom Stojkovićem. A publika sve sama intelektualna krema Beograda naših dana.

Po onoj staroj da „sreća prati hrabre“ sa desetkovanim promotivnim timom, krenuo sam u boj za čitatelje ove uzbudljive knjige Panovskog… U ambijentu Parobroda imao sam priliku govoriti i pred jednom od ikona suvremene teatrologije i dramaturgije Mirjanom Miočinović, ali i pred drugim brojnim uglednicima kulturnog i javnog života srbijanske prestonice. Interesantno ali i indikativno da promociji  knjige vrlo afirmiranog makedonskog redatelja nisam primijetio u publici niti jednoga našega redateljskog kolegu.

Da su došli, susreli bi se sa moćno pisanom knjigom u kojoj se, u stilskom pogledu, prepliću životopisna proza, dokument „iz prve ruke“, pa onda prizori jarkih opisa dramatičnih trenutaka partijskih suđenja ostvarenju Lazara Stojanovića Plasticni isus na FDU, uz budne oči tadašnjih partijskih, i policijskih „žbirova“ i svakovrsnih isljednika,  pa lomljenja između ugodnosti profesorske fotelje i časnog odstupa iz kola Miloševićevih poltrona i popuzana… Knjiga upravo u tom predjelu donosi uspravnost profesora Ratka Đurovića, ali i nečasnosti njegovih kolega…

Meni osobno  poetičnim, toplim i nadasve gotovo djetinjim iskazom ukazuje se  poglavlja gdje Panovski slika svoju čudesnu vezu sa Beogradom, opis kavana, druženja i sticanja životnih iskustava u tim kavanskim „učilištima“ života.

Piščev Makondo je vila u Ičićima čije propadanje jednači u simboličkom smislu sa nestankom drage mu zajedničke zemlje.

Knjiga ima pasaže u kojima ponekad i surovo oštro autor prikazuje sukobe i prekide prijateljstava sa nekim od svojih drugova, takođe ostvarenim u umjetničkom smislu. Gorčina sa kojom to Panovski izlijeva na listine ove knjige siguran sam da će privući dio čitateljstva, onaj ponajviše oslonjen na laka, ogovaračka štiva. Takvi su predjeli knjige posvećeni drugovanju i prekidima drugovanja sa uglednim teatarskim režiserima Unkovskim i Milčinom iii filmskim stvaraocem Mančevskim. Omaž koji je autor istkao svome duhovnom ocu, velikom redatelju Mati Miloševiću osvoji vas pa poželite vraćati se toj oduhovljenoj literarnoj skulpturi još koji put!

Uz laskave ocjene koje su djelu  došle putem video zapisa od strane Lordana Zafranovića i Filipa Davida u ovom mome Periskopu želim posebno istaći izbrušen stil kojim autor demonstrira suvremeni literarni diskurs, ali i smisao da u nekoliko skicoznih poteza oslika željeni prikaz konkretne osobe.

U knjizi ima i nemalih pasaža čiste asocijativnosti, što otvara nove etape intenzivno proživljenoga života Nauma Panovskog.

Ovakvu knjigu, natopljenu nostalgijom za vremenom kad su ljudi bili mnogo čestitiji, a društvene prilike emanirale veću etičnost, mogao je izdati takav izdavač kakav je Dragan Stojković sa svojom kućom Most art Jugoslavija. On  permanentno sakuplja literarno biserje iz raznih žanrova koje „veliki“ nakladnici ignorišu!

Knjiga Čekajući smrt u Ičićima ne pripada komercijalnom dominantnom valu ali je vrijedan autorov trag o godinama njegovog odrastanja, nada, iluzija, razočarenja, konačno o rastancima među kojima je bio najteži onaj sa zajedničkom nam domovinom.

Sjetna i nostalgična knjiga!

Gradimir GOJER

Komentari

Kako je moguće da ostanemo bez te općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je, bez obzira na cijenu, važno samo da budu prvi. Oni su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom

U današnjem suludom i šizoidnom dobu u kojem ne postoje nikakve vrijednosti izgubila se sintagma koja označava zlatnu sredinu. A u erama prije naše nastao je taj prelijepi sklop riječi. Kada god smo željeli naglasiti kako je nešto kvalitetno, po mjeri čovjeka, kako nema pretjerivanja ni u kojem pogledu, nazivali smo te predjele zlatnom sredinom! Od učenika za koje se tvrdilo da su ponajbolji („u zlatnoj sredini“) do sportskih ekipa taj predio zlatne sredine bio je postvarenjem nečeg umjerenog a lijepog…

Zapamtio sam brojne primjere afirmativnog značenja ove sintagme. Kako je uopće moguće da ostanemo bez općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je tek i samo važno, bez obzira na cijenu koja se plati, da budu prvi, da budu šampioni, „da je samo nebo iznad njih“…

Dolaze oni koji su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom. Jer u toj suludoj trci u kojoj ne važe temeljna pravila ljudskosti često budu pregaženi ponajboli ali ne i najjači. Mudre filipike jednoga Skendera Kulenovića ili pak Vitomira Lukića o Andriću, i Krleži, da i ne govorim, zlatnu su sredinu proglašavale „kategorijom iz Periklovoga doba“. Mladež našega doba koja nekritički prihvata surogate etike, namjerno pomjeranje vrijednosti prema snagatorstvu, navikla je već na potpuno novi sustav vrijednosti u kojem su mnogi spremni gaziti sve pred sobom, a ne osvrtati se čak niti na vrijednosti koje su u civilizaciju unijeli njihovi bližnji… Tako se i događa da djecu i mlade odgajaju video igrice u kojima sve pršti od mržnje prema drugom i drugačijem, u kojima se veliča kult fizičke nadmoći, a nerijetko nipodaštava znanje, intelektualne sposobnosti i vještine. Snaga je najčešće pobjedila pamet…

Kada bi današnji svijet mogli na tren osmotriti Sokrat, Euripid, Sofoklo, Servantes, Crnjanski, bio bi to za njih definitivan smak svijeta, u svakom pogledu… Ne znam koliko mogu danas pronaći pristaša za sadržinu ovoga Periskopa ali znam sigurno da je pitanje s počeka ovoga teksta o zlatnoj sredini temeljno pitanje opstanka i to fizičkoga opstanka ovoga svijeta.

Dole snagatori, VIVAT ZLATNA SREDINA, PAMET I ZNANJE!

Gradimir GOJER

Komentari