Povežite se sa nama

PERISKOP

Kamo ide BIH socijaldemokracija

Objavljeno prije

na

Nisam niti jedini, a niti zasigurno napozvaniji pisati o budućnosti socijaldemokracije na Balkanu i u BiH. Ali, ono što se danas na političkoj pozornici zapadnog Balkana izdaje za socijaldemokraciju ne čini mi se izglednom političkom procesnošću i rješenjima za politički smislen futur ovih prostora. Kako i danas, kao i prije četvrt stoljeća, mislim da je za nacionalni složeni kompozit BiH model socijaldemokratskoga rasuđivanja najpovoljniji i za budućnost najizgledniji, imam puno razloga za zabrinutost… Jer, gotovo marginalnom mi se čini snaga socijaldemokrata danas na bh. političkoj pozornici, pogotovo u kontekstu zbivanja u SDP BiH, kao jedinoj ozbiljnoj i profiliranoj socijaldemokratskoj opciji.

SDP BiH se nalazi, bjelodano je to jasno, na jednom od svojih povjesnih raskrižja. Stranka koja baštini radničku i socijaldemokratsku tradiciju, isuviše se posljednjih desetljeća udaljila, čak i programski, a o praktičnom djelovanju da i ne govorim, od radnika, ma što taj pojam u suvremenom svijetu značio?!

SDP BiH je otišao na drugu stranu, gotovo da je prihvatio u tranzicionom dobu odoru elitističke stranke, udaljivši se od logike, koju je crpeći revolucionarne tradicije programski mislio osnivač današnjeg SDP-a dr. Nijaz Duraković. SDP je klizio u ponor općeg bh. beznađa, umjesto da u vremenima svekolike političke, ekonomske, kulturne krize upravi bh. brod jedinoj logičnoj izvjesnosti – gradnji društva koje, bar (!!!) neće biti protiv radnika, ako već neće (?!) biti sa njima…

Prihvatajući kapitalizam kao prevlađujući model političkog sustava i življenja uopće SDP BiH se, nekritički, u stilu življenja njegove rukovodne elite, upustio u eksperiment gradnje socijaldemokacije na kapitalističkim (i to čistim!!!) premisama.

Danas je jasno da se na put socijaldemokracije u izvornom obliku SDP BiH teško može vratiti…

Povratak izvornim principima socijaldemokracije moguć je, prije svega, preko povratka onim snagama koje istinski baštine principe izvornosti tipične bh. socijaldemokracije naslonjene na ideje i praksu začetu postavkama socijaldemokracije na način Nijaza Durakovića, što je uvijek korespondiralo sa radničkim najpozitivnijim tradicijama…

Dakle, za mene, kao jednog od onih koji su u vihorju agresije na BiH stvarali, na čelu sa Nijazom Durakovićem, bh. socijaldemokraciju dvadesetog stoljeća, nedvojbeno je da liderom SDP BiH mora, a ne treba postati čovjek iz naroda, negdanji radnik i osvjedočeni poštovatelj načina života i djelovanja bh. radništva!

Takav postoji među kandidatima za prvog čovjeka SDP BiH. I radnik je, i potvrđeni socijaldemokrat i čelnik Parlamenta Republike BiH u dobu agresije na ovu međunarodno priznatu članicu UN.

Naravno, članstvo SDP BiH neće imati lagan zadatak, pa ne bih da im ga otežavam, kao član druge političke stranke, jer ne biraju oni tek čelnika svoje partije – oni zapravo biraju put kojim će socijaldemokracija krenuti, a bojim se, u vremenima kada u BiH nemamo niti pravu radničku klasu, kada je srednji sloj građanstva u ugu(a)šen, da bi kobna greška u izboru čelnika SDP BiH bila put ka umiranju, i to konačnom, jedne bitne boje u političkom spektrumu BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Odisej s Neretve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dviju obala Neretve Halil Tikveša traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

 

Nedavno sam u Centru kulture i mladih, u Jelićevoj ulici u Sarajevu imao prigodu  progovoriti o radovima Halila Tikveše. Imao sam nemalu tremu, jer sam oduvijek smatrao da je Tikvešino likovno djelo zbroj višestruke darovitosti.

A darovitost koja je mene od prvog gledanja umjetnikovih grafika opčinila i uzela pod svoje bila je tako prisan odnos prema čaroliji Neretve i kamenova pokraj nje, uz i u talasima te rijeke.

Što je zapravo presudno u Tikvešinoj likovnoj poetici? To je njegov pristup likovnom događanju kao ostvarenju čitavog svijeta, kozmičkih slojeva u koje prodrijeti mogu samo iznimno nadareni stvaratelji novih likovnih vrijednosti. On iz elementerne prirode i to poglavito one iz hercegovačkog mu korijena iznalazi svoj očevid cijeloga kozmosa.

Između dviju obala Neretve umjetnik traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je naprosto teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

Njegov odnos prema rijeci je odisejski, jer on se njoj vraća, ona je njegova Penelopa koja ga željno iščekuje, taj odnos je erotiziran na specifičan način s puno strastvenog poniranja neretvljanskim dubinama.

Neupitna Tikvešina majstorija crteža, sa elementarnostima oblika i formi tvori potpuno autentične sadržine u kojima je teško razdvojiti što je umjetnikova inspiracija temeljnim motivima, a što artistička nadgradnja u kojoj on krajnje hedonistično uživa…

Odisejski odnos Hala Tikveše prema Neretvi, ali i obvezatno i njenom priobalju veličanstvena je umjetnička rapsodija u kojoj sudjeluju i vjetrovi i kiše iz doline Neretve, dajući nevjerojatnu punoću grafičkim listovima napajanim po mnogo čemu originalnim intelektualnim i likovnim nabojem.

Kada crta ženu Tikveša donosi tajnu vezu žene i rijeke iz koje ona izlazi…

Ali ne samo žena, kod njega cijela flotila za Neretvu tipičnih malih čamaca-trupica nosi neki erotizam ugrađen u oblike i plohe kojim su ih umjetnikov ratio i imaginacija podarili.

Putuje ovaj veliki slikar, grafičar i skulptor, klasik naše likovnosti, predaje studentima blaga svojih vještina što se u umjetnost pretvaraju, mijenja gradove od ravnica sjevera do surog krša južnjačkog, ali Neretva ostaje i struji u njegovom bilu, u njegovoj temeljnoj ljudskoj strasti…

Kako je samo ovaj suvremeni Odisej poprimio u slikarstvu svome oblike kamenova koje je Neretva brusila.

…Ne znam ništa o Penelopi sa Neretve, ali za mene je bio i ostaje Odisej sa Neretve jedan i jedini – Halil Tikveša.

Čudni su bili putevi Odisejevi…

Zagonetne su staze kojima hodi fenomenalni crtač i čovjek, koga godine sve više i više tjeraju u eksperiment…

Ovaj umjetnik mi se čini tragaocem po likovnoj terri koji nikada niti na jednom mjestu ne može mirovati…

Njegova se od trupica mornarica dnevno uvećava, a Odisejev put, kako u životu jednako i u umjetnosti, rađa neki, do njega i svih njegovih radova, crteža, grafika, slika, skulptura nepoznati erotizam što zrači, ali i znači!

Tikveša kroči stranama hirovite zbilje kojima kroče samo hrabri!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo