Povežite se sa nama

PERISKOP

Kamo ide BIH socijaldemokracija

Objavljeno prije

na

Nisam niti jedini, a niti zasigurno napozvaniji pisati o budućnosti socijaldemokracije na Balkanu i u BiH. Ali, ono što se danas na političkoj pozornici zapadnog Balkana izdaje za socijaldemokraciju ne čini mi se izglednom političkom procesnošću i rješenjima za politički smislen futur ovih prostora. Kako i danas, kao i prije četvrt stoljeća, mislim da je za nacionalni složeni kompozit BiH model socijaldemokratskoga rasuđivanja najpovoljniji i za budućnost najizgledniji, imam puno razloga za zabrinutost… Jer, gotovo marginalnom mi se čini snaga socijaldemokrata danas na bh. političkoj pozornici, pogotovo u kontekstu zbivanja u SDP BiH, kao jedinoj ozbiljnoj i profiliranoj socijaldemokratskoj opciji.

SDP BiH se nalazi, bjelodano je to jasno, na jednom od svojih povjesnih raskrižja. Stranka koja baštini radničku i socijaldemokratsku tradiciju, isuviše se posljednjih desetljeća udaljila, čak i programski, a o praktičnom djelovanju da i ne govorim, od radnika, ma što taj pojam u suvremenom svijetu značio?!

SDP BiH je otišao na drugu stranu, gotovo da je prihvatio u tranzicionom dobu odoru elitističke stranke, udaljivši se od logike, koju je crpeći revolucionarne tradicije programski mislio osnivač današnjeg SDP-a dr. Nijaz Duraković. SDP je klizio u ponor općeg bh. beznađa, umjesto da u vremenima svekolike političke, ekonomske, kulturne krize upravi bh. brod jedinoj logičnoj izvjesnosti – gradnji društva koje, bar (!!!) neće biti protiv radnika, ako već neće (?!) biti sa njima…

Prihvatajući kapitalizam kao prevlađujući model političkog sustava i življenja uopće SDP BiH se, nekritički, u stilu življenja njegove rukovodne elite, upustio u eksperiment gradnje socijaldemokacije na kapitalističkim (i to čistim!!!) premisama.

Danas je jasno da se na put socijaldemokracije u izvornom obliku SDP BiH teško može vratiti…

Povratak izvornim principima socijaldemokracije moguć je, prije svega, preko povratka onim snagama koje istinski baštine principe izvornosti tipične bh. socijaldemokracije naslonjene na ideje i praksu začetu postavkama socijaldemokracije na način Nijaza Durakovića, što je uvijek korespondiralo sa radničkim najpozitivnijim tradicijama…

Dakle, za mene, kao jednog od onih koji su u vihorju agresije na BiH stvarali, na čelu sa Nijazom Durakovićem, bh. socijaldemokraciju dvadesetog stoljeća, nedvojbeno je da liderom SDP BiH mora, a ne treba postati čovjek iz naroda, negdanji radnik i osvjedočeni poštovatelj načina života i djelovanja bh. radništva!

Takav postoji među kandidatima za prvog čovjeka SDP BiH. I radnik je, i potvrđeni socijaldemokrat i čelnik Parlamenta Republike BiH u dobu agresije na ovu međunarodno priznatu članicu UN.

Naravno, članstvo SDP BiH neće imati lagan zadatak, pa ne bih da im ga otežavam, kao član druge političke stranke, jer ne biraju oni tek čelnika svoje partije – oni zapravo biraju put kojim će socijaldemokracija krenuti, a bojim se, u vremenima kada u BiH nemamo niti pravu radničku klasu, kada je srednji sloj građanstva u ugu(a)šen, da bi kobna greška u izboru čelnika SDP BiH bila put ka umiranju, i to konačnom, jedne bitne boje u političkom spektrumu BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo