INTERVJU
DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ: Titanski obračun

Predstava Crvena, u režiji Danila Marunovića, nedavno je premijerno izvedena u okviru 30. Grad teatra. Predstava je nastala po tekstu Džona Logana, rađena je u produkciji JU Grad teatar, a ujedno je i 71. premijera u tridesetogodišnjoj produkcionoj djelatnosti festivala. U predstavi igraju Branislav Lečić i Marko Grabež.
Danilo Marunović diplomirao je pozorišnu režiju na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Režirao je dokumentarne filmove Sad Song, Montenegrin Beauty, Evropa u mom gradu, Lud za tobom i Preludijum za snajper. U Crnogorskom narodnom pozorištu je radio komad Koza ili ko je Silvija?. Na domaćim i stranim pozorišnim festivalima razvija koncept „nevidljivog teatra”.
MONITOR: Radnja drame dešava se krajem pedesetih godina dvadesetog vijeka u Njujorku, u ateljeu poznatog slikara Marka Rotka. Kroz dijalog između slikara i njegovog mladog pomoćnika, ovaj komad postaje i kritika tadašnjeg svijeta, potrošačkog društva. Zašto sada ?
MARUNOVIĆ: Pregovori oko odabira komada sa upravom Grad teatra su trajali dugo, a svi moji predlozi su bili snažno kritički potentni u odnosu na trenutne crnogorske prilike, i naravno na Budvu kao skup ahetipskih simbola opšte profanizacije društva, odsustva estetskog promišljanja, banalizacije, jeftinog populizma. Crvena je u tom smislu, kada se uzme u obzir grčevita borba za opstanak Grad teatra, jedan titanski obračun sa tim fenomenom, u kome je umjetnost brutalno istjerana iz grada koji je cio trebao teatar.
MONITOR: Kulminacija drame ,,Crvena” je upravo kada slavni slikar pristaje da radi murale za njujorški restoran, koji je simbol buržoazije i snobizma. Koliko je ta priča bliska nama danas?
MARUNOVIĆ: Vjerujem da umjetnost mora biti popularna, da je to jedini put u kome ona može opstati kao bitna. Ukoliko se to ne dogodi, ona će ostati u zoni apsolutne pasivnosti u odnosu na svijet, a kao takva nije nikome zanimljiva. Novo vrijeme i novi čovjek od umjetnosti to zahtijevaju, u suprotnom će naravno nastaviti da Trokadero i Top Hill superiorno dominiraju nad Grad teatrom. Rotko je shvatio da njegovi murali u 4 Seasons neće ni na koji način predstavljati obračun sa snobizmom, svatio je da je izgubio bitku sa svijetom, da je njegovo vrijeme prošlo. Ali nova generacija umjetnika je sa pop-artom osvojila planet, učinila umjetnost opet bitnom i zanimljivom. Tako nešto mora da se dogodi danas, i u Crnoj Gori i u svijetu… Grad teatar mora naći način da opet osvoji taj grad. Onaj ko uspije u tome će započeti veliku stvar za naše društvo.
MONITOR: Dramski sukob nepretenciozno gradi dinamiku na suprotstavljenim stajalištima a tokom radnje drame, kao i svim vašim prethodnim projektima, birali ste muziku. Vrlo je efektno bilo korišćenje pjesme benda Radiohead.
MARUNOVIĆ: Muzika je jako važan segment svih mojih projekata. Što se Crvene tiče, nisam želio da upadnem u zamku dosljednosti epohe pedesetih godina u Americi, već sam preko izbora muzičkih tema namjeravao napraviti most komunikacije tog fenomena sa današnjim vremenom… Radiohead je bend koji je svoj identitet umjetničkog angažmana izgradio upravo kroz korpus tema koje nam i Crvena plasira. Osim toga, pjesme Redioheada su himne svih nas ,,luzera” , tranzicijskih gubitnika, kako savremena Crna Gora tretira ljude koji uspijevaju biti originalni, empatični, kreativni… Video rad koji je uradio crnogorski reditelj Nemanja Bečanović, u kombinaciji sa tom uznemirujućom i snažnom pjesmom Radioheada, zaista to finale predstave, dok veliki Mark Rotko jeca nad sopstvenim porazom, čini da ostavlja upečatljiv utisak…
MONITOR: Scenografiju je radio Dimitrije Popović, koji je i protagonista Vašeg dokumentarnog filma ,,Preludijum za snajper”. Kažite mi o vašoj saradnji – kako na filmu, tako i u predstavi.
MARUNOVIĆ: Dimitrije Popović je moja umjetnička srodna duša, njegova kritička optika mi je jako bliska, od njega sam mnogo naučio, i jako mi je drago što sam ga imao u timu kada je rad na Crvenoj u pitanju. Njegovo prisustvo je inspirisalo sve članove ekipe, dok je to minimalističko i tako tačno scenografsko rješenje dalo predstavi jednu zaokruženost. Ovo je dakle naš drugi zajednički projekat, nakon Preludijuma koji čeka svjetsku premjeru u Los Anđelesu krajem ove godine. Postoji jedan fenomen kada je on u pitanju, da se tolika generacijska razlika, koja je očigledna između nas dvojice sasvim gubi kada sarađujemo, ta svježina njegovih ideja je sasvim ovovremenska, mladalačka, kao da pripada nekom new wave pokretu. To je sjajno, i zato ćemo sigurno nastaviti da sarađujemo.
MONITOR: Grad teatar je nekad bio jedan od najuglednijih festivala u regionu. Predstave su igrane na Citadeli i cijeli grad je bio teatar. Danas, predstave se izvode u Bečićima, na sceni koja je daleko od one ideje koju je imao festival. Da li možemo upravo ovu predstavu shvatiti kao i Vaš svojevrsni doprinos u borbi festivala za opstanak umjetnosti u Budvi?
MARUNOVIĆ: U nekom širem smislu, to i jeste ideja ove predstave. Taj problem u Budvi, sa svim skandalima koji su se dešavali kad su glumci prekidali predstave zbog buke, čini da steknemo utisak da taj grad gubi bitku sam sa sobom. Ako je tako, ajde da to priznamo, pomirimo se sa tim, zaboravimo na 30 godina festivalske produkcije, i samouvjereno krenemo u dalji proces budvanizacije Budve. To bih više postovao kao menadžersku odluku, nego što bih se mirio sa ovim tužnim komromisima u kojima igramo predstave po šumama oko grada, na potpuno neadekvatnim scenama, na kojima, da stvar bude još bizarnija, ni tamo ne postoji tišina. Postoji i drugo stanovište, koje mi je takođe zanimljivo, a tiče se odgovornosti samog teatra, odnosno njegove politike, forme, koncepta i aktuelnosti. Da li mi umjetnici možemo očekivati da se turistički koncept Budve potpuno promijeni zbog jednog umjetničkog festivala? Ne budimo naivni, u Crnoj Gori nikad. Ali koje to pozorište može da se obračuna sa svom tom jeftinom zabavom, odvratnih mirisa prženih krompira, grotesknih prizora mačo balkanoida i njihovih starleta koji se kao lutke samoizlažu u tom tužnom defileu na budvanskoj rivi? Samo teatar koji je podjednako agresivan kao i današnja Budva. Ali za to je potrebno doći do novih formi, hrabro, samouvjereno, naoružan kreativnošću… Nevidljivi teatar, kojim se bavim sa svojim glumcima je moguć način, jer njegova forma omogućava jednu opštu subverziju. Poenta je da se teatar mora podjednako brzo mijenjati kao i Budva. Ne, zapravo brže.
MONITOR: Prepoznati ste po slobodnoj misli, kritici današnjeg vremena, društva, vlasti… Smatrate li da je neophodno da danas umjetnici stvarajući kritikuju, budu glasniji, društveno angažovani?
MARUNOVIĆ: Jedino na umjetnicima ostaje ta odgovornost, jer kako vidimo, političari je sugurno neće preuzeti, a i dovoljno smo ih čekali. I ne samo umjetnici, već svi pojedinci koji imaju potrebu da reaguju. Umjetnost koja nije bitna nikome nije zanimljiva. Novo vrijeme zahtijeva nove forme, a nove forme će učiniti umjetnost ponovo bitnom. U Njujorku, Budvi, svugdje.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje
MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?
KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.
Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.
Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.
Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.
Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.
Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.
MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?
KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.
Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.
Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.
Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.
Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.
Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške
MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?
LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG) biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.
SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.
MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?
LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.
MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?
LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi
MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?
KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.
Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.
MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?
KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?