Povežite se sa nama

INTERVJU

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ: Titanski obračun

Objavljeno prije

na

Danilo-Marunovic

Predstava Crvena, u režiji Danila Marunovića, nedavno je premijerno izvedena u okviru 30. Grad teatra. Predstava je nastala po tekstu Džona Logana, rađena je u produkciji JU Grad teatar, a ujedno je i 71. premijera u tridesetogodišnjoj produkcionoj djelatnosti festivala. U predstavi igraju Branislav Lečić i Marko Grabež.

Danilo Marunović diplomirao je pozorišnu režiju na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Režirao je dokumentarne filmove Sad Song, Montenegrin Beauty, Evropa u mom gradu, Lud za tobom i Preludijum za snajper. U Crnogorskom narodnom pozorištu je radio komad Koza ili ko je Silvija?. Na domaćim i stranim pozorišnim festivalima razvija koncept „nevidljivog teatra”.

MONITOR: Radnja drame dešava se krajem pedesetih godina dvadesetog vijeka u Njujorku, u ateljeu poznatog slikara Marka Rotka. Kroz dijalog između slikara i njegovog mladog pomoćnika, ovaj komad postaje i kritika tadašnjeg svijeta, potrošačkog društva. Zašto sada ?
MARUNOVIĆ: Pregovori oko odabira komada sa upravom Grad teatra su trajali dugo, a svi moji predlozi su bili snažno kritički potentni u odnosu na trenutne crnogorske prilike, i naravno na Budvu kao skup ahetipskih simbola opšte profanizacije društva, odsustva estetskog promišljanja, banalizacije, jeftinog populizma. Crvena je u tom smislu, kada se uzme u obzir grčevita borba za opstanak Grad teatra, jedan titanski obračun sa tim fenomenom, u kome je umjetnost brutalno istjerana iz grada koji je cio trebao teatar.

MONITOR: Kulminacija drame ,,Crvena” je upravo kada slavni slikar pristaje da radi murale za njujorški restoran, koji je simbol buržoazije i snobizma. Koliko je ta priča bliska nama danas?
MARUNOVIĆ: Vjerujem da umjetnost mora biti popularna, da je to jedini put u kome ona može opstati kao bitna. Ukoliko se to ne dogodi, ona će ostati u zoni apsolutne pasivnosti u odnosu na svijet, a kao takva nije nikome zanimljiva. Novo vrijeme i novi čovjek od umjetnosti to zahtijevaju, u suprotnom će naravno nastaviti da Trokadero i Top Hill superiorno dominiraju nad Grad teatrom. Rotko je shvatio da njegovi murali u 4 Seasons neće ni na koji način predstavljati obračun sa snobizmom, svatio je da je izgubio bitku sa svijetom, da je njegovo vrijeme prošlo. Ali nova generacija umjetnika je sa pop-artom osvojila planet, učinila umjetnost opet bitnom i zanimljivom. Tako nešto mora da se dogodi danas, i u Crnoj Gori i u svijetu… Grad teatar mora naći način da opet osvoji taj grad. Onaj ko uspije u tome će započeti veliku stvar za naše društvo.

MONITOR: Dramski sukob nepretenciozno gradi dinamiku na suprotstavljenim stajalištima a tokom radnje drame, kao i svim vašim prethodnim projektima, birali ste muziku. Vrlo je efektno bilo korišćenje pjesme benda Radiohead.
MARUNOVIĆ: Muzika je jako važan segment svih mojih projekata. Što se Crvene tiče, nisam želio da upadnem u zamku dosljednosti epohe pedesetih godina u Americi, već sam preko izbora muzičkih tema namjeravao napraviti most komunikacije tog fenomena sa današnjim vremenom… Radiohead je bend koji je svoj identitet umjetničkog angažmana izgradio upravo kroz korpus tema koje nam i Crvena plasira. Osim toga, pjesme Redioheada su himne svih nas ,,luzera” , tranzicijskih gubitnika, kako savremena Crna Gora tretira ljude koji uspijevaju biti originalni, empatični, kreativni… Video rad koji je uradio crnogorski reditelj Nemanja Bečanović, u kombinaciji sa tom uznemirujućom i snažnom pjesmom Radioheada, zaista to finale predstave, dok veliki Mark Rotko jeca nad sopstvenim porazom, čini da ostavlja upečatljiv utisak…

MONITOR: Scenografiju je radio Dimitrije Popović, koji je i protagonista Vašeg dokumentarnog filma ,,Preludijum za snajper”. Kažite mi o vašoj saradnji – kako na filmu, tako i u predstavi.
MARUNOVIĆ: Dimitrije Popović je moja umjetnička srodna duša, njegova kritička optika mi je jako bliska, od njega sam mnogo naučio, i jako mi je drago što sam ga imao u timu kada je rad na Crvenoj u pitanju. Njegovo prisustvo je inspirisalo sve članove ekipe, dok je to minimalističko i tako tačno scenografsko rješenje dalo predstavi jednu zaokruženost. Ovo je dakle naš drugi zajednički projekat, nakon Preludijuma koji čeka svjetsku premjeru u Los Anđelesu krajem ove godine. Postoji jedan fenomen kada je on u pitanju, da se tolika generacijska razlika, koja je očigledna između nas dvojice sasvim gubi kada sarađujemo, ta svježina njegovih ideja je sasvim ovovremenska, mladalačka, kao da pripada nekom new wave pokretu. To je sjajno, i zato ćemo sigurno nastaviti da sarađujemo.

MONITOR: Grad teatar je nekad bio jedan od najuglednijih festivala u regionu. Predstave su igrane na Citadeli i cijeli grad je bio teatar. Danas, predstave se izvode u Bečićima, na sceni koja je daleko od one ideje koju je imao festival. Da li možemo upravo ovu predstavu shvatiti kao i Vaš svojevrsni doprinos u borbi festivala za opstanak umjetnosti u Budvi?
MARUNOVIĆ: U nekom širem smislu, to i jeste ideja ove predstave. Taj problem u Budvi, sa svim skandalima koji su se dešavali kad su glumci prekidali predstave zbog buke, čini da steknemo utisak da taj grad gubi bitku sam sa sobom. Ako je tako, ajde da to priznamo, pomirimo se sa tim, zaboravimo na 30 godina festivalske produkcije, i samouvjereno krenemo u dalji proces budvanizacije Budve. To bih više postovao kao menadžersku odluku, nego što bih se mirio sa ovim tužnim komromisima u kojima igramo predstave po šumama oko grada, na potpuno neadekvatnim scenama, na kojima, da stvar bude još bizarnija, ni tamo ne postoji tišina. Postoji i drugo stanovište, koje mi je takođe zanimljivo, a tiče se odgovornosti samog teatra, odnosno njegove politike, forme, koncepta i aktuelnosti. Da li mi umjetnici možemo očekivati da se turistički koncept Budve potpuno promijeni zbog jednog umjetničkog festivala? Ne budimo naivni, u Crnoj Gori nikad. Ali koje to pozorište može da se obračuna sa svom tom jeftinom zabavom, odvratnih mirisa prženih krompira, grotesknih prizora mačo balkanoida i njihovih starleta koji se kao lutke samoizlažu u tom tužnom defileu na budvanskoj rivi? Samo teatar koji je podjednako agresivan kao i današnja Budva. Ali za to je potrebno doći do novih formi, hrabro, samouvjereno, naoružan kreativnošću… Nevidljivi teatar, kojim se bavim sa svojim glumcima je moguć način, jer njegova forma omogućava jednu opštu subverziju. Poenta je da se teatar mora podjednako brzo mijenjati kao i Budva. Ne, zapravo brže.

MONITOR: Prepoznati ste po slobodnoj misli, kritici današnjeg vremena, društva, vlasti… Smatrate li da je neophodno da danas umjetnici stvarajući kritikuju, budu glasniji, društveno angažovani?
MARUNOVIĆ: Jedino na umjetnicima ostaje ta odgovornost, jer kako vidimo, političari je sugurno neće preuzeti, a i dovoljno smo ih čekali. I ne samo umjetnici, već svi pojedinci koji imaju potrebu da reaguju. Umjetnost koja nije bitna nikome nije zanimljiva. Novo vrijeme zahtijeva nove forme, a nove forme će učiniti umjetnost ponovo bitnom. U Njujorku, Budvi, svugdje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo