Povežite se sa nama

INTERVJU

DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ: Titanski obračun

Objavljeno prije

na

Predstava Crvena, u režiji Danila Marunovića, nedavno je premijerno izvedena u okviru 30. Grad teatra. Predstava je nastala po tekstu Džona Logana, rađena je u produkciji JU Grad teatar, a ujedno je i 71. premijera u tridesetogodišnjoj produkcionoj djelatnosti festivala. U predstavi igraju Branislav Lečić i Marko Grabež.

Danilo Marunović diplomirao je pozorišnu režiju na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti. Režirao je dokumentarne filmove Sad Song, Montenegrin Beauty, Evropa u mom gradu, Lud za tobom i Preludijum za snajper. U Crnogorskom narodnom pozorištu je radio komad Koza ili ko je Silvija?. Na domaćim i stranim pozorišnim festivalima razvija koncept „nevidljivog teatra”.

MONITOR: Radnja drame dešava se krajem pedesetih godina dvadesetog vijeka u Njujorku, u ateljeu poznatog slikara Marka Rotka. Kroz dijalog između slikara i njegovog mladog pomoćnika, ovaj komad postaje i kritika tadašnjeg svijeta, potrošačkog društva. Zašto sada ?
MARUNOVIĆ: Pregovori oko odabira komada sa upravom Grad teatra su trajali dugo, a svi moji predlozi su bili snažno kritički potentni u odnosu na trenutne crnogorske prilike, i naravno na Budvu kao skup ahetipskih simbola opšte profanizacije društva, odsustva estetskog promišljanja, banalizacije, jeftinog populizma. Crvena je u tom smislu, kada se uzme u obzir grčevita borba za opstanak Grad teatra, jedan titanski obračun sa tim fenomenom, u kome je umjetnost brutalno istjerana iz grada koji je cio trebao teatar.

MONITOR: Kulminacija drame ,,Crvena” je upravo kada slavni slikar pristaje da radi murale za njujorški restoran, koji je simbol buržoazije i snobizma. Koliko je ta priča bliska nama danas?
MARUNOVIĆ: Vjerujem da umjetnost mora biti popularna, da je to jedini put u kome ona može opstati kao bitna. Ukoliko se to ne dogodi, ona će ostati u zoni apsolutne pasivnosti u odnosu na svijet, a kao takva nije nikome zanimljiva. Novo vrijeme i novi čovjek od umjetnosti to zahtijevaju, u suprotnom će naravno nastaviti da Trokadero i Top Hill superiorno dominiraju nad Grad teatrom. Rotko je shvatio da njegovi murali u 4 Seasons neće ni na koji način predstavljati obračun sa snobizmom, svatio je da je izgubio bitku sa svijetom, da je njegovo vrijeme prošlo. Ali nova generacija umjetnika je sa pop-artom osvojila planet, učinila umjetnost opet bitnom i zanimljivom. Tako nešto mora da se dogodi danas, i u Crnoj Gori i u svijetu… Grad teatar mora naći način da opet osvoji taj grad. Onaj ko uspije u tome će započeti veliku stvar za naše društvo.

MONITOR: Dramski sukob nepretenciozno gradi dinamiku na suprotstavljenim stajalištima a tokom radnje drame, kao i svim vašim prethodnim projektima, birali ste muziku. Vrlo je efektno bilo korišćenje pjesme benda Radiohead.
MARUNOVIĆ: Muzika je jako važan segment svih mojih projekata. Što se Crvene tiče, nisam želio da upadnem u zamku dosljednosti epohe pedesetih godina u Americi, već sam preko izbora muzičkih tema namjeravao napraviti most komunikacije tog fenomena sa današnjim vremenom… Radiohead je bend koji je svoj identitet umjetničkog angažmana izgradio upravo kroz korpus tema koje nam i Crvena plasira. Osim toga, pjesme Redioheada su himne svih nas ,,luzera” , tranzicijskih gubitnika, kako savremena Crna Gora tretira ljude koji uspijevaju biti originalni, empatični, kreativni… Video rad koji je uradio crnogorski reditelj Nemanja Bečanović, u kombinaciji sa tom uznemirujućom i snažnom pjesmom Radioheada, zaista to finale predstave, dok veliki Mark Rotko jeca nad sopstvenim porazom, čini da ostavlja upečatljiv utisak…

MONITOR: Scenografiju je radio Dimitrije Popović, koji je i protagonista Vašeg dokumentarnog filma ,,Preludijum za snajper”. Kažite mi o vašoj saradnji – kako na filmu, tako i u predstavi.
MARUNOVIĆ: Dimitrije Popović je moja umjetnička srodna duša, njegova kritička optika mi je jako bliska, od njega sam mnogo naučio, i jako mi je drago što sam ga imao u timu kada je rad na Crvenoj u pitanju. Njegovo prisustvo je inspirisalo sve članove ekipe, dok je to minimalističko i tako tačno scenografsko rješenje dalo predstavi jednu zaokruženost. Ovo je dakle naš drugi zajednički projekat, nakon Preludijuma koji čeka svjetsku premjeru u Los Anđelesu krajem ove godine. Postoji jedan fenomen kada je on u pitanju, da se tolika generacijska razlika, koja je očigledna između nas dvojice sasvim gubi kada sarađujemo, ta svježina njegovih ideja je sasvim ovovremenska, mladalačka, kao da pripada nekom new wave pokretu. To je sjajno, i zato ćemo sigurno nastaviti da sarađujemo.

MONITOR: Grad teatar je nekad bio jedan od najuglednijih festivala u regionu. Predstave su igrane na Citadeli i cijeli grad je bio teatar. Danas, predstave se izvode u Bečićima, na sceni koja je daleko od one ideje koju je imao festival. Da li možemo upravo ovu predstavu shvatiti kao i Vaš svojevrsni doprinos u borbi festivala za opstanak umjetnosti u Budvi?
MARUNOVIĆ: U nekom širem smislu, to i jeste ideja ove predstave. Taj problem u Budvi, sa svim skandalima koji su se dešavali kad su glumci prekidali predstave zbog buke, čini da steknemo utisak da taj grad gubi bitku sam sa sobom. Ako je tako, ajde da to priznamo, pomirimo se sa tim, zaboravimo na 30 godina festivalske produkcije, i samouvjereno krenemo u dalji proces budvanizacije Budve. To bih više postovao kao menadžersku odluku, nego što bih se mirio sa ovim tužnim komromisima u kojima igramo predstave po šumama oko grada, na potpuno neadekvatnim scenama, na kojima, da stvar bude još bizarnija, ni tamo ne postoji tišina. Postoji i drugo stanovište, koje mi je takođe zanimljivo, a tiče se odgovornosti samog teatra, odnosno njegove politike, forme, koncepta i aktuelnosti. Da li mi umjetnici možemo očekivati da se turistički koncept Budve potpuno promijeni zbog jednog umjetničkog festivala? Ne budimo naivni, u Crnoj Gori nikad. Ali koje to pozorište može da se obračuna sa svom tom jeftinom zabavom, odvratnih mirisa prženih krompira, grotesknih prizora mačo balkanoida i njihovih starleta koji se kao lutke samoizlažu u tom tužnom defileu na budvanskoj rivi? Samo teatar koji je podjednako agresivan kao i današnja Budva. Ali za to je potrebno doći do novih formi, hrabro, samouvjereno, naoružan kreativnošću… Nevidljivi teatar, kojim se bavim sa svojim glumcima je moguć način, jer njegova forma omogućava jednu opštu subverziju. Poenta je da se teatar mora podjednako brzo mijenjati kao i Budva. Ne, zapravo brže.

MONITOR: Prepoznati ste po slobodnoj misli, kritici današnjeg vremena, društva, vlasti… Smatrate li da je neophodno da danas umjetnici stvarajući kritikuju, budu glasniji, društveno angažovani?
MARUNOVIĆ: Jedino na umjetnicima ostaje ta odgovornost, jer kako vidimo, političari je sugurno neće preuzeti, a i dovoljno smo ih čekali. I ne samo umjetnici, već svi pojedinci koji imaju potrebu da reaguju. Umjetnost koja nije bitna nikome nije zanimljiva. Novo vrijeme zahtijeva nove forme, a nove forme će učiniti umjetnost ponovo bitnom. U Njujorku, Budvi, svugdje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo