Povežite se sa nama

INTERVJU

TINA RAIČEVIĆ, ČLANICA BORDA DIREKTORA PLANTAŽA: Bastion partijskog zapošljavanja

Objavljeno prije

na

MONITOR: U bordu direktora Plantaža ste prema Sporazumu o fer izborima. Na prvi pogled nije lako uočiti kakve veze Plantaže imaju sa izbornim procesom. Imaju li?
RAIČEVIĆ: Kompanija Plantaže ima blizu 700 stalno zaposlenih radnika, a u sezoni ih ima i do dvije hiljade. Direktorica Plantaža Verica Maraš je vrlo aktivan DPS kadar i odbornica te partije u glavnom gradu. Ćlanovi rukovodstva Plantaža često u svojim javnim nastupima ističu da su ponosni na to što su ,,porodična firma”, a gotovo da ne postoji član menadžmenta koji nije zaposlio svoje najbliže rođake i prijatelje u kompaniji. Od početka godine do danas je preko 30 osoba dobilo stalno zaposlenje u firmi.

Nikad mi nije odgovoreno na koji način su ih zaposlili, po kojim oglasima, za koja mjesta i na osnovu kojih kvalifikacija. U saradnji sa insajderima saznala sam da su opet u pitanju djeca, rođaci ili prijatelji direktora ili rukovodilaca pojedinih sektora. Mislim da je to odgovor na pitanje, jer se može reći da su Plantaže svojevrstan bastion partijskog zapošljavanja u Podgorici.

MONITOR: Specijalno državno tužilaštvo nije našlo da postoji osnovana sumnja da je bilo ko u Plantažama počinio bilo koje krivično djelo iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva. Kako to komentarišete?
RAIČEVIĆ: Specijalno tužilaštvo je odlučivalo o krivičnim prijavama bivše finansijske direktorke Valerije Saveljić koja je tvrdila da su šefovi od nje tražili da potpiše polugodišnji izvještaj za 2015. godinu u kojem su prikrivena tri miliona gubitka. Specijalno tužilaštvo je ustanovilo da ta krivična prijava nije u njihovoj nadležnosti i preusmjerila je na Osnovno tužilaštvo. Sačekaćemo da vidimo šta će Osnovno tužilaštvo uraditi.

Vjerujem da su tvrdnje Valerije Saveljić istinite, jer mi je gđa Saveljić dala na uvid dokumente, gdje se vidi da na bilansima nema njenog potpisa, iako je u tom trenutku bila finansijska direktorica firme i osoba odgovorna za sastavljanje bilansa. Jasno je da su sačinjena dva bilansa stanja i uspjeha, da se oni razlikuju u preko tri miliona eura.

U dnevnim novinama Vijesti od 03. avgusta 2015. godine, objavljen je tekst Maraš pokušala friziranjem zaliha da smanji gubitak, u kojem član tadašnjeg Odbora direktora Ervin Spahić izjavljuje ,,tražili smo da se obavi drugi obračun”, što znači da nisu prihvatili frizirani rezultat sa minusom od 1,6 miliona eura. Na osnovu upozorenja Saveljićeve, zahtijevali su da izvršna direktorica dostavi na usvajanje jedini ispravan bilans koji je u tom trenutku pokazivao minus od pet miliona.

MONITOR: Kako, prema onome što ste uspjeli da saznate, zapravo posluju Plantaže?
RAIČEVIĆ: Teško je procijeniti prave motive ovako lošeg vođenja nekad najperspektivnije kompanije u zemlji. Moj utisak je da u Plantažama postoje dvije struje vladajuće partije koje imaju različite motive, podjednako loše i po firmu i po javni interes. Jedni se grčevito bore za kakav-takav opstanak kompanije, ali ne zbog iskrene želje da firma opet postane uspješna, nego iz ličnih, prvenstveno finansijskih interesa. Podsjetiću građane da je rukovodstvo Plantaža donedavno primalo plate od preko 10 hiljada eura mjesečno.

Motiv ovih drugih se vrti oko zemljišta Plantaža, naročito onog u Donjoj Gorici. Kako bi došli do tog zemljišta pokušavaju da dovedu firmu do onog nivoa kada će je za neku beznačajnu svotu prodati ,,nepoznatom” investitoru, koji će je onda dobro unovčiti. Nažalost, nije nam stran ni takav scenario. Vjerujem da će vrlo brzo uslijediti rasplet ove situacije.

MONITOR: Kako?
RAIČEVIĆ: Moj utisak je da će rasplet biti u korist drugog lobija. Mislim da su moćniji i bliži centru odlučivanja. Sve ovo bi se, naravno, moglo i nadam se da hoće, spriječiti, ukoliko građani 16. oktobra odluče da svoje povjerenje daju opoziciji.

MONITOR: Bili ste protiv nacrta kolektivnog ugovora u Plantažama zbog previsokih otpremnina. Šta je bilo sporno?
RAIČEVIĆ: Uvijek ću podržati svako rješenje koje štiti prava radnika. Na prvoj sjednici kada se razgovaralo o kolektivnom ugovoru, postavila sam pitanje da li imaju procjenu o tome koliko bi takav ugovor koštao kompaniju. Nisam dobila odgovor. Prosto mi je bilo nevjerovatno da menadžment tako lako obećava radnicima rješenja koja nijesu bazirana na realnim osnovama, dok im istovremeno ne uplaćuje poreze i doprinose. Mislim da je Crna Gora sita štrajkova radnika kojima nisu isplaćene otpremnine.

MONITOR:Tvrdili ste da firma ne uplaćuje poreze i doprinose za zaposlene? Koliko to traje i je li se nešto promijenilo.
RAIČEVIĆ:To su podaci koje je javno saopštio ministar finansija Raško Konjević. Danas sam saznala da je sa Plantažama dogovoren reprogram duga, te da su uplatili prvu ratu.

MONITOR: Na drugoj strani, članovi Odbora direktora primali su visoke bonuse.
RAIČEVIĆ: Prema podacima koje sam saopštila javnosti za osam članova odbora direktora iz dobiti Plantaža za 2008, 2009, i 2010. godinu, po završnim računima, obračunato je ukupno 911,799 hiljada eura, od čega su im, počev od 2009. zaključno sa 2012. godinom, isplaćene preko 703 hiljade, dok je ostalo neisplaćeno 208,7 hiljada eura. Ta sredstva su članovima odbora direktora isplaćena preko blagajne, odnosno na ruke, čime je država dodatno zakinuta za porez koji je trebalo da naplati za isplatu tih sredstava. Nadležne institucije treba da odgovore na pitanja – ko je u ovom slučaju oštetio budžet države i da li će taj neko snositi odgovornost, kako za štetu koja je nanijeta državi, tako i za kršenje zakona.

MONITOR: Koliki se iznosi troše na donacije i sponzorstva?
RAIČEVIĆ: Na sjednici borda direktora uoči mog dolaska kao kontrolora iz redova opozicije donijeta je odluka da se donacije i sponzorstva ograniče na 150 hiljada za 2016. godinu. Do sada je, prema dokumentaciji koja mi je dostavljena, na sponzorstva i donacije otišlo 70 hiljada eura. Nijesam dobila odgovor na pitanje da li postoje definisani kriterijumi i Pravilnik na osnovu kojih se donose odluke o sponzorstvima i donacijama. Za sada je očigledno da karakter tih donacija nije ni u kakvoj vezi sa djelatnošću same kompanije.

MONITOR: Koliko pravnika radi u firmi, a koliko je advokata angažovano da zastupa Plantaže?
RAIČEVIĆ: U Plantažama, prema dokumentaciji koja mi je dostavljena, radi 11 pravnika. Pored njih Plantaže plaćaju čak sedam advokatskih kancelarija za usluge zastupanja u pravnim sporovima. Samo u prva četiri mjeseca 2016. tim kancelarijama je plaćeno ukupno 18.303 eura, bez prethodno objavljenog tendera za nabavku ovih usluga. Iako se pravdaju time da su Ugovori sa advokatskim kancelarijama potpisivani u periodu kada Plantaže nisu bile obveznik Zakona o javnim nabavkama, opet mi nijesu odgovorili po kojim kriterijumima i na osnovu kojeg pravilnika su ih birali. Dok sam čitala te ugovore zapanjila me je činjenica da Plantažama, pored tolikih pravnika, advokatske kancelarije pišu čak i ugovore o radu, prestanku radnog odnosa, rješenja o godišnjim ugovorima, sistematizaciju radnih mjesta, pravilnike o disciplinskom postupku, itd.

MONITOR: Kako su Vas dočekali u firmi? Dobijate li podatke koje tražite, postoji li mehanizam pomoću kojeg možete da provjerite da li je ono što su Vam predočili tačno?
RAIČEVIĆ: Prvi utisak mi je bio da su veoma korektni. Taj korektan odnos, kako se kasnije ispostavilo, je bio samo fasada, jer čim sam počela da tražim dokumentaciju, pojavile su se opstrukcije. Od odgađanja termina kada će mi je dostaviti, do postavljanja pitanja da li imam pravo da tražim određene informacije. Posebno im je zasmetao zahtjev za platnim spiskom zaposlenih, sa i bez varijabila. Umjesto te informacije dostavili su mi pravilnik prema kojem se plata zaposlenih tretira poslovnom tajnom. Iako sam insistirala, nikad mi nisu dostavili ni bruto bilans koji sam tražila uoči usvajanja polugodišnjeg finasijskog izvještaja. I za to tvrde da je poslovna tajna.

MONITOR: Je li neizvjesnost oko toga hoćete li, kao predstavnica Demosa, otići ili ostati, na poslu predviđenom političkim sporazumom, uticala na Vaš rad?
RAIČEVIĆ: Na moj nije, jer sam neprestano u komunikaciji sa radnicima koji žele da se otkriju zloupotrebe u Plantažama, ali na upravu firme vjerovatno jeste budući da ignorišu zahtjeve koje sam im uputila.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo