Aleksej Kuznjecov, predsjednik odbora direktora KAP-a prihvatio je poziv skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije i učestvovaće na njenoj sjednici početkom naredne nedjelje. ,,Imam osjećaj da opozicija nema predstavu šta se dešavalo i kakva je situacija sada u KAP–u”, kaže Kuznjecov, ,,Zbog toga bih volio da gostujem u parlamentu i odgovorim na sva pitanja”. Koji dan ranije, takođe u parlamentu, održaće se konstitutivna sjednica Anketnog odbora za prikupljanje informacija o korupciji u privatizaciji Crnogorskog Telekoma. Najavljuje se da bi u okviru te istrage mogao biti ispitan i Milo Đukanović. Kao nekadašnji predsjednik, premijer, predsjednik Savjeta za privatizaciju, šef partije, biznismen, bankar, brat od sestre… Od njega nije stigla poruka kako bi i on volio ,,da gostuje u parlamentu i odgovori na sva pitanja…”.
Đukanović se u javnosti nije oglašavao od kako se afera Telekom iz SAD preselila u Crnu Goru. Možda i on na aferu gleda kao Vujica Lazovića, pa ne želi da odgovara na optužbe kako ne bi vršio pritisak na pravosuđe.
Predsjednik Parlamenta je ignorisao pismo prvog čovjeka KAP-a koji ga je zamolio da mu omogući da poslanicama objasni poziciju ,,ruske strane” u problemu teškom od 150 do 360 miliona eura (zavisi koje sve dugove, subvencije i garancije uključite u računicu). Čudo da Krivokapića na više fleksibilnosti nije motivisala makar činjenica da je Skupština nedavno potvrdila Vladinu odluku da preuzme i plati KAP-ov dug od 22 miliona eura prema Dojče banci. Podsjetimo se, Skupština je zadužila Vladu da raskine partnerstvo sa Olegom Deripaskom i njegovim skrivenim partnerima, preuzme upravljanje KAP-om i obezbijedi nezavisnu reviziju poslovanja Kombinata od njegove privatizacije 2005. godine. Nakon svega toga, predsjednik Parlamenta se ponaša kao neko kome nije satlo do istine o poslovanju nekada najveće kompanije u Crnoj Gori.
Ni Vlada ne žuri da izvrši obaveze. Umjesto da povrati izgubljeni (vlasnički) suverenitet u Kombinatu u kome je država – preuzimanjem tuđih dugova – postala pojedinačno najveći vlasnik bez upravljačkih prava, kabinet Igora Lukšića odriče se kontrole nad još jednim privrednim sistemom. Riječ je o Elektroprivredi Crne Gore. Bord EPCG, u kome predstavnici države imaju većinu, ovlastio je menadžment – u kome dominiraju predstavnici italijanske A2A – da samostalno odlučuje o daljem poslovanju sa KAP-om.
Tako imamo sljedeću poziciju: država je najveći vlasnik KAP-a, ali ne upravlja njim. To rade menadžeri Deripaskinog CEAC-a, dok država samo oprašta ili plaća njihove dugove. KAP za potrošenu struju Elektroprivredi duguje oko 30 miliona eura. Umjesto da se pozabavi rješavanjem tog problema, Vlada vruć krompir prebacuje u ruke italijanskog partnera. Ta je odluka sporna iz makar dva razloga. Menadžeri A2A nijesu dužni da brinu o tome što egzistencija blizu 1.500 porodica zavisi od rada rudarsko-metalurškog sistema (još uvijek postojećeg, iako su Rusi skoro uništili više od polovine nekadašnjeg repro lanca – Rudnike boksita, Glinicu, Anode, Kovačnicu, Preradu… ) Jednako važno: Lukšić i njegovi saradnici odlučili su da odnose između KAP- a i EPCG rješava A2A. A Italijani nijesu u stanju da ispune ni vlastite obaveze iz kupoprodajnog ugovora. Govorimo o obećanjima na osnovu kojih je A2A ušla u EPCG iako su za kupovinu njenih akcija ponudili 100 miliona manje od konkurencije.
CEAC – Vlada – A2A, eto ljubavnog trougla u kome svako sa svakim posluje, i svako svakoga vara. I svi nas – lažu.
Vlada je odlučila da požuri tamo gdje joj je proklamovana hitnost omogućila da zaobiđe pravila. Pomenuti ,,nezavisni” revizor koji će prekontrolisati poslovanje Kombinata angažovan je bez obaveznog javnog nadmetanja. I – kako neočekivana slučajnost – ispostavilo se da je Vlada za utvrđivanje istine o novčanim tokovima između KAP-a, CEAC-a i niza sa njima povezanih kompanija, angažovala firmu čija je direktorka Danijela Dimovska, godinama poslovno sarađivala sa vlasnicima Kombinata. Konačno, ni 35 hiljada eura, koliko je Vlada namijenila za posao revizije ,,u ovoj fazi”, ne garantuju rezultat. Naprotiv.
Sve u svemu: priča oko KAP-a sve više podsjeća na ono što se godinu dešavalo sa nikšićkom Željezarom. I tu se nešto mora presjeći u najskorije vrijeme. Miodrag Daka Davidović, vlasnik kompanije Neksan, je prošle nedjelje postavio ultimatum: ili će Vlada omogućiti da se Željezara strujom snabdijeve uz sve privilegije koje ima KAP, ili će on 15. marta izaći iz posla. Odgovor čekamo.
Država je prije 12 mjeseci platila 30-ak miliona eura umjesto vlasnika Željezare kompanije MNSS. Pošto su od nas uzeli taj novac i proslijedili ga u Švajcarsku, ministar ekonomije Vladimir Kavarić nas je dodatno obradovao tvrdnjom da su Holanđani (koji su prije toga bili Englezi) dobijeni novac “samo dijelom iskoristili za razvojni potencijal fabrike”. Potom je u Željezari uveden stečaj, a koji mjesec kasnije proglašen je i bankrot.
Vlada je dosljedna – preduzeće koje nas je, od dolaska DPS-a na vlast, koštalo makar 200 miliona eura (prema računici Vojina Đukanovića, nekadašnjeg direktora Željezare i ministra) prepušteno je na milost i nemilost stečajnom upravniku i Neksanu.
Da zasuče rukave i prihvati se posla od koga, navodno, zavisi sudbina Nikšića – to nikome u Vladi Crne Gore nije padalo na pamet. Mnogo im se više svidjela ideja da posao provjere nekom od provjerenih kadrova, pomažući mu nizom javnih i tajnih privilegija.
Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji su prošlog proljeća potpisali Davidović i stečajni upravnik Veselin Perišić, predviđa Vladinu saglasnost da se na plate zaposlenih ne obračunavaju porezi i doprinosi; da Vlada Neksanu ustupi potraživanje od 1,25 miliona eura za isplatu zarada; da se u Željezari ne zaračunava amortizacija… Ujedno je, samo na ime socijalnog programa i otpremnina iz državnog budžeta potrošeno 20 miliona eura. Da li se taj novac mogao upotrijebiti tako da i zapošljenima i državi bude bolje?
Nakon niza pravosudnih zamki i smicalica, radnici Željezare, kojima kompanija duguje više od šest miliona eura, izgubili su svoje mjesto u odboru povjerilaca. Tu će ih, po svoj prilici zamijeniti – Miodrag Davidović. Sud je odlučio da Neksanu prizna osam miliona navodnih potraživanja od Željezare iako ne postoji ni jedan dokument koji bi potvrdio njihovu osnovanost.
Priča je neobična: Neksan je 2009. godine došao u posjed deponije Halda. Davidović je izračunao da je za četiri godine na njegovoj deponiji Željezara izručila oko 140 hiljada tona otpada. To je pomnožio sa 60 (eura po toni) i dobio iznos potraživanja. MNSS četiri godine nije odgovarala na dopise Neksana da se riješi pitanje naknada za odlaganje fabričkog otpada, tvrdili su iz te kompanije. Međutim, bivši direktor Željezare Daniel Brol priča drugu priču: ,,Neksan nikada nije spomenuo da želi da naplati Željezari za ovaj aranžman i nikada u ovom kontekstu nije dostavio bilo kakve fakture. Umjesto toga, Neksan je zaradio milione izvlačeći čelik i legure iz deponovanog ostatka proizvodnje”, kazao je Brol. Dok je to još bilo važno.
Sada, čekamo 15. mart da vidimo da li Davidović ide ili ostaje. U obrazloženju ultimatuma upućenog Vladi on kaže: ,,Za ovakvu inicijativu postoje neoborivi argumenti jer je Željezara u stečaju sa nerentabilnom proizvodnjom, starim postrojenjima i nefunkcionalnom opremom, tako da je sama ta okolnost poseban uslov za subvencije”. Negdje drugo, to bi bili neoborivi argumenti da se Željezara momentalno zatvori, ,,crne tačke” saniraju, a radnicima pomogne da nađu neki pošten i koristan posao.
Ali, u Crnoj Gori ništa nije nemoguće.
Stečajni sudija Privrednog suda u Podgorici Miodrag Anđelić odlučio je da poništi vlastitu odluku, desetak dana staru, o pokretanja stečajnog postupka u kompaniji Vektra Montenegro. Novo ročište Anđelić je zakazao za 20 mart. Sve to možda i ne bi bilo toliko neobično da mađarska OTP banka nije, zbog nagomilanih dugova, zahtijevala uvođenje stečaja u poslovnu imperiju Dragana Brkovića još u novembru prošle godine. Prije četiri mjeseca, dakle. Prema propisima Privredni sud bi se o zahtjevu za uvođenje stečaja morao izjasniti u roku jedva nešto dužem od mjesec dana.
Pa šta onda, reći će neko? I argumentovati: Nije li Dragan Brković kum od šefa? Nije li Privredni sud u Podgorici mjesto iz koga lopovi nekažnjeno nose dokumenta, gdje se, u skladu sa stečajnim postupkom, na licitacijama prodaju preduzeća u kojima prethodno nije uveden stečaj (Ski centar Bjelasica), gdje nepostojeća bića osnivaju i gase preduzeća koja posluju čak i sa Vladom Crne Gore (slučaj Juba i Edina Efovića). Zašto onda i Vektra Montenegro ne bi mogla dobiti pripadajući dio privilegija za koje su se njeni menadžeri i vlasnici srčano borili.
A makar onoliko koliko pripada, recimo, Veselinu Baroviću. Vlada je, nedavno, odložila izjašnjavanje o predlogu da Solana Bajo Sekulić dobije pravo svojine na zemljište kojim, za sada, može samo upravljati. Stvar je u sljedećem: kad do kraja upropasti kompaniju koja iz mora vadi so, Veselin Barović bi morao državi vratiti zemljište kojim raspolaže ova kompanija. Riječ je 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže koji su, u međuvremenu, preimenovani iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Pa ih Barović pokušava prodati za nekih trista miliona eura. Dobio ih je, sjetimo se, za 800 hiljada, nakon što su propala nekolika pokušaja Mila Đukanovića i Veselina Vukotića da mu Solanu – kroz Savjet za privatizaciju – dodijele bez centa, kroz trampu za akcije HTP Fjord (tada u stečaju). Zakon nije na strani Barovića, ali mladi i pametni momci iz Vlade već su pokazali (Prva banka, FEP, A2A, Aman i Restis) da to za njih nije nepremostiva prepreka.
Neće biti ni posjeta Alekseja Kuznjecova u parlamentu. Što god on rekao. Da dolazi Sergej Šojgu – e to bi već bila druga priča. Milan Roćen zna zašto.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
SUSRETI4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
FOKUS4 sedmice