Apelacioni sud je oborio prvostepenu oslobađajuću presudu za ratni zločin devetorici policijskih funkcionera i službenika koju je 29. marta 2011. izreklo Specijalno vijeće Više suda, predsjedavala sutkinja Milenka Žižić. Odluka o tome je nezvanično objavljena 7. marta, slijedi pismeno obrazloženje. Predmet će biti vraćen Višem sudu, suđenje će se ponoviti. Postupak u slučaju deportacija jedan je od najkontroverznijih u crnogorskom pravosuđu. Ima daleko veće reperkusije nego što bi mogla biti pojedinačna ili zajednička odgovornost optuženih funkcionera i službenika Vlade Mila Đukanovića iz maja 1992. godine: Boška Bojovića (načelnika Udbe – Službe državne bezbjednosti Crne Gore, pomoćnika ministra), Milisava Markovića (načelnika Službe javne bezbjednosti, pomoćnika ministra), Milorada Ivanovića (načelnika CB Herceg Novi), Branka Bujića (načelnika CB Bar), Radoja Radunovića (načelnika Udbe za Herceg Novi, Kotor i Tivat), Sretena Glendže (načelnika OB Ulcinj), Božidara Stojovića (načelnika Udbe za Ulcinj), Milorada Šljivančanina (komandira Stanice milicije u Herceg Novom), Duška Bakrača (inspektora Udbe u Herceg Novom).

Sutkinja Milenka Žižić je u presudi svu krivicu svalila na Pavla Bulatovića, ministra unutrašnjih poslova u dvije crnogorske vlade (1989-1992), ubijenog u atentatu 2000. godine, ali ta krivica čak ni za pokojnika nije definisana kao djelo ratnog zločina.

Prema njenom obrazloženju, optuženi su „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Ta naredba nije pronađena, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je postojala.

Žižićeva je presudu temeljila na reviziji i falsifikovanju inače lako provjerljivih činjenica o deportacijama; u tome su joj nesebičan doprinos dali: postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, koja linijom subordinacije slijedi naloge šefice, specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović a ona Ranke Čarapić, vrhovne državne tužiteljke.

U obrazloženju presude tvrdila je sutkinja Žižić da u vrijeme deportacija na teritoriji Crne Gore (u sastavu ondašnje SRJ), nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje. To je njena laž broj jedan: stanje neposredne ratne opasnosti proglasilo je Predsjedništvo SFRJ na svojoj 143. sjednici 1. oktobra 1991, odnosilo se i na Crnu Goru; odluku je potpisao Branko Kostić i bilo je na snazi sve do fiktivnog ukidanja 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ. Prema dokazu u predmetu deportacija, koji je zaveden kao Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj, najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. crnogorska policija počela hapšenja izbjeglica iz BiH.

Laž broj dva: sutkinja Žižić je napisala da „u konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”. Prevedeno – crnogorska policija nije bila sastavni dio oružanih snaga SRJ.

U njenoj presudi piše „…da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

S tim u vezi citirala je brojne za utvrđivanje činjeničnog stanja besmislene pravne norme, ali je „zaboravila” najmjerodavnije, na primjer: Zakon o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (ZOO), koji je maja 1992. bio na snazi. ZOO je utvrđivao ulogu, namjenu i zadatke tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani” (čl.109).

Da li je to bilo mrtvo slovo na papiru? Ne. Upravo na osnovu ZOO-a (čl. 124. st. 2) Momir Bulatović, koji je svjedočio pred Milenkom Žižić u deportacijama, 1. oktobra 1991. izdao je Naređenje o mobilisanju jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske. Zapovjednik te ratne jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković. Faksimil Naređenja je objavljen u javnosti, kao dokaz ga je prihvatio i Haški sud, itd.

Vjerovatno najdrastičniji primjer falsifikovanja ili neznanja demonstrirala je sutkinja Milenka Žižić, skupa sa postupajućom tužiteljkom Lidijom Vukčević, tvrdnjom u presudi, na bazi u posljednji čas izmijenjene optužnice, kako rat u BiH maja 1992. nije bio „međunarodni oružani sukob”.

To je laž broj tri: u svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je promijenila optužnicu, tvrdeći da su deportacije izvršene u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”, što je sutkinja Žižić prihvatila, presuđujući da „optuženi pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, te se „njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Kako se sukob u BiH u maju 1992. definiše u međunarodnom pravu, obavezujućem i za crnogorsko pravosuđe? Na primjer, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) su dio međunarodnog prava. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; upravo zbog nepoštovanja ovih zahtjeva Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo ekonomske sankcije za SRJ.

Narečeni svjedok, Momir Bulatović, odstupajući od nekih „pravila ćutanja”, priložio je u jesen 2010. pismene dokaze o učešću zvanične Crne Gore u ratu u BiH. Radi se o prvoklasnim izvorima iz crnogorske državne administracije, dotad nepoznatim široj javnosti: u njima stoji da su i jedinice TO Crne Gore, koje je mobilisala i finansirala Vlada Mila Đukanovića, bile, zaključno sa 27. majem 1992, angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu.

Žižićeva je dokaze i iskaz Momira Bulatovića – koji je, nota bene, bio planiran za glavnog svjedoka odbrane Slobodana Miloševića – u presudi diskvalifikovala pozivajući se na ekstremne ludorije, tipa da su „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i nekakvom „deklaracijom” od 27. aprila 1992, sa „svečane sjednice” proglašenja SRJ, pa s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Uostalom, šta o karakteru rata u BiH maja 1992. kaže Republika Srbija – pravni sukcesor SRJ. Vlada Srbije je jula 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila, poslala sudu u Velikoj Britaniji službeni dopis u kojem obrazlaže osnov za izručenje: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

No, verzija Milenke Žižić i njenog vijeća, suma summarum, glasi: naredbu za deportacije izdao je ministar Pavle Bulatović, ona je, doduše, nezakonita, ali njegovi potčinjeni postupajući po njoj nijesu izvršili ratni zločin, jer Crna Gora, sastavni dio SRJ, nije bila učesnik rata u BiH – rekao im Srđa Božović, naime, nije bilo nikakvog stanja neposredne ratne opasnosti, niti su optuženi pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih snaga.

Sada će Žižićeva opet suditi u istoj stvari! U ponovljenom postupku za deportacije će biti predsjednica Specijalnog vijeća Višeg suda.

Stan i šefica

Sutkinja Milenka Žižić je, nakon preuzimanja deportacija na postupanje, prijedlogom pretpostavljene Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, 7. oktobra 2009. dobila službeni stan na korišćenje u Podgorici od Vlade Mila Đukanovića – koji je formalno i faktički bio maja 1992. nadređeni i ministru policije i svim pripadnicima MUP-a, pa je u svojstvu svjedoka saslušavan juna 2008. u istražnom postupku, ali nije (još) optužen.

Vrijedi ponoviti po ko zna koji put: Medenica, kao vrhovna državna tužiteljka, branila je Vladu Crne Gore (državu) u parnicama koje su pokrenule porodice žrtava deportovanih, tako što je osporavala uzročno-posljedičnu vezu između hapšenja i izručenja izbjeglica maja 1992. od strane crnogorske policije i njihovih ubistava.

Milić i ratni zločini

Član tročlanog Specijalnog vijeća u predmetu deportacija, koje je 29. marta 2011. donijelo oslobađajuću presudu za bivše policajce, bio je Milić Međedović, redovni sudija Apelacionog suda. Njega je na „ispomoć” Višem sudu u Podgorici, konkretno Milenki Žižić, prethodno poslala Vesna Medenica.

Svega dva dana nakon izricanja presude u deportacijama, 31. marta 2011, Medeničin Sudski savjet je sa svoje 5. sjednice objavio da ukida odluku o upućivanju na „ispomoć” i Međedovića, jer je „postignuta ažurnost u Višem sudu u Podgorici”.

Sudija Međedović je kao predsjedavajući Krivičnog vijeća podgoričkog Višeg suda 1993. sudio Janku Janjiću, Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču, Zoranu Simoviću i Vidoju Golubiću, svi iz BiH, pripadnicima srpskih oružanih bandi. Oni su optuženi da su 6. jula 1992. nadomak Plužina ubili porodicu Klepuh, izbjeglice iz Foče, supružnike Hasana i Feridu i njihovu kćerku Senu. U istrazi je utvrđeno da su Hasana ubili hicem ispaljenim u potiljak, a majku i kćerku žive gurnuli u provaliju duboku oko stotinu metara.

Samo jedan od optuženih je bio dostupan i njega je Međedović osudio na osam mjeseci zatvora – zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok su četvorica drugih u bjekstvu osuđeni na po 20 godina. No, iako je optužnica kvalifikovala krivično djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Međedović ih je osudio za zločin iz koristoljublja.

Kako onda, tako i u slučaju deportacija, negirao je Milić Međedović da se ratni zločin mogao odigrati u Crnoj Gori. Obrazlažući presudu za ubistvo porodice Klepuh, Međedović je saopštio:

„Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SRJ nije bilo”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari