Povežite se sa nama

MONITORING

Tragedija u sudskoj farsi

Objavljeno prije

na

momilo

Apelacioni sud je oborio prvostepenu oslobađajuću presudu za ratni zločin devetorici policijskih funkcionera i službenika koju je 29. marta 2011. izreklo Specijalno vijeće Više suda, predsjedavala sutkinja Milenka Žižić. Odluka o tome je nezvanično objavljena 7. marta, slijedi pismeno obrazloženje. Predmet će biti vraćen Višem sudu, suđenje će se ponoviti. Postupak u slučaju deportacija jedan je od najkontroverznijih u crnogorskom pravosuđu. Ima daleko veće reperkusije nego što bi mogla biti pojedinačna ili zajednička odgovornost optuženih funkcionera i službenika Vlade Mila Đukanovića iz maja 1992. godine: Boška Bojovića (načelnika Udbe – Službe državne bezbjednosti Crne Gore, pomoćnika ministra), Milisava Markovića (načelnika Službe javne bezbjednosti, pomoćnika ministra), Milorada Ivanovića (načelnika CB Herceg Novi), Branka Bujića (načelnika CB Bar), Radoja Radunovića (načelnika Udbe za Herceg Novi, Kotor i Tivat), Sretena Glendže (načelnika OB Ulcinj), Božidara Stojovića (načelnika Udbe za Ulcinj), Milorada Šljivančanina (komandira Stanice milicije u Herceg Novom), Duška Bakrača (inspektora Udbe u Herceg Novom).

Sutkinja Milenka Žižić je u presudi svu krivicu svalila na Pavla Bulatovića, ministra unutrašnjih poslova u dvije crnogorske vlade (1989-1992), ubijenog u atentatu 2000. godine, ali ta krivica čak ni za pokojnika nije definisana kao djelo ratnog zločina.

Prema njenom obrazloženju, optuženi su „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Ta naredba nije pronađena, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je postojala.

Žižićeva je presudu temeljila na reviziji i falsifikovanju inače lako provjerljivih činjenica o deportacijama; u tome su joj nesebičan doprinos dali: postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, koja linijom subordinacije slijedi naloge šefice, specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović a ona Ranke Čarapić, vrhovne državne tužiteljke.

U obrazloženju presude tvrdila je sutkinja Žižić da u vrijeme deportacija na teritoriji Crne Gore (u sastavu ondašnje SRJ), nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje. To je njena laž broj jedan: stanje neposredne ratne opasnosti proglasilo je Predsjedništvo SFRJ na svojoj 143. sjednici 1. oktobra 1991, odnosilo se i na Crnu Goru; odluku je potpisao Branko Kostić i bilo je na snazi sve do fiktivnog ukidanja 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ. Prema dokazu u predmetu deportacija, koji je zaveden kao Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj, najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. crnogorska policija počela hapšenja izbjeglica iz BiH.

Laž broj dva: sutkinja Žižić je napisala da „u konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”. Prevedeno – crnogorska policija nije bila sastavni dio oružanih snaga SRJ.

U njenoj presudi piše „…da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

S tim u vezi citirala je brojne za utvrđivanje činjeničnog stanja besmislene pravne norme, ali je „zaboravila” najmjerodavnije, na primjer: Zakon o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (ZOO), koji je maja 1992. bio na snazi. ZOO je utvrđivao ulogu, namjenu i zadatke tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani” (čl.109).

Da li je to bilo mrtvo slovo na papiru? Ne. Upravo na osnovu ZOO-a (čl. 124. st. 2) Momir Bulatović, koji je svjedočio pred Milenkom Žižić u deportacijama, 1. oktobra 1991. izdao je Naređenje o mobilisanju jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske. Zapovjednik te ratne jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković. Faksimil Naređenja je objavljen u javnosti, kao dokaz ga je prihvatio i Haški sud, itd.

Vjerovatno najdrastičniji primjer falsifikovanja ili neznanja demonstrirala je sutkinja Milenka Žižić, skupa sa postupajućom tužiteljkom Lidijom Vukčević, tvrdnjom u presudi, na bazi u posljednji čas izmijenjene optužnice, kako rat u BiH maja 1992. nije bio „međunarodni oružani sukob”.

To je laž broj tri: u svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je promijenila optužnicu, tvrdeći da su deportacije izvršene u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”, što je sutkinja Žižić prihvatila, presuđujući da „optuženi pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, te se „njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Kako se sukob u BiH u maju 1992. definiše u međunarodnom pravu, obavezujućem i za crnogorsko pravosuđe? Na primjer, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) su dio međunarodnog prava. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; upravo zbog nepoštovanja ovih zahtjeva Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo ekonomske sankcije za SRJ.

Narečeni svjedok, Momir Bulatović, odstupajući od nekih „pravila ćutanja”, priložio je u jesen 2010. pismene dokaze o učešću zvanične Crne Gore u ratu u BiH. Radi se o prvoklasnim izvorima iz crnogorske državne administracije, dotad nepoznatim široj javnosti: u njima stoji da su i jedinice TO Crne Gore, koje je mobilisala i finansirala Vlada Mila Đukanovića, bile, zaključno sa 27. majem 1992, angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu.

Žižićeva je dokaze i iskaz Momira Bulatovića – koji je, nota bene, bio planiran za glavnog svjedoka odbrane Slobodana Miloševića – u presudi diskvalifikovala pozivajući se na ekstremne ludorije, tipa da su „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i nekakvom „deklaracijom” od 27. aprila 1992, sa „svečane sjednice” proglašenja SRJ, pa s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Uostalom, šta o karakteru rata u BiH maja 1992. kaže Republika Srbija – pravni sukcesor SRJ. Vlada Srbije je jula 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila, poslala sudu u Velikoj Britaniji službeni dopis u kojem obrazlaže osnov za izručenje: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

No, verzija Milenke Žižić i njenog vijeća, suma summarum, glasi: naredbu za deportacije izdao je ministar Pavle Bulatović, ona je, doduše, nezakonita, ali njegovi potčinjeni postupajući po njoj nijesu izvršili ratni zločin, jer Crna Gora, sastavni dio SRJ, nije bila učesnik rata u BiH – rekao im Srđa Božović, naime, nije bilo nikakvog stanja neposredne ratne opasnosti, niti su optuženi pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih snaga.

Sada će Žižićeva opet suditi u istoj stvari! U ponovljenom postupku za deportacije će biti predsjednica Specijalnog vijeća Višeg suda.

Stan i šefica

Sutkinja Milenka Žižić je, nakon preuzimanja deportacija na postupanje, prijedlogom pretpostavljene Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, 7. oktobra 2009. dobila službeni stan na korišćenje u Podgorici od Vlade Mila Đukanovića – koji je formalno i faktički bio maja 1992. nadređeni i ministru policije i svim pripadnicima MUP-a, pa je u svojstvu svjedoka saslušavan juna 2008. u istražnom postupku, ali nije (još) optužen.

Vrijedi ponoviti po ko zna koji put: Medenica, kao vrhovna državna tužiteljka, branila je Vladu Crne Gore (državu) u parnicama koje su pokrenule porodice žrtava deportovanih, tako što je osporavala uzročno-posljedičnu vezu između hapšenja i izručenja izbjeglica maja 1992. od strane crnogorske policije i njihovih ubistava.

Milić i ratni zločini

Član tročlanog Specijalnog vijeća u predmetu deportacija, koje je 29. marta 2011. donijelo oslobađajuću presudu za bivše policajce, bio je Milić Međedović, redovni sudija Apelacionog suda. Njega je na „ispomoć” Višem sudu u Podgorici, konkretno Milenki Žižić, prethodno poslala Vesna Medenica.

Svega dva dana nakon izricanja presude u deportacijama, 31. marta 2011, Medeničin Sudski savjet je sa svoje 5. sjednice objavio da ukida odluku o upućivanju na „ispomoć” i Međedovića, jer je „postignuta ažurnost u Višem sudu u Podgorici”.

Sudija Međedović je kao predsjedavajući Krivičnog vijeća podgoričkog Višeg suda 1993. sudio Janku Janjiću, Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču, Zoranu Simoviću i Vidoju Golubiću, svi iz BiH, pripadnicima srpskih oružanih bandi. Oni su optuženi da su 6. jula 1992. nadomak Plužina ubili porodicu Klepuh, izbjeglice iz Foče, supružnike Hasana i Feridu i njihovu kćerku Senu. U istrazi je utvrđeno da su Hasana ubili hicem ispaljenim u potiljak, a majku i kćerku žive gurnuli u provaliju duboku oko stotinu metara.

Samo jedan od optuženih je bio dostupan i njega je Međedović osudio na osam mjeseci zatvora – zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok su četvorica drugih u bjekstvu osuđeni na po 20 godina. No, iako je optužnica kvalifikovala krivično djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Međedović ih je osudio za zločin iz koristoljublja.

Kako onda, tako i u slučaju deportacija, negirao je Milić Međedović da se ratni zločin mogao odigrati u Crnoj Gori. Obrazlažući presudu za ubistvo porodice Klepuh, Međedović je saopštio:

„Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SRJ nije bilo”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo