Povežite se sa nama

MONITORING

Tragedija u sudskoj farsi

Objavljeno prije

na

Apelacioni sud je oborio prvostepenu oslobađajuću presudu za ratni zločin devetorici policijskih funkcionera i službenika koju je 29. marta 2011. izreklo Specijalno vijeće Više suda, predsjedavala sutkinja Milenka Žižić. Odluka o tome je nezvanično objavljena 7. marta, slijedi pismeno obrazloženje. Predmet će biti vraćen Višem sudu, suđenje će se ponoviti. Postupak u slučaju deportacija jedan je od najkontroverznijih u crnogorskom pravosuđu. Ima daleko veće reperkusije nego što bi mogla biti pojedinačna ili zajednička odgovornost optuženih funkcionera i službenika Vlade Mila Đukanovića iz maja 1992. godine: Boška Bojovića (načelnika Udbe – Službe državne bezbjednosti Crne Gore, pomoćnika ministra), Milisava Markovića (načelnika Službe javne bezbjednosti, pomoćnika ministra), Milorada Ivanovića (načelnika CB Herceg Novi), Branka Bujića (načelnika CB Bar), Radoja Radunovića (načelnika Udbe za Herceg Novi, Kotor i Tivat), Sretena Glendže (načelnika OB Ulcinj), Božidara Stojovića (načelnika Udbe za Ulcinj), Milorada Šljivančanina (komandira Stanice milicije u Herceg Novom), Duška Bakrača (inspektora Udbe u Herceg Novom).

Sutkinja Milenka Žižić je u presudi svu krivicu svalila na Pavla Bulatovića, ministra unutrašnjih poslova u dvije crnogorske vlade (1989-1992), ubijenog u atentatu 2000. godine, ali ta krivica čak ni za pokojnika nije definisana kao djelo ratnog zločina.

Prema njenom obrazloženju, optuženi su „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Ta naredba nije pronađena, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je postojala.

Žižićeva je presudu temeljila na reviziji i falsifikovanju inače lako provjerljivih činjenica o deportacijama; u tome su joj nesebičan doprinos dali: postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, koja linijom subordinacije slijedi naloge šefice, specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović a ona Ranke Čarapić, vrhovne državne tužiteljke.

U obrazloženju presude tvrdila je sutkinja Žižić da u vrijeme deportacija na teritoriji Crne Gore (u sastavu ondašnje SRJ), nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje. To je njena laž broj jedan: stanje neposredne ratne opasnosti proglasilo je Predsjedništvo SFRJ na svojoj 143. sjednici 1. oktobra 1991, odnosilo se i na Crnu Goru; odluku je potpisao Branko Kostić i bilo je na snazi sve do fiktivnog ukidanja 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ. Prema dokazu u predmetu deportacija, koji je zaveden kao Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj, najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. crnogorska policija počela hapšenja izbjeglica iz BiH.

Laž broj dva: sutkinja Žižić je napisala da „u konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”. Prevedeno – crnogorska policija nije bila sastavni dio oružanih snaga SRJ.

U njenoj presudi piše „…da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

S tim u vezi citirala je brojne za utvrđivanje činjeničnog stanja besmislene pravne norme, ali je „zaboravila” najmjerodavnije, na primjer: Zakon o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (ZOO), koji je maja 1992. bio na snazi. ZOO je utvrđivao ulogu, namjenu i zadatke tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani” (čl.109).

Da li je to bilo mrtvo slovo na papiru? Ne. Upravo na osnovu ZOO-a (čl. 124. st. 2) Momir Bulatović, koji je svjedočio pred Milenkom Žižić u deportacijama, 1. oktobra 1991. izdao je Naređenje o mobilisanju jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske. Zapovjednik te ratne jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković. Faksimil Naređenja je objavljen u javnosti, kao dokaz ga je prihvatio i Haški sud, itd.

Vjerovatno najdrastičniji primjer falsifikovanja ili neznanja demonstrirala je sutkinja Milenka Žižić, skupa sa postupajućom tužiteljkom Lidijom Vukčević, tvrdnjom u presudi, na bazi u posljednji čas izmijenjene optužnice, kako rat u BiH maja 1992. nije bio „međunarodni oružani sukob”.

To je laž broj tri: u svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je promijenila optužnicu, tvrdeći da su deportacije izvršene u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”, što je sutkinja Žižić prihvatila, presuđujući da „optuženi pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, te se „njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Kako se sukob u BiH u maju 1992. definiše u međunarodnom pravu, obavezujućem i za crnogorsko pravosuđe? Na primjer, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) su dio međunarodnog prava. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; upravo zbog nepoštovanja ovih zahtjeva Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo ekonomske sankcije za SRJ.

Narečeni svjedok, Momir Bulatović, odstupajući od nekih „pravila ćutanja”, priložio je u jesen 2010. pismene dokaze o učešću zvanične Crne Gore u ratu u BiH. Radi se o prvoklasnim izvorima iz crnogorske državne administracije, dotad nepoznatim široj javnosti: u njima stoji da su i jedinice TO Crne Gore, koje je mobilisala i finansirala Vlada Mila Đukanovića, bile, zaključno sa 27. majem 1992, angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu.

Žižićeva je dokaze i iskaz Momira Bulatovića – koji je, nota bene, bio planiran za glavnog svjedoka odbrane Slobodana Miloševića – u presudi diskvalifikovala pozivajući se na ekstremne ludorije, tipa da su „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i nekakvom „deklaracijom” od 27. aprila 1992, sa „svečane sjednice” proglašenja SRJ, pa s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Uostalom, šta o karakteru rata u BiH maja 1992. kaže Republika Srbija – pravni sukcesor SRJ. Vlada Srbije je jula 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila, poslala sudu u Velikoj Britaniji službeni dopis u kojem obrazlaže osnov za izručenje: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

No, verzija Milenke Žižić i njenog vijeća, suma summarum, glasi: naredbu za deportacije izdao je ministar Pavle Bulatović, ona je, doduše, nezakonita, ali njegovi potčinjeni postupajući po njoj nijesu izvršili ratni zločin, jer Crna Gora, sastavni dio SRJ, nije bila učesnik rata u BiH – rekao im Srđa Božović, naime, nije bilo nikakvog stanja neposredne ratne opasnosti, niti su optuženi pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih snaga.

Sada će Žižićeva opet suditi u istoj stvari! U ponovljenom postupku za deportacije će biti predsjednica Specijalnog vijeća Višeg suda.

Stan i šefica

Sutkinja Milenka Žižić je, nakon preuzimanja deportacija na postupanje, prijedlogom pretpostavljene Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, 7. oktobra 2009. dobila službeni stan na korišćenje u Podgorici od Vlade Mila Đukanovića – koji je formalno i faktički bio maja 1992. nadređeni i ministru policije i svim pripadnicima MUP-a, pa je u svojstvu svjedoka saslušavan juna 2008. u istražnom postupku, ali nije (još) optužen.

Vrijedi ponoviti po ko zna koji put: Medenica, kao vrhovna državna tužiteljka, branila je Vladu Crne Gore (državu) u parnicama koje su pokrenule porodice žrtava deportovanih, tako što je osporavala uzročno-posljedičnu vezu između hapšenja i izručenja izbjeglica maja 1992. od strane crnogorske policije i njihovih ubistava.

Milić i ratni zločini

Član tročlanog Specijalnog vijeća u predmetu deportacija, koje je 29. marta 2011. donijelo oslobađajuću presudu za bivše policajce, bio je Milić Međedović, redovni sudija Apelacionog suda. Njega je na „ispomoć” Višem sudu u Podgorici, konkretno Milenki Žižić, prethodno poslala Vesna Medenica.

Svega dva dana nakon izricanja presude u deportacijama, 31. marta 2011, Medeničin Sudski savjet je sa svoje 5. sjednice objavio da ukida odluku o upućivanju na „ispomoć” i Međedovića, jer je „postignuta ažurnost u Višem sudu u Podgorici”.

Sudija Međedović je kao predsjedavajući Krivičnog vijeća podgoričkog Višeg suda 1993. sudio Janku Janjiću, Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču, Zoranu Simoviću i Vidoju Golubiću, svi iz BiH, pripadnicima srpskih oružanih bandi. Oni su optuženi da su 6. jula 1992. nadomak Plužina ubili porodicu Klepuh, izbjeglice iz Foče, supružnike Hasana i Feridu i njihovu kćerku Senu. U istrazi je utvrđeno da su Hasana ubili hicem ispaljenim u potiljak, a majku i kćerku žive gurnuli u provaliju duboku oko stotinu metara.

Samo jedan od optuženih je bio dostupan i njega je Međedović osudio na osam mjeseci zatvora – zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok su četvorica drugih u bjekstvu osuđeni na po 20 godina. No, iako je optužnica kvalifikovala krivično djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Međedović ih je osudio za zločin iz koristoljublja.

Kako onda, tako i u slučaju deportacija, negirao je Milić Međedović da se ratni zločin mogao odigrati u Crnoj Gori. Obrazlažući presudu za ubistvo porodice Klepuh, Međedović je saopštio:

„Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SRJ nije bilo”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EPCG – NOVA ŽRTVA POLITIČKIH IGARA: Visoki napon u odboru direktora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporenja unutar vladajuće većine, a gledajući po dubini u nju bi se mogao uračunati i DF, dovele su do blokade borda direktora EPCG, ugrozile normalno poslovanje CEDIS-a i umanjile mogućnost da Elektroprivreda nađe strateškog partnera za prodaju 10 odsto njenih akcija koje će, u suprotnom, baciti u šporet. Uskoro, u pitanje može biti dovedeno i uredno snabdijevanje strujom

 

Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) je, na XX redovnoj Skupštini akcionara, dobila novi bord direktora, ali je zadržala stare nevolje. Uz poneki novi. Nova parlamentarna većina, oličena kroz Vladu Dritana Abazovića demonstrirala je kontinuitet sa prethodnim vladama Zdravka Krivokapića, Duška Markovića… U najkraćem: političke pozcije, uhljebljenja i preraspodjela moći važniji su od prosperiteta najveće, najznačajnije i najbogatije crnogorske kompanije u državnom vlasništvu.

Glasovima predstavnika Vlade koja, u ime države, kontroliše oko 88 akcija EPCG (98 odsto akcija sa pravom upravljanja) Skupština akcionara Elektroprivrede usvojila je ponuđene izvještaje o poslovanju kompanije u 2021. godini, a onda donijela odluku o razrješenju svih članova Odbora direktora, osim predsjednika borda Milutina Đukanovića. Bez obrazloženja za razriješene i bez elementarnih podataka o predloženim/novoizabranim članovima borda. Osim njihovog imena i prezimena: Vladan Joković, Tahir Đonbaljaj, Adis Balota, Martin Ćalasan, Nenad Marković i Emir Strujić.

Ako su u Vladi bili saglasni sa ponuđenim izvještajima i ocjenama o radu EPCG (,,Najbolji rezultat u istoriji kompanije”, tvrdi izvršni direktor Nikola Rovčanin) zašto su mijenjali menadžment? Prema najavama, nakon promjena većine članova borda uslijediće i izbor novog izvršnog direktora. Do smjene Rovčanina doći će za koji mjesec, kažu izvori Monitora, čim se za to steknu uslovi, odnosno, profunkcioniše novi Odbor direktora.

Možda u Vladi, ipak, nijesu zadovoljni radom EPCG i iskazanim poslovnim rezultatima. Tome bi u prilog moglo ići insistiranje Vladinog predstavnika na Skupštini da se promijeni predložena odluka menadžmenta i izabere novi revizor. To bi dalo smisao insistiranju na novom bordu direktora i, sljedstveno, novom izvršnom direktoru. Nova nepoznanica: zašto je u tom slučaju funkciju zadržao Milutin Đukanović, formalno najodgovorniji čovjek za poslovne rezultate EPCG?.

Postoji samo jedno objašnjenje – politička trgovina vladajuće većine sa DF-om, i naum da se sa rukovodećih mjesta u državnim kompanijama udalje predstavnici Demokratske Crne Gore. Jadnima nagrada a drugima kazna za iskazanu i očekivanu (ne)kooperativnost. Ili je to, ipak, stvar ličnih odnosa i procejna premijera Abazovića koji je, vidjeli smo u direktnom prenosu jednog osrednje režiranog igrokaza, na sjednici Vlade insisitirao da Đukanović zadrži mjesto u bordu EPCG.

Sa njegovom odlukom nijesu se složile tzv. suverenističke stranke. Uslijedio je njihov kontraudar. Istog dana kada je izabran novi bord, na njegovoj prvoj sjednici, ostavku je podnio Adis Balota (SDP). Pošto ostavka jednog člana znači pad cijelog borda, svjedočićemo novoj, sada vanrednoj, skupštini akcionara i izboru novog borda. Pa, vjerovatno, sve ispočetka. Kao potvrda očiglednog: sada u Vladi imamo rivalitete slične onima na relaciji Vlada – Skupština koji su obilježili mandat prethodne Vlade.

Politički oponenti su i u Balotinoj ostavci pronašli povod za različito tumačenje pravnih normi i dodatno podizanje tenzija. Koliko to može štetiti Elektroprivredi nije bitno, preča je odbrana državnih i nacionalnih interesa. Uglavnom, u saopštenju iz EPCG tvrde da je Milutin Đukanović izabran i za predsjednika novog borda direktora Elektroprivrede. Balota, i partije koje stoje iza njegove odluke o ostavci, kažu da to nije tačno.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA RASPODJELA DUBINE PO PARTIJSKOM KLJUČU: Kao da i nije bilo avgusta

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS-u bi, kako sada stvari stoje, trebalo da pripadne 30 odsto državnih pozicija po „dubini“. Pored Pošte, ta partija  je bacila oko na Investiciono razvojni fond, EPCG, Plantaže, Rudnik uglja, Željeznicu… Ni ostali ne zaostaju. A skoro niko više ne pominje da za zapošljavanje ne smije biti presudna partijska knjižica, već znanje

 

Skupštinska većina mora do kraja mjeseca dogovoriti raspodjelu pozicija u odborima najvećih državnih preduzeća jer mandati članovima tih tijela u većini kompanija ističu na kraju mjeseca.

Pregovori su dugi i mučni ali se „principi“ podjele odavno znaju – sve po partijskom ključu. Rijetko više ko i pominje obećanje da nakon smjene DPS-a neće biti presudna partijska knjižica, već znanje, sposobnosti, pregnuće…

Da se ništa nije promijenilo svjedoče aktuelni članovi Vlade. Potpredsjednik Vlade Vladimir Joković je izjavio da je DPS Vlada nakon što je 30. avgusta 2020. izgubila izbore uspjela da do Nove godine zaposli 4.700 radnika u državnim institucijama i preduzećima.

Iako je decenijska praksa čudo, ni prošla vlast nije imala zanemarljive učinke u ovom segmentu. Čelnici tri državne kompanije su za godinu dana uvećali broj zaposlenih za skoro 20 odsto, po kompaniji, precizirao je Ervin Ibrahimović, ministar kapitalnih investicija. Objasnivši da su Elektroprivreda, Crnogorski elektrodistributivni sistem, Rudnik uglja Pljevlja od kraja 2020. do kraja 2021. godine dobile po skoro 200 novih radnika. I to je bilo malo pa je menadžment CEDIS-a pred smjenu pokušao da zaposli još 300 novih radnika i da časti pojedine u menadžmentu sa po stanom.

Koja je razlika između podgoričkog Vodovoda, tog višedecenijskog pribježišta za DPS-ovsku porodično-umreženu klijentelu i današnjeg CEDIS-a, tog hrama nepotističkih poriva i potreba, pogotovo Demokrata i DF-ovaca, pita se u izjavi za Monitor bloger Duško Kovačević: „Ima li ko da pita direktora Vladimira Čađenovića koliko tisuća on i žena prihoduju mjesečno? A on nije DPS-ovac. Mnoge stvari su čak neuporedivo gore i tragičnije“.

On kaže da kada smo konačno vidjeli bivšu opoziciju na djelu, na ministarskim, direktorskim i svim tim funkcijama „naišli smo na isto zlo, i to, da ironija bude veća, upravo putem koji smo odabrali da bi pobjegli od zla, da parafraziram jednu divnu rečenicu Žana de Lafontena. Nova vlast nam je upriličila istu korupciju, nepotizam i filozofiju partitokratije, pa DPS više nije usamljeni bauk koji kruži Crnom Gorom. Jednu traumu izliječili smo novom došavši na to nihilističko mjesto o kojem su nam uporno govorili oni koji su davno doživjeli ‘promjene’: ne očekujte bolje, sve će ostati po starom i nakaradnom, a oni koji su bili moćni u starom sistemu postaće još moćniji u novom“.

Na nedavnoj sjednici Vlade, njen potpredsjednik Raško Konjević je bio otvoren i izjavio je da su zapošljenja stvar političkog dogovora. Imao je i određenih nedoumica: „Za dogovor jesam, ali mislim da kondukter i ugostitelj ne treba da budu predstavnici državnog kapitala, jer nemaju dovoljno znanja i iskustva“, rekao je Konjević konstatujući da se takvim predlozima pravi velika šteta dignitetu Vlade. Na Konjevićeve primjedbe, premijer Dritan Abazović je konstatovao da „dogovor kuću gradi“ uz ocjenu da to što je neko završio fakultet nije garant znanja.

I nije, fakultet je ništa spram partijske knjižice. A kad se već ova praksa ozvaničila, red je da se u novoj raspodjeli podmire i njeni tvorci. Tako bi DPS-u trebalo da pripadne 30 odsto pozicija po „dubini“.

Šef poslaničkog kluba DPS-a Danijel Živković kazao je ove nedjelje da se ta stranka „ne gurka” za pozicije „po dubini”, ali da njen kadar može da pomogne upravi ako bude potrebno. A biće. Spremni su, kaže Živković, da u ukupni kadrovski potencijal stave u „funkciju institucionalne nadogradnje i pomoći sistemu, koji je razaran u prethodnom periodu od kadrova bivše Vlade Zdravka Krivokapića“. Tri decenije njihovog razaranja su izgleda ništa spram Zdravkove godine dana.

„Ako je rješenje problema nezaposlenosti taj da se učlanjujemo u partije kako bismo se zapošljavali u državnoj upravi i preduzećima, te napredovali unutar njih, onda bi to značilo da svi treba da se učlanimo u partije i da svi radimo u državnim ustanovima i preduzećima. Izvedimo logički stvar do kraja: to bi značilo da kompletna privreda bude državna i da bi ona u privatnom vlasništvu trebalo da bude svedena na minimum. Ovu stvar je nužno razjasniti na ovaj način da bi se razumjelo koliko je sveopšta partitokratija zapravo ne samo ekonomski štetna i sporna sa etičke strane, već i besmislena“, kaže za Monitor ekonomista Mirza Krnić, član pokreta Preokret. On smatra da nam treba „ekonomija koja može da pokrene društvo naprijed, a nju pokreću dinamika, inovacije, organizacija, znanje, preispitivanje odluka, upornost u radu – sve ono što partijska poslušnost isključuje“.

Kako god bilo, stari DPS kadrovi se vraćaju. Tako se spekuliše da bi poslanik DPS-a Branimir Gvozdenović mogao da bude predložen u Odbor direktora Pošte CG.

U novoj vladinoj komisiji koja treba da preispita sporne dodjele stanova i stambenih kredita član je Nataša Pešić, savjetnica predsjednika države Mila Đukanovića. Primijećeno je da je Pešić i sama dobila stan od države, te da nije jasno kako će ona preispitati dodelu stanova sebi i svojim partijskim kolegama.

„Brine što će se na nekim važnim mjestima naći čak i stari kompromitovani kadar, ljudi protiv kojih su podnošene krivične prijave, koji su već uživali brojne privilegije i dobijali povoljne stanove i kredite“, kaže za Monitor novinarka Aleksandra Mudreša. Ističe da iako još ne znamo ko će „prigrabiti“ koje preduzeće, znamo da će se to raditi na isti način kao što je to rađeno trideset godina unazad: „Ne postoje kriterijumi za izbor članova odbora direktora, ne postoji organ kome su oni odgovorni i ko ih kontroliše. Drsko je i bezobrazno da oni koji su sada vlast a sve su ovo kritikovali do prije dvije godine, danas samo nastavljaju po mustri DPS-a i ne rade ništa da ‘partijske ispostave’  budu u službi svih građana“.

Pored Pošte, DPS je bacio oko na Investiciono razvojni fond, EPCG, Plantaže, Rudnik uglja, Željeznicu… Za člana borda Održavanje željezničkih voznih sredstava (OŽVS) ova partija predložila je Milorada Vukovića, koji je 10 godina bio izvršni direktor tog preduzeća, a smijenjen je u martu prošle godine. Vuković, koji je tri mandata bio izvršni direktor OŽVS-a, preduzeće je ostavio sa akumuliranim gubitkom od 5,92 miliona eura.

„To što DPS dobija 30 odsto kadrova po ‘dubini’ i to, svi su izgledi, onih ključnih za upravljanje državom, govori o jasnoj namjeri partija vlasti da se preko naših leđa ostvaruju njihovi dogovori i interesi. Na suštinskoj ravni, stranke od kojih to nismo očekivali i koje nam to nisu obećavale na izborima, zapravo daju legitimitet DPS praksi kao jedinoj mogućoj. Može se drugačije, ali sa ovakvom retrogradnom sviješću partitokrata – teško“, kaže Krnić.

A što radi opozicija koja je najavljivala „blokadu“ Crne Gore? Potpredsjednik Vlade Konjević izjavio je da Demokratski front „nudi” da bude dio dvotrećinske podrške u Skupštini u zamjenu da zadrži pojedine funkcije „po dubini”. Zna se da je prije svega riječ o funkcijama u energetskom sektoru. Šef poslaničkog kluba DF-a Slaven Radunović rekao je da svaki stručnjak koji je predložen od DF-a ili neke druge stranke pobjednice izbora 30. avgusta 2020. treba da zadrži funkciju ako je radom i rezultatima ispunio očekivanja.

Energetika je zanimljiva i DPS-u, pa se kao kandidati za Odbor direktora CEDIS-a pominju poslanik Ivan Mitrović i predsjednik podgoričkog odbora DPS-a i zamjenik gradonačelnika Podgorice Časlav Vešović.

Iz Demokrata, čiji će kadrovi u ovoj raspodijeli najviše stradati ne kriju nezadovoljstvo: „Javnost svjedoči da se bez obzira na kvalitet rada i ostvarenih rezultata razrješavaju svi oni koji se na bilo koji način povezuju sa Demokratama, dok se na ta mjesta biraju kadrovi DF-a. S jedne strane, potpredsjednik Vlade kaže da se kondukteri biraju za rukovodioce državnih kompanija zbog političkog dila, a s druge strane iz Odbora direktora iste državne kompanije se eliminiše saobraćajani inžinjer, a iz MUP-a ekspert za bezbjednost uz jednu jedinu ‘zamjerku’ da su bliski Demokratama“.

Ne biraju se baš svi po partijskom ključu. Ima i stručnjaka. Bivši direktor Montenegro Airlinesa (MA) Zoran Đurišić angažovan je u kabinetu premijera Abazovića kao ekspert konsultant za vazdušni saobraćaj od 15. juna ove do 15. juna 2023. godine. Za svoj posao odgovaraće samo premijeru.

„Zar nije čitava Crna Gora zgrožena pred društvenom reinkarnacijom Zorana Đurišića koji je lično od premijera Abazovića nagrađen za upokojenje nacionalne avio-kompanije, jedan od najmarkatnijih simbola te mračne i odnarođene epohe, čovjek koji se sumnjičio za višemilionsku pronevjeru i od kojeg je i prokazani bivši režim oprao ruke. Prema tome, ja se uopšte ne čudim što nema značajnijeg protivljenja novim kadrovskim riješenjima po kojima DPS popunjava 30 odsto po dubini“, ističe Kovačević.

Sve po starom. Do kraja mjeseca znaćemo koliko je koja partija ugrabila moći, na radost izabranih partijskih vojnika i njihovih porodica.

„Sve dok su građani primorani da budu taoci partija koje im umjesto javnih službi pružaju usluge a zauzvrat traže glas, stanje će biti nepromijenjeno. Plašim se da ćemo na dane kada će javni biti iznad partijskog interesa pričekati“, zaključuje Mudreša.

Sve u svemu, kao da i nije bilo avgusta.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GOMILAJU SE KRIVIČNE PRIJAVE PROTIV VESNE MEDENICE: Optužnice još nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se čeka odluka Specijalnog državnog tužilaštva u predmetu protiv organizovane kriminalne grupe Miloša Medenice, tom državnom organu stižu nove optužbe na račun njegove majke

 

Lisice na rukama bivšoj čelnici Vrhovnog suda Vesni Medenici – desetak dana prije, slabo je ko mogao zamisliti takvu scenu. Pogotovo ne nakon „penzionisanja“ koje je izgledalo više kao bezbjedno sklanjanje predsjednice Vrhovnog suda nakon neustavnog trećeg mandata, nego kao kazna.

Iako se još tačno ne zna šta se kriminalnoj grupi Miloša Medenice i njegovoj majci stavlja na teret, na stolovima Specijalnog državnog tužilaštva gomilaju se predmeti i koji bacaju novo svjetlo na rad nekadašnje prve dame sudstva. Svi predmeti nose oznaku „tajno“.

Nakon što je uhapšena u aprilu, prve nezvanične informacije su bile da je Medenica osumnjičena da je, navodno, u najmanje dva slučaja uticala da sudije tog suda donesu odluku, za šta je njen sin Miloš dobio više stotina hiljada eura. Vesni Medenici, njenom nekadašnjem tjelohranitelju – policajcu Miloradu Medenici, Luki Bakoču, Vasiliju Petroviću i službenici Uprave prihoda i carina Ivani Kovačević odmah je određen pritvor do 30 dana. Njen sin se nedavno iz Beograda vratio u Crnu Goru i takođe mu je određen pritvor. Svi su negirali krivična djela koja im se stavljaju na teret.

Do 11 osumnjičenih policija i tužilaštvo došli su analizirajući kriptovanu komunikaciju ranije uhapšenog Medeničinog tjelohranitelja Darka Lalovića. Prema toj komunikaciji Miloš Medenica se bavio raznim kriminalnim poslovima, pretežno švercom cigareta, a njegova majka je ,,završavala” kriminalcima sudske predmete i zauzvrat dobijala stanove i drugu korist.

Vesna Medenica sumnjiči se da je kao predsjednica Vrhovnog suda pristala da za 590.600 eura sinu Milošu Medenici i dvojici njegovih prijatelja utiče da se u postupcima revizije donesu odluke u korist kompanija Fab lajv i Cijevna komerc, piše u naredbi za sprovođenje istrage u koju je Pobjeda imala uvid. Pored Miloša Medenice, SDT je Marka Vučinića, Nikolu Raičevića označilo kao osobe koje su između nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda posredovale u dogovaranju mita koji su Vasilije Petrović, sin vlasnika kompanije Cijevna komerc i Bojan i Marko Popović, izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik Fab petrola pristali da daju za pozitivne ishode bez obzira na činjenično stanje u sudskim procesima koje su kompanije Fab lajv i Cijevna komerc vodile protiv kompanija Gugi komerc i Omorika.

Mjesec dana kasnije pojavile su se sumnje u Specijalnom državnom tužilaštvu da je Medenica u još dva sudska predmeta protivzakonito uticala na štetu države.  U ovom slučaju u korist privatne kompanije podgoričke firme Carine Čedomira Popovića, sa kojim je u kumovskim vezama. Specijalna tužiteljka Nataša Bošković saslušala je tada u svojstvu svjedoka sudiju hercegnovskog Osnovnog suda Jovana Stankovića. On je u SDT-u rekao da je Medenica, navodno, od njega izričito tražila da u jednom predmetu donese presudu u korist firme Carine. Rekao je da mu je poznato da je predmet spora bilo vraćanje zajma firmi Čedomira Popovića u iznosu od 20.000 eura. Stanković je nakon toga podnio ostavku na mjesto sudije.

Nedavno je podgorička kompanija Temple’s glory 2.9 podnijela krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu protiv Petrola Ljubljana, nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, sudije Vrhovnog suda Branimira Femića, drugih NN lica iz Petrola, kao i protiv NN lica – visokih funkcionera Vlade Crne Gore koja je bila u mandatu do avgusta 2020. godine. Krivičnom prijavom, kako je kazao advokat Veselin Radulović, njima je stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela stvaranje kriminalne organizacije i najteži oblik krivičnog djela zloupotreba službenog položaja. U kompaniji Temple’s glory 2.9 sumnjaju da je visoki funkcioner Vlade 2019. godine, na zahtjev iz Petrola, preko Medenice uticao da Vrhovni sud donese presudu u korist slovenačke kompanije, a na njihovu štetu. U ovom sudskom postupku podgorička firma tužila je Petrol i tražila obeštećenje od devet miliona eura. Nakon šest godina suđenja Apelacioni sud je dijelimično prihvatio tužbu i pravosnažno dosudio obeštećenje od 2,9 miliona eura. Međutim, obje kompanije su zatražile reviziju Vrhovnom sudu, a sudija Femić je za samo nekoliko dana, 4. februara 2020, presudio da Temple’s glory 2.9 vrati Petrolu 2,9 miliona uvećano za kamate i sudske troškove, i od tada traje blokada računa i poslovanja podgoričke firme.

I beogradski advokat Borivoje Borović imao je primjedbe na rad Medenice. On je od Specijalnog državnog tužilaštva tražio da sasluša nekadašnju predsjednicu Vrhovnog sud, optuživši je da je uticala na presudu kojom je njegov klijent Marko Šaranović osuđen na 14 godina zatvora zbog ubistva biznismena Dragana Bećirovića. U predstavci upućenoj početkom maja glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću, Borović navodi da je taj predmet ,,evidentan primjer ‘naručene presude’”. On je u predstavci napisao da je prije objavljivanja presude objelodanjeno da su Medenica i brat ubijenog – Zoran Bećirović, imali poslovne i privatne veze.

,,Ovaj predmet je evidentan primjer ‘naručene presude’. Jasno je da brojnost i ozbiljnost povreda prava okrivljenog od strane Višeg suda i pojedinih sudija Apelacionog suda, policijskih službenika i Višeg tužilaštva, ne može da bude rezultat njihovog nepoznavanja prava, niti posljedica nekakvog slučaja. Radi se o pristrasnom vođenju postupka, koje ima svoj uzrok u pritisku na navedene postupajuće organe. Da su ove tvrdnje tačne, nedvosmisleno proizilazi nakon saznanja koja su u javnost dospjela neposredno prije donošenja pravosnažne presude, a koja se tiču poslovnih i privatnih veza između tadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i Zorana Bećirovića… Zoran Bećirović ima svojstvo oštećenog u tom predmetu”, piše u predstavci.

Kako vrijeme prolazi nove optužbe isplivavaju na površinu. Kredibilitetu i autoritetu crnogorskog pravosuđa već je pričinjena ogromna šteta. Ukoliko se uspije dokazati samo dio optužbi na sudu i kazne se odgovorni – to bi moglo izroditi novu nadu da će se konačno krenuti u reformu sudstva. Neke sudije bi se mogle ohrabriti i tužiocima dati još dokaza. Povjerenje u sudstvo nakon produženja pritvora Medenici poraslo je.  Međutim, nakon oslobađajuće presude bivšem gradonačelniku Podgorice Miomiru Mugoši ponovo je poljuljano. Mnogi se plaše da bi to na kraju moglo da se desi i u slučaju Medenice.

 

I roditelji inficiranih beba optužuju Medenicu

Vesna Medenica je za nezakoniti uticaj nedavno optužena i u Apelacionom sudu. Tamo su razmatrane žalbe na odluku bjelopoljskog Višeg suda kojom su ljekari tamošnje Opšte bolnice Tomislav Jeremić, Haka Tahirović, Zvonko Puletić i Jela Cimbaljević oslobođeni optužbe za infekciju pet beba u novembru 2014. od kojih je jedna preminula u Kliničkom centru Crne Gore. Na tu odluku žalilo se tužilaštvo, ali i roditelji beba.

Roditelji sumnjaju da za sudije Vrhovnog suda početkom 2019. godine nijesu bili presudni dokazi već riječ tadašnje predsjednice Vesne Medenice. Prvom presudom, iz 2017. godine Jeremić i Tahirović su osuđeni na po sedam mjeseci zatvora, a Puletić i Cimbaljević na po šest mjeseci kućnog pritvora. Apelacioni sud je tu odluku preinačio i osudio ih na po godinu zatvora. Uslijedile su žalbe koje je uvažio Vrhovni sud i odredio ponovno suđenje uz pouku da treba povoljnije presudititi u korist optuženih.

Odluka je sada na Vijeću Apelacionog suda, u kome su sudije: Evica Durutović, Predrag Tabaš i Ana Vuković.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo