Povežite se sa nama

MONITORING

Tragedija u sudskoj farsi

Objavljeno prije

na

Apelacioni sud je oborio prvostepenu oslobađajuću presudu za ratni zločin devetorici policijskih funkcionera i službenika koju je 29. marta 2011. izreklo Specijalno vijeće Više suda, predsjedavala sutkinja Milenka Žižić. Odluka o tome je nezvanično objavljena 7. marta, slijedi pismeno obrazloženje. Predmet će biti vraćen Višem sudu, suđenje će se ponoviti. Postupak u slučaju deportacija jedan je od najkontroverznijih u crnogorskom pravosuđu. Ima daleko veće reperkusije nego što bi mogla biti pojedinačna ili zajednička odgovornost optuženih funkcionera i službenika Vlade Mila Đukanovića iz maja 1992. godine: Boška Bojovića (načelnika Udbe – Službe državne bezbjednosti Crne Gore, pomoćnika ministra), Milisava Markovića (načelnika Službe javne bezbjednosti, pomoćnika ministra), Milorada Ivanovića (načelnika CB Herceg Novi), Branka Bujića (načelnika CB Bar), Radoja Radunovića (načelnika Udbe za Herceg Novi, Kotor i Tivat), Sretena Glendže (načelnika OB Ulcinj), Božidara Stojovića (načelnika Udbe za Ulcinj), Milorada Šljivančanina (komandira Stanice milicije u Herceg Novom), Duška Bakrača (inspektora Udbe u Herceg Novom).

Sutkinja Milenka Žižić je u presudi svu krivicu svalila na Pavla Bulatovića, ministra unutrašnjih poslova u dvije crnogorske vlade (1989-1992), ubijenog u atentatu 2000. godine, ali ta krivica čak ni za pokojnika nije definisana kao djelo ratnog zločina.

Prema njenom obrazloženju, optuženi su „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Ta naredba nije pronađena, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je postojala.

Žižićeva je presudu temeljila na reviziji i falsifikovanju inače lako provjerljivih činjenica o deportacijama; u tome su joj nesebičan doprinos dali: postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, koja linijom subordinacije slijedi naloge šefice, specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović a ona Ranke Čarapić, vrhovne državne tužiteljke.

U obrazloženju presude tvrdila je sutkinja Žižić da u vrijeme deportacija na teritoriji Crne Gore (u sastavu ondašnje SRJ), nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje. To je njena laž broj jedan: stanje neposredne ratne opasnosti proglasilo je Predsjedništvo SFRJ na svojoj 143. sjednici 1. oktobra 1991, odnosilo se i na Crnu Goru; odluku je potpisao Branko Kostić i bilo je na snazi sve do fiktivnog ukidanja 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ. Prema dokazu u predmetu deportacija, koji je zaveden kao Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj, najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. crnogorska policija počela hapšenja izbjeglica iz BiH.

Laž broj dva: sutkinja Žižić je napisala da „u konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”. Prevedeno – crnogorska policija nije bila sastavni dio oružanih snaga SRJ.

U njenoj presudi piše „…da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

S tim u vezi citirala je brojne za utvrđivanje činjeničnog stanja besmislene pravne norme, ali je „zaboravila” najmjerodavnije, na primjer: Zakon o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (ZOO), koji je maja 1992. bio na snazi. ZOO je utvrđivao ulogu, namjenu i zadatke tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani” (čl.109).

Da li je to bilo mrtvo slovo na papiru? Ne. Upravo na osnovu ZOO-a (čl. 124. st. 2) Momir Bulatović, koji je svjedočio pred Milenkom Žižić u deportacijama, 1. oktobra 1991. izdao je Naređenje o mobilisanju jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske. Zapovjednik te ratne jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković. Faksimil Naređenja je objavljen u javnosti, kao dokaz ga je prihvatio i Haški sud, itd.

Vjerovatno najdrastičniji primjer falsifikovanja ili neznanja demonstrirala je sutkinja Milenka Žižić, skupa sa postupajućom tužiteljkom Lidijom Vukčević, tvrdnjom u presudi, na bazi u posljednji čas izmijenjene optužnice, kako rat u BiH maja 1992. nije bio „međunarodni oružani sukob”.

To je laž broj tri: u svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je promijenila optužnicu, tvrdeći da su deportacije izvršene u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”, što je sutkinja Žižić prihvatila, presuđujući da „optuženi pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, te se „njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Kako se sukob u BiH u maju 1992. definiše u međunarodnom pravu, obavezujućem i za crnogorsko pravosuđe? Na primjer, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) su dio međunarodnog prava. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; upravo zbog nepoštovanja ovih zahtjeva Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo ekonomske sankcije za SRJ.

Narečeni svjedok, Momir Bulatović, odstupajući od nekih „pravila ćutanja”, priložio je u jesen 2010. pismene dokaze o učešću zvanične Crne Gore u ratu u BiH. Radi se o prvoklasnim izvorima iz crnogorske državne administracije, dotad nepoznatim široj javnosti: u njima stoji da su i jedinice TO Crne Gore, koje je mobilisala i finansirala Vlada Mila Đukanovića, bile, zaključno sa 27. majem 1992, angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu.

Žižićeva je dokaze i iskaz Momira Bulatovića – koji je, nota bene, bio planiran za glavnog svjedoka odbrane Slobodana Miloševića – u presudi diskvalifikovala pozivajući se na ekstremne ludorije, tipa da su „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i nekakvom „deklaracijom” od 27. aprila 1992, sa „svečane sjednice” proglašenja SRJ, pa s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Uostalom, šta o karakteru rata u BiH maja 1992. kaže Republika Srbija – pravni sukcesor SRJ. Vlada Srbije je jula 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila, poslala sudu u Velikoj Britaniji službeni dopis u kojem obrazlaže osnov za izručenje: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

No, verzija Milenke Žižić i njenog vijeća, suma summarum, glasi: naredbu za deportacije izdao je ministar Pavle Bulatović, ona je, doduše, nezakonita, ali njegovi potčinjeni postupajući po njoj nijesu izvršili ratni zločin, jer Crna Gora, sastavni dio SRJ, nije bila učesnik rata u BiH – rekao im Srđa Božović, naime, nije bilo nikakvog stanja neposredne ratne opasnosti, niti su optuženi pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih snaga.

Sada će Žižićeva opet suditi u istoj stvari! U ponovljenom postupku za deportacije će biti predsjednica Specijalnog vijeća Višeg suda.

Stan i šefica

Sutkinja Milenka Žižić je, nakon preuzimanja deportacija na postupanje, prijedlogom pretpostavljene Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, 7. oktobra 2009. dobila službeni stan na korišćenje u Podgorici od Vlade Mila Đukanovića – koji je formalno i faktički bio maja 1992. nadređeni i ministru policije i svim pripadnicima MUP-a, pa je u svojstvu svjedoka saslušavan juna 2008. u istražnom postupku, ali nije (još) optužen.

Vrijedi ponoviti po ko zna koji put: Medenica, kao vrhovna državna tužiteljka, branila je Vladu Crne Gore (državu) u parnicama koje su pokrenule porodice žrtava deportovanih, tako što je osporavala uzročno-posljedičnu vezu između hapšenja i izručenja izbjeglica maja 1992. od strane crnogorske policije i njihovih ubistava.

Milić i ratni zločini

Član tročlanog Specijalnog vijeća u predmetu deportacija, koje je 29. marta 2011. donijelo oslobađajuću presudu za bivše policajce, bio je Milić Međedović, redovni sudija Apelacionog suda. Njega je na „ispomoć” Višem sudu u Podgorici, konkretno Milenki Žižić, prethodno poslala Vesna Medenica.

Svega dva dana nakon izricanja presude u deportacijama, 31. marta 2011, Medeničin Sudski savjet je sa svoje 5. sjednice objavio da ukida odluku o upućivanju na „ispomoć” i Međedovića, jer je „postignuta ažurnost u Višem sudu u Podgorici”.

Sudija Međedović je kao predsjedavajući Krivičnog vijeća podgoričkog Višeg suda 1993. sudio Janku Janjiću, Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču, Zoranu Simoviću i Vidoju Golubiću, svi iz BiH, pripadnicima srpskih oružanih bandi. Oni su optuženi da su 6. jula 1992. nadomak Plužina ubili porodicu Klepuh, izbjeglice iz Foče, supružnike Hasana i Feridu i njihovu kćerku Senu. U istrazi je utvrđeno da su Hasana ubili hicem ispaljenim u potiljak, a majku i kćerku žive gurnuli u provaliju duboku oko stotinu metara.

Samo jedan od optuženih je bio dostupan i njega je Međedović osudio na osam mjeseci zatvora – zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok su četvorica drugih u bjekstvu osuđeni na po 20 godina. No, iako je optužnica kvalifikovala krivično djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Međedović ih je osudio za zločin iz koristoljublja.

Kako onda, tako i u slučaju deportacija, negirao je Milić Međedović da se ratni zločin mogao odigrati u Crnoj Gori. Obrazlažući presudu za ubistvo porodice Klepuh, Međedović je saopštio:

„Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SRJ nije bilo”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

OZBILJNA DOJAVA DA JE KRIMINALNA GRUPA SPREMALA UBISTVO MILA ĐUKANOVIĆA: Šta je motiv?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je  vijest o prijetnji istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se  navodno radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za tu tvrdnju  nisu ponuđeni konkretni dokazi

 

 

Prošle subote je osvanula vijest da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović obavijestio nadležne institucije da je u posjedu informacija koje je dobio “od određenih međunarodnih zvaničnika iz obavještajne zajednice” da se na njega sprema atentat. Vijesti su dobile potvrdu informacije iz ureda bivšeg predsjednika dok im je noć prije odgovorila Uprava policije (UP) da “ne raspolažu podacima koji bi ukazivali na planirane aktivnosti” koje bi ugrožavale sigurnost bivšeg šefa države. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) nije odgovorila na upite. Vijestima je izvor blizak Đukanoviću rekao je da ga je “visoki strani vojni zvaničnik sa Kosova obavijestio da organizovana kriminalna grupa iz jedne susjedne zemlje navodno planira da izvrši atentat, u sprezi sa bezbjednosnim službama jedne druge susjedne zemlje”.

Đukanoviću bliska Televizija je bila malo konkretnija. Ona je javila da je “američki vojni funkcioner koji radi na Kosovu, preko zapadnih obavještajnih kanala” alarmiran da je “jedna kriminalna grupa iz susjedstva, iz grada udaljenog stotinjak kilometara od Podgorice”, dobila ,,ugovor“ za likvidaciju. Za razliku od izvora Vijesti koji govori o sprezi sa bezbjedonosnim službama jedne druge susjedne zemlje, Televizija E je izvijestila o “moćnoj paradržavnoj ekipi iz zemlje sa kojom se Crna Gora graniči” kao naručiocu takvog “ugovora”. Taj zvaničnik je, preko posrednika sa Kosova, informacije navodno direktno saopštio Đukanoviću, a on onda državnim organima.

Đukanovićev ured je takođe medijima rekao da crnogorske sigurnosne službe nisu pozvale na razgovor ni Đukanovića, ni koordinatora njegovog obezbjeđenja, kako bi ukazali na potencijalnu opasnost. Štaviše, umjesto da mu obezbjeđenje kao štićenoj ličnosti bude pojačano, iz ureda je rečeno da je čak smanjeno tako “što je ukinuto obezbjedjenje na mjestu stanovanja bivšeg predsjednika u dnevnoj smjeni”. Na ove informacije su se opet nadovezali mediji bliski Đukanoviću da mu je i kod putovanja u inostranstvo pratnja svedena sa dva na jednog pripadnika obezbjeđenja koji uglavnom i nije u neposrednoj blizini osobe koju štiti.

U nedjelju 14. jula opet se oglasila Uprava policije saopštenjem u kojem stoji da je  “nakon medijske objave, u subotu 13. jula 2024. godine u popodnevnim časovima, UP  dobila odgovarajuću informaciju od strane Agencije”. U saopštenju se napominje  da se “vjerodostojnost informacije i dalje provjerava od strane ANB”. Policija je odmah, kako kaže “po prijemu informacije” pojačala obezbjeđenje Đukanoviću i obavijestila tužilaštvo koje je formiralo predmet.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U PREDMETU DRŽAVNI UDAR: U krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon najnovije oslobađajuće presude u predmetu državni udar, istina o tom slučaju nije ništa bliže. Različite verzije sudskih instanci i tužilaštva o tome šta se dogodilo u jesen 2016., dodatno pojačavaju utisak  da su istina i institucije i dalje u službi političkih interesa

 

 

Lideri Za budućnost Crne Gore (ZBCG) Andrija MandićMilan Knežević oslobođeni su krajem prethodne sedmice  optužbi u predmetu poznatom kao “državni udar”, navodnom pokušaju terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine.

Presudu je izreklo Vijeće Višeg suda u Podgorici na čijem je čelu Zoran Radović, koji je nedavno zamijenio Borisa Savića na poziciji predsjednika tog suda.

“Da bi se neko oglasio krivim za neko krivično djelo mora postojati izvjesnost u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela…Ovakve izvjesnosti u konkretnom slučaju nema te je sud donio presudu da se optuženi oslobađaju od optužbe jer nije dokazano da su učinili krivična djela za koje ih tereti specijalno tužilaštvo”, obrazložio je svoju odluku Radović. Takođe,konstatovao je i i da su sve radnje  navedene u optužnici  “pripremne radnje za terorizam”, te da nije dokazano da je započela radnja izvršenja “jer od svog tog silnog oružja i opreme jedino što je unijeto u Crnu Goru su dva telefona ‘lenovo'”.

Radović je ocijenio i da je “put ovom sudu  bio olakšan do utvrđivanja pravednog i potpunog činjeničnog stanja rješenjem Apelacionog suda kojim je ukinuta prva presuda i koji sadrži precizne upute kako se treba postupti u ponovnom postupku”.

Oslobađajuća presuda Višeg suda donijeta je u ponovljenom postupku. Prvom presudom svi osumnjičeni, među kojima Mandić i Knežević, osuđeni su na ukupno 70 godina zatvora. Tu presudu donijela je sutkinja Suzana Mugoša, a ukinuo ju je Apelacioni sud u februaru 2021. godine. Sutkinja Mugoša tvrdila je da “vjeruje da je presuda Apelacionog  kupljena”. Zbog te tvrdnje Mugoši je izrečena disciplinska kazna- 30 odsto na platu  tri mjeseca  i zabrana napredovanja dvije godine. Protiv nje je disciplinski postupak podnio tadašnji predsjednik Višeg suda Boris Savić.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

“Da li se za ovo tužilaštvo dogodilo neko krivično djelo nakon 30. avgusta 2020. godine ili su nišanske sprave tužilaštva podešene tako  da se kriminalizuje bivša vlast DPS-a?”,  ponovio je tezu DPS-a i ove sedmice u parlamentu, poslanik te partije Andrija Nikolić.  “Sve ukazuje na to da se radi o združenoj akciji koju pripremaju poltika i mediji, a kasnije razrađuje SDT u svojim akcijama. Pokušaj kriminalizacije DPS-a i lijepljenje etiketa kako je DPS političko krilo mafije i kako ovi ljudi ovdje rade za neku mafiju”, kazao je Nikolić. Zaboravljajući da su predmeti SDT protiv visokih funkcionera tokom prethodne vlasti građeni mahom na skaj prepiskama, te podacima EUROPOL-a. Koji, prateći Nikolićevu logiku, izgleda imaju nešto protiv DPS-a.

Nikolić se u jednom trenutku ipak sjetio skaj dokaza.  “Da li se u tim transkriptima pojavljuju funkcioneri iz sastava nove vlasti nakon 2020. godine? Spominju. Da li to može nešto da znači? Ne znam. Nećemo ništa da tvrdimo, ali vidimo selektivnost u postupanju tužilaštva, kao i u čitanju skaj transkripata”, ocijenio je.

S druge strane, ZBCG ne vidi selektivnost već politiku u tužilaštvu, koja hapsi njihove funkcionere radi balansiranosti. Lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević ocijenio je da je metod rada glavnog specijalnog tužioca i vrhovnog državnog tužioca preslikan od njihovih prethodnika Milivoja Katnića i Ivice Stankovića. “Oni redovno prave balanse nakon svake medijske kritike i političkog saopštenja želeći da pošalju poruku kako su im svi jednaki”, saopštio je Knežević, dodajući da  ono što radi SDT prethodnih nedjelja “predstavlja obrazac ponašanja Katnića iz njegovog zlatnog perioda zato što prave ravnotežu između poslanika koalicije ZBCG i onih koji su mljeli ljude”.

U centru medijskog izvještavanja o ovonedeljnoj parlamentarnoj raspravi o izvještajima pravosuđa, tokom koje se najmanje pričalo upravo o tim dokumentima, našla se Kneževićeva optužba da su mu, kako je kazao, “dolazili da ga ubijede” da glasa za Markovića. Pa da se skupa sa njim, dok je bio kandidat za vrhovnog državnog tužioca, našao na sastanku u kabinetu premijera Milojka Spajića, koji je organizovao aktuelni ministar poravde Andrej Milović.

“Da li se sjećate tog sastanka? Da li smo razgovarali u kabinetu premijera Spajića? I da li sam tad rekao da vas neću podržati zato što mi je puna glava više kumova, pobratima, posestrima u Specijalnom državnom tužilaštvu i u sudovima? Jeste li mi tada rekli da se vi ne odričete vaših kumova? Jesam li saopštio da neću da glasam više, neko je nekome kum, čija sestra je posestrima sa nekim u tužilaštvu, neko je nekome kidao pupak, neko je nekome išao na povojnicu”, kazao je  Knežević.

Marković je odgovorio da je njegovo postupanje „uvijek u skladu sa Ustavom i zakonom“ i da nikad nije prisustvovao bilo kojem sastanku gdje se pregovoralo o tome hoće li on biti VDT.

“Nikad nisam nikome ništa obećao da bih bio VDT. Nikad nisam imao takve komunikacije i nikad nisam posalo bilo koga da utiče na bilo koga da budem izabran. Nisam imao komunikaciju ni sa jednim političarem od kada sam izabran, osim sa ministrima sa kojima sarađujem“, saopštio je.   “Ako je postojao stav da se glasanjem za mene može vršiti politički uticaj na tužilaštvo, to neće biti slučaj” , kazao je.

Lider DPS-a Danijel Živković ocijenio je da neko ne govori istinu:  “Iili Marković danas, ili Milan Knežević juče.”.

Nijesu to jedini detalji koje je Knežević odlučio nakon podužeg vremena da podijeli sa javnošću. On je saopštio i da je sa jednim od aktulenih tužilaca u predmetu “državni udar”, Zoranom Vukčevićem, svojevremeno “jeo svinjetinu” i  razgovarao o tom predmetu, koji se vodi protiv njega i  Andrije Mandića, aktuelnog predsjednika parlamenta.

“Gospodin Vučinić je na Božić prisustvovao jednom ručku koji sam ja organizovao u kući jednog mog prijatelja. Došao čovjek i svašta rekao za ‘državni udar’ – da je to sramota, da je kriminal što rade Katnić i Čađenović i čak me molio da iskoristim svoj uticaj da on bude šef tužilačke organizacije u Podgorici. I umjesto da se čovjek izuzme, jer je jeo svinjetinu sa mnom, on traži da budem osuđen pet godina… Brat ovog drugog, Siniše Milića, dolazi u DNP da traži člansku kartu kako bi ostao savjetnik u jednom državnom preduzeću”, kazao je lider DNP u Parlamentu.

Dio javnosti ukazuje da je Kneževićevo naprasno “otvaranje” u parlamentu uslijedilo nekoliko dana pred presudu u slučaju državni udar.  Izricanje nove presude u tom slučaju očekuje se krajem sedmice, kada ovaj broj Monitora bude u prodaji.

Radi se o  ponovljenom postupku, nakon što su prvom presudom svi osumnjičeni, među kojima su i lideri ZBCG , osuđeni na ukupno 70 godina zatvora. Ta je presuda poništena prije tri godine u Apelacionom sudu. Novo suđenje počelo je u junu prošle godine, a  završno ročište okončano je prošlog mjeseca.

Specijalno državno tužilaštvo nije promijenilo optužnicu protiv Kneževića i ostalih koju je 2017. godine podiglo SDT na čijem je čelu bio danas pritvoreni bivši Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, a zastupao je takođe pritvoreni tužilac Saša Čađenović. Optužnicu sada zastupaju specijalni tužioci Zoran Vučinić i Siniša Milić.

Na kraju,  gotovo bez riječi o onome što je prezentovano u izvještajima o pravosuđu, te razgovora o suštinskoj reformi tužilaštva, jačanju njegovih kapaciteta i organizacionim problemima,  u parlamentu je završena rasprava. Poslanici će se o izvještajima izjasniti naknadno.

Ko je s kime gdje razgovarao, ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja. Jedno je, ipak, sasvim sigurno. Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, sa sigurnošću pokazuju  da se ni  nova vlast  živa ne odriču pokušaja kontrole nad pravosuđem.

Poslanici su nastavili raspravu o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2023. godinu

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo