Povežite se sa nama

MONITORING

Tragedija u sudskoj farsi

Objavljeno prije

na

Apelacioni sud je oborio prvostepenu oslobađajuću presudu za ratni zločin devetorici policijskih funkcionera i službenika koju je 29. marta 2011. izreklo Specijalno vijeće Više suda, predsjedavala sutkinja Milenka Žižić. Odluka o tome je nezvanično objavljena 7. marta, slijedi pismeno obrazloženje. Predmet će biti vraćen Višem sudu, suđenje će se ponoviti. Postupak u slučaju deportacija jedan je od najkontroverznijih u crnogorskom pravosuđu. Ima daleko veće reperkusije nego što bi mogla biti pojedinačna ili zajednička odgovornost optuženih funkcionera i službenika Vlade Mila Đukanovića iz maja 1992. godine: Boška Bojovića (načelnika Udbe – Službe državne bezbjednosti Crne Gore, pomoćnika ministra), Milisava Markovića (načelnika Službe javne bezbjednosti, pomoćnika ministra), Milorada Ivanovića (načelnika CB Herceg Novi), Branka Bujića (načelnika CB Bar), Radoja Radunovića (načelnika Udbe za Herceg Novi, Kotor i Tivat), Sretena Glendže (načelnika OB Ulcinj), Božidara Stojovića (načelnika Udbe za Ulcinj), Milorada Šljivančanina (komandira Stanice milicije u Herceg Novom), Duška Bakrača (inspektora Udbe u Herceg Novom).

Sutkinja Milenka Žižić je u presudi svu krivicu svalila na Pavla Bulatovića, ministra unutrašnjih poslova u dvije crnogorske vlade (1989-1992), ubijenog u atentatu 2000. godine, ali ta krivica čak ni za pokojnika nije definisana kao djelo ratnog zločina.

Prema njenom obrazloženju, optuženi su „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Ta naredba nije pronađena, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je postojala.

Žižićeva je presudu temeljila na reviziji i falsifikovanju inače lako provjerljivih činjenica o deportacijama; u tome su joj nesebičan doprinos dali: postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, koja linijom subordinacije slijedi naloge šefice, specijalne tužiteljke Đurđine Ivanović a ona Ranke Čarapić, vrhovne državne tužiteljke.

U obrazloženju presude tvrdila je sutkinja Žižić da u vrijeme deportacija na teritoriji Crne Gore (u sastavu ondašnje SRJ), nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje. To je njena laž broj jedan: stanje neposredne ratne opasnosti proglasilo je Predsjedništvo SFRJ na svojoj 143. sjednici 1. oktobra 1991, odnosilo se i na Crnu Goru; odluku je potpisao Branko Kostić i bilo je na snazi sve do fiktivnog ukidanja 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ. Prema dokazu u predmetu deportacija, koji je zaveden kao Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj, najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. crnogorska policija počela hapšenja izbjeglica iz BiH.

Laž broj dva: sutkinja Žižić je napisala da „u konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”. Prevedeno – crnogorska policija nije bila sastavni dio oružanih snaga SRJ.

U njenoj presudi piše „…da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

S tim u vezi citirala je brojne za utvrđivanje činjeničnog stanja besmislene pravne norme, ali je „zaboravila” najmjerodavnije, na primjer: Zakon o opštenarodnoj odbrani Crne Gore (ZOO), koji je maja 1992. bio na snazi. ZOO je utvrđivao ulogu, namjenu i zadatke tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani” (čl.109).

Da li je to bilo mrtvo slovo na papiru? Ne. Upravo na osnovu ZOO-a (čl. 124. st. 2) Momir Bulatović, koji je svjedočio pred Milenkom Žižić u deportacijama, 1. oktobra 1991. izdao je Naređenje o mobilisanju jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske. Zapovjednik te ratne jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković. Faksimil Naređenja je objavljen u javnosti, kao dokaz ga je prihvatio i Haški sud, itd.

Vjerovatno najdrastičniji primjer falsifikovanja ili neznanja demonstrirala je sutkinja Milenka Žižić, skupa sa postupajućom tužiteljkom Lidijom Vukčević, tvrdnjom u presudi, na bazi u posljednji čas izmijenjene optužnice, kako rat u BiH maja 1992. nije bio „međunarodni oružani sukob”.

To je laž broj tri: u svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je promijenila optužnicu, tvrdeći da su deportacije izvršene u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”, što je sutkinja Žižić prihvatila, presuđujući da „optuženi pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, te se „njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Kako se sukob u BiH u maju 1992. definiše u međunarodnom pravu, obavezujućem i za crnogorsko pravosuđe? Na primjer, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) su dio međunarodnog prava. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; upravo zbog nepoštovanja ovih zahtjeva Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. uveo ekonomske sankcije za SRJ.

Narečeni svjedok, Momir Bulatović, odstupajući od nekih „pravila ćutanja”, priložio je u jesen 2010. pismene dokaze o učešću zvanične Crne Gore u ratu u BiH. Radi se o prvoklasnim izvorima iz crnogorske državne administracije, dotad nepoznatim široj javnosti: u njima stoji da su i jedinice TO Crne Gore, koje je mobilisala i finansirala Vlada Mila Đukanovića, bile, zaključno sa 27. majem 1992, angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu.

Žižićeva je dokaze i iskaz Momira Bulatovića – koji je, nota bene, bio planiran za glavnog svjedoka odbrane Slobodana Miloševića – u presudi diskvalifikovala pozivajući se na ekstremne ludorije, tipa da su „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i nekakvom „deklaracijom” od 27. aprila 1992, sa „svečane sjednice” proglašenja SRJ, pa s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Uostalom, šta o karakteru rata u BiH maja 1992. kaže Republika Srbija – pravni sukcesor SRJ. Vlada Srbije je jula 2010. u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila, poslala sudu u Velikoj Britaniji službeni dopis u kojem obrazlaže osnov za izručenje: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu prije 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

No, verzija Milenke Žižić i njenog vijeća, suma summarum, glasi: naredbu za deportacije izdao je ministar Pavle Bulatović, ona je, doduše, nezakonita, ali njegovi potčinjeni postupajući po njoj nijesu izvršili ratni zločin, jer Crna Gora, sastavni dio SRJ, nije bila učesnik rata u BiH – rekao im Srđa Božović, naime, nije bilo nikakvog stanja neposredne ratne opasnosti, niti su optuženi pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih snaga.

Sada će Žižićeva opet suditi u istoj stvari! U ponovljenom postupku za deportacije će biti predsjednica Specijalnog vijeća Višeg suda.

Stan i šefica

Sutkinja Milenka Žižić je, nakon preuzimanja deportacija na postupanje, prijedlogom pretpostavljene Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, 7. oktobra 2009. dobila službeni stan na korišćenje u Podgorici od Vlade Mila Đukanovića – koji je formalno i faktički bio maja 1992. nadređeni i ministru policije i svim pripadnicima MUP-a, pa je u svojstvu svjedoka saslušavan juna 2008. u istražnom postupku, ali nije (još) optužen.

Vrijedi ponoviti po ko zna koji put: Medenica, kao vrhovna državna tužiteljka, branila je Vladu Crne Gore (državu) u parnicama koje su pokrenule porodice žrtava deportovanih, tako što je osporavala uzročno-posljedičnu vezu između hapšenja i izručenja izbjeglica maja 1992. od strane crnogorske policije i njihovih ubistava.

Milić i ratni zločini

Član tročlanog Specijalnog vijeća u predmetu deportacija, koje je 29. marta 2011. donijelo oslobađajuću presudu za bivše policajce, bio je Milić Međedović, redovni sudija Apelacionog suda. Njega je na „ispomoć” Višem sudu u Podgorici, konkretno Milenki Žižić, prethodno poslala Vesna Medenica.

Svega dva dana nakon izricanja presude u deportacijama, 31. marta 2011, Medeničin Sudski savjet je sa svoje 5. sjednice objavio da ukida odluku o upućivanju na „ispomoć” i Međedovića, jer je „postignuta ažurnost u Višem sudu u Podgorici”.

Sudija Međedović je kao predsjedavajući Krivičnog vijeća podgoričkog Višeg suda 1993. sudio Janku Janjiću, Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču, Zoranu Simoviću i Vidoju Golubiću, svi iz BiH, pripadnicima srpskih oružanih bandi. Oni su optuženi da su 6. jula 1992. nadomak Plužina ubili porodicu Klepuh, izbjeglice iz Foče, supružnike Hasana i Feridu i njihovu kćerku Senu. U istrazi je utvrđeno da su Hasana ubili hicem ispaljenim u potiljak, a majku i kćerku žive gurnuli u provaliju duboku oko stotinu metara.

Samo jedan od optuženih je bio dostupan i njega je Međedović osudio na osam mjeseci zatvora – zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok su četvorica drugih u bjekstvu osuđeni na po 20 godina. No, iako je optužnica kvalifikovala krivično djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Međedović ih je osudio za zločin iz koristoljublja.

Kako onda, tako i u slučaju deportacija, negirao je Milić Međedović da se ratni zločin mogao odigrati u Crnoj Gori. Obrazlažući presudu za ubistvo porodice Klepuh, Međedović je saopštio:

„Sud nije prihvatio navode optužnice da su optuženi izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nalazeći da se to krivično djelo može izvršiti jedino na teritoriji obuhvaćenoj ratom, a rata na prostoru SRJ nije bilo”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAUSTAVLJENA GRADNJA U ATRAKTIVNOJ ZONI BUDVE I BEČIĆA: Polovični moratorijum

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici zemljišta imaju razloga za zabrinutost jer novim planovima za centar Budve i Bečića, moguća je izmjena ne samo građevinskih parametara, smanjene spratnosti objekata i gustine gradnje, nego i promjena namjene površina. Neki objekti mogu biti izbrisani iz plana. Zato je pred stupanje na snagu odluke o zabrani gradnje u Budvi zabilježena prava trka sa vremenom kako bi građani ugrabili da prijave gradnju

 

Odlukom Vlade da se suspenduju dva kontroverzna urbanistička plana, DUP Budva centar i DUP Bečići, donijeti početkom juna ove godine, zabranjena je gradnja objekata na najatraktivnijim dijelovima prostora budvanske opštine  najmanje 12 mjeseci. Odluka o zabrani gradnje je sastavni dio Odluke o izradi Prostornog urbanističkog plana Opštine Budva koja bi do tog roka bila završena. Istovremeno pristupiće se i izradi novih detaljnih urbanističkih planova za prostor budvanskog centralnog dijela i turističkog naselja Bečiće.

Ova odluka Vlade teško je pogodila vlasnike zemljišta i investitore koji do prestanka važnosti navedenih planova nisu realizovali svoje investicije. Riječ je o prostoru koji se u Budvi i Bečićima nalazi u ekskluzivnoj zoni između morske obale i jadranske magistrale, koji je i bukvalno zazidan nizom solitera i stambenih zgrada. DUP Budva centar realizovan je gotovo 90 odsto, ostalo je još par lokacija na kojima su planirani veliki apartmanski kompleksi koji nisu izgrađeni ili su investitori zakasnili u postupku pribavljanja dokumentacije za gradnju. Neizgrađena je parcela kod Jadranskog sajma na kojoj je turska kompanija Mia Investments planirala dvije kule sa 15 i 16 etaža. Zatim prostor turističkog naselja Slovenska plaža na kome su planom predviđene desetine hiljada kvadrata. Zaustavljena je i izgradnja solitera firme Roming u centru Budve, pored Hotela Mogren, i još par sličnih projekata.

Vlasnici zemljišta imaju razloga za zabrinutost jer novim planovima za centar Budve i Bečića, moguća je izmjena ne samo građevinskih parametara, smanjene spratnosti objekata i gustine gradnje, nego i promjena namjene površina. Neki objekti mogu biti izbrisani iz plana. Zato je pred stupanje na snagu odluke o zabrani gradnje u Budvi krenula trka sa vremenom  kako bi građani ugrabili da prijave gradnju.

Pravo gradnje imaju samo oni koji su do donošenja Vladine odluke kompletirali dokumentaciju, odnosno imaju saglasnosti na idejni projekat, revidovan glavni projekat i plaćene komunalije Opštini Budva, što je zakonski uslov za konačnu prijavu građenja.

Međutim, kako bi ublažila efekte zabrane gradnje koja prije svega pogađa kasu Opštine Budva koja u narednom periodu, za koji se procjenjuje da će biti i duži od najavljenih 12 mjeseci, ostaje bez prihoda od komunalnih taksi koje se mjere milionima eura, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma donosi „spasonosno“ Stručno uputstvo o praktičnoj primjeni odredbe o zabrani građenja u službama Opštine Budva, glavnog državnog i gradskog arhitekte.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju monitora od 6. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ILEGALNI IZVOZ BOKSITA: Laka zarada u zemlji prespore pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovno tužilaštvo u Nikšiću ranije je odbacilo krivičnu prijavu bivših radnika Boksita protiv kompanija VSS i Rapax. Sada je u njihovim rukama, dokazima upotpunjena, prijava MKI

 

Iz svijeta nas, ponovo, podsjećaju na ono što bismo sami, odavno, morali znati. „Korupcija je najrasprostranjenija u Crnoj Gori u sektoru državnih nabavki. Kupovina i prodaja državne imovine odvija se u netransparentnom okruženju sa čestim optužbama za primanje mita i prijateljske odnose”, navodi se u ovogodišnjem izvještaju Stejt dipartmenta o globalnoj investicionoj klimi za 2021. godinu.

U izvještaju koji služi kao svojevrstan vodič potencijalnim investitorima iz SAD, apostrofira se negativna uloga pravosuđa s posebnim naglaskom na Privredni sud kome se zamjeraju: slaba primjena zakona, ograničeni kapaciteti i stručnost sudija, veliki broj zaostalih predmeta… Sve je začinjeno podatkom iz prošlogodišnjeg istraživanja o ovdašnjoj poslovnoj klimi, koje je među svojim članovima provela Američka privredna komora u Crnoj Gori. Njeni članovi su, pokazalo je istraživanje, posebno nezadovoljni trajanjem sudskih postupaka (79,5 odsto anketiranih) i nejednakom primjenom zakona (63,6 odsto anketiranih).

Bivši radnici Rudnika boksita u stečaju duže od godinu upozoravaju nadležne na nezakonit iskop i izvoz 2.664 tone rude boksita iz Nikšića. Uglavnom, uzaludno. Njihova priča zaslužuje pažnju makar zbog neobičnog sadržaja.

Izvezena ruda nije „iskopana” na rudarskim kopovima već sa placa – urbanizovanog gradskog građevinskog zemljišta – na kome je Samostalni sindikat Rudnika boksita planirao izgradnju desetak zgrada kako bi riješio stambene probleme zaposlenih. Rudu u Češku nijesu izvezli ni Boksiti ni Uniprom Veselina Pejovića, koji je nakon stečaja Boksita kupio veći dio imovine rudarske  kompanije i „naslijedio” njenu koncesiju za eksploataciju rude. Izvoz je obavljen u organizaciji i za račun privatnih firmi iz Nikšića: Vector System Security DOO i Rapax DOO, iako nijedna od njih ne ispunjava zakonom propisane uslove za taj posao – nemaju sa državom zaključen ugovor o koncesiji ni odobrenja za eksploataciju mineralnih sirovina. Država (čitaj – bivše vlasti) bila je blagovremeno obaviještena o tom nezakonitom poslu, ali ga nije spriječila.

Nove vlasti, preciznije, Ministarstvo kapitalnih investicija (MKI), riješile su da stvari istjeraju na čistac, pa su se početkom ljeta obratili Vrhovnom državnom tužiocu Draženu Buriću Informacijom o mogućem postojanju krivičnog djela i/ili prikrivanju krivičnog djela u vezi nelegalnog iskopa i izvoza rude boksita. To ide očekivano sporo. Prema informacijama Monitora, iz Vrhovnog tužilaštva nedavno su obavijestili nadležne u MKI da je njihova Informacija, sa pratećom dokumentacijom, proslijeđena Onovnom tužilaštvu u Nikšiću. Gdje je jednom, u nešto drugačijoj formi, već bila. I završila u košu.

Sada o detaljima.

Sindikalni plac ispod Trebjese površine 18,7 hiljada kvadratnih metara (nekih pet fudbalskih igrališta), budućí rudokop, u martu 2017. preuzela je podgorička kompanija  Ambijent AGM na ime nenaplaćenog potraživanja od 172.000 eura iako je, prema procjenama objavljenim u medijima, vrijednost placa desetostruko veća. Ambijent AGM projektovala je stambeni blok od deset zgrada koje je trebalo izgraditi na sindikalnom placu. Posao je zastao nakon polaganja kamena temeljca (2008) a projektanti su dio potraživanja, približno polovinu ugovorenog iznosa, naplatili uz pomoć suda i sudskih izvršilaca. Radnici Boksita tvrde da su bez sindikalnog placa ostali nezakonito i čekaju da Specijalno tužilaštvo odgovori na prijavu koju su odavno podnijeli.

Prije nego je namijenjen za izgradnju radničkih stanova, sindikalni plac je bio dio prostora na kome je lagerovan boksit sa rudarskih kopova. Odatle je tovaren u željezničke vagone i transportovan – nekada u Kombinat aluminijuma a po njegovom slomu, u izvoz – od Mađarske i Češke pa sve do Kine. Izgledalo je kako su dio lagerovane rude, više od 2,6 hiljada tona boksita, svi zaboravili: bivši menadžment, stečajna uprava, dražava… Stečajni upravnik Rudnika boksita Mladen Marković potvrdio je medijima da ta ruda nikad nije ušla u stečajnu masu. Pokazalo se da ima i onih koji su znali šta leži na placu namijenjenom gradnju radničkih stanova.

Ambijent AGM je, u aprilu 2019, preprodala plac firmi Vector System Security (VSS) iz Nikšića. Ubrzo je vlasnik Ambijenta Božidar Draganić likvidirao firmu, dok su na sindikalnom placu započeli radovi skidanja površinskog sloja sa rudom boksita. Uz proteste i krivične prijave bivših rudara koji još traju, a koji su na tom prostoru vidjeli svoju budućnost.

Vlasnik firme Rapax Ivan Ivanović potvrdio je tada Vijestima da je kupovao rudu od vlasnika placa, firme VSS, dodajući da posao kojim se bavi nije lak, jer skidajući tampon sa placa mora da odvaja rudu od ostalih materijala. „To vam je kao da odvajate rudu od smeća”, rekao je Ivanović u decembru 2019. Danas iz firmi VSS i Rapax pokušavaju nadležne ubijediti da oni, zapravo, nijesu trgovali rudom već rudnim otpadom: mješavinom rude, zemlje i kamena. Vidjećemo hoće li uspjeti.

Ministarstvo ekonomije u Vladi Duška Markovića se početkom decembra 2019. godine, „na osnovu saznanja da se na tom lokalitetu nalazi deponovan materijal, za koji postoji indicija da se radi o rudi crvenog boksita i da se isti prometuje”, obratilo Upravi za inspekcijske poslove zahtijevajući od njih „postupanja u okviru njihove nadležnosti”.

Rudarski inspektor Draško Marković je ubrzo (9. decembra 2019) zabranio VSS-u „da obavlja poslove upravljanja otpadom iz rudarstva” i pokrenuo prekršajni postupak koji je okončan tek u julu naredne godine. Tri, odnosno, četiri mjeseca nakon što je Rapax u Češku izvezao prikupljenu rudu (prema dokumentaciji koju su prikupili bivši radnici Boksita i MKI), ili otpad iz rudarstva (kako tvrde akteri tog posla).

Prema informacijama koje nam je dao Rašo Čivović, jedan od bivših radnika Rudnika boksita, koji godinama pokušava da animira nadležne kako bi spriječili zloupotrebe koje prate stečaj u toj kompaniji, Sud za prekšaje je firmu Vector System Security kaznio 1.000 eura, a odgovorno lice Ratka Popovića 500 eura. Riječ je o minimalnim kaznama. Drugi akter tog posla, kompanija Rapax, prošla je bez sankcija. Ta presuda, kaže Čivović, ipak „potvrđuje da je pomenuta firma nezakonito iskopala a zatim izvezla rudu boksita ili kako je oni nazivaju rudarski otpad“.

Isto je potvrdila i tadašnja ministarka Dragica Sekulić. Uvijeno i prećutkujući da je posao okončan i pored navodne zabrane nadležnih. Krajem maja prošle godine, poslanica Anka Vukićević je pitala: „Ko je odobrio eksploataciju rude sa placa Sindikalne organizacije Rudnika Boksiti Nikšić”? Sekulić je odgovorila: „Plac Sindikata Rudnika boksita ne predstavija ležište mineralnih sirovina, niti je obuhvaćeno koncesionim ugovorom za istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina, od ukupho zaključenih 39 ugovora sa Vladom Crne Gore”. Dakle – niko.

Dragica Sekulić, sada poslanica DPS-a, u tadašnjem odgovoru ne pominje zabranu nadležnog Inspektora za rudarstvo kao ni činjenicu da je ruda, i pored te zabrane, izvezena u Češku. To smo saznali naknadno, zahvaljujući Čivoviću, njegovim nekadašnjim kolegama i Ministarstvu kapitalnih investicija.

„Ministarstvu su bivši radnici Rudnika boksita u stečaju dostavili odgovor državne kompanije za prevoz robe Montecargo AD od 9. decembra 2020. godine kojim se potvrđuje da je nikšićka firma Rapax DOO iz Crne Gore željeznicom izvezla u martu prošle godine 1.361 tonu boksita, a u aprilu prošle godine dodatno još 1.303 tone boksita”, navodi se u Informaciji koju je MKI dostavilo državnom tužilaštvu.

Tu je i njihova prepiska sa novim direktorom Montecarga Vladimirom Božovićem, iz koje se može zaključiti da željezničko preduzeće za prevoz tereta sa sebe skida odgovornost za transport (izvoz) roba koja nije praćena odgovarajućom dokumentacijom: „U tovarnom listu CIM koji prati pošiljku i predstavlja dokumentaciju koju priprema špediter kojeg je angazovao Rapax DOO, pošiljalac robe jeste firma Rapax, a platilac toškova za prevoz nama je 16. februar (špediter – primjedba Monitora). Montecargo, kao prevoznik, nema zakonsku obavezu da provjerava porijeklo robe koja je predmet prevoza, to je isključivo pravo i obaveza Carina Crne Gore”.

„Prikupljena dokumentacija svjedoči da je u ovom nezakonitom poslu, uz direktne izvršioce, učestvovalo više državnih institucija i preduzeća i makar 10–20 lica”, kaže Čivović za Monitor pojašnjavajući kako su preprodajom rude sa sindikalnog placa „praktično opljačkani” Bokisti i njegovi bivši radnici, dok je država uskraćena za odgovarajući iznos koncesione naknade. „Ni otpad rude ne može da se izvozi bez odgovarajućih dozvola”, insistira naš sagovornik.

Osnovno tužilaštvo u Nikšiću ranije je odbacilo krivičnu prijavu bivših radnika Boksita protiv kompanija VSS i Rapax. Sada je u njihovim rukama, dokazima upotpunjena, prijava MKI. Ishod (ne)znamo. Američki investitori znaju šta ih čeka ukoliko dođu u Crnu Goru: protekcija, korupcija, slaba primjena zakona, ograničeni kapaciteti i stručnost sudija.

 

Ko je gazda VSS

Zvanično, osnivač i vlasnik kompanije Vector Sistem Security je Nikšićanin Ratko Popović. U javnosti se godinama spekuliše kako iza kompanije i njenih unosnih poslova sa državom i državnim preduzećima navodno stoji funkcioner DPS-a i višestruki ministar u raznim resorima Predrag Bošković. O tome je Monitor pisao krajem prošle godine (tekst je bio dio projekta Instituta alternativa). Prenosimo kraće izvode iz tog teksta:

„Tu je firmu u Rudnik doveo Bošković”, rekao nam je tokom ovog istraživanja bivši rukovodilac u pljevaljskom preduzeću. Do tog ugovora, ipak, nijesmo mogli doći jer pljevaljska kompanija tada nije bila u većinskom vlasništvu države pa samim tim nije ni bila obveznik Zakona o javnim nabavkama.

Javno, Boškovića su u vezu sa Popovićevom firmom doveli bivši radnici nikšićkog Rudnika boksita u stečaju, prošle godine, nakon što je VSS postala vlasnik bivšeg sindikalnog placa u centru Nikšića površine 18.622 kvadrata.

„Tu Popovićevu firmu kontroliše Bošković i teško ćemo ostvariti svoja prava. To mi je u povjerenju rekao prijatelj – član obezbjeđenja VSS-a“, saopštio nam je bivši radnik Rudnika boksita, nezadovoljan što na ovoj lokaciji nijesu izgrađeni, ranije obećani, stanovi za radnike.

Priča se ponovila i ljetos (misli se na 2020. godinu – prim.autora), tokom pokušaja DPS-a da preuzme vlast u Budvi. Tada su radnici VSS-a, danima sprečavali ulazak u zgradu Opštine čelnicima Demokrata, SNP-a, DF-a. I oni su obznanili da iza ove firme, navodno, stoji ministar odbrane.

Ministar odbrane Bošković rekao nam je da sa vlasnikom pomenutih firmi nema nikakav poslovni odnos, niti ga je ikad imao. „Sve ostalo su insinuacije koje se, priznaćete, plasiraju u jednom veoma osjetljivom političkom momentu…”.  U tekstu su navedeni i brojni ugovori koje je VSS sklapala sa institucijama i državnim preduzećima iz resora koje je pokrivao Bošković.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE NAFTE I GASA U CRNOGORSKOM PODMORJU:  Prazne mreže i snovi o milijardama

Objavljeno prije

na

Objavio:

CRNA GORA JE POČELA BUŠENJE DNA JADRANA I PORED JASNE PORUKE EVROPSKE UNIJE DA SU FOSILNA GORIVA PROŠLOST, TE DA JE BUDUĆNOST REZERVISANA ZA EKOLOŠKU I OBNOVLJIVU ENERGIJU  I UPRKOS LOŠIM ISKUSTVIMA IZ REGIONA. EKOLOŠKI AKTIVISTI NAJAVLJUJU DA ĆE POSLIJE TURISTIČKE SEZONE OBNOVITI PROTESTE

 

Iskusni ribar Branko Vujičić uzalud traži kozice i gambore po dnu Jadrana. Nestale su kaže i to pripisuje bušenju morskog dna u potrazi za naftom.

„Oni leže na samom dnu. Vjerovatno bušenje izaziva neku vibraciju koja tjera ribe. Kozice su se potpuno izgubile, ne možemo uhvatiti dva kila, a hvatali smo po stotinu, cijena im je bila spala na tri eura. Nestale su ne samo u Ulcinju i Baru, nego šire. Lutam od granice do granice, a kozica nema. One i sardele su hrana za svu ostalu ribu”, kaže Vujičić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Monitor.

Gigantska metalna svrdla, postrojenja Topaz Driller, probušila su 25. marta morsko dno, na 20 kilometara od obale, između Ulcinja i Bara u potrazi za naftom. Investitor, italijansko-ruski konzorcijum Eni-Novatek crno zlato će tražiti do dubine od 6.500 metara. Da li u crnogorskom podmorju ima nafte znaće se, navodno, početkom septembra.

Put ka zemljinoj utrobi nastavlja se uprkos upozorenjima ekologa da je riječ o rizičnom poduhvatu i kršenju Pariskog sporazuma i najavama da će, kada turisti odu, organizovati proteste. Uzaludne su i žalbe ribara da zbog bušenja more više nije izdašno kao ranije. Ali, zato, posao teče uz blagoslov aktuelne Vlade, koja je u ovom slučaju nastavila tamo gdje je prethodna stala.

Ribe ni za gorivo

Iz Ministarstva kapitalnih investicija u izjavi za CIN-CG/Monitor, kažu da, prema informacijama koje imaju „istraživanja nafte i gasa koja su u toku ni na koji način nisu uticala na pomorski saobraćaj i rad Lučke kapetanije. Saobraćaj se odvija normalno i situacija je potpuno redovna’’.

„Zabranjuju nam na priđemo u krugu od par kilometara do te platforme. A naše more je malo, ako ujutru kočom krenem od Ulcinja, eto me u Hrvatsku popodne”, kaže Vujičić koji je i predsjednik Udruženja profesionalnih ribara Budve Sv. Nikola.

Dragoljub Bajković, predsjednik Udruženja profesionalnih ribara Bara, smatra da je riba sa morskog dna, uključujući i kozice, počela da nestaje još sa prvim seizmičkim istraživanjima koja su prethodila sadašnjem bušenju.

„Prije par godina rađena su seizmička istraživanja tokom kojih je stvaran pritisak na dnu od 3.000 bara. Tada je riba sa dna ubijena, ili je migrirala na drugu stranu gdje nije bilo tih ispitivanja – prema Albaniji i Boki”, kaže on.

Bajković je uvjeren da i sadašnje bušenje ima ozbiljne posljedice po ribare.

„To pogađa Ulcinjane, Barane, sve do Čanja. Ljudi odu od ujutro do uveče, ostanu 10 -12 sati, i donesu minimalno ribe, da pokriju gorivo. Lovim plavu ribu i 29 puta sam izašao na more od decembra do jula – 10 puta puta sam bacio mreže, a 19 puta se vratio, jer riba neće. Neke vibracije postoje pod vodom od bušenja. Riba je kao divlja, nije mirna, bježi. Nešto je potpuno poremećeno. A dosta nas živi od ribanja”, .

Uoči početka bušenja sa predstavnicima udruženja ribara upriličen je sastanak u Ministarstvu kapitalnih investicija.

„Ribari su im rekli da se ne raduju tom istraživanju, ali ako je država riješila da ide tim putem, moramo to prihvatiti“, kaže Milun Anđić, predsjednik Udruženja plivarica Crne Gore, posebnih brodova iz kojih se uglavnom ribari mrežom po površini.

Na zahtjev ribara da se formira egalizacioni fond koji će pomoći razvoju ribarstva, Iz Ministarstva su im kazali da će zaživjeti čim počne eksploatacija nafte.

Vladi je sve u redu

„Podvukli smo da je veoma važna ekološka zaštita i dobili uvjeravanja da imaju četvorostruke sisteme. Objasnili su nam da je dubina na kojoj se vadi nafta 110 metara i da je pristupačna za ronioce, uređaje, ventile, tako da se odmah može sve zatvoriti u slučaju isticanja. Dali su garancije da su brodovi koji su posebno namijenjeni za slučaj curenja već spremni u italijanskim lukama, i da bi na poziv mogli da budu tu za 10 – 15 sati i da kupe naftu”, kaže Anđić.

On ocjenjuje da ribari nisu imali izbora i da su prećutno prihvatili uvjeravanja da može ribarstvo i industrija nafte zajedno.

Dosadašnja istraživanja ribljeg fonda i količine ribe, kaže Anđić, rađena su proizvoljno i na nevaljan način. Zbog toga su ribari uputili protest institucijama: ,,To istraživanje je izvedeno brodovima koji nemaju mogućnost da to urade. Nisu uzeti ribarski brodovi. Sve to su finansirali investitori”.

I Bajković kaže da je investitor i Institut za biologiju mora tokom ove godine trebalo da utvrde početno stanje ribljeg fonda, kojeg, kako kaže, nema.

,,Institut za biologiju mora  nije  radio studiju uticaja na ribarstvo. Radio je monitoring ribolovnih aktivnosti prije i nakon seizmike, odnosno analizu strukture ulova malog obalnog i velikog privrednog ribolova. U trenutne aktivnosti, vezano za platformu, nismo angažovani sa stanovišta monitoringa ribarstva. Moguće je da ćemo biti uključeni nakon završetka aktivnosti vezanih za platformu, kaže za CIN-CG/Monitor dr Aleksandar Joksimović, direktor Instituta za biologiju mora.

Uvertira u početak bušenja bili su protesti ekologa koji su isticali brojne ekološke rizike ovog posla, dok ih je nova vlast ubjeđivala da nema mjesta zebnji. Premijer Zdravko Krivokapić izjavio je da je ugovor o koncesiji potpisan 2016. godine, rijetko dobra odluka prethodne vlasti. Ocijenio je i da je eventualni uticaj na životnu sredinu zanemarljiv.

Ekološke organizacije i aktivisti protivili su se početku bušenja, dok je vladajuća URA, tražila referendum. Premijer je buku utišao tvrdnjom da bi raskidanje posla sa Eni-Novatekom koštalo državu oko sto miliona eura, a da bi referendum u uslovima korona krize bio tehnički neizvodljiv, uz trošak od oko dva miliona eura.

Da je ovo dobar projekat tvrdi i ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić. On je više puta ponovio da se potencijalne rezerve nafte i gasa mjere milijardama eura!

Bojanić: Sve je o njihovom trošku

„Glavna karakteristike ugovora sa konzorciumom Eni – Novatek je da Crna Gora nije uložila ni jedan cent u istraživanje a da koncesionari snose sve troškove”, izjavio je za Monitor/CINCG Draško Lončar iz Ministarstva kapitalnih investicija. On objašnjava i da se Crna Gora obezbijedila garancijama,  „na obavezni radni program“,  te da su koncesionari neograničeno i solidarno odgovorni da nadoknade štetu i izgubljenu dobit državi kao i trećim licima u slučaju incidenta i najvažnije, da je država obezbijedila dobit između 62 – 68 odsto.

Lončar objašnjava da obavezni radni program na koji su se obavezali koncesionari Eni-Novatek obuhvata: 3D seizmička istraživanja, geološke i geofizičke studije i dvije bušotine od 6.500 i 1.500 metara.

U slučaju da koncesionar ne ispuni obavezni radni program, prema objašnjenju Lončara, Crna Gora bi mogla da aktivira garanciju od 84 miliona eura koju je obezbijedila i da eventualno angažuje drugu kompaniju da nastavi rad.

Iz Bojanovićevog ministarstva ističu da, ukoliko se ne pronađu komercijalne rezerve ugljovodonika, cjelokupan trošak istraživanja pada na teret koncesionara, bez bilo kakve obaveze države da učestvuje u tome.

„Riječ je poslu koji je neisplativ, rizičan i štetočinski po životnu sredinu i ekonomiju Crne Gore, prije svega turizam i ribarstvo”, kaže Mustafa Canka, novinar koji već decenijama piše o ovoj temi.

On ističe da zvaničnici samo govore o finansijskim benefitima i procentima a neće javno da kažu da „u najboljem slučaju, u njihovoj najoptimističnijoj varijanti, godišnje možemo da zarađujemo oko 60 miliona eura. I to tek za nekoliko godina“.

„Sad da se nađe nafta, treba još rupa da se buši, pa analize, u najboljem slučaju bi za tri godine počela eksploatacija. Do tada ćemo sve dovesti u pitanje, prije svega turizam od koga, kada je sezona dobra, zarađujemo zvanično nešto preko milijardu eura, a u sivoj zoni ostaje bar još trećina prihoda”, kaže Canka za CIN-CG/Monitor.

Romantična saga o kornjači

On se pita gdje je tu računica, ako uporedimo 1,3 milijarde sa 60 miliona. Podsjeća da gosti sa Zapada nijesu oduševljeni da se kupaju sa pogledom na naftne platforme. Napominje da se šteta koja se čini flori i fauni u moru nikada neće izračunati, kao i ona koju će pretrpjeti ribari.

U Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma nijesu, međutim, zabrinuti zbog ovog projekta i njegovog uticaja na životnu sredinu. Pored obaveze da poštuju domaće propise koji regulišu oblast zaštite životne sredine, iz ovog ministarstva navode i da su ugovorom predviđena dva posebna mehanizma naknade eventualne štete. Prvi je Garancija krajnje matične kompanije koncesionara koja pokriva plaćanja svih obaveza iz ugovora u slučaju njihovog neizvršavanja, kao i i sve neugovorene obaveze prema trećim licima u slučaju direktne štete ili gubitaka nastalih u vezi sa ovim aktivnostima (uključujući zagađenja ili incidente).  Ova garancija, kako objašnjavaju u Ministarstvu, znači da koncesionari garantuju vrijednošću majke kompanije, a ne one registrovane u Crnoj Gori koja je neuporedivo manja.

Drugi mehanizam je Obavezna sveobuhvatna polisa osiguranja za industriju nafte i gasa, koja obuhvata kompletne operacije koje izvodi operater Eni, uključujući i sve njihove podizvođače.

„Crna Gora je obezbijedila da u slučaju bilo kakve štete u životnoj sredini ima mogućnost nadoknade troškova, uključujući i štetu prema trećim licima. U konkretnom slučaju to, na primjer, znači da bi nadoknada eventualne štete bila plaćena i ribarima”, kažu iz resora koji se bavi i ekologijom.

I iz Ministarstva kapitalnih investicija tvrde da „od velikog broja ekologa“ imaju pozitivan stan o projektu, kao i o svim urađenim studijama o zaštiti i očuvanju životne sredine.

„Treba istaći posvećenost koncesionara prema životnoj sredini. Kao primjer navodimo da se tokom seizmičkih istraživanja ispred broda pojavila kornjača i da su operacije obustavljene sve dok se nije udaljila na bezbjedno odstojanje. Cijena troška čekanja ili stand by rate iznosila je oko 150 hiljada dolara. Samim tim ističemo da koncesionari imaju visoke standarde kada je u pitanju zaštita životne sredine”, kažu iz ovog MInistarstva.

Vježbali, ako procuri

U te standarde nije ubjeđena ekološka aktivistkinja iz Ulcinja Zenepa Lika, koja za Monitor/CIN CG tvrdi da je ovaj poduhvat rizičan. Ona objašnjava da se on oslanja na studiju procjene uticaja životne sredine koju je uradio investitor.

„Agencija za zaštitu prirode je nekoliko puta vraćala dokument na doradu. Što znači da ENI nije poštovao naše zakonodavstvo. Koliko sam upoznata nema ni plana za vanredne situacije u slučaju izlivanja nafte, modelima i projekcijama za sanaciju”, tvrdi Lika

Iz Agencije za zaštitu životne sredine su potvrdili da Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, čiji je nosilac Eni Montenegro, a koji su sačinili italijanski eksperti, nije bio urađen u skladu sa pravilima. Od nosioca projekta Agencija je u oktobru 2019. godine, kažu, tražila određene izmjene i dopune. Inovirani Elaborat je dobio saglasnost Agencije u decembru te godine.

U Ministarstvu kapitalnih investicija tvrde da u slučaju vanrednih situacija planovi postoje: „Postoji plan reagovanja koncesionara, plan reagovanja crnogorskih institucija nadležnih za ovaj projekat kao i plan reagovanja u kooperaciji sa koncesionarom. Takođe, u junu je održana vježba PLATFORMA 21, u kojoj su učestvovali Uprava pomorske sigurnosti, policija, vojska, lučka kapetanija, uprava za ugljovodonike sa temom odgovora u slučaju izlivanja nafte u Jadransko more. Naravno, pored ovih planove postoje i drugi za reagovanje za sve predviđene incidentne situacije”.

Iz ovog resora tvrde i da je inspekcijski nadzor konstatan i da će tako biti tokom cijelog projekta.

,,Inspektor za ugljovodonike kao i Agencija za zaštitu životne sredine, na bazi rezultata analiza CETI-ja, budno prate i kontrolišu ovaj projekat, kako na samom postrojenju tako i u logističkoj bazi. Za sada se proces odvija potpuno bezbjedno i sigurno kako za životnu sredinu i osoblje, tako i za sami odobreni projekat”, kazali su iz ovog ministarstva.

Početkom aprila, ulcinjski parlament je jednoglasno usvojio zaključke kojima se izražava velika skepsa prema bušenju morskog dna.

„Opština poziva Vladu da na transparentan i kooperativan način učestvuje u pregledu odluka koje se odnose na istraživanje i eksploataciju nafte na moru, uzimajući u obzir stavove građana primorskih opština, ekološke i ekonomske aspekte demografskih podataka“, stoji u usvojenim zaključcima.

Lika kaže da je već od samog početka ovog, kako kaže, netransparentnog i nepoželjnog projekta, bivša, a nažalost i sadašnja vlast, kršila ustavno pravo građana primorskih gradova, a i šire, jer nijesu pravovremeno, dovoljno i razumljivo informisani.

„Napominjem da su, recimo, Ulcinjani bili zatečeni kada su saznali da će se ‘opet’ istraživati nafta u našem moru. Takođe su uskraćeni za učešće na javnoj raspravi koja se organizirala u Baru. Istog dana u Ulcinju je održavana javna rasprava u Ulcinju o planu posebne namjene obalnog područja. Znači, prvi blokovi istraživanja su predviđeni na ulcinjskoj obali a građanima je onemogućeno da daju svoje mišljenje“, kaže Lika.

Kao dodatni argument, iz Ministarstva ekologije ističu da industrija nafte i gasa nije nepoznanica u državama sa kojima dijelimo Jadransko more: „Do sada je u Jadranu izvedeno oko 1500 bušotina za potrebe kako istraživanja, tako i proizvodnje nafte i gasa”.

Gorko iskustvo iz Albanije

U ENI-vom Elaboratu o uticaju na životnu sredinu precizira se da u Jadranskom moru postoji 1.440 bušotina (istražne, proizvodne i za druge namjene), od kojih je 1,350 izbušila Eni S.p.A, a da erupcija nije zabilježena ni na jednoj od njih.

„Susjedna Hrvatska proglasila je moratorijum na sva nova istraživanja nafte i gasa, čak i sami ‘naftaši’ iz Hrvatske se protive bušenju u Jadranskom moru. Smatraju da nafta i čisto more naprosto ne idu”, kaže Lika.

Ona ističe da Albanija nema platforme na moru, već se eksploatacija obavlja na kopnu.  Upozorava da su poznate slike i snimci iz 2015. kada se desio veliki udes u selu Marinza na jugu Albanije, gdje je cijelo naselje, kako kaže, potopljeno naftom i ugroženo a građani primorani da se evakuišu, dok je strateški investitor iz Kanade, Bankers Petroleum, prosto smatrao da nije kriv za incident.

Pozivajući se na albansko iskustvo istraživanja nafte i Canka kaže da „ono govori da apsolutno ne treba ulaziti u ovaj opasan posao“.

„Od 1990. se vrše istraživanja velikih svjetskih kompanija na albanskom dijelu Jadrana, a konkretnih rezultata nema. Tek u nekoliko slučajeva otkrivena je nafta, ali se pokazala da je neisplativa eksploatacija”, ističe Canka, napominjući da su se i u toj zemlji tokom 90-ih godina prošlog vijeka sanjali slatki snovi o tome da ,,Albanija pluta na nafti”.

„Nakon tri decenije iluzije su se rasplinule po Jadranu i, eto, na našu nesreću, stigle do zvanične Podgorice”, kaže Canka.

Crna Gora je počela bušenje Jadrana i pored jasne poruke Evropske unije da su fosilna goriva prošlost te da je budućnost rezervisana za ekološku i obnovljivu energiju.

Ministri finansija zemalja Evropske unije, su se u novembru 2019. godine saglasili da treba obustaviti finansiranje projekata koji uključuju naftu, gas i ugalj. Oni su tom prilikom pozvali Evropsku investicionu banku, Svjetsku banku i ostale finansijske institucije da prekinu sa davanjem kredita u te svrhe. Bilo je to prvi put da visoki funkcioneri evropskih vlada traže okončanje finansiranja svih fosilnih goriva, uzimajući u obzir održivi razvoj i energetske potrebe, te energetsku bezbjednost partnerskih zemlja.

Ekolozi podsjećaju da je Crna Gora potpisnica Pariskog sporazuma, kojim su se 200 zemalja obavezale da će postepeno napustiti korišćenje fosilnih izvora.

„Ovim projektom kršimo sporazum i guramo eksploataciju fosilnih goriva iako znamo da ovakav vid eksploatacije utiče na klimatske promjene i sigurno na kvalitet našeg mora, koliko god se tvrdilo da to nije tako”, zaklučuje Lika.

U okviru Zelenog dogovora za Zapadni Balkan, EU je opredijelila devet milijardi eura za inovativne i zelene ideje i projekte. Ekolozi smatraju da bi bolje bilo iskoristiti tu šansu za dugoročne ekološke i finansijske benifite, nego bušiti morsko dno.

Akcije ekologa protiv bušenja podmorja kako najavljuje sagovornica CIN-CG/Monitor, biće nastavljene.

„Mi nismo odustali od naših zahtjeva i tražimo obustavu istraživanja i eksploatacije nafte i gasa. Izašli smo u susret turističkoj sezoni jer suosjećamo sa građanima i ne želimo da širimo još negativniji imidž naše zemlje”, kaže Zenepa Lika.

 

MALO TREBA ZA VELIKU ŠTETU

Ako se nađe u moru, samo osam grama nafte dovoljno je da zagadi kubik morske vode. Jedan kubik ispuštene nafte, iscrpljuje kiseonik iz 400.000 kubika mora, tvrdi se u izvještaju Državne revizorske institucije koja je u aprilu objavila Reviziju efikasnosti upravljanja intervencijama u slučaju iznenadnog zagađenja u Jadranskom moru.

Revizijom je utvrđena loša saradnja nacionalnih institucija, nepoštovanje ionako zastarelih strategija, te da nijedna primorska opština nema plan i procjenu rizika u slučaju iznenadnog zagađenja mora, kao i nemanje adekvatne opreme za reagovanje u slučaju zagađenja većeg obima…

U dokumentu DRI navodi se i odgovor Uprave za ugljovodonike u vezi aktuelnih istražnih radova:  „Prije vršenja geofizičkih istraživanja od strane koncesionara izvršena su mjerenja ulova ribe u zoni predloženih aktivnosti, što je takođe izvršeno i nakon izvršenja geofizičkih istraživanja od strane koncesionara, u cilju upoređivanja podataka o izlovu ribe prije i nakon sprovođenja aktivnosti. Takođe, budući da su ribarske aktivnosti tokom vršenja geofizičkih istraživanja bile otežane, koncesionari su kompenzovali ribarska udruženja za ono vrijeme za koje su trajale aktivnosti vršenja geofizičkih istraživanja, u skladu sa mjerama iz elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu.“

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo