Povežite se sa nama

MONITORING

Darovi tranzicije izlaze iz mraka

Objavljeno prije

na

Aleksej Kuznjecov, predsjednik odbora direktora KAP-a prihvatio je poziv skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije i učestvovaće na njenoj sjednici početkom naredne nedjelje. ,,Imam osjećaj da opozicija nema predstavu šta se dešavalo i kakva je situacija sada u KAP–u”, kaže Kuznjecov, ,,Zbog toga bih volio da gostujem u parlamentu i odgovorim na sva pitanja”. Koji dan ranije, takođe u parlamentu, održaće se konstitutivna sjednica Anketnog odbora za prikupljanje informacija o korupciji u privatizaciji Crnogorskog Telekoma. Najavljuje se da bi u okviru te istrage mogao biti ispitan i Milo Đukanović. Kao nekadašnji predsjednik, premijer, predsjednik Savjeta za privatizaciju, šef partije, biznismen, bankar, brat od sestre… Od njega nije stigla poruka kako bi i on volio ,,da gostuje u parlamentu i odgovori na sva pitanja…”.

Đukanović se u javnosti nije oglašavao od kako se afera Telekom iz SAD preselila u Crnu Goru. Možda i on na aferu gleda kao Vujica Lazovića, pa ne želi da odgovara na optužbe kako ne bi vršio pritisak na pravosuđe.

Predsjednik Parlamenta je ignorisao pismo prvog čovjeka KAP-a koji ga je zamolio da mu omogući da poslanicama objasni poziciju ,,ruske strane” u problemu teškom od 150 do 360 miliona eura (zavisi koje sve dugove, subvencije i garancije uključite u računicu). Čudo da Krivokapića na više fleksibilnosti nije motivisala makar činjenica da je Skupština nedavno potvrdila Vladinu odluku da preuzme i plati KAP-ov dug od 22 miliona eura prema Dojče banci. Podsjetimo se, Skupština je zadužila Vladu da raskine partnerstvo sa Olegom Deripaskom i njegovim skrivenim partnerima, preuzme upravljanje KAP-om i obezbijedi nezavisnu reviziju poslovanja Kombinata od njegove privatizacije 2005. godine. Nakon svega toga, predsjednik Parlamenta se ponaša kao neko kome nije satlo do istine o poslovanju nekada najveće kompanije u Crnoj Gori.

Ni Vlada ne žuri da izvrši obaveze. Umjesto da povrati izgubljeni (vlasnički) suverenitet u Kombinatu u kome je država – preuzimanjem tuđih dugova – postala pojedinačno najveći vlasnik bez upravljačkih prava, kabinet Igora Lukšića odriče se kontrole nad još jednim privrednim sistemom. Riječ je o Elektroprivredi Crne Gore. Bord EPCG, u kome predstavnici države imaju većinu, ovlastio je menadžment – u kome dominiraju predstavnici italijanske A2A – da samostalno odlučuje o daljem poslovanju sa KAP-om.

Tako imamo sljedeću poziciju: država je najveći vlasnik KAP-a, ali ne upravlja njim. To rade menadžeri Deripaskinog CEAC-a, dok država samo oprašta ili plaća njihove dugove. KAP za potrošenu struju Elektroprivredi duguje oko 30 miliona eura. Umjesto da se pozabavi rješavanjem tog problema, Vlada vruć krompir prebacuje u ruke italijanskog partnera. Ta je odluka sporna iz makar dva razloga. Menadžeri A2A nijesu dužni da brinu o tome što egzistencija blizu 1.500 porodica zavisi od rada rudarsko-metalurškog sistema (još uvijek postojećeg, iako su Rusi skoro uništili više od polovine nekadašnjeg repro lanca – Rudnike boksita, Glinicu, Anode, Kovačnicu, Preradu… ) Jednako važno: Lukšić i njegovi saradnici odlučili su da odnose između KAP- a i EPCG rješava A2A. A Italijani nijesu u stanju da ispune ni vlastite obaveze iz kupoprodajnog ugovora. Govorimo o obećanjima na osnovu kojih je A2A ušla u EPCG iako su za kupovinu njenih akcija ponudili 100 miliona manje od konkurencije.

CEAC – Vlada – A2A, eto ljubavnog trougla u kome svako sa svakim posluje, i svako svakoga vara. I svi nas – lažu.

Vlada je odlučila da požuri tamo gdje joj je proklamovana hitnost omogućila da zaobiđe pravila. Pomenuti ,,nezavisni” revizor koji će prekontrolisati poslovanje Kombinata angažovan je bez obaveznog javnog nadmetanja. I – kako neočekivana slučajnost – ispostavilo se da je Vlada za utvrđivanje istine o novčanim tokovima između KAP-a, CEAC-a i niza sa njima povezanih kompanija, angažovala firmu čija je direktorka Danijela Dimovska, godinama poslovno sarađivala sa vlasnicima Kombinata. Konačno, ni 35 hiljada eura, koliko je Vlada namijenila za posao revizije ,,u ovoj fazi”, ne garantuju rezultat. Naprotiv.

Sve u svemu: priča oko KAP-a sve više podsjeća na ono što se godinu dešavalo sa nikšićkom Željezarom. I tu se nešto mora presjeći u najskorije vrijeme. Miodrag Daka Davidović, vlasnik kompanije Neksan, je prošle nedjelje postavio ultimatum: ili će Vlada omogućiti da se Željezara strujom snabdijeve uz sve privilegije koje ima KAP, ili će on 15. marta izaći iz posla. Odgovor čekamo.

Država je prije 12 mjeseci platila 30-ak miliona eura umjesto vlasnika Željezare kompanije MNSS. Pošto su od nas uzeli taj novac i proslijedili ga u Švajcarsku, ministar ekonomije Vladimir Kavarić nas je dodatno obradovao tvrdnjom da su Holanđani (koji su prije toga bili Englezi) dobijeni novac “samo dijelom iskoristili za razvojni potencijal fabrike”. Potom je u Željezari uveden stečaj, a koji mjesec kasnije proglašen je i bankrot.

Vlada je dosljedna – preduzeće koje nas je, od dolaska DPS-a na vlast, koštalo makar 200 miliona eura (prema računici Vojina Đukanovića, nekadašnjeg direktora Željezare i ministra) prepušteno je na milost i nemilost stečajnom upravniku i Neksanu.

Da zasuče rukave i prihvati se posla od koga, navodno, zavisi sudbina Nikšića – to nikome u Vladi Crne Gore nije padalo na pamet. Mnogo im se više svidjela ideja da posao provjere nekom od provjerenih kadrova, pomažući mu nizom javnih i tajnih privilegija.

Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji su prošlog proljeća potpisali Davidović i stečajni upravnik Veselin Perišić, predviđa Vladinu saglasnost da se na plate zaposlenih ne obračunavaju porezi i doprinosi; da Vlada Neksanu ustupi potraživanje od 1,25 miliona eura za isplatu zarada; da se u Željezari ne zaračunava amortizacija… Ujedno je, samo na ime socijalnog programa i otpremnina iz državnog budžeta potrošeno 20 miliona eura. Da li se taj novac mogao upotrijebiti tako da i zapošljenima i državi bude bolje?

Nakon niza pravosudnih zamki i smicalica, radnici Željezare, kojima kompanija duguje više od šest miliona eura, izgubili su svoje mjesto u odboru povjerilaca. Tu će ih, po svoj prilici zamijeniti – Miodrag Davidović. Sud je odlučio da Neksanu prizna osam miliona navodnih potraživanja od Željezare iako ne postoji ni jedan dokument koji bi potvrdio njihovu osnovanost.

Priča je neobična: Neksan je 2009. godine došao u posjed deponije Halda. Davidović je izračunao da je za četiri godine na njegovoj deponiji Željezara izručila oko 140 hiljada tona otpada. To je pomnožio sa 60 (eura po toni) i dobio iznos potraživanja. MNSS četiri godine nije odgovarala na dopise Neksana da se riješi pitanje naknada za odlaganje fabričkog otpada, tvrdili su iz te kompanije. Međutim, bivši direktor Željezare Daniel Brol priča drugu priču: ,,Neksan nikada nije spomenuo da želi da naplati Željezari za ovaj aranžman i nikada u ovom kontekstu nije dostavio bilo kakve fakture. Umjesto toga, Neksan je zaradio milione izvlačeći čelik i legure iz deponovanog ostatka proizvodnje”, kazao je Brol. Dok je to još bilo važno.

Sada, čekamo 15. mart da vidimo da li Davidović ide ili ostaje. U obrazloženju ultimatuma upućenog Vladi on kaže: ,,Za ovakvu inicijativu postoje neoborivi argumenti jer je Željezara u stečaju sa nerentabilnom proizvodnjom, starim postrojenjima i nefunkcionalnom opremom, tako da je sama ta okolnost poseban uslov za subvencije”. Negdje drugo, to bi bili neoborivi argumenti da se Željezara momentalno zatvori, ,,crne tačke” saniraju, a radnicima pomogne da nađu neki pošten i koristan posao.

Ali, u Crnoj Gori ništa nije nemoguće.

Stečajni sudija Privrednog suda u Podgorici Miodrag Anđelić odlučio je da poništi vlastitu odluku, desetak dana staru, o pokretanja stečajnog postupka u kompaniji Vektra Montenegro. Novo ročište Anđelić je zakazao za 20 mart. Sve to možda i ne bi bilo toliko neobično da mađarska OTP banka nije, zbog nagomilanih dugova, zahtijevala uvođenje stečaja u poslovnu imperiju Dragana Brkovića još u novembru prošle godine. Prije četiri mjeseca, dakle. Prema propisima Privredni sud bi se o zahtjevu za uvođenje stečaja morao izjasniti u roku jedva nešto dužem od mjesec dana.

Pa šta onda, reći će neko? I argumentovati: Nije li Dragan Brković kum od šefa? Nije li Privredni sud u Podgorici mjesto iz koga lopovi nekažnjeno nose dokumenta, gdje se, u skladu sa stečajnim postupkom, na licitacijama prodaju preduzeća u kojima prethodno nije uveden stečaj (Ski centar Bjelasica), gdje nepostojeća bića osnivaju i gase preduzeća koja posluju čak i sa Vladom Crne Gore (slučaj Juba i Edina Efovića). Zašto onda i Vektra Montenegro ne bi mogla dobiti pripadajući dio privilegija za koje su se njeni menadžeri i vlasnici srčano borili.

A makar onoliko koliko pripada, recimo, Veselinu Baroviću. Vlada je, nedavno, odložila izjašnjavanje o predlogu da Solana Bajo Sekulić dobije pravo svojine na zemljište kojim, za sada, može samo upravljati. Stvar je u sljedećem: kad do kraja upropasti kompaniju koja iz mora vadi so, Veselin Barović bi morao državi vratiti zemljište kojim raspolaže ova kompanija. Riječ je 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže koji su, u međuvremenu, preimenovani iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Pa ih Barović pokušava prodati za nekih trista miliona eura. Dobio ih je, sjetimo se, za 800 hiljada, nakon što su propala nekolika pokušaja Mila Đukanovića i Veselina Vukotića da mu Solanu – kroz Savjet za privatizaciju – dodijele bez centa, kroz trampu za akcije HTP Fjord (tada u stečaju). Zakon nije na strani Barovića, ali mladi i pametni momci iz Vlade već su pokazali (Prva banka, FEP, A2A, Aman i Restis) da to za njih nije nepremostiva prepreka.

Neće biti ni posjeta Alekseja Kuznjecova u parlamentu. Što god on rekao. Da dolazi Sergej Šojgu – e to bi već bila druga priča. Milan Roćen zna zašto.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo