Povežite se sa nama

DUHANKESA

Davno – ali sada…

Objavljeno prije

na

Ovako je to bilo! Danas je utorak. Prekjuče, u nedjelju…I tu počinje ova priča! Iako je to bilo samo prije dva dana, mene još ne napušta osjećaj da je to bilo veoma, veoma davno! Jer sam prekjuče jasno osjetio da je Bergson bio u pravu protiv Ajnštajna, Minkovskog i svih onih matematičara, fizičara i astro-fizičara koji su napravili kolektivnu grešku da polemišu sa velikim filozofom intuicije o pravoj prirodi vremena! Znači, nedjelja prije dva dana. Uskrs/Vaskrs/Veligden. U jednom prijatnom restoranu u okolini Kraljeva, TV ekipa snima bogatu kolekciju starog oružja. Pažnja koju mu, uz TV ekipu, poklanjaju i svi prisutni gosti, insoiriše gazdu da odnekud izvadi i dva kamena boje tamnog karmina. Kremen! Za puške i kubure kremenjače! – kaže i prinosi ih objektivu kamere! Jesu li za još nešto služili? – pitam! Da, da! Tako su nekada palili cigarete i čibuke sa duhanom! – Kako? – pitam. Ognjilom bi kresnuli kremen. Pa onda iskra zapali trud!- odgovara vlasnik. Imate li ognjilo i trud – opet pitam ja. A ne, to više nigdje nema. Ja vadim svoja dva ognjila (od preko 20 koliko ih imam). Blista čelik oba ognjila, iako je jedno napravljeno 1903, drugo čak 1897. godine. Stavim malo truda na rub jednog kremena. Kresnem, trud se smješta zadimi i počne da žari. Ponovim to i sa drugim kamenom i drugim ognjilom. A poslije, za stolom, naišlo je to bergsonovsko prosvjetljenje.

…Punim polako svoju lulu duhanom; iz duhankese vadim kremen (ovaj put svoj), trud, i ognjilo. Lulu mi je poklonio prijatelj o kome već dugo ne znam ništa. Davno, u Berlinu, luksuzna prodavnica na Bulevaru Kurfurstendam. Kutiju duhana za lulu otvaram tek sada, poslije mnogo godina. Kupio sam je kao poklon sebi, da se častim na jednom dalekom putovanju, davno. Trud, pripravljen na način koji više ne zna niko živ; dobijen lično, od poslednjeg majstora, davno. Majstor je sahranjen – davno; prastaro stablo bukve sa kog je otkinut trud – formes formentis -, posječeno je još mnogo prije toga, davno; lično ga je pronašao i odabrao majstor koji ga je obradio, kuhao i pripravio, dok je još bio u svojim najboljim godinama. Ognjilo od čelika, iskovano 1897. godine, od čuvenog nalbatina, prenijeto s oca na sina, poklonio mi je taj sin, kada je ima 87 godina. Ni majstor nalbatin, ni čovjek za kog je najprije iskovano i kaljeno ognjilo, ni njegov sin koji je to ognjilo naslijedio pa ga meni poklonio – nisu živi: odavno, odavno. Kremen, sav iz siliciumovog kristala, formirao se ko zna prije koliko miliona godina, a ja sam ga lično pronašao u šumi koja je raskrčena toliko davno da niko od osoblja hotela podignutih na tom mjestu i njihovih gostiju nije tu šumu nikada vidio, niti pamti da je na tom mjestu nekada bila veličanstvena šuma crnog i bijelog bora, jelika i smrči.

Moja lula je u najboljoj formi za pušenje – “Savinelli”/Collection- insignia godina…šta da vam kažem, odavno; duhan je fermentirao decenijama – nikada nije bio bolji; čelik ognjila blista, njegova glatka površina nepogrešivo pronađe onu iskru zapretanu u kremenu koja tu čeka od pamtivijeka; trud je mehak i svilast, na samu blizinu iskre prime njegove vlasi vreli žar; kremen je, u očekivanju prvog udara, još tvrđi – svaki udar je za njega prvi i pravi. Sve što sada držim u rukama, dok prvim udarom ognjila u brid kremena palim pramen truda, i prenosim tu iskru na duhan žudan žara – sve je to iz davnina. Sve je to nastalo davno – ali sada se iz njega uzdiže ovaj laki lelujavi kovit dima – kvintesencija ovog svijeta, sabrana u tren koji se više ne može ni razložiti u ništa, ni izgubiti ikada više!

Kao ni onaj prvi poljubac. Neka vas ne zabrinjava proticanje vremena. Ništa što je važno u našem životu, vrijeme ne dotiče.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Oklevetani i klevetnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snaga klevete izazaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. Sredina koja ostaje razočarana kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala

 

Najvažnije je uporno pljuvati po protivniku. Nešto će se obavezno zalijepiti! U praksi, filozofija svih klevetnika oduvijek se svodila na ovaj isti jednostavni trik, koji je Volter, sebi svojstvenom oštroumnošću prepoznao kao generalno načelo duge i burne istorije terora klevetnika nad oklevetanima. Uz bezbroj puta potvrđenu efikasnost klevete koja se, upravo kao gusti ishrknuti ispljuvak nepogrješivo lijepila i ostajala trajno, često i do kraja života na obrazu oklevetanog, još jedan bitni detalj uvijek iznova je ohrabrivao klevetnike da nastave sa ovom svojom ružnom navikom: ako se poneki okleveteni na jedvite jade i uspio oprati, klevetnik je uvijek ostajao nekažnjen!

Perverzna nadmoć zla – nasilja, uvrede, klevete  – svoju snagu crpi upravo iz tog ispljuvka, prvog udarca od kog se onaj kome je zlo naneseno, mora oprati i oporaviti. Koliko god snage i truda utrošio da se oporavi, udarenom trajno ostaje ožiljak a mrlja na časti i  ugledu, praktično nikada potpuno ne izblijedi. Djevojka o kojoj se jednom u javnost pustila priča, ostaje obilježena šuškanjem ogovoranja i u svojim poznim godinama. Koliko god inače bila ugledna i poštovana, uvijek će je pratiti šapat: ,,To je ona što je prije 30 godina…!“ Neupućeni i dobronamjerni radoznalac koji bi upitao: ,,Zar je moguće? Ne mogu vjerovati, nikada to ne bih ni pomislio o njoj, je li to dokazano?“, bez izuzetka će se suočiti sa činjenicom da sumnja nikada nije sasvim iščezla, jer “… Nije dokazano, ali znaš kako se kaže: ,,Gdje je dima tu je i vatre!“

Omamljeni ovom doušničkom poslovicom, zaboravljamo  da podmukli klevetnici, kao patološki piromani, mogu podmetnuti i vatru i dim i tamo gdje ništa ne gori! Tako zaboravljamo da klevetnik ostaje nekažnjen umjesto da bude ne samo kažnjen i krivično gonjen, nego javno prezren i trajno obilježen žigom srama. Snaga klevete izaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. I upravo kao što srndać koji je za dlaku izbjegao metak ispaljen iz zasjede, ne pomišlja da se vrati i kazni skrivenog lovca, ne samo oklevetani, nego ni javnost, ne pomišljaju da kazne klevetnika!

Epizoda koja se desila ovih dana, kada je  pred očima miliona gledalaca, zajedničkim naporom S.H. (voditelja  jedne popularne TV emisije) i A.K. (uglednog profesora medicine i višestrukog akademika), oklevetana jednako popularna i ugledna prof. dr S.I., alarmantno ukazuje na nekažnjivost klevetnika i potpunu nezaštićenost oklevetanog. Naime, tokom emisije, akademik A.K. je, suprotno zvaničnim podacima o obrazovanju S.I. izričito negirao da je S.I. bila njegov student na Sveučilištu u Z. naglasivši da nikada nije bio član komisije za odbranu njenog doktorata. Takva kategorična tvrdnja imala je težinu smrtne presude za društveni ugled i ličnu čast prof. dr S.I. dok je, s obzirom na njen politički bekgraund, potresla temelje cijele države i denuncirala njenu najjaču političku stranku eksplicitnom optužbom za beskrupuloznu korupciju i zloupotrebu vlasti.

U najkraćem roku, iz arhiva Medicinskog fakulteta u S. dostavljeni su dokazi da oklevetana S.I. jeste odbranila doktorsku disertaciju i to pred komisijom kojom je, kao mentor  predsjedavao upravo klevetnik A.K. Dokazi su upotpunjeni  fotokopijama dokumenata koji potvrđuju da S.I. jeste bila redovni student i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z. i da je tamo polagala i položila (sa odličnim uspjehom) ispite ne samo kod akademika A.K. nego i kod njegove supruge prof. dr B.F.K.

Suočen sa sa nepobitnim dokazima, koji ga legitimišu kao beskrupuloznog klevetnika mega formata, akademik A.K. je ležerno izjavio:

,,Ja prihvatam činjenicu da postoje zapisnici, da sam bio mentor S.I, u izradi doktorske disertacije, da je pred nas četvoro ona branila doktorat, da je taj doktorat legalan i legitiman. I ovim stavljam tačku na priču o obrazovanju S.I. ”

Klevetnik stavlja tačku na priču!? Nakon što su sve njegove klevete pobijene!? Tu je vrhunac drame u kojoj se zloba i zluradost podsmijevaju odbranjenoj časti a bahatost se ruga pravdi! Ujedno, ovi dokazi prekinuli su patološku radost političkih protivnika stranke kojoj pripada  S.I. koji su se nadali da će njen ugled i čast biti uništeni a njena porodica i simpatizeri te partije osramoćeni i poniženi, tako da su čak optužili  ,,režimske medije što su počeli likovati”!?   Kao da je moralno nedostojno likovati i radovati se što se dokazala nevinost čovjeka  kome je nanijeta nepravda!?  Amoralnost političke pomahnitalosti sasvim je izbrisala svaku svijest o moralu kao o temelju društvenog života. Zato na dokazanu klevetu niko nema pravo  staviti tačku, ponajmanje klevetnik. Ako je S.I. oklevetana, onda je A.K. klevetnik! I tu umjesto tačke slijede dvije tačke: sudska kazna – i žig srama klevetniku do kraja života!    Kazniti klevetnika  trajni je politički interes svakog društva! Sredina koja ostaje razočara kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala. Ideal je: kazniti svakog krivca, ne osuditi nijednog nevinog!

To je smisao one opomene da je za društvo manja šteta ako četrdeset krivaca umakne kazni,  nego ako se osudi jedan nevin čovjek!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sokrat u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

 

Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!”„Pravda se nikome ne smije uskratiti!”

Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.

„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.

Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”

„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.

„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori  Sokrat.

„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”

„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta  majeutike –  umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”

„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.

„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a  drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”

„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .

„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”

„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“

Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pad sa Aurelija sa Rajla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

 

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo