Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

MONITOR: MANS je objavio nedavno fotografije, na kojima su skupa sin bivšeg državnog tužioca Ivice Stankovića i osuđeni narkobos Drako Šarić. Prethodno su dokumenta Europola pokazala da je u trgovinu narkoticima bio uključen sin predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. To nije prvi slučaj da se djeca ovdašnjih  visokih funkcioner apovezuju sa kriminalom?

MILOVAC: Nije neuobičajeno da strukture organizovanog kriminala pokušavaju da pronađu načine da za sebe obezbijede zaštitu od strane države, pa tu  Crna Gora ne predstavlja izuzetak. Definicija organizovanog kriminala podrazumijeva konkretne i neposredne veze sa polugama vlasti države. Specifično za Crnu Goru je to  što su te veze neometano trajale godinama i da je sam vrh  pravosuđa bio uključen u sumnjive poslove. Slučajevi koje pominjete pokazuju da je organizovani kriminal u Crnoj Gori postao porodični biznis, odnosno da postoji sumnja da su organizovane kriminalne grupe koristile i djecu visokih državnih funkcionera kako bi ostvarile uticaj na njih. Potpuno je neshvatljivo u kom životnom scenariju se može desiti da se preklope društveni krugovi Šarića i porodice bivšeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića ili Miloša Medenice sa krijumčarima cigareta i dilerima kokaina. I dok takve veze dijelom možemo da otpišemo na dekadentno ponašanje podmlatka takozvanih „pobjednika tranzicije“, podaci koje je prikupio Europol pokazuju da se tu nije radilo samo o bahaćenju djece funkcionera, već o veoma konkretnim poslovima koji inkriminišu sami vrh pravosudne organizacije.

MONITOR:  Tu je i  hapšenja predsjednika Privrednog suda, te  podaci Europola o uključenosti  policijskih funkcionera u organizovani kriminal?   Da li je to prilog tezi  Forin Afers da smo „mafijaška država“?

MILOVAC: Sasvim je  sigurno da  nismo „država vladavine prava“. Korupcije i organizovanog kriminala ima u svakoj državi na svijetu, pa čak i slučajeva korumpiranih sudija, tužioca i policijskih funkcionera. Ali,  uvjeren sam,  ne postoji zemlja, makar ne iz reda onih koje se definišu kao „zemlje u razvoju“ gdje  su organizovane kriminalne grupe toliko dugo i tako direktno imale pristup samom vrhu pravosudne organizacije. Slična situacija je i sa policijskim funkcionerima Petrom Lazovićem i Ljubom Milovićem za koje u podacima Europola postoje vrlo konkretni dokazi da su bili u samom vrhu organizacije lanca šverca kokaina u saradnji sa jednom od organizovanih kriminalnih grupa u Crnoj Gori.

Iz ovoga se može zaključiti da su upravo te veze blokirale svaki pokušaj borbe protiv kriminala i korupcije, a da su sve reforme pravosuđa i policije, pri ovakvom stanju stvari, unaprijed osuđenje na propast.

Uopšte govoreći, organizovane kriminalne grupe svoje ciljeve ostvaruju na dva glavna načina – nasiljem i korupcijom. Ovaj prvi način je prilično vidljiv kroz takozvani rat klanova koji traje već gotovo deceniju u Crnoj Gori. Drugi je mnogo teže, ali ne i nemoguće detektovati. To nam sada pokazuju podaci Europola koji su plasirani u medijima i to može, ukoliko tužilaštvo bude odlučno, da označi prve ozbiljne antikorupcijske reforme u ovoj zemlji.

MONITOR:   Može li se od ove Vlade očekivati napredak u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije?

MILOVAC: Mislim da je jasno da će ovih godinu dana na koliko je limitiran njen mandat isključivo poslužiti partijama koje je čine da osnaže svoju poziciju pred naredne lokalne i vrlo vjerovatno vanderne parlamentarne izbore. Expoze koji je iznio premijer Abazović je nerealan i za vladu u punom četvorogodišnjem mandatu i svjesno je sastavljen kao reklamni pamflet prije svega URA-e, i nažalost ništa više od toga.

Kada su u pitanju prvi potezi Vlade vidjeli smo da je automatski povučen predlog Zakona o slobodnom pristupu informacijama čime je još jednom odložena reforma jednog od ključnih antikorupcijskih alata I još jednom poslata poruka koliko će borba protiv korupcije biti visoko na listi prioriteta njegove administracije.

Na djelu su pokušaji Vlade Abazovića, ali i njegove partije, da za sebe u javnosti prigrabe zasluge za akcije koje sprovodi tužilaštvo. Taj  proces je doveden do nivoa koji više nije samo degutantan, već i opasan. Javnosti šalje poruku da je tužilaštvo pod političkim uticajem partija koje su trenutno na vlasti, jako slično onome što smo imali prilike da iskusimo u prethodnih 30 godina. Nakon 30 godina privatnog pravosuđa Mila Đukanovića, nikome ne treba era tužilaštva Dritana Abazovića ili bilo kog drugog pojedinca koji je na legalan ili ilegalan način stekao dovoljno izvršne moći da na taj način može uticati na pravosuđe.

Sva ta halabuka oko hapšenja, ,,ruke pravde” i toga kako više ,,nema nedodirljivih” ima za cilj da sakrije činjenicu da ni nakon gotovo dvije godine od smjene DPS-a sa vlasti, političke strukture koje se plasiraju kao ,,bolje od DPS-a” nisu uspjele ni da odškrinu vrata onome što se zove borba protiv korupcije i organizovanog kriminala sa održivim rezultatima.

Smatram da će Abazovićeva administracija ,,dati” samo onoliko koliko se od nje bude tražilo uz limit koji postoji zbog koalcije sa DPS-om. To će biti premalo da konačno pravda ,,zakuca” na bilo čija vrata u ovoj zemlji, bilo da se iza njih nalazi Milo Đukanović ili Dritan Abazović.

MONTIOR: Kako komentarišete ocjene Brisela u novom non paper dokumentu?

MILOVAC: Još  nemamo zvaničan dokument Evropske komisije koji se odnosi na ispunjavanje kriterijuma iz pregovaračkih poglavlja 23 i 24. Ono  što je do sada prezentovano u domaćim medijima pokazuje da osim konstatovanja određenog pomaka kada je u pitanju rad pravosuđa (na račun nedavnih hapšenja), stare boljke ostaju i dalje ključna prepreka za zatvaranje ovih važnih poglavlja. Kao primjer imamo Agenciju za sprječavanje korupcije kod koje jeste zabilježen određeni napredak u broju procesuiranih javnih funkcionera, ali i dalje stoji zamjerka kada je u pitanju nezavisnost i selektivnost u postupanju ove institucije.

Sve to govori da su promjene od avgusta 2020. naovamo bile kozmetičke, te da je pravda kao jedno od najvećih očekivanja crnogorskih građana nakon poraza DPS-a, i dalje u dobroj mjeri uslovljena političkim dogovorima elite na vlasti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LUKA PAPIĆ, REDITELJ: Otjelotvorenje metafore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda su neke od prednosti dokumentarnog filma to što lakše prenosi utisak autentičnog i životnog, kao i to što ostavlja puno mogućnosti za eksperimentisanje sa formom

 

Na nedavno održanom 13. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici, specijalno priznanje žirija dobio je film Bez u režiji Luke Papića, koji je zajedno sa koscenaristom i producentom filma Srđom Vučom bio gost festivala.

„Tražeći svog nestalog psa, umjetnik začudnih i nestandardnih stavova u centru je moderne apsurdne komedije ispričane kroz dokumentarno-igrani film koji postavlja filozofska, etička i ekološka pitanja. Reditelj Luka Papić vrlo umješno koristi likove sa margina društva da na minimalistički način prikaže trenutno socijal-političko stanje u Srbiji.  Rezultat je zanimljiv i začudan film koji uspješno ispituje odnos čovjeka i psa, čovjeka i umjetnosti kao i njihovo značaj u životu”, stoji u obrazloženju žirija.

Luka Papić je filmsku režiju studirao na Akademiji umjetnosti u Hamburgu. Prije filma Bez režirao je kratki doku-fikšn film Grapevines, kratki dokumentarni Man of Smoke i kratki eksperimentalni Paralel strims.

MONITOR: Film „Bez” je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Nionu gdje ste dobili glavnu nagradu. Zatim Grand Prix na Beldocsu, sad specijalno priznanje žirija na UnderhillFestu. Koliko su Vas sve ove nagrade iznenadile?

PAPIĆ: Nagrade su uvek iznenađenje. Kod nagrada je u velikoj meri bitan i faktor sreće – žiri sačinjen od nekoliko članova, u velikom broju često jako dobrih filmova prepozna neku vrednost i izdvoji tek nekoliko. Najviše nas je iznenadila nagrada iz Niona, jer smo se nakon kratkog i intenzivnog vikenda u Švajcarskoj, kada je bilo premijerno prikazivanje, vratili u Beograd i odmah uleteli u svakodnevne poslove vrlo brzo zaboravljajući i mogućnost nagrade, dok me dan pre dodele nisu pozvali iz organizacije festivala i poslali mi avionsku kartu. Pozitivno nas je iznenadilo i to što ljudi dobro reaguju i na humor i na emocije u filmu, jer iako je publika jako bitna, sa njenom reakcijom se ne može kalkulisati.

MONITOR: Zanimljiv je proces nastanka filma „Bez”, naročito pisanja scenarija. Koliki je bio izazov osmišljavanja narativa koji je između dokumentarnog i fikcije?

PAPIĆ: Scenario, koji je i ostao kičma budućeg filma, napisao sam još 2016. kada sam i snimio neke od prvih kadrova. U pisanju osmislio sam strukturu i načelno zamislio situacije i scene, kao i načine na koje se nešto može inscenirati ili desiti, ali je bilo neophodno da uvek imamo fleksibilnost za promenu plana u bilo kom trenutku. Iako se sve vreme oslanjao na scenario, film je, u manjoj ili većoj meri, menjao svoj oblik u svim fazama procesa – od situacija kada smo na samom setu shvatali šta funkcioniše, a šta ne funkcioniše, pa do poslednjih ruka montaže. Nakon prvog kruga snimanja, producent i koscenarista Srđa Vučo i ja smo izmontirali jednu verziju u kojoj se moglo videti šta zapravo fali filmu i koje su rupe u narativu. Onda smo nastavili sa pisanjem i pokušali da pronađemo nedostajuće situacije i likove. Nakon što smo ih pronašli i dosnimili sve zamišljeno, film je konačan oblik u kojem zaista funkcioniše dobio ponovo u montaži, ali ovaj put sa montažerkom Jelenom Maksimović.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: U međunarodnim odnosima je važno da od svojih neprijatelja ne napravite međusobne prijatelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska unija je daleko više zainteresovana da se Srbija uskladi sa njenom spoljnom i bezbjednosnom politikom, dok je za Ameriku važnije očuvanje regionalne stabilnosti po cijenu neuvođenja sankcija Srbije Rusiji

 

MONITOR: Opozicija u Srbiji kao da nije bila u većem previranju i međusobnim neslaganjima od početka vlasti SNS-a. Borba protiv vlasti kao da je zaboravljena?

VELEBIT: Ovogodišnji izbori u Srbiji su uneli novu dinamiku u politički prostor, pre svega zato što je celokupna opozicija učestvovala na njima za razliku od prethodnih izbora koji su bili bojkotovani od većeg dela opozicije. Parlament više neće biti jednopartijski već će se otvoriti prostor za razmenu mišljenja i unutar institucija. Mislim da je za našu demokratiju dobro  da se posle dužeg vremena čuje različitost mišljenja koja više neće moći da se ignoriše. Ipak, novi raskoli u opoziciji su nas još jednom doveli u situaciju da se više bavimo previranjima unutar opozicije nego ponudom rešenja i ideja koje bi bile alternativa onome što aktuelna vlast nudi. Rat u Ukrajini je dosta uticao i na politička dešavanja u Srbiji tako da je očekivano da će se stranke u narednom periodu najviše baviti pitanjem uticaja posledica rata na Srbiju. Dodatno, ovo će biti prilika i da možda opozicija i vlast nađu zajednički jezik kad je reč o novom spoljnopolitičkom pozicioniraju Srbije. Vlast će sigurno tražiti svoje saveznike i među opozicijom za donošenje nekih nepopularnih odluka u budućnosti koje će imati za cilj dalje distanciranje od Rusije.

MONITOR: Još je burno reagovanje na razgovor Đilas-Vučić, odmah poslije izbora. Djeluje da je vlast imala najviše koristi ne samo od Đilasove inicijative da se sastane sa Vučićem već i žestoke javne osude gotovo svih opozicionih predvodnika. Da li je neka vrsta saradnje opozicije prilikom izbora organa novoformiranog saziva Skupštine Beograda, znak da su postali svjesniji „viših interesa“?

VELEBIT: Svaki korak koji doprinosi smanjenju tenzija je dobar ukoliko postoje iskrene namere i jedne i druge strane za to. U politici je jako bitan tajming, a onda na osnovu toga možemo i da analiziramo susret koji ste pomenuli. Ako je namera Dragana Đilasa bila da se pozicionira kao lider opozicije i da pokaže svoje liderstvo onda je on svoj cilj ispunio. Vučić je na neki načio učinio i uslugu Đilasu tako što mu je dao legitimitet lidera opozicije. Zašto nije razgovarao sa drugim ljudima iz opozicije koji su osvojili možda i bolji rezultat od stranke koju vodi Dragan Đilas? Naravno, ovaj sastanak je značajno uticao na razdor u opoziciji, ali je i pokazao koliko je to jedinstvo neodrživo i da je jedini cilj bio da se ujedinjena opozicija ne raspadne uoči izbora. Mnogi koji su kritikovali ovaj sastanak, uključujući i mene, isticali su argument da su upravo Đilas i ljudi oko njega ranije lepili etikete ’izdajnika’ svakome ko bi se usudio da razgovara ili pregovara sa vlašću. Postavljam pitanje – ko je taj ko može da odredi kada je u redu da se razgovara sa Vučićem, a kada nije?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo