Povežite se sa nama

PERISKOP

Devedesete

Objavljeno prije

na

Hrtkovci opasani kordonima policije pokazali su samo jedno:da je ratni zločinac Vojislav Šešelj i dalje igrajuća figura na političkoj sceni Srbije i to ne samo u parlamentu, gdje mu ni po čemu nije mjesto.Jer, ako državni aparat Srbije,uključujući i policijske postrojbe, ima potrebu braniti slobodu ulaska u ovo mjestašce, ili je tačnije kazati kontrolirati ulaz i izlaz iz Hrtkovaca, onda smo u pravu svi mi koji tvrdimo da se na ovim prostorima, decenijama poslije Miloševićevih krvavih pohoda koji su podijelili moćnu Jugoslaviju na sedam bantustana, nije bukvalno ništa promijenilo.

I dalje četničke vojvode visoko uzdignutih glava umjesto u zatvorima sjede u parlamentima i drže govore sa ni za jotu promijenjenom retorikom spremajući zavedeni, neobrazovani i religijom zaluđeni narod za prekrajanja granica i nova klanja.

Ništa drugačije nije ni u Hrvatskoj gdje se ustaške zastave, znamenja i pozdravi vijore i na komemoraciji u Jasenovcu…U Sarajevu se raduju dolasku i mitingu sultana Erdoana…

Pa gdje smo to stigli?

Izravno u devedesete godine prošlog stoljeća.

Katastrofalno nisku političku kulturu stanovnika ovih prostora dosoljavaju religijske vođe, kojima su usta puna mirotvorstva, kad izjavljuju za medije, a propovjedaonice nerijetko koriste da pošalju poruke u kojima samo jedan narod jedna vjera i,naravno, jedan vođa treba imati sveopću potporu.

Živimo ponovo devedesete godine samo što se sad nešto rjeđe pominje oružje, iako se i dalje mnogi politički akteri usuđuju i zveckati njime. Stravična slika punoljetstva dvadesetprvog stoljeća.

Hrtkovci i Šešelj, oslobađajuća presuda za Tompsona, bezbroj fašističkih ispada na političkim, kulturnim, vjerskim i inim pozornicama, sve to je dekor ovog nimalo obećavajućeg južnoslavenskog proljeća. Tješe nas kao i devedesetih da rata neće biti.

Osobno više nikome u politici ne vjerujem jer vrijeme laži kontinuirano traje više od tri desetljeća.

Sjećam se jednog beogradskog mitinga prije dvadeset sedam godina na kojem je razularena četničija urlala:Uhapsite Vlasija!
Tko će, i ima li u današnjoj Srbiji ikoga, da zahtijeva:Uhapsite Šešelja!
Nema.
Zato i živimo u devedesetim.
Opet!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dubrovnik Jagode Bujić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Taj i takav Dubrovnik niko nije naslikao niti približno majstorskom potezu Jagode Bujić, koja je u grafički list unijela i crtačku i grafičku kaligrafiju, ali i čudesnu boju… „Dubrovnik“ je svojevrsni srcegram umjetnice sa svjetskom karijerom koja nikada nije mogla da se odvoji od dubrovačkih kamenova, od toga bíla grada

 

Te premijere u dubrovačkom kazalištu Marina Držića sjećam se sa pomiješanim, izrazito pomiješainm osjećanjima… Bila je ta predstava nekom vrstom teatarskog showa na temu Držića i njegovoga djela en generale, u interpretaciji Predraga Vušovića-Pređe.

Ne, nije to bila monodrama, niti bilo kakav pretenciozni glumački pokušaj cjelovitoga prodora suštinama držićijane. Pređo je Vušović, ponekad i nekoncentrirano improvizirajući, te dubrovačke noći bio histrion po mjeri Držićeva doba…

No, ovu noć i predstavu na koju sam stigao po pozivu i u društvu velike hrvatske likovne umjetnice, dimenzionirane internacionalnom karijerom, Jagode Bujić, postavio sam kao neku vrstu prologa, uvoda za priču o slici, grafičkom listu Jagode Buić…

Prije početka te Pređine predstave gospođa Bujić me je uvela u jednu privatnu galeriju i darovala svojim grafičkim listom koji se sad nalazi iznad moje postelje.

Taj i takav Dubrovnik niko nije naslikao niti približno majstorskom potezu Jagode Bujić, koja je u ovaj list unijela i crtačku i grafičku kaligrafiju, ali i čudesnu boju, koju i inače obožavam…

Bujićeva rafiniranim aristokratskim manirom bira drage lokalitete grada podno Srđa, pa ih onda gotovo „šmir“ kaligrafijom utkiva u gustu mrežu likovnih grafema, koji su, najčešće u jednom gotovo neuroznom potezu, opečaćeni nizom neskrivenih asocijacija umjetice…

U jednoj slici, u čudesnom spletu grafema, Bujićeva rastače čitav spektar osobnih osjećanja, gotovo svakog dubrovačkog kamena s njegovih ulica, trgova i kaleta.

Nevjerojatna slika iz koje izbijaju sistemom likovnih asocijacija, ali i umjetničkih senzacija slikarke, čitave storije koje pamtim iz dubrovačkih dana i još više noći, pod jedinstvenim zvjezdarijem grada Svetoga Vlaha.

Ovom slikom Jagoda Bujić pokazuje nevjerojatan osjećaj za neuroze doba koje živimo. Čini to prije svega superiornom inteligencijom koju unosi u neke neobične grafičke senzacije podarujući iz prizora u prizor tanani likovni aristokratizam…

Taj Dubovnik Jagode Bujić toliko me osupnuo da sam ga postavio na mjesto sa kojeg me čudesni grad gotovo miluje, koji mi svaki san oplemenjuje.

Zahvalan za nepredvidiv kolosalan dar velike umjetnice, čije likovne akcente na fasadi, ali i u enterijerima zeničke kazališne zgrade neću zaboraviti do kraja života.

Zato i ova priča o sjajnom grafizmu, svojevrsnoj likovnoj kaligrafiji, s puno razloga ulazi u moj „Periskop“.

„Dubrovnik“ je svojevrsni srcegram umjetnice sa svjetskom karijerom, ali umjetnice koja nikada nije mogla da se odvoji od dubrovačkih kamenova, od toga bíla grada, o kojem njegovi najvjerniji žitelji kada pišu ili govore, jednako ističu da govore o gradu s velikim slovom „G“.

Ova slika u mojoj sobi je kao posvećenje, likovna gozba u čast grada Svetoga Vlaha, dom Marina, konte Iva Vojnovića…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sve moje ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica… Ulice Ruža i Ulice Maslačaka

 

Rođen sam i prohodao u ulici Narodog heroja Hasana Zahirovića Lace, u središtu Mostara.

Onda sam promijenio stranu Neretve i prelaskom u srednju školu postao stanovnikom ulice Stjepana Radića…

Završetak srednje škole bio je kraj mojih mostarskih adresa. U Sarajevu, za studentskih dana često sam mijenjajući studentske sobe mijenjao i ulice: najprije je bila Kakčije Abdulah Efendije, domalo potom preselio sam na Čengić Vilu, a potom na Dolac Maltu, među popularne maltare, kojima pripada čitava plejada fudbalera popularnog Želje.

Prvi stan koji mi je dodijelila Republika Bosna i Hercegovina nalazio se u ulici koja se danas zbog blizine sjedišta vrhbosanske nadbiskupije naziva Kaptol, a još se u dobu agresije imenovala ulicom Radojke Lakić…

A onda kad su brđanske granate prepolovile moj lijepo ušuškani stan, preselio sam u sklonište, najprije ono u podrumu Pozorišta mladih, a onda u podrumski prostor ispod Kamernog teatra 55.

Potom mi je tadašnji šef SDP-a BiH dr Nijaz Duraković, dodijelio luksuzan stan u najelitnijem sarajevskom Naselju Sunca, ponad MUP-a, gdje mi je prvim susjedom bio Branko Mikulić, s jedne strane, a s druge strane proslavljeni španski borac Čedo Kapor…

Kad se pojavio predratni stanar, visoki komunistički funkcioner Jovica Lazarević, selim dobrohotnošću tadašnjeg načelnika Općine Stari Grad u srce Baš Čaršije u ulicu Ferhadija.

Kasnije sam nekoliko godina stanovao na Stupu, daleko od centra, ali u ulici dičnog imena velikog bosanskog prozaiste Vitomira Lukića…

Ljubav me odvela u Begrad u ušuškano mjestašce, predvorje Barajeva, imenom Stara a pezimenom Lipovica… Tu su napisane i brojne listine moje kolumne Periskop.

Svakojutarnji odlasci po kruh, mlijeko, voće i povrće, nadahnjuju me posebice ovim pramaljetnim atmosferama…

Tako prije dva-tri jutra mimohodom do obližnje prodavnice otkrio sam sjajan potez ovdašnjih komunalnih vlasti…

Ulice pored kojih prolazim, a koje su ranije bile označne sa Stara Lipovica od broja do broja, dobile su nove  table sve sa grbom grada Beograda, ali to ne bi bilo važno, da iznenađenje nije u nazivima dviju malih ulica koje padinom silaze na moju ulicu.

Prva, domu mi bliža, novim nazivom imenovana je Ulicom ruža…

Druga, pak, još mi ljepšim čini jutra nazivom biljke koju obožavam. Dakle, prolazim i pored Maslačkove ulice…

Neko je bio lucidan u Barajevu i nagradio stanovnike ovog prigradskog beogradskog naselja…

Naravno, one koji znaju i umiju snivati i na javi.

A kako ne snivati u ulicama koje nose nazive ruža i maslačaka?

Kad mi se eventualno neki susjed požali na neki komunalni ili bilo kakav problem, strast nezadovoljstva smiriću lako..

Poslati ću ga u ulice maslačaka i ruža.

Radujem se svakom novom danu u Staroj Lipovici jer prolazim pored tako poetičnih ulica…

Ulice Ruža i Ulice Maslačaka.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tri slike s Ivicom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima. Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu

 

Slika prva

Događaj iz Slovenjskih Konjica. Na pripremama sam prve momčadi fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva kao dopredsjednik kluba i glasnogovornik. Trener je Amar Osim. Radi se o trofejnoj generaciji, koja je u nizu osvajala bh fudbalske šampionate i kupove…

Odličan organizator, generalni sekretar kluba u to doba, a inače i sam, svojedobno, prvotimac popularnog Želje, Brković, precizno je sve organizirao, pa tako i dolazak najveće legende Želje svih vremena.

Popularni Švabo stigao je u Konjice iz Graca. Ostali smo u razgovorima dugo u noć, tačnije dočekali smo zoru. Nespornim autoritetom Ivica je svakoj temi nametao odgovarajući ton, nije dopuštao nikome da govori netačnosti niti o pojedinim nogometašima, niti o pojedinim sportskim događajima. A udaljiti se od stola dok za njim sjedi Štraus sa Grbavice bilo je krajnje nepristojno.

Ivica Osim je preciznošću vrsnog matematičara analizirao i sportske, ali i političke događaje…

Slika druga

Bio je redoviti posjetitelj operne produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek elegantan u besprijekornom tamnom odijelu, u pratnji vjerne mu i požrtvovane supruge Asje. Bio je i te noći u gledalištu Kuće na Obali. Po završetku predstave koju je režirao Vlado Štefančić sišli smo nas trojica u popularni podrumski kafe Narodnog pozorišta. Osim je rijetko pronicljivo analizirao neposredno gledanu predstavu.

Potom je raspoloženi Švabo ispričao kako je, a već tada je nosio dres prve momčadi Željezničara, skakao na vagone voza koji je išao iznad stadiona Grbavica i sa svojom ,,maltarskom“ družinom (Malta je dio Sarajeva) izbacivao drva, koja je onda sarajevska sirotinja skupljala kao najdragocjeniji dar za svoje peći i šporete. I još, veli tada Osim: ,,Bili smo ljuti na mašinovođu kad bi naglo ubrzao…” Ta slika Osimove solidarnosti govori sve…

Slika treća

Skupljeni u skloništu u Sarajevu, još nenaviknuti na granate i snajpere, slušamo vijesti. Iz Beograda javljaju da je trener FK Partizan Ivica Osim na pres konferenciji zahvalio Partizanu, sa kojim je osvojio i Kup Jugoslavije i kazao nezaboravnu rečenicu „da ne može više ostati u Beogradu jer je rat u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini!”

Ove tri slike za mene osobno oslikavaju ljudsku uspravnost Ivice Osima, velikog fudbalera, matematički proračunatog stratega, dogradonačelnika Sarajeva, tvorca evropskog Šturma, selektora Jugoslavije i Japana.

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.

Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima.

Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo