Povežite se sa nama

DUHANKESA

Dim utjehe

Objavljeno prije

na

Kad god bi se desilo da nešto izgubim, ili da mi neko nešto ukrade, tješili su me: ,,Bez brige, ako je bilo tvoje, opet će biti tvoje. Ono što je tvoje niko ti ne može uzeti!”

A kad god bi se neko žalio na neizdržljivi bol, na neku nepodnošljivu muku, kada bi očajavao zbog neke velike nesreće koja ga je zadesila, uvijek je stizalo isto ohrabrenje: ,,Gore glavu! Izdrži! Proći će i to!”

S jedne strane, bilo mi je žao onih kojima su takve besmislice bile potrebne; s druge strane, čudio sam se naivnosti onih koji u to vjeruju

A ipak, morao sam priznati: djelovalo je i kod mene! Ja sam se nadao i još uvijek očekujem da će se ono što sam izgubio odnekud pojaviti ispred mene, možda na istom mjestu, tamo gdje sam to poslednji put imao kod sebe i gdje sam ga, po svemu sudeći, najvjerovatnije i izgubio. Čak sam se, svjestan potpune iracionalnosti takvih očekivanja, uzdao da će lopov koji mi je nešto ukrao, to sam vratiti, jednako neopaženo kao što mi ga je i ukrao. Na primjer, do danas nisam sasvim isključio mogućnost da će mi tadašnji prijatelj, pjesnik i kolega sa susjednog fakulteta, vratiti neke lične predmete sentimentalne vrijednosti, koje mi je jedne noći ukrao, gotovo na moje oči. Od tada je prošlo 27 godina, kolega-lopov (ili, blaže – kleptoman), u međuvremenu je bio i ambasador, i već nekoliko godina je u penziji. Ukradeni predmeti nisu mu ni tada bili ni od kakve koristi – i umjesto da prihvatim da od vraćanja neće biti ništa, ja i danas smatram da bi vraćanje ukradenih stvari bilo prije nužnost nego čudo!

Kažu nam da nijedna od ove dvije notorno ofucane fraze nema nikakvu podlogu u stvarnosti. Podsjećaju nas da vjerovanje u njih predstavlja vrhunac naivno-optimističkog defetizma! To što Rolex časovnici imaju elektronski ugrađene podatke o vlasniku koji se ne mogu izbrisati ni promijeniti, nije ništa u poređenju sa vjerovanjem da će nam se ono što je naše, koliko god puta ga izgubili ili nam bilo ukradeno, uvijek vratiti! Ako bi to bilo tačno, ispada da je svako ko je nešto izgubio, našao sve što je bilo njegovo; i da ništa što je bilo ukradeno, nikada nije ostalo trajno kod kradljivca nego da je na kraju uvijek stiglo u ruke onoga kome je i bilo obrečeno. Kako prihvatiti implikaciju koja logično slijedi iz ove demagoške mantre, da onda zapravo nikada nije bilo ni krađe, ni pljačke, ni otmice i to u svijetu koji je na otmici podignut i u kom je svako bogatstvo neka pljačka i krađa!?

A tek formula: ,,Izdrži! Proći će i to!”!? Koliko je demagogije i naivnosti sabrano u njoj! Upravo toga se treba plašiti! Toga što će zaista sve proći! Pitanje svih pitanja, najveći problem života nije što neće proći, nego upravo što će proći! Život ima samo jednu važnu misao: kako da ne prođe! Kako zaustaviti prolaženje, ako se već ne može vratiti ono što je prošlo!? Jer sve što prolazi, na kraju i prođe; a kad jednom prođe – prošlo je zauvijek; kao da ga nikada nije ni bilo. I sve što je nekada bilo a sada više nije – isto je kao i ono što nikada nije ni bilo. Cilj života nije da prođe, čak ni to da prođe lijepo, dobro, slavno, u radosti i obilju, u zdravlju i veselju – nego upravo i jedino: da ne prođe! Da traje vječno. A to je, podvlače ovi protivnici svake utjehe i ohrabrenja, kao uzaludnih i neopravdanih zavaravanja, očito nemoguće!

Slijedeći logiku ograničenosti, lišili su sebe uvida u neograničeno. Vječnost im je zato ostala nedostupna. Tako nisu shvatili da su sva živa bića – od planktona do plavog kita, i od paramecijuma do čovjeka, samo iskre rasute sa zajedničkog ognjišta života koje gori vječnom vatrom!

One riječi utjehe, sve riječi utjehe, jesu dim koji dopire sa te velike vatre. Svaka utjeha je samo dim! Samo dim!? Zar ima nešto pouzdanije od dima!? Dim je kvintesencija, ono poslednje na šta se sve razloži a što se samo više ne može razložiti. Kad nas podsjećaju da se jednom izgubljenio više ne vraća; kada nam naglašavaju da će sve, pa i ovaj život proći – oni bi da nam oduzmu ono najdragocjenije: dim utjehe, sjećanje na to da smo iskre vječne vatre! Dim sa te vatre, dim je istine.

Sve što je bilo naše, opet će biti naše. I uminuće će svaki bol, i proći će sve muke i nesreće!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pohvala sportu, da žive razlike!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika

 

 

Ljeto je sezona sporta. Ovo ljeto, 2024. godine je posebno bogato sportskim događajima. Smjenjuju se u nepreglednom nizu najrazličitija prvenstva, kontinentalna, interkontinentalna, svjetska, još je i Olimpijada tu,  u najrazličitijim sportovima. Fudbal, rukomet, košarka, odbojka,  rvanje, boks, MMA, snuker, plivanje, tenis (na sve tri podloge – beton, zemlja, trava)- od Atp 250/500/1000 do Grand slema u Roland Garosu i aktuelnog, neoficijalno krunskog Grand slema svih slemova – Wimbledona, Da ne propustimo: evropsko i svjetsko prvenstvo u plivanju – ludilo od svjetskih i nacionalnih rekorda! A tek atletika sa desetinama disciplina, koja od koje uzbudljivija, pa biciklizam, dah da ti stane. Giro d’Italia, Tour de France, a na vidiku je i Vuelta Espana:  motoklicizam, kraljevska kategorija, na najbržim stazama svijeta; senzacionalne auto trke – od brdskih relija do F1; ping-pong, najbolji svjetski majstori celuloidne loptice na mnogo jakih turnira i prvenstava.  Pa onda  šah, svakako i šah, ove sezone posebno dramatična borba za vrh pregršt super velemajstora.

U svim sportovima, bez izuzetka, čak i u najbrutalnijim, borilačkim sportovima, takmičile su se i žene.  I tu dolazi poenta. Ni u jednom jedinom sportu, ni u jednoj jedinoj disciplini, nisu nastupali zajedno! U svim sportovima bez izuzetka, ne samo u fudbalu, košaraci,  dizanju tegova ili borilačkim sportovima, nego i u tenisu, biciklizmi, u snukeru, ping-pongu, čak  i u šahu, učesnici su bili striktno podijeljeni, konkretno, razdvojeni po polnoj pripadnost!  Vjerovali ili ne, prvi put mi pade u oči činjenica da to nikoga ne alarmira! Kako to da niko još nije postavio glasno i jasno  pitanje:  Ko stoji iza ove diskriminacije? Kakve su to predrasude o postojanju dva pola? Do kada ćemo im robovati? I do kada će zastupnici ideje o  rodovskoj jednakosti ćutke prelaziti preko ove flagrantne segregacije!?

Hvaljen neka je sport! Svejedno da li je riječ o timskim ili o individualnim sportovima, praktično u svim disciplinama oduvijek se takmiče i muškarci i žene! Znači – nema diskriminacije! I opet: Hvaljen neka je sport! Takmiče se, ali – odvojeno! Nema diskriminacije ali, hvala Bogu,  ima segregacije! Podijelili su se. Na jednu stranu žene; na drugu stranu muškarci. Svako u svoju grupu, tamo gdje  mu je mjesto! Jer sport je utemeljen na stvarnosti a ne na ideološkim fikcijama. Jesmo ravnopravni i imamo ista prava. Ali nismo isti! Samo još sport poštuje  ženu  kao ženu a ne svodi je na surogat i imitaciju muškarca. Ako postoji Uniklo – odjeća, ista za muškarce i žene, srećom ne postoji nikakav  Unisport u kom se zajedno takmiče muškarci i žene, kao da su bespolne anemične  kreature.

Sport je posljednja, neosvojiva tvrđava  respekta očigledne i neporecive činjenice da su muškarci – muškarci, i da su žene – žene!  Samo u sportu nikome ne pada na pamet da u ime polne jednakosti (nikako ne “rodovske“ jednakosti, jer postoji jedan ljudski ROD, sa pripadnicima dva POLA), zatraži uvođenje  “kvote ravnopravne rodovske zastupljenosti“! Prema kom bi  svi fudbalski klubovi bili obavezni da uvedu kvotu po kojoj u timu mora biti pet igrača ženskog pola i pet igrača muškog pola, dok bi se na svakoj utakmici naizmjenično smenjivali ženski i muški golman! Naravno, ovo bi važilo za sve kolektivne i individualne sportove, bez izuzetka!?

Kažete da je to nemoguće? Od kada to za vas zakon nije jači od činjenica? Ili ste ipak shvatili da nije i da nikakva zakonska odredba ne može poreći prekrasnu činjenicu koja ovaj život čini ne samo mogućim, nego uistinu -vrijednim življenja – naime, da nismo isti!? Da biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika. Ljepota i neiscrpnst čuda otkrivanja jednih u drugima, oduvijek je bila i uvijek će ostati najuzbudljivija i najvažnija avantura za sve predstavnike  ova dva pola ljudskog roda.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo