Kad god bi se desilo da nešto izgubim, ili da mi neko nešto ukrade, tješili su me: ,,Bez brige, ako je bilo tvoje, opet će biti tvoje. Ono što je tvoje niko ti ne može uzeti!”
A kad god bi se neko žalio na neizdržljivi bol, na neku nepodnošljivu muku, kada bi očajavao zbog neke velike nesreće koja ga je zadesila, uvijek je stizalo isto ohrabrenje: ,,Gore glavu! Izdrži! Proći će i to!”
S jedne strane, bilo mi je žao onih kojima su takve besmislice bile potrebne; s druge strane, čudio sam se naivnosti onih koji u to vjeruju
A ipak, morao sam priznati: djelovalo je i kod mene! Ja sam se nadao i još uvijek očekujem da će se ono što sam izgubio odnekud pojaviti ispred mene, možda na istom mjestu, tamo gdje sam to poslednji put imao kod sebe i gdje sam ga, po svemu sudeći, najvjerovatnije i izgubio. Čak sam se, svjestan potpune iracionalnosti takvih očekivanja, uzdao da će lopov koji mi je nešto ukrao, to sam vratiti, jednako neopaženo kao što mi ga je i ukrao. Na primjer, do danas nisam sasvim isključio mogućnost da će mi tadašnji prijatelj, pjesnik i kolega sa susjednog fakulteta, vratiti neke lične predmete sentimentalne vrijednosti, koje mi je jedne noći ukrao, gotovo na moje oči. Od tada je prošlo 27 godina, kolega-lopov (ili, blaže – kleptoman), u međuvremenu je bio i ambasador, i već nekoliko godina je u penziji. Ukradeni predmeti nisu mu ni tada bili ni od kakve koristi – i umjesto da prihvatim da od vraćanja neće biti ništa, ja i danas smatram da bi vraćanje ukradenih stvari bilo prije nužnost nego čudo!
Kažu nam da nijedna od ove dvije notorno ofucane fraze nema nikakvu podlogu u stvarnosti. Podsjećaju nas da vjerovanje u njih predstavlja vrhunac naivno-optimističkog defetizma! To što Rolex časovnici imaju elektronski ugrađene podatke o vlasniku koji se ne mogu izbrisati ni promijeniti, nije ništa u poređenju sa vjerovanjem da će nam se ono što je naše, koliko god puta ga izgubili ili nam bilo ukradeno, uvijek vratiti! Ako bi to bilo tačno, ispada da je svako ko je nešto izgubio, našao sve što je bilo njegovo; i da ništa što je bilo ukradeno, nikada nije ostalo trajno kod kradljivca nego da je na kraju uvijek stiglo u ruke onoga kome je i bilo obrečeno. Kako prihvatiti implikaciju koja logično slijedi iz ove demagoške mantre, da onda zapravo nikada nije bilo ni krađe, ni pljačke, ni otmice i to u svijetu koji je na otmici podignut i u kom je svako bogatstvo neka pljačka i krađa!?
A tek formula: ,,Izdrži! Proći će i to!”!? Koliko je demagogije i naivnosti sabrano u njoj! Upravo toga se treba plašiti! Toga što će zaista sve proći! Pitanje svih pitanja, najveći problem života nije što neće proći, nego upravo što će proći! Život ima samo jednu važnu misao: kako da ne prođe! Kako zaustaviti prolaženje, ako se već ne može vratiti ono što je prošlo!? Jer sve što prolazi, na kraju i prođe; a kad jednom prođe – prošlo je zauvijek; kao da ga nikada nije ni bilo. I sve što je nekada bilo a sada više nije – isto je kao i ono što nikada nije ni bilo. Cilj života nije da prođe, čak ni to da prođe lijepo, dobro, slavno, u radosti i obilju, u zdravlju i veselju – nego upravo i jedino: da ne prođe! Da traje vječno. A to je, podvlače ovi protivnici svake utjehe i ohrabrenja, kao uzaludnih i neopravdanih zavaravanja, očito nemoguće!
Slijedeći logiku ograničenosti, lišili su sebe uvida u neograničeno. Vječnost im je zato ostala nedostupna. Tako nisu shvatili da su sva živa bića – od planktona do plavog kita, i od paramecijuma do čovjeka, samo iskre rasute sa zajedničkog ognjišta života koje gori vječnom vatrom!
One riječi utjehe, sve riječi utjehe, jesu dim koji dopire sa te velike vatre. Svaka utjeha je samo dim! Samo dim!? Zar ima nešto pouzdanije od dima!? Dim je kvintesencija, ono poslednje na šta se sve razloži a što se samo više ne može razložiti. Kad nas podsjećaju da se jednom izgubljenio više ne vraća; kada nam naglašavaju da će sve, pa i ovaj život proći – oni bi da nam oduzmu ono najdragocjenije: dim utjehe, sjećanje na to da smo iskre vječne vatre! Dim sa te vatre, dim je istine.
Sve što je bilo naše, opet će biti naše. I uminuće će svaki bol, i proći će sve muke i nesreće!
Ferid MUHIĆ