Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak

Poslije četiri sata brzog hoda kroz ovaj začarani svijet primordijalne ljepote, prezasićen opojnim mirisima trava i cvijeća, izbio sam na zaobljenu uzvisinu iznad ovog topografski neobičnog mjesta, jednako neobičnog toponima – Gini Voda! U jednom trenutku, na kosini obrasloj niskom, gustom visokoplaninskom travom, ugledao sam nešto duguljasto i tamno, uspravno pobodeno u  niski grm borovnica. Trajektorija kojom sam se planirao spustiti do bačila nije vodila na tu stranu, ali me je sam taj neobični predmet svojim neočekivanim prisustvom smjesta privukao. Izgledalo je kao da mu tu nije mjesto a ipak, kao da je namjerno ostavljen tu gdje  niko ne prolazi. Da se vidi, da privuče pažnju – kome? Mjesto je bilo tako  zabačeno, toliko izvan ovčarskih planinskih staza, da je pravo čudo što sam ja naišao iz pravca iz kog niko ne ide, putanjom po kojoj niko ne prolazi! Nema druge: čim sam ja naišao, ako je bilo išaret za bilo koga, bilo je išaret za mene!

Toponim Gini Voda označava mjesto na kom jedan snažan vodeni tok izbija iz velike pukotine u sjenovitoj travnatoj strmini i svega dvadesetak metara kasnije propada, nestaje, gubi se – gine u zemlji! Da bi se ko zna gdje i ko zna kada, ponovo pojavio,  izbio kao vrelo – oživio!  Ko zna kada i gdje su potonule riječi  koje su sada ponovo izbile  u nazivu ovog neobičmnog mjesta!? Možda su  se javljale postepeno, tokom nomadskog života ovčara, u njihovim stalnim odlascima i dolascima po istim stazama, na ista mjesta, sa pepelom ugaslih ognjišta na odlasku i vatrom ponovo zapaljenih ognjišta na povratku!? Možda je za njih Gini Voda postala isto što i Gini Život – čas na zemlji, čas pod pod zemljom, ista rijeka se pojavljuje i gine, isti život traje i nestaje, gine  i nastaje – neprestano!

Počinjalo je jedno od onih dugih popodneva ranog ljeta. Popodneva kada ti se čini da je sve stalo i da će tako zauvijek ostati. Da se Sunce zaustavilo na nebu i da se sa njim zaustavilo i sve drugo. Svjetlost dana, jasna i ujednačena, titra iznad horizonta bez i najmanjeg znaka da će nekada utrnuti. Jara jednakim žarom grije, ne jenjava. Prepustio sam se tom miru, bolje reći, potonuo sam sav u oniričku čaroliju dugog ljetnjeg  popodneva. U ruci  sam rasijano vrtio veliko orlovo pero.

Ne znam koliko je ta veličanstvena siesta mogla trajati. Znam da sam u jednom trenutku zatekao sebe kako gledam u to pero, kao iz dubokog sna probuđen. Odjednom – omen, znak, poruka – išaret  orlovog pera ukaza mi se, kao prizor pred očima. Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak. Došlo je vrijeme. Vrijeme Gini Vode. Čas kada voda ponire, Gine – sve dok se negdje, nekada, ponovo ne pojavi. A hoće! Uvijek se. nekada i negdje, svejedno kada i gdje – voda koja je jednom ponirala, ponovo pojavi!

Opet ne znam zašto, ali nisam se iznenadio kada mi je, usred ovih  misli,  prišao Bigor. Primio je istu poruku preko nekog drugog znaka, shvatio je. Krenuo je sa svog stražarskog mjesta kod ovaca i sjeo pokraj mene. Dugo smo sjedjeli jedan uz drugog, bliži nego ikada jedan drugom. Na mjestu Gini Voda, u ovo popodne što ne završava. Svaki trenutak, svaki dah, svaki otkucaj srca pretvarao se u zlatni tok prijateljstva koje neće proći. Tok snažan kao ovaj nabujali kratki potok na mjestu Gini Voda: uvire ali i izvire. Ne znam koliko dugo smo ostali začarani u ekstatičkoj kontemplaciji, sjedinjeni na zajedničkoj metafizičkoj osmatračnici.

Ustali smo istovremeno. Bez najave i pripreme. Iznebuha. I krenuli. Bigor ovcama, ja svojim putem. Kao ona dva Zevsova orla – svaki na svoju stranu. Istom brzinom, da bismo se sreli na istom mjestu, jednom kada napravimo krug oko ovoga svijeta. Izbio sam na rub oboda doline u kojoj je ostala Gini Voda, zastao i okrenuo se: na njenom drugom rubu ugledao sam, kao utisnutu u žar popodneva, siluetu: Bigor! Ostali smo nepomični, gledajući se, sve dok iza ruba uzvisine na kojoj je stajao Bigor, nije zašlo Sunce.

Prvi sumrak počeo se spuštati na svijet neosjetno i nečujno kao veo istkan od najfinijeg sivog pepela.

Ferid MUHIĆ

Sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista, nego nije ni sportist

Kada je Platon određivao vrline svojstvene svakoj od tri kategorije ljudi  civiliziranog društva, najprije je definisao vrlinu kao svojstvo koje izražava suštinu onoga o čemu govorimo –  svejedno da li nekog predmeta, živog bića ili čovjeka. Vrlina noža je da bude oštar. Koliko god bila bogato ukrašena drška noža, koliko god da je elegantno i lijepo oblikovano njegovo sječivo, ako nož nije oštar – nije dobar  nož! Vrlina konja je da bude brz. Koliko god konj bio lijep i velik, dobro uhranjen i timaren, ako nije brz, nije dobar konj! Vrlina ljudi čiji je posao da privređuju – radnika, zemljoradnika, zanatlija,  je da budu vrijedni. Koliko god radnik, zemljoradnik, zanatlija bio snažan, izdržljiv, sposoban, ako nije vrijedan,  nije dobar radnik, zemljoradnik, zanatlija! Vrlina vladara je da bude pravedan. Koliko god vladar bio moćan, bogat i darežljiv, ako nije pravedan, nije dobar vladar.

Dame i gospodo sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Makar u datom trenutku bio najbolji u sportu kojim se bavi. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, iako je najbolji teniser svijeta, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista na svijetu, nego nije ni sportist!

Rašomonijada oko Sinerovog doping skandala, otkrila je da je čast, kao vrlina sportista, već uveliko  izgubila ulogu, smisao i vrijednost, ne samo za Janika Sinera nego i za neke druge tenisere koji ga opravdavaju,  a posebno, za ljude  koji vode ATP (Association of Tennis Professionals) svjetski tenis i koji stoje iza ovog nečasnog incidenta. To što je Janik Siner bio pozitivan na zabranjenu supstancu,  nije čin koji bi sam po sebi doveo u pitanje njegovu čast sportiste.  I drugi teniseri i teniserke, kao i sportisti u mnogim sportovima, bili su pozitivni na zabranjene supstance. Međutim, u svim poznatim slučajevima, slijedila je kazna: suspenzija sportiste na određeno vrijeme (najćešće na dvije godine), uz poništenje postignutog rezultata i oduzimanje odličja koja su na taj način bila osvojena. Kažnjeni su mnogi sportisti, oduzete su mnoge titule,  čak i zlatne olimpijske medalje, suspendirani su vrhunski teniseri i teniserke. Prekršaj je dokazan, kazna je izrečena i odslužena. Svi za koje je javnost saznala da su bili pozitivni na doping testiranju, ekspresno su bili kažnjeni.  Bez izuzetka.

Osim Janika Sinera! U njegovom slučaju, propisi ni pravila nisu poštovani.  Da je bio pozitivan na doping kontroli i to ne jednom, nego dva puta, doznalo se tek šest mjeseci kasnije. Doznalo se i da je bila podnesena žalba i da je Komisija žalbu uvažila – takođe šest mjeseci kasnije. Konfuzno obrazloženje je laviralo oko navodno nehotičnog i nestručnog unošenja zabranjene supstance od strane Sinerovog tima: fizio terapeuta i fitnes trenera, zbog čega ih je Siner otpustio, ali tek šest mjeseci kasnije, kada se skandal objelodanio!? Ako su bili nestručni, morao ih je odmah otpustiti. Ali oni su angažovani kao potvrđeni vrhunski stručnjaci!? Znači da mu u organizam nisu unijeli doping greškom, nego namjerno. Zato su i otpušteni! Da je bilo je tako, slijedila bi sudska krivična prijava zbog namjernog ugrožavanja Sinerovog zdravlja, ugleda i karijere! A nije! Ako je Siner pristao na doping, onda su terapeut i  trener morali podnijeti krivičnu prijavu zbog klevete da su nestručni odnosno, da su svjesno namjeravali uništiti Sinerovu sportsku karijeru. A nisu!

Riječ Grješnik, na engleskom jeziku, piše se i izgovara isto kao Janikovo prezime:Sinner. Izvedeno  je iz imenice Sin – grijeh. Sinner’s Sin ili Grješnikov grijeh je u tome što se, samo da mu ne izmakne titula najboljeg tenisera svijeta, Janik odrekao ključne vrline svakog sportiste – časti! Postao je najbolji teniser, ali je prestao biti sportist.  Isto kao što su se odrekli vrline časti i sebe kompromitovali kao sportiste svi teniseri koji su pokušali opravdati ili zabašuriti ovaj nečuveni presedan.  Još mnogo je veći grijeh ljudi koji su zloupotrijebili moć svojih pozicija da  javno pogaze čast sportista, da ponize sport i suoče nas sa turobnom istinom:

Nakon slobode, jednakosti, bratstva, humanosti, mudrosti i pravednosti, svijet se sada javno odrekao i časti!

Ferid MUHIĆ

Još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti

Riječ! Kako su li je samo ušla u naš život? Mi je nikako nismo mogli izmisliti. Niko to ne bi mogao! Možda je bila tu, uz nas od samog početka, možda nikada nismo ni bili bez riječi!? Mora da je bilo tako jer čak ni svijet nije bio nikada nijemi, nemušti svijet, svijet bez riječi. “U početku bijaše riječ!“ “U početku!“ – to znači prije svega ostalog, prije bilo čega drugog, prije svijeta! Najprije je bila riječ, tek poslije je na red došao svijet! Zamišljam to stanje prije nego što je stvoren svijet, kada bijaše samo riječ.  Ne postoji nikakvo ništa, jer kad bi postojalo ne bi bilo  ništa,  bilo bi nešto! I prostor i praznina su nešto, zato što prostor, kao takav jeste nešto, ima ga, tu je, realan je i neporeciv. Ako razdvaja neku stvar od druge stvari,  može se izmjeriti koliki je od tačke A do tačke B; i praznina kao takva jeste nešto – vakuum, a vakuum je prostor, samo što je  bez i jednog jedinog predmeta u njemu. Prije stvaranja svijeta nije bilo ni prostora, ni praznine, ni tu, ni tamo; ni lijevo, ni desno; ni gore, ni dolje;  ni  blizu, ni daleko; ni prošlosti, ni budućnosti! Ničega od  ničega, ništa od ništa! Bila je samo uvijek ista, neposredna, aktuelna,  istovremeno nestvarna i stvarnija od svega što će kasnije nastati – pulsirajuća u svom vanvremenskom sada – riječ!

Istinu da ne postoji, niti može postojati nekakvo ništa, nego samo nešto,  Elejci su objavili svijetu, a Elejcima je objavio vjerovatno sam Demiurg preko svojih glasnika. Ovi su je zbili u pet riječi i urezali iznad ulazne kapije svjetske filozofije, odakle tih pet riječi do danas blistaju, evo već duže od 2.500 godina. Te riječi su:

Biće – jeste; ne-Biće – nije!

Ako u svijetu u kom postoji samo i jedino  Nešto,  dok ne postoji i ne može postojati  Ništa – onda u svijetu u kom postoji  Riječ, ne postoji i ne može postojati njena negacija – stanje bez riječi, koje u svojoj suštini ne bi bilo Riječ! Svijet ne moše bito obezriječen. Muk, nijemost, tišina, ćutanje, ne samo što su sve to riječi, nego svaka od tih riječi može i vrlo rječito govoriti, više nego mnoge druge riječi. Ne može nešto postojati a da samim svojim postojanjem nešto ne govori, nešto što nema neko značenje, nešto što, u krajnjoj liniji nije riječ! Jer riječ je značenje. Ne može biti nešto a da ne znači ništa. Kako god da okreneš, sve je na kraju krajeva, na ovaj ili onaj način – riječ. Ne može se ne govoriti, jer samo naše postojanje govori nešto o nama, makar mi ništa ne rekli kao što i kamen u travi govori nešto o sebi koliko god nam se činilo suprotno.  Zato je svaka, makar i najstrožija zabrana govora, uzaludna i čak, praktično i teorijski neostvariv zakonski propis. Tako se uz formulu Elejaca o nemogućnosti postojanja nepostojećeg, potvrđuje i formula nemogućnosti postojanja ne-Riječi u svijetu u kom postoji Riječ:

Riječ – jeste; ne.Riječ – nije!

A da postoje riječi moćne i riječi nemoćne, riječi lijepe i riječi ružne, ljekovite  i  otrovne riječi. Riječi mudre i riječi glupave, riječi kavge i riječi mira, riječi nagovora i riječi odvraćanja,  riječi zabranjene i riječi naručene, riječi ljubavi i riječi mržnje, odvratne riječi i zavodljive riječi. da postoje stotine i stotine vrsta riječi – postoje! Ne postoji ni misao, ni stanje, ni raspoloženje, za koje ne postoji prava riječ. Razumije se, postoje i krive riječi, riječi lažne, riječi bez snage, ofucane riječi, devalvirane riječi; već dugo na djelu je prava infacija riječi. Zato se sloboda govora i forsirala toliko. Da riječ izgubi vrijednost. Hiljade riječi, milioni riječi koje se rasipaju svake sekunde po socijalnim mrežama, u knjigama, mejnstrim medijima, ne vrijede koliko je nekada vrijedila jedna jedina riječ.

Zamislite kakvu vrijednost je morala imati riječ kada su zbog riječi stavljali na lomaču ili pod sjekiru, bacali u tamnicu, slali u progonstvo!? Sada dopuštaju da svako priča šta hoće, čak ih na sve načine ohrabruju, omogućavaju to cvrkutanje osam milijardi ptica, da bi nekoliko jastrebova nesmetano radili svoj posao.

Zato se nemojte prevariti – još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Ima i danas riječi zbog kojih ode glava. Uvijek će postojati. Upravo zato  – nemojte se obeshrabriti. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti. Svemoćna ili nemoćna, jednom izgovorena, riječ ostaje zauvijek, jer izgovorenu riječ ne možeš  spaliti, ni učiniti je neizgovorenom. Nec Deus possit virginem reparare!         

Ferid MUHIĆ