Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

U uvodu se navodi da je cilj publikacije „da crnogorskoj i široj javnosti predoči uticaj Kremlja u Crnoj Gori, kroz primjenu ruske meke moći u periodu od aneksije Krima (mart 2014. god.) do jula 2021. godine“ čime se DFC nelagodno ograđuje od sveobuhvatnijeg i tačnijeg pristupa rusko-crnogorskim odnosima.

Analiza DFC-a obrađuje Zakon o slobodi vjeroispovijesti od kraja 2019. koji je izazvao najveće proteste u novijoj crnogorskoj istoriji, ruskim crkvenim uticajem preko Srpske crkve u Crnoj Gori i pokojnog mitropolita Amfilohija (čije rusofilstvo je bilo neupitno) pa do određenih političkih partija, civilnih i medijskih organizacija koje zvanično podržavaju proruski ili kremaljski narativ. Nesporno je da bi neki od njih rado željeli biti eksponenti ruske politike u regionu, samo kad bi i Moskva to htjela.

DFC slikovito navodi da je Milan Knežević maja 2016. godine na Cetinju potpisao deklaraciju o saradnji svoje Demokrtatske narodne partije (DNP) sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom. Studija ne pominje da je politički direktor DPS-a Branimir Gvozdenović još 2011. godine u Moskvi potpisao sporazum o saradnji sa Putinovom strankom kao i da je taj sporazum i dalje na snazi. DPS ga nikad nije raskinuo, čak ni nakon navodnog pokušaja puča oktobra 2016.

Puč je naredni fokus studije jer su ga pripremali ruski vojni obavještajci preko, ispašće kasnije, grupe molera, vozača, drvosječa, sitnih policijskih doušnika od kojih su neki bili u poznim godinama a većina bez ikakve vojne obuke. Njihovo nesuđeno oružje je voljom Specijalnog tužioca Milivoja Katnića nestalo u Radonjićkom jezeru iz kojeg ga niko nije mogao izroniti tako da su pučisti bili osuđeni osvajati Skupštinu golim šakama kako su i „priznali“ na sudu pred Borisom Savićem i kamerama televizije.

Crnogorski ambasador tada nije povučen iz Moskve dok su dvije „sigurne kuće“ u Crnoj Gori nastavile sa ugošćavanjem ruskih obavještajaca, prema nezvaničnoj izjavi visokog oficira Alijanse date Monitoru u ljeto 2017. Cilj puča je, po jednima, bio da se spriječi učlanjenje Crne Gore u NATO, a po drugima je cilj bio da se Crna Gora nekako provuče u NATO i odatle djeluje kao ruska špijunska podmornica.

Takođe studija navodi i da su uz pomoć Ruske Federacije i Ministarstva prosvjete Crne Gore lokalni Rusi uspjeli otvoriti nekoliko vrtića i škola u Budvi gdje se edukacija obavlja po obrazovnom sistemu Ruske Federacije. Međutim DFC autori nigdje ne pominju da je dozvole za rad tih obrazovnih institucija izdala ranija DPS Vlada.

U studiji  DFC-a  veoma vidljivo je izostavljena Đukanovićeva i veza DPS-a sa zvaničnom Rusijom i njenim obavještajnim i tajkunskim strukturama koje su bile glavni i jedini veliki inostrani sponzori osamostaljenje Crne Gore 2006.  DFC ne navodi da je DPS sa Đukanovićem široko otvorio vrata ruskom prljavom novcu, organizovanom kriminalu i instalirao ruske obavještajne strukture u zemlji. Optuživani su da su u državnim i bezbjedonosnim institucijama postavljani ruski kadrovi i obavještajci što je bio glavni razlog dugog čekanja pred vratima NATO-a. Po povratku Đukanovića na mjesto predsjednika u maju 2018. počelo je ponovno instaliranje ranije umirovljenih ili sklonjenih proruskih obavještajaca i kriminalaca u crnogorske bezbjedonosne strukture. To je dovelo do uskraćivanja podrške glavnih NATO zemalja režimu DPS-a i njihovoj podršci opoziciji da konačno smijeni vlast na jesen 2020.

Vlada Crne Gore je svega desetak dana nakon pokušaja puča potpisala ugovor sa konzorcijumom Eni-Novatek o istraživanju i eksploataciji nafte u crnogorskom podmorju. Vlasnici ruskog Novateka su milijarderi Genadij Timčenko i Leonid Miheljson od kojih je prvi lični prijatelj Vladimira Putina koji je tada navodno htio ubiti svog kolegu Đukanovića kome je presudno pomogao stvoriti samostalnu državu deset godina ranije. Takođe DFC studija ne pominje ruske kupovine Kombinata Aluminijuma Podgorica (KAP) i Željezare u Nikšiću čiji novi vlasnici su napravili poharu, aktivirali Vladine garancije od preko 200 miliona eura i ostavili desetine miliona neplaćenih dugova koje je Đukanovićeva Vlada velikodušno prepustila građanima da plate.

U analizi DFC-a se ne mogu vidjeti ni finansijski tokovi iz Rusije prema Crnoj Gori. Prema zvaničnim podacima Centralne banke, koju i dalje vodi Đukanovićev bivši direktor njegove porodične Prve Banke i bivši ministar finansija Radoje Žugić, Rusija je i nakon navodnog puča ostala zemlja odakle dolazi najviše direktnih stranih investicija u Crnu Goru.

Da bi studija bila još ubjedljivija potrudio se analitičar DFC-a Milan Jovanović koji je, gostujući na Anteni M, rekao da „ukoliko Zapad ne reaguje, Crna Gora bi uskoro mogla da sklizne sa evroatlantskog puta“. Realno na tom putu odavno nije, upravo zahvaljujući DPS-ovim nikad prekinutim ruskim vezama i poslovima. Jovanović je saopštio kako situacija u Crnoj Gori liči na onu u Ukrajini. Naime, „Ukrajina je nekad bila bezbjedna zemlja“ – dok je Putin vladao njome preko Janukoviča, dok je sada, po Jovanoviću, „uzdrmana i ne zna gdje će“ – iako četiri petine stanovništva podržava prozapadni kurs. Na ovakvim konstatacijama DFC može samo dobiti čestitke iz Moskve (i od Đukanovića) i nadati se da će i dalje dobijati američke novce.

Ostaje da se vidi do kraja sedmice da li će ono što se na ruskom zove „maskirovka“, upaliti i osigurati Vođi neki termin u Americi čime se hvalio svojim dvorjanima pred put.

Jovo MARTINOVIĆ