Povežite se sa nama

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

U uvodu se navodi da je cilj publikacije „da crnogorskoj i široj javnosti predoči uticaj Kremlja u Crnoj Gori, kroz primjenu ruske meke moći u periodu od aneksije Krima (mart 2014. god.) do jula 2021. godine“ čime se DFC nelagodno ograđuje od sveobuhvatnijeg i tačnijeg pristupa rusko-crnogorskim odnosima.

Analiza DFC-a obrađuje Zakon o slobodi vjeroispovijesti od kraja 2019. koji je izazvao najveće proteste u novijoj crnogorskoj istoriji, ruskim crkvenim uticajem preko Srpske crkve u Crnoj Gori i pokojnog mitropolita Amfilohija (čije rusofilstvo je bilo neupitno) pa do određenih političkih partija, civilnih i medijskih organizacija koje zvanično podržavaju proruski ili kremaljski narativ. Nesporno je da bi neki od njih rado željeli biti eksponenti ruske politike u regionu, samo kad bi i Moskva to htjela.

DFC slikovito navodi da je Milan Knežević maja 2016. godine na Cetinju potpisao deklaraciju o saradnji svoje Demokrtatske narodne partije (DNP) sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom. Studija ne pominje da je politički direktor DPS-a Branimir Gvozdenović još 2011. godine u Moskvi potpisao sporazum o saradnji sa Putinovom strankom kao i da je taj sporazum i dalje na snazi. DPS ga nikad nije raskinuo, čak ni nakon navodnog pokušaja puča oktobra 2016.

Puč je naredni fokus studije jer su ga pripremali ruski vojni obavještajci preko, ispašće kasnije, grupe molera, vozača, drvosječa, sitnih policijskih doušnika od kojih su neki bili u poznim godinama a većina bez ikakve vojne obuke. Njihovo nesuđeno oružje je voljom Specijalnog tužioca Milivoja Katnića nestalo u Radonjićkom jezeru iz kojeg ga niko nije mogao izroniti tako da su pučisti bili osuđeni osvajati Skupštinu golim šakama kako su i „priznali“ na sudu pred Borisom Savićem i kamerama televizije.

Crnogorski ambasador tada nije povučen iz Moskve dok su dvije „sigurne kuće“ u Crnoj Gori nastavile sa ugošćavanjem ruskih obavještajaca, prema nezvaničnoj izjavi visokog oficira Alijanse date Monitoru u ljeto 2017. Cilj puča je, po jednima, bio da se spriječi učlanjenje Crne Gore u NATO, a po drugima je cilj bio da se Crna Gora nekako provuče u NATO i odatle djeluje kao ruska špijunska podmornica.

Takođe studija navodi i da su uz pomoć Ruske Federacije i Ministarstva prosvjete Crne Gore lokalni Rusi uspjeli otvoriti nekoliko vrtića i škola u Budvi gdje se edukacija obavlja po obrazovnom sistemu Ruske Federacije. Međutim DFC autori nigdje ne pominju da je dozvole za rad tih obrazovnih institucija izdala ranija DPS Vlada.

U studiji  DFC-a  veoma vidljivo je izostavljena Đukanovićeva i veza DPS-a sa zvaničnom Rusijom i njenim obavještajnim i tajkunskim strukturama koje su bile glavni i jedini veliki inostrani sponzori osamostaljenje Crne Gore 2006.  DFC ne navodi da je DPS sa Đukanovićem široko otvorio vrata ruskom prljavom novcu, organizovanom kriminalu i instalirao ruske obavještajne strukture u zemlji. Optuživani su da su u državnim i bezbjedonosnim institucijama postavljani ruski kadrovi i obavještajci što je bio glavni razlog dugog čekanja pred vratima NATO-a. Po povratku Đukanovića na mjesto predsjednika u maju 2018. počelo je ponovno instaliranje ranije umirovljenih ili sklonjenih proruskih obavještajaca i kriminalaca u crnogorske bezbjedonosne strukture. To je dovelo do uskraćivanja podrške glavnih NATO zemalja režimu DPS-a i njihovoj podršci opoziciji da konačno smijeni vlast na jesen 2020.

Vlada Crne Gore je svega desetak dana nakon pokušaja puča potpisala ugovor sa konzorcijumom Eni-Novatek o istraživanju i eksploataciji nafte u crnogorskom podmorju. Vlasnici ruskog Novateka su milijarderi Genadij Timčenko i Leonid Miheljson od kojih je prvi lični prijatelj Vladimira Putina koji je tada navodno htio ubiti svog kolegu Đukanovića kome je presudno pomogao stvoriti samostalnu državu deset godina ranije. Takođe DFC studija ne pominje ruske kupovine Kombinata Aluminijuma Podgorica (KAP) i Željezare u Nikšiću čiji novi vlasnici su napravili poharu, aktivirali Vladine garancije od preko 200 miliona eura i ostavili desetine miliona neplaćenih dugova koje je Đukanovićeva Vlada velikodušno prepustila građanima da plate.

U analizi DFC-a se ne mogu vidjeti ni finansijski tokovi iz Rusije prema Crnoj Gori. Prema zvaničnim podacima Centralne banke, koju i dalje vodi Đukanovićev bivši direktor njegove porodične Prve Banke i bivši ministar finansija Radoje Žugić, Rusija je i nakon navodnog puča ostala zemlja odakle dolazi najviše direktnih stranih investicija u Crnu Goru.

Da bi studija bila još ubjedljivija potrudio se analitičar DFC-a Milan Jovanović koji je, gostujući na Anteni M, rekao da „ukoliko Zapad ne reaguje, Crna Gora bi uskoro mogla da sklizne sa evroatlantskog puta“. Realno na tom putu odavno nije, upravo zahvaljujući DPS-ovim nikad prekinutim ruskim vezama i poslovima. Jovanović je saopštio kako situacija u Crnoj Gori liči na onu u Ukrajini. Naime, „Ukrajina je nekad bila bezbjedna zemlja“ – dok je Putin vladao njome preko Janukoviča, dok je sada, po Jovanoviću, „uzdrmana i ne zna gdje će“ – iako četiri petine stanovništva podržava prozapadni kurs. Na ovakvim konstatacijama DFC može samo dobiti čestitke iz Moskve (i od Đukanovića) i nadati se da će i dalje dobijati američke novce.

Ostaje da se vidi do kraja sedmice da li će ono što se na ruskom zove „maskirovka“, upaliti i osigurati Vođi neki termin u Americi čime se hvalio svojim dvorjanima pred put.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

 

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo