Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLII): Demokratija u sjenci države

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

SRJ, odnosno Srbija je i vojno i politički poražena u sukobu sa NATO paktom. U Kumanovu je 9. juna potpisan međunarodni „Vojno tehnički sporazum”, na osnovu kojeg su se VJ i policija Srbije povukle sa Kosova i došle međunarodne jedinice. Zahvaljujući protivljenju Crne Gore Miloševićevoj politici vojnog sukoba sa NATO paktom, EU i SAD su ispoljile blagonaklonost prema Crnoj Gori. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sreo se 21. juna 1999. u Ljubljani sa predsjednikom SAD Bilom Klintonom. Đukanović je poslije tog sastanka izjavio: „Crna Gora od američkog predsjednika nije tražila priznanje svoje državne samostalnosti” i govorio o demokratizaciji i rekonstrukciji SRJ. DPS je napravio platformu za preuređenje srpsko-crnogorskih odnosa, za koju je Filip Vujanović rekao da „poštuje ono što obezbjeđuje punu ravnopravnost i državnost Crne Gore”. Monitor je tražio više, pa su njegovi tekstovi nosili naslove Krpljenje Titanika i Mi sami (prevod naziva irskog separatističkog pokreta Šin fejn).

NATO intervencija je stavila u drugi plan jedan problem koji se razvijao u independističkom pokretu od raskola u DPS-u. Poslije predsjedničkih izbora 1997. većina independista (izuzev rukovodstva Liberalnog saveza), je davala podršku Đukanoviću. Zbog odvajanja od Miloševića bili su spremni da ublaže kritiku zbog korupcije i ortačkog kapitalizma, koji se gradio u Crnoj Gori. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDP je bila u vlasti, a Liberalni savez u opoziciji. Među independistima je prevladalo mišljenje da je odluka da Liberalni savez ne pristupi pobjedničkoj predizbornoj koaliciji Da živimo bolje (u koju je ušla Narodna stranka – koalicioni partner Liberalnog saveza na prethodnim izborima) bila pogrešna. Zbog toga je u januaru 1999. Slavko formalno prepustio poziciju lidera LS advokatu iz Kotora Miodragu Živkoviću. Ovo je ojačalo poziciju independističkog krila koje je bilo za saradnju sa DPS-om.

Benevolentnost independista prema Đukanoviću postala je još izraženija poslije NATO intervencije. Independističke snage su jačale, ali su rasle društvene devijacije koje su usporavale demokratsku transformaciju Crne Gore. O tom problemu pisao sam u članku Sizif
(19. maj 2000): „Znali smo da je Monitor preslab da zaustavi rat i razaranje, ali smo se nadali da možemo sačuvati plamičak vatre iz kojeg će se kasnije razviti energija za moralnu obnovu i preporod. Osjećali smo se i kao Prometej i kao Sizif. Dok nas je Zevs, oličen u Crnogorskoj vlasti, preko svojih orlova kljuvao danju, noću, skupivši snagu, spremali smo naredni broj, mučeni sumnjom da li uzaludno guramo kamen uz brdo. … Kao i kod Sizifa, koji je bio kažnjen zato što je Zevsovoj volji suprotstavio blagodet vode za Citadelu u Korintu, naš prezir balkanskih bogova, naša pobuna protiv nasilja i smrti, naša strast za životom i civilizacijom, ’pobjeđivala je neizrecivu kaznu u kojoj je cijelo naše biće bilo usmjereno ka ispunjenju – ničega.’

„Koliko je Crna Gora danas, zaista, drugačija od Crne Gore s početka devedesetih? I mnogo i malo. Mnogo, jer je tokom ove decenije prešla ogroman osmovjekovni put od ranog – mračnog do kasnog srednjeg vijeka. Malo, jer još nije zakoračila u renesansu.”

„Crna Gora ne može postati slobodna a Crnogorci moderna nacija bez utemeljenja u Evropu, što podrazumijeva i utemeljenje demokratije u njoj. Značajan broj nezavisnih medija i (pro)crnogorske inteligencije sklopio je ‘primirje’ s vrhom crnogorske vlasti, kao što se Sizif pomirio sa Zevsom kad je ovaj postao drugačiji. To može biti opasno ako rezultira nestankom javne kritike vlasti. Jer, bez kritike nije moguće postići da poštovanje demokratskih principa postane mentalna navika, a ne glumačka rola. Niti spriječiti da pojedinci i interesne grupe supstituišu demokratske institucije, a korupcija postane preovađujući kulturni oblik. Što se Monitora tiče – kamen se još kotrlja.”

Na osnovu ovog mog teksta kasnije je napravljena priča da sam ja kriv što je independistički pokret navodno usvojio strategiju država, pa demokratija. Meni se čini, da je ovaj tekst, skrećući pažnju na opasnost da „korupcija postane preovađujući kulturni oblik”, prvi ukazao da će država koju stvaramo biti prožeta korupcijom i nedemokratska.

Posljednja rečenica u tekstu svjedoči da sam vjerovao da je Monitor izuzetak među independističkim medijima. Ispostaviće se da sam pogriješio. Ublažavanje kritičke oštrice lista već je bilo počelo. Ja sam to ublažavanje primijetio sa zakašnjenjem. Od ljeta 1997. pa do kraja 1988. bio sam se gotovo potpuno posvetio profesionalnim obavezama na fakultetu, dok mi je veliki dio 1999. potrošila NATO intervencija. Rijetko sam bivao u redakciji i kad sam prvi put čuo priču o omekšavanju kritičke oštrice lista, mislio sam da je to o čemu se govori posljedica promjena koje su se dogodile u cijelom independističkom pokretu. Da su autori postali manje kritični, i o tome sam pisao u Sizifu. Krajem jeseni 2000. stvari će početi da mi postaju jasnije.

Do jeseni, iz Monitorovog života vrijedi zabilježiti konferenciju Unapređenje demokratije u Jugoistočnoj Evropi, koja je održana u Berlinu početkom jula. Ministri spoljnih poslova SAD i Njemačke Madlen Olbrajt i Joška Fišer upriličili su susret sa predstavnicima opozicije u Srbiji i Crnoj Gori. Iz Crne Gore prisustvovao sam ja. U mojoj arhivi nalazi se izvještaj za Vijesti, koji sam poslao Ljubiši, u kojem stoji da sam na tom susretu rekao:„Dajući prednost jednoj od dvije dominantne komponente u crnogorskom istorijskom i kulturnom nasljeđu može se postići da se Crnogorci ponašaju kao narod… koji teži evropskim integracijama … i kolektivnoj evropskoj odbrani i bezbjednosti, ili kao ratničko pleme koje pomaže braći Srbima da napuste evropsku civilizaciju. Od 1989. godine, kad je Milošević pučem instalirao režim u Crnoj Gori, pa do 1997. dominirala je ova druga Crna Gora. Od 1997. crnogorska vlast je usvojila kao program demokratizaciju i proevropsku politiku, što je zaoštrilo sukob sa Beogradom i intenziviralo proces emancipacije Crne Gore. Broj crnogorskih građana koji je zadovoljan postojećom državnom zajednicom sa Srbijom, od februara 1998. do aprila 2000. pao je sa 51 na 25 odsto. Gospodin Đukanović – izgleda, na Vaš zahtjev i zahtjev onoga što se naziva međunarodnom zajednicom – prigušuje ovaj proces. … Na taj način politička situacija u Crnoj Gori najviše zavisi od situacije u Srbiji. Međutim, u skoroj budućnosti, u Srbiji ne može doći do promjene režima. Srpska opozicija nije uspjela da Miloševiću suprotstavi drugi sistem vrijednosti. Najveći njen dio je staromodan, nije prihvatio modernu političku doktrinu, i takmiči se s Miloševićem u arhaičnom patriotizmu i nacionalizmu. Na njenim skupovima i dalje dominiraju tri prsta, znak s kojim su Srbi išli na Sloveniju, na Hrvatsku, na Dubrovnik, na Bosnu, na Kosovo. Sa tim znakom se u Crnoj Gori podržava Milošević, a u Beogradu ide protiv njega. Glavna tema za srpsku opoziciju još nijesu čovjek i njegova sloboda, pa borbu vodi u oblasti u kojoj je Milošević mnogo bolji majstor od nje. Srpskoj opoziciji tek predstoji borba da se na dnevni red u Srbiji stavi novi sistem vrijednosti, da borbu prevede u oblast u kojoj je moguće pobijediti Miloševića. Zato je potrebno mnogo vremena i snage – crnogorskoj opoziciji je trebalo osam godina. Zbog toga vjerujem da Milošević u Srbiji može još dugo da vlada.

Mislim da će Crna Gora u međuvremenu biti prinuđena da ubrza proces demokratizacije i ekonomskih reformi, čime će ojačati njeno samopouzdanje i ona će uskoro zatražiti samostalnost. Niko od 12 predstavnika srpske opozicije nije reagovao na ove riječi.”

Milošević je 6. jula bez saglasnosti Crne Gore promijenio Ustav SRJ (ustavni puč) koji je predvidio neposredne predsjedničke izbore i neposredne izbore za oba vijeća Savezne skupštine (unitarizacija SRJ) i raspisao predsjedničke i parlamentarne izbore SRJ za 24. septembar 2000. Članice vladajuće koalicije Da živimo bolje i Liberalni savez nijesu priznale promjene saveznog ustava i nijesu učestvovali na saveznim izborima. Od značajnih partija učestvovao je samo SNP. Uslijedio je najvažniji događaj 2000. godine – puč kojim je Milošević svrgnut s vlasti. Srpska opozicija je 5. oktobra u Beogradu organizovala demonstracije koje su prinudile Miloševića da prihvati da je na predsjedničkim izborima SRJ od 24. septembra pobijedio Vojislav Koštunica. Savezni izbori nijesu poništeni i u saveznoj vladi učestvovao je samo SNP. DPS i SDP su usvojili platformu o transformaciji Savezne republike Jugoslavije u konfederaciju Srbije i Crne Gore sa međunarodnim subjektivitetom članica. Narodna stranka se tome usprotivila. Raspala se vladajuća koalicije Da živimo bolje. Liberalni savez je bio protiv platforme jer je smatrao da treba prvo stvoriti nezavisnu Crnu Goru, pa onda ulaziti u konfederaciju sa Srbijom. SNP je ostala lojalna saveznoj državi i smatrala da se problemi u odnosima sa Srbijom mogu riješiti bez razbijanja savezne države. Očekivalo se raspisivanje parlamentarnih izbora, koji će opredijeliti budućnost crnogorske i savezne države, zavisno od toga da li će na njima pobijediti suverenisti ili unionisti. Procjene su bile da nijedna strana nema veliku prednost. Početkom novembra napisao sam tradicionalni jesenji izvještaj Ćanu o „stanju nacije”.

8.11.2000.
Dragi Ćano,

Došao je finale sa neizvjesnim ishodom. Crnogorcima fali mnogo stvari, svijesti o sebi, muda i para. Ipak se nadam da će se sve završiti na prihvatljiv način.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (IX): Špadijer protiv Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Odlučujući po predstavci br. 31549/18 Špadijer protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je 9. novembra 2021. godine utvrdio da je Država Crna Gora prekršila član 8 Konvencije o ljudskim pravima, jer nije valjano primijenila propise kako bi zaštitila službenicu zatvorskog obezbjeđenja koju su kolege zlostavljale, nakon što ih je ona prijavila za nepristojne kontakte s zatvorenicama.

U pitanju je slučaj kada je zaposlena u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija Crne Gore (ZIKS) svoje kolege prijavila za nedolično ponašanje na radnom mjestu, nakon čega je bila podvrgnuta mobingu, uključujući prijetnje i verbalno i fizičko zlostavljanje od strane kolega i nadređenih. Sud u Strazburu je utvrdio povredu člana 8 jer Država nije primijenila mehanizme građanskog i krivičnog prava u odgovoru na njene pritužbe.

Konkretno, država Crna Gora nije ocijenila sve incidente na koje se podnositeljica žalila i nije u obzir uzela cjelokupan kontekst, uključujući potencijalni kontekst zviždanja, kada je usljed prijave spornog ponašanja na radu, zaposlena u ZIKS-u postala žrtva takvih incidenata od strane svojih kolega i nadređenih, koji su pokušavali da je kazne i ućutkaju.

Presudom ESLJP utvrđeno je da je više državnih organa Crne Gore propustilo da adekvatno primijeni zakone i zaštiti lični integritet Daliborke Špadijer od odmazde kolega, koje je, kao državna službenica, prijavila za težak disciplinski prekršaj u ZIKS-u.

D.Š. je, samo zato što je odgovorno prijavila nezakonito ponašanje svojih kolega, državnih službenika u zatvoru, u kontinuitetu doživljavala mobing. Nijedan državni organ nije je zaštitio. Njeno iskustvo obeshrabruje svakog poštenog građanina i državnog službenika od prijavljivanja nezakonitog djelovanja drugih. Umjesto da je njen postupak, učinjen u interesu bezbjednosti, zakonitosti i vladavine prava, istaknut kao primjer i adekvatno nagrađen, D.Š. je  prijevremeno penzionisana sa 40 godina, sa hroničnim zdravstvenim problemima.

Podnositeljica predstavke rođena je 1978. i živi u Podgorici, u Crnoj Gori. U decembru 2000. primljena je u radni odnos na neodređeno vrijeme na mjestu stražarke unutrašnjeg obezbjeđenja u ženskom odjeljenju Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) u Spužu, Danilovgrad. U predmetno vrijeme spornih dešavanja bila je šefica smjene u ženskom zatvoru.

Podnositeljica predstavke D.Š. je januara 2013. prijavila petoricu kolega za nepropisno ponašanje na radnom mjestu tokom novogodišnje noći  u ženskom zatvoru, zbog čega su službenici ZIKS-a kažnjeni u disciplinskom postupku smanjenjem zarade u iznosu od 20–30 odsto, dok je službenik A.V. koji je imao „fizički kontakt” sa dvije zatvorenice, sankcionisan umanjenjem zarade od 40 odsto i privremenom suspenzijom.

Međutim, tu su problemi D.Š. tek počeli. Ona je odmah po prijavljivanju incidenta doživjela otvorene prijetnje i vrijeđanje od strane kolega, posebno N.R. i A.V, a onda i od pretpostavljenih, koji su ignorisali njene zahtjeve za zaštitu prava u ženskom zatvoru. Nakon podnošenja prijave bila je izložena maltretiranju i zlostavljanju na radu. Predsjednik Sindikata tuženog joj je saopštio „da nije smjela da prijavi incident, da će zbog nje petoro ljudi ostati bez posla i da se takve stvari ne bi trebale prijavljivati, osim ako neko nekoga, ne daj Bože, ubije, kao i da je veliki broj kolega i koleginica protiv nje i da ubuduće pazi što radi.” Jedan kolega je pljunuo pored nje i izjavio: „Evo je smrdulja smrdljiva, da barem smrša 50 kilograma ličila bi na nešto.” Drugi incidenti su se zbili van radnog mjesta. Primjera radi, razbijeno je vjetrobransko staklo na njenom vozilu. Podnositeljica predstavke je avgusta 2013. podnijela zahtjev poslodavcu da pokrene postupak i zaštiti je od zlostavljanja. Žalila se na stalne uvrede i ponižavanje na poslu, zbog čega je imala zdravstvenih problema. Septembra 2013, od Uprave za inspekcijske poslove, Uprave ZIKS-a i posrednika ZIKS-a zaduženog za posredovanje među stranama u slučajevima zlostavljanja na radu zatražila je da odluče o njenom zahtjevu. Posrednik je novembra 2013. njen zahtjev odbio kao neosnovan.

D.Š. je 20. 11. 2013. godine podnijela tužbu protiv poslodavca Osnovnom sudu u Podgorici, tvrdeći da su joj incidentima zlostavljanja na radu ugroženi lični i profesionalni integritet. Kao moberi su označeni nadređeni, predsjednik sindikata tužene, te kolege vinovnici incidenta koji je prijavila. U ulozi pet označenih mobera našla su se isključivo lica muškog pola. Tužbenim zahtjevom je traženo da se utvrdi postojanje mobinga nad D.Š. od strane tužene Države Crne Gore, te da se zabrani zaposlenima tužene C.G. ZIKS-a N.R, M.R, A.V, S.R. i M.Ž. svako aktivno i pasivno ponašanje koje ima elemente zlostavljanja na radu, i da se obaveže tužena da tužiteljici na ime nematerijalne štete isplati i to: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 8.000 eura, za pretrpljene i buduće bolove iznos od 4.000 eura i na ime pretrpljenog i budućeg straha iznos od 2.600 eura.

Deset dana nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu za mobing protiv tužene, obračun zarade tužiteljice od decembra vršen je po koeficijentu 3,77, umjesto po koeficijentu 5,01 za prethodni period zaključno s novembrom 2013. godine kada je podnesena tužba protiv poslodavca. Prethodno, uprkos imperativnim odredbama člana 24 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, prema kojem žrtva mobinga, nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu od mobinga, odnosno, tužbe nadležnom sudu, ne smije biti dovedena u nepovoljniji položaj od strane poslodavca.

Na dan 10. februara 2015, nedelju dana prije no što je domaći sud trebalo da odluči o njenoj tužbi, podnositeljica predstavke je fizički napadnuta, kojom prilikom joj je nanešeno nekoliko udaraca u vrat, leđa, lakat i butine i upozorena je da pazi šta radi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VIII): Vera Krstonijević i Ana Čučković protiv Opštine Nikšić i Zdravka Vlahovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljica V.K. (Vere Krstonijević) i A.Č. (Ane Čučković) protiv tuženih Opštine Nikšić i Z.V. (Zdravka Vlahovića) utvrđeno je zlostavljanje na radu presudom Osnovnog suda u Nikšiću iz decembra 2017. Od podnošenja tužbe 2017. godine, ovaj radni spor je pravosnažno je okončan nakon dvije godine presudom Višeg suda u Podgorici, u martu 2019. godine. Vrhovni sud Crne Gore je u oktobru 2020. godine potvrdio drugostepenu presudu.

Z.V., pravosnažno potvrđen kao izvršilac mobinga, je dugogodišnji funkcioner DPS-a, kao i lice pravosnažno osuđeno za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju.

Nakon prvostepene presude u korist tužiteljica iz decembra 2017. godine kojom je Z.V. označen kao izvršilac mobinga, isti je nastavio da vrši dužnost načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić na kojoj je bio od 2005. godine, a u kontinuitetu duže od 13 godina. U novembru 2018. unaprijeđen je i postavljen za savjetnika predsjednika Opštine Nikšić. Pravosnažna sudska presuda za nasilje nad dvjema koleginicama na radnom mjestu nije bila od bilo kakvog značaja za tadašnje rukovodstvo Opštine Nikšić.

Nakon političkih promjena, u avgustu 2021. Z.V. je razriješen sa mjesta savjetnika predsjednika Opštine Nikšić i preraspoređen na mjesto savjetnika u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Tužiteljica I reda V.K. nije više zaposlena u lokalnoj upravi Opštine Nikšić, dok tužiteljica II reda A.Č. nastavlja s radnim angažmanom u Opštini, u službi glavnog gradskog arhitekte.

Tužiteljice V.K. i A.Č. žive i rade u Nikšiću. Tužiteljica prvog reda V.K. na radu je kod Opštine Nikšić od 1993, a tužiteljica drugog reda A.Č. u Opštini Nikšić je zaposlena od 1995. Tužiteljica prvog reda je magistar menadžmenta. Visoko stručno obrazovanje ima i tužiteljica drugog reda. Nije im omogućeno, kroz interno oglašavanje, i pored više postupaka, da kod prvotužene dobiju odgovarajuću zaradu i povoljniji radnopravni status u stepenu stručne spreme koju posjeduju.

Od 2007. godine, kada je formirana Komunalna policija Opštine Nikšić, obje tužiteljice su na radnom mjestu komunalnog nadzornika. Tada su rangirane u niži platni razred od onog koji su imale u drugim organima Opštine Nikšić u kojima su prethodno radile.

Nadređeni Z.V. je na mjestu načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić od 2005. godine, do kraja novembra 2018. Odbija direktnu komunikaciju s tužiteljicama od 2009, te se ista obavlja posredno ili pisanim putem.

Tužiteljice su od 2006. prema tužilačkim navodima od drugotuženog Z.V., kao pretpostavljenog, izlagane zlostavljanju na radu u kontinuitetu. Mobing i diskriminacija nad tužiteljicama otpočeli su 2006. godine, kada su došle na posao i saznale da nisu više radnice službe u kojoj su radile, bez prethodne najave ili obavještenja. Tada su tužiteljice dobile rješenje o prestanku radnog odnosa od drugih opštinskih organa u kojima nisu bile zaposlene. Rješenja su kasnije poništena kao nezakonita.

Prema tužilačkim navodima, Z.V. je oko sebe stvorio krug ljudi od rođaka i nezakonito zaposlenih, preko kojih je ostvarivao zlostavljanje. Isto je dokazano i tokom krivičnog postupka, kada je osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela – produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja sa kaznom zatvora od 8 mjeseci uslovno na dvije godine, što je potvrđeno i kontrolom upravne inspekcije u martu 2017. godine. Z.V. je davanjem grupi zaposlenih ovlašćenja koja im ne pripadaju omogućio pokretanje neopravdanih disciplinskih postupaka protiv tužiteljica, te vršio posredni mobing preko drugih zaposlenih koji su nadzirali rad tužiteljica, pratili po terenu i provjeravali da li su tužiteljice u kancelariji osam sati, vršili prijetnje disciplinskim postupcima.

Zadaci koje je dobijala tužiteljica V.K. su bili van okvira zakonom regulisane nadležnosti zaposlenih u Komunalnoj policiji, poput čuvanja topola, koje su privatno vlasništvo na privatnom zemljištu, iako komunalna policija vrši nadzor isključivo nad javnim površinama. Od V.K. je zahtijevano da vrši kurirske poslove raznošenja poreskih rješenja za drugi opštinski organ. S tim u vezi su i primjeri zaduženja tužiteljice prvog reda koji su uključivali: stajanje na divljoj deponiji da neko ne baci smeće – kada je bila izložena dobacivanjima, uvredama kamiondžija, napadima pasa lutalica, koje mjesto ni u slučaju nužde nije smjela napustiti; zabrane nošenja toplije odjeće uz službene uniforme na niskim temperaturama, neslaganja oko rasporeda godišnjih odmora; kao i dežuranje 2014. na vjerski praznik i pored molbe drugotuženom da se odobri oslobođenje od dežurstva. Posebno su eklatantni primjeri uklanjanja vrata sa kancelarije tužiteljice prvog reda od strane Z.V., uz prethodno postavljanje uvele ruže na radni sto V.K. na 8. mart, praznik žena.

Uz nepostojanje komunikacije između tužiteljica i drugotuženog i dovođenje u stanje izolacije i izopštavanja na radnom mjestu, u toku parničnog postupka načelnik Z.V. je tužiteljici drugog reda A.Č. dva puta donosio rješenje o prestanku radnog odnosa 2015, kasnije poništavano od Upravnog suda.

Tužiteljice su se više puta obraćale raznim nadležnim institucijama, uključujući obraćanja predsjedniku Opštine Nikišić, predsjedniku Vlade Crne Gore, Ombudsmanu, nadležnim inspekcijama, ali bez uspjeha.

VERA KRSTONIJEVIĆ I ANA ČUČKOVIĆ
Sistemski mobing

Sudski je utvrđeno da smo mobingovane od 2006. do 2019. godine. Na tu presudu Višeg suda tražile smo reviziju i to u dijelu odštete, a zlostavljači su potpuno negirali mobing i diskriminaciju. Sud je zlostravljačima zabranio dalje takvo ponašanje, a oni su isto nastavili tako da su Veri Krstonijević prvo umanjili nivo kvalifikacije diplome čime su joj poništili radno iskustvo i onemogućili joj napredovanje u službi ili konkurisanje bilo gdje u državi. I na kraju su joj dali otkaz 2019. godine.

Ona je pokrenula nove postupke zbog nastavljanja mobinga i diskriminacije 2020, ali taj postupak je zaustavljen do rješavanja prethodnog pitanja po reviziji. A onda poslije dvije godine 2022. dobija poziv od Osnovnog suda za nastavak suđenja sa presudom po reviziji, bez bilo kakvog potpisa ili pečata, koja je rješena još 2020, a one o tome ništa nijesu znale. Vrhovni sud je , navodno, obje revizije odbio na način da je potvrdio postojanje zlostavljanja u dužem vremenskom intervalu i posrednu i neposrednu dokumentaciju, ali je odbio dodjelu pravedne odštete. Odšteta u ovom slučaju zbog dužine trajanje mobinga nikako ne može biti satisfakcija za nas već bi trebalo da je kazna i način odvraćanja zlostavljača da ne ponavljaju nedozvoljenje radnje. Ovako simbolična kazna je izgubila svaku svrhu.

Tvrdimo da je sistem sve učinio da zaštiti zlostavljače, a svim žrtvama je poslao jasnu poruku kako će proći svi oni koji ih ometaju u zlostavljanju.

Inače, Zdravko Vlahović, bivši načelnik Komunalne policije, je, i pored pravosnažnih presuda za mobing i diskriminaciju i krivične odgovornosti zbog zloupotrebe službenog položaja, napredovao i postavljen je za Savjetnika predsjednika opštine, a po smjeni vlasti prvo ga postavljaju na mjesto pravnika, a nije pravnik, zbog čega mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga na mjesto Samostalnog savjetnika, pa ponovo mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga za Rukovodioca odjeljenja. Jedino su kažnjene žrtve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo