Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIII): Nesporazum s Ćanom

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nakon deceniju tokom koje je režim tretirao Monitor kao izdajnika (srpstva), državna radio televizija je osnivanje Monitora iznenada uključila u emisiju koja govori o važnim istorijskim događajima. U nastavku pisma htio sam da napravim šalu u vezi sa ovom promjenom u režimskoj propagandi, pa sam pismo Ćanu produžio ovako.

Prije tri nedjelje (19. oktobra) bila je desetogodišnjica Monitora. Državna televizija u svojoj emisiji Kalendar, u kojoj se kratko navode značajni datumi iz crnogorske istorije, uključila je za 19. oktobar i osnivanje Monitora. Rekli su da smo ja i ti osnivači („poznati crnogorski biznismen svoga vremena”). Eto, ostvarilo se ono što sam ti rekao, da ću te uvesti u istoriju. Prosuo si na razne strane mnogo para, i bilo bi ti sve uzalud, da nijesi crkavicu (u odnosu na druga ulaganja) dao i za Monitor.

Ja sve čekam kad ćeš da se finansijski oporaviš, pa da prihvatim tvoj poziv da dođem u Moskvu. Nijesam bio odavno, skoro deceniju.

Od problema koje imam pomenuću ti dva. Prije mjesec i po dođe Pavle Spasić iz Zagreba sa računom od 4.300DEM iz aprila 1994, kad je za Antenu M kupio kompakt diskove dalmatinske i hrvatske muzike. Veli, ovo ste Ćano i ti naručili iz Moskve (i pokaže faks-pismo), niko mi nije platio. Reče da je propao finansijski, da mu je žena umrla i da traži da mu vratim novac. Nije mi preostalo ništa drugo nego da prihvatim dug i pristanem da mu ga vratim. Budući da sam nedavno renovirao stan, nijesam imao da mu te pare dam odjednom, pa smo se dogovorili da mu ih isplatim u toku nekoliko mjeseci. Dao sam do sada 1.000 DEM, daću do Nove godine još 1.000–1.500. Ljumović (koji rukovodi Antenom M) obećao mi je da će mi davati po 500 DEM mjesečno tokom osam-devet mjeseci. Ovo je bilo samo da te informišem.

Drugi problem se sastoji u sljedećem. Monitorovci kažu da su neke firme, kod kojih su htjeli da zarade reklamu, pitale mogu li dobiti markicu pored zaglavlja Monitora na naslovnoj strani, tamo gdje stoji Montexov i znak Hipotekarne banke. Spremni su da plate koliko i Hipotekarna banka (600 DEM mjesečno). Najkraće, Monitorovci pitaju da li bi mogli, makar povremeno, da to mjesto pored zaglavlja iznajme neko vrijeme, a da znak Montexa ispuštaju ili stavljaju na drugo mjesto, dok ovaj drugi naručilac plaća? Ustručavaju se da te pitaju. Pošto sam ja davno prihvatio činjenicu da život mora dalje i kad ja nijesam glavni, ja se odlučih da se ne ustručavam. (Monitor će zauvijek biti finansijski nesposoban da preživi.)

Za sada toliko.
Pozdravi Veru,
Miško

Dva dana kasnije, zvali su me iz Monitora da mi kažu da je stigao faks iz Moskve sa pismom od Ćana. Na povratku s fakulteta, svratio sam i od čuvara preuzeo pismo.

10.11. 2000.
Dragi Miško,
Ništa me ne može iznenaditi, pa ni predlozi koje predlažeš u ime Monitora. Ja smatram da sam ja Tebe uveo u istoriju, a ne Ti mene. Ja nijesam radio za pare i istoriju, već za Crnu Goru. Pošto Ti nije poznat moj rad, nerado ću Ti navesti neke činjenice, radi Tvoje informacije.

Formiranje Montexa (980 zaposlenih), mala privreda (političke strukture bile protiv), bescarinska zona – takođe su bili protiv, uvođenje kompjutera u osnovne škole, pomoć bolnicama i školama, štampanje knjiga, pomoć u izdavanju lista Onogošt, pomoć crnogorskim muzejima, kupovina slika od mladih crnogorskih umjetnika, liječenje djece i odraslih, zajedničko stvaranje Monitora i Radija Antena M, pomoć Matici Crne Gore, početno stvaranje Crnogorskog PEN Centra, praktično uvođenje ekologije (Montex pokretač, stvoreno ekološko odjeljenje u Montexu Mont-bio, dobijena prva evropska nagrada za čisti ekološki med u Ženevi, formiranje Pogona ukrasne keramike, formiranje domaće radinosti (600 žena po selima i gradovima radile trikotažu), renoviranje Zetskog doma na Cetinju, renoviranje zgrade Zahumlja u Nikšiću, finansiranje asfaltnog puta u Banjanima (20 kilometara).

Formiranjem Montexa spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore povećala se sa 1 odsto na 11 odsto. Otvorio sam više od 20 predstavništava i firmi u inostranstvu (postojalo je samo jedno). Finansiranje filmova, neki zabranjeni – film Živka Nikolića i dokumentarni „Socijalizam u Banjanima”.

Ulaganje 22 miliona dolara u Obod Cetinje. Spriječena integracija Oboda u EI Niš.

Zbog svega navedenog i nenavedenog spadam među prve ličnosti koje su crnogorska sredstva informisanja napadala i saopštavala lažne informacije, uključujući i hapšenje na podgoričkom aerodromu.

Prvi čovjek koji je 70-ih govorio o ekonomskoj eksploataciji Crne Gore bio je Komnen Cerović, a drugi Ćano Koprivica.

Prvi put u istoriji Crne Gore izvodi se građevinska operativa Crne Gore da radi u inostranstvu. Monopol je imala građevinska operativa Srbije i Hrvatske, itd.

Što se tiče Monitora, ne želim da o tome govorim, a jednoga dana zahtijevaću da se podnesu bilansi i računi. Nije novinare strah da me pitaju, kako Ti kažeš, već stid i sramota. I Tebi ne može da služi na čast što nijesam dobio poziv za desetogodišnjicu Monitora.

Monitor nije htio da objavi otvoreno pismo koje sam uputio Predsjedniku Crne Gore i Hrvatske o Prevlaci o izgradnji dječijeg grada. Objavile su ga hrvatske novine i nikšićki Onogošt. Na vrh dva mjeseca o toj ideji javlja se nepoznata osoba preko lista Pobjeda da je to njegova ideja.

Što se tiče Pavla Savića, o njemu ne znam ništa. Volio bih da vidim fax-pismo, možda sam zaboravio taj detalj. Nakon dobijanja kopije fax-pisma saopštiću Ti odluku.

O neizvjesnom ishodu Crne Gore krivi su samo Crnogorci koji su razjedinjeni i zavide jedni drugima, zbog ličnih interesa, položaja, rejtinga, crnogorske pizme, zarađenih i nezarađenih sredstava itd., itd. Sad je potrebnije nego ikad objediniti snage za nezavisnost Crne Gore. Nažalost, to nije 90, 91, 92. kada nas je ljubav prema Crnoj Gori, državnosti i nezavisnosti objedinjavala i vezala. Nemoj da računaš da dijela Tvoje krivice nema u tom međusobnom razjedinjavanju.

Na kraju želim da Ti saopštim da mi ništa nije žao što sam uradio za Crnu Goru, žao mi je što sam malo uradio.

Vrlo rado bićeš pozvan u goste i nadam se uskoro.
Ćano

Ošamutilo me ovo pismo. Ćano je bio posljednji čovjek na svijetu koga bih želio da povrijedim. Požurio sam da odmah odgovorim, kako bi nesporazum trajao što kraće.

10.11. 2000.
Dragi Ćano,

Oprosti, nijesam imao namjeru da te povrijedim. Naprotiv, želio sam da kažem da ti žrtva za Monitor nije bila uzaludna. Pamtiće buduća pokoljenja, čak i ako su ovdanašnja sklona zaboravu.

Pominjanjem istorije htio sam da se našalim, a ne da negiram vrijednost tvog ogromnog činjenja za Crnu Goru. Kad sam rekao da sam te uveo u istoriju, htio sam da kažem da ti je investicija u Monitor, gledano iz ugla pamćenja i sjećanja, jedna od najdugoročnijih. Imao sam u vidu da će kroz, recimo 50 godina, mnoge od tvojih doprinosa pokriti zaborav, a ova, tj. Monitor, nosiće u impresumu tvoje ime dok bude izlazio. Na kraju, tu istu šalu sam izgovorio bar dvaput od 1990. (Još prije mog infarkta 1995. Upravni odbor je donio odluku da u impresumu lista piše da smo ti i ja/ja i ti osnivači lista i Ranko Vukotić te o tome pismeno obavijestio.)

Osim molbe da mi oprostiš za nespretnost, imam potrebu da i ja, radi tvoje informisanosti, (nerado) kažem nekoliko riječi o sebi.

U mojoj profesiji malo što je moguće učiniti za Crnu Goru, a da se istovremeno ne radi i za istoriju. Kad neko odluči da pokuša da napravi novi korak u matematici, neizbježno se nada da će pomaći s mjesta onaj teret koji nijesu bili u stanju da pomjeraju dalje ljudi poput Pitagore, Arhimeda, Njutna, Lajbniza, Ajnštajna, … . Takav pokušaj uvijek nosi u sebi rizik neuspjeha, koji se najčešće i događa. Ali samo onaj ko se okušao u ovoj uzaludnosti, zna šta treba učiniti da bi se u Crnoj Gori uopšte mogao roditi (makar jednom u nekoliko vjekova) i neki Arhimed.

Kad smo se ti i ja udružili zbog Crne Gore, ja sam već bio učinio ponešto za Crnu Goru. To, nažalost, znači da sam se već bio izmjerio sa istorijom. Rezultati toga bili su: jedna teorija i nekoliko teorema koje je citiralo više ljudi na nekoliko kontinenata, od kojih većinu nikada nijesam sreo prije toga, uspješna karijera podgoričkog i mičigenskog profesora, dva univerzitetska udžbenika …. Želja da u Crnoj Gori stvorim uslove bez kojih su pokušaji slični mom besmisleni i uzaludni, bila me već snabdjela iskustvom u osnivanju i rukovođenju raznim institucijama i organizacijama: Prirodno-matematički fakultet (osnivač i dekan), Univerzitet (prorektor), Evropski matematički savjet (inicijativna grupa), Evropsko matematičko društvo (inicijativna grupa), Računski centar Radoja Dakića, Leksikografski zavod i Enciklopedija Crne Gore (glavni urednik za prirodno-matematičke, tehničke i medicinske nauke), Demokratska alternativa (osnivač i predsjednik) …

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (IX): Špadijer protiv Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

Odlučujući po predstavci br. 31549/18 Špadijer protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je 9. novembra 2021. godine utvrdio da je Država Crna Gora prekršila član 8 Konvencije o ljudskim pravima, jer nije valjano primijenila propise kako bi zaštitila službenicu zatvorskog obezbjeđenja koju su kolege zlostavljale, nakon što ih je ona prijavila za nepristojne kontakte s zatvorenicama.

U pitanju je slučaj kada je zaposlena u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija Crne Gore (ZIKS) svoje kolege prijavila za nedolično ponašanje na radnom mjestu, nakon čega je bila podvrgnuta mobingu, uključujući prijetnje i verbalno i fizičko zlostavljanje od strane kolega i nadređenih. Sud u Strazburu je utvrdio povredu člana 8 jer Država nije primijenila mehanizme građanskog i krivičnog prava u odgovoru na njene pritužbe.

Konkretno, država Crna Gora nije ocijenila sve incidente na koje se podnositeljica žalila i nije u obzir uzela cjelokupan kontekst, uključujući potencijalni kontekst zviždanja, kada je usljed prijave spornog ponašanja na radu, zaposlena u ZIKS-u postala žrtva takvih incidenata od strane svojih kolega i nadređenih, koji su pokušavali da je kazne i ućutkaju.

Presudom ESLJP utvrđeno je da je više državnih organa Crne Gore propustilo da adekvatno primijeni zakone i zaštiti lični integritet Daliborke Špadijer od odmazde kolega, koje je, kao državna službenica, prijavila za težak disciplinski prekršaj u ZIKS-u.

D.Š. je, samo zato što je odgovorno prijavila nezakonito ponašanje svojih kolega, državnih službenika u zatvoru, u kontinuitetu doživljavala mobing. Nijedan državni organ nije je zaštitio. Njeno iskustvo obeshrabruje svakog poštenog građanina i državnog službenika od prijavljivanja nezakonitog djelovanja drugih. Umjesto da je njen postupak, učinjen u interesu bezbjednosti, zakonitosti i vladavine prava, istaknut kao primjer i adekvatno nagrađen, D.Š. je  prijevremeno penzionisana sa 40 godina, sa hroničnim zdravstvenim problemima.

Podnositeljica predstavke rođena je 1978. i živi u Podgorici, u Crnoj Gori. U decembru 2000. primljena je u radni odnos na neodređeno vrijeme na mjestu stražarke unutrašnjeg obezbjeđenja u ženskom odjeljenju Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) u Spužu, Danilovgrad. U predmetno vrijeme spornih dešavanja bila je šefica smjene u ženskom zatvoru.

Podnositeljica predstavke D.Š. je januara 2013. prijavila petoricu kolega za nepropisno ponašanje na radnom mjestu tokom novogodišnje noći  u ženskom zatvoru, zbog čega su službenici ZIKS-a kažnjeni u disciplinskom postupku smanjenjem zarade u iznosu od 20–30 odsto, dok je službenik A.V. koji je imao „fizički kontakt” sa dvije zatvorenice, sankcionisan umanjenjem zarade od 40 odsto i privremenom suspenzijom.

Međutim, tu su problemi D.Š. tek počeli. Ona je odmah po prijavljivanju incidenta doživjela otvorene prijetnje i vrijeđanje od strane kolega, posebno N.R. i A.V, a onda i od pretpostavljenih, koji su ignorisali njene zahtjeve za zaštitu prava u ženskom zatvoru. Nakon podnošenja prijave bila je izložena maltretiranju i zlostavljanju na radu. Predsjednik Sindikata tuženog joj je saopštio „da nije smjela da prijavi incident, da će zbog nje petoro ljudi ostati bez posla i da se takve stvari ne bi trebale prijavljivati, osim ako neko nekoga, ne daj Bože, ubije, kao i da je veliki broj kolega i koleginica protiv nje i da ubuduće pazi što radi.” Jedan kolega je pljunuo pored nje i izjavio: „Evo je smrdulja smrdljiva, da barem smrša 50 kilograma ličila bi na nešto.” Drugi incidenti su se zbili van radnog mjesta. Primjera radi, razbijeno je vjetrobransko staklo na njenom vozilu. Podnositeljica predstavke je avgusta 2013. podnijela zahtjev poslodavcu da pokrene postupak i zaštiti je od zlostavljanja. Žalila se na stalne uvrede i ponižavanje na poslu, zbog čega je imala zdravstvenih problema. Septembra 2013, od Uprave za inspekcijske poslove, Uprave ZIKS-a i posrednika ZIKS-a zaduženog za posredovanje među stranama u slučajevima zlostavljanja na radu zatražila je da odluče o njenom zahtjevu. Posrednik je novembra 2013. njen zahtjev odbio kao neosnovan.

D.Š. je 20. 11. 2013. godine podnijela tužbu protiv poslodavca Osnovnom sudu u Podgorici, tvrdeći da su joj incidentima zlostavljanja na radu ugroženi lični i profesionalni integritet. Kao moberi su označeni nadređeni, predsjednik sindikata tužene, te kolege vinovnici incidenta koji je prijavila. U ulozi pet označenih mobera našla su se isključivo lica muškog pola. Tužbenim zahtjevom je traženo da se utvrdi postojanje mobinga nad D.Š. od strane tužene Države Crne Gore, te da se zabrani zaposlenima tužene C.G. ZIKS-a N.R, M.R, A.V, S.R. i M.Ž. svako aktivno i pasivno ponašanje koje ima elemente zlostavljanja na radu, i da se obaveže tužena da tužiteljici na ime nematerijalne štete isplati i to: za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 8.000 eura, za pretrpljene i buduće bolove iznos od 4.000 eura i na ime pretrpljenog i budućeg straha iznos od 2.600 eura.

Deset dana nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu za mobing protiv tužene, obračun zarade tužiteljice od decembra vršen je po koeficijentu 3,77, umjesto po koeficijentu 5,01 za prethodni period zaključno s novembrom 2013. godine kada je podnesena tužba protiv poslodavca. Prethodno, uprkos imperativnim odredbama člana 24 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, prema kojem žrtva mobinga, nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu od mobinga, odnosno, tužbe nadležnom sudu, ne smije biti dovedena u nepovoljniji položaj od strane poslodavca.

Na dan 10. februara 2015, nedelju dana prije no što je domaći sud trebalo da odluči o njenoj tužbi, podnositeljica predstavke je fizički napadnuta, kojom prilikom joj je nanešeno nekoliko udaraca u vrat, leđa, lakat i butine i upozorena je da pazi šta radi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VIII): Vera Krstonijević i Ana Čučković protiv Opštine Nikšić i Zdravka Vlahovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužiteljica V.K. (Vere Krstonijević) i A.Č. (Ane Čučković) protiv tuženih Opštine Nikšić i Z.V. (Zdravka Vlahovića) utvrđeno je zlostavljanje na radu presudom Osnovnog suda u Nikšiću iz decembra 2017. Od podnošenja tužbe 2017. godine, ovaj radni spor je pravosnažno je okončan nakon dvije godine presudom Višeg suda u Podgorici, u martu 2019. godine. Vrhovni sud Crne Gore je u oktobru 2020. godine potvrdio drugostepenu presudu.

Z.V., pravosnažno potvrđen kao izvršilac mobinga, je dugogodišnji funkcioner DPS-a, kao i lice pravosnažno osuđeno za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju.

Nakon prvostepene presude u korist tužiteljica iz decembra 2017. godine kojom je Z.V. označen kao izvršilac mobinga, isti je nastavio da vrši dužnost načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić na kojoj je bio od 2005. godine, a u kontinuitetu duže od 13 godina. U novembru 2018. unaprijeđen je i postavljen za savjetnika predsjednika Opštine Nikšić. Pravosnažna sudska presuda za nasilje nad dvjema koleginicama na radnom mjestu nije bila od bilo kakvog značaja za tadašnje rukovodstvo Opštine Nikšić.

Nakon političkih promjena, u avgustu 2021. Z.V. je razriješen sa mjesta savjetnika predsjednika Opštine Nikšić i preraspoređen na mjesto savjetnika u Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine. Tužiteljica I reda V.K. nije više zaposlena u lokalnoj upravi Opštine Nikšić, dok tužiteljica II reda A.Č. nastavlja s radnim angažmanom u Opštini, u službi glavnog gradskog arhitekte.

Tužiteljice V.K. i A.Č. žive i rade u Nikšiću. Tužiteljica prvog reda V.K. na radu je kod Opštine Nikšić od 1993, a tužiteljica drugog reda A.Č. u Opštini Nikšić je zaposlena od 1995. Tužiteljica prvog reda je magistar menadžmenta. Visoko stručno obrazovanje ima i tužiteljica drugog reda. Nije im omogućeno, kroz interno oglašavanje, i pored više postupaka, da kod prvotužene dobiju odgovarajuću zaradu i povoljniji radnopravni status u stepenu stručne spreme koju posjeduju.

Od 2007. godine, kada je formirana Komunalna policija Opštine Nikšić, obje tužiteljice su na radnom mjestu komunalnog nadzornika. Tada su rangirane u niži platni razred od onog koji su imale u drugim organima Opštine Nikšić u kojima su prethodno radile.

Nadređeni Z.V. je na mjestu načelnika Komunalne policije Opštine Nikšić od 2005. godine, do kraja novembra 2018. Odbija direktnu komunikaciju s tužiteljicama od 2009, te se ista obavlja posredno ili pisanim putem.

Tužiteljice su od 2006. prema tužilačkim navodima od drugotuženog Z.V., kao pretpostavljenog, izlagane zlostavljanju na radu u kontinuitetu. Mobing i diskriminacija nad tužiteljicama otpočeli su 2006. godine, kada su došle na posao i saznale da nisu više radnice službe u kojoj su radile, bez prethodne najave ili obavještenja. Tada su tužiteljice dobile rješenje o prestanku radnog odnosa od drugih opštinskih organa u kojima nisu bile zaposlene. Rješenja su kasnije poništena kao nezakonita.

Prema tužilačkim navodima, Z.V. je oko sebe stvorio krug ljudi od rođaka i nezakonito zaposlenih, preko kojih je ostvarivao zlostavljanje. Isto je dokazano i tokom krivičnog postupka, kada je osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela – produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja sa kaznom zatvora od 8 mjeseci uslovno na dvije godine, što je potvrđeno i kontrolom upravne inspekcije u martu 2017. godine. Z.V. je davanjem grupi zaposlenih ovlašćenja koja im ne pripadaju omogućio pokretanje neopravdanih disciplinskih postupaka protiv tužiteljica, te vršio posredni mobing preko drugih zaposlenih koji su nadzirali rad tužiteljica, pratili po terenu i provjeravali da li su tužiteljice u kancelariji osam sati, vršili prijetnje disciplinskim postupcima.

Zadaci koje je dobijala tužiteljica V.K. su bili van okvira zakonom regulisane nadležnosti zaposlenih u Komunalnoj policiji, poput čuvanja topola, koje su privatno vlasništvo na privatnom zemljištu, iako komunalna policija vrši nadzor isključivo nad javnim površinama. Od V.K. je zahtijevano da vrši kurirske poslove raznošenja poreskih rješenja za drugi opštinski organ. S tim u vezi su i primjeri zaduženja tužiteljice prvog reda koji su uključivali: stajanje na divljoj deponiji da neko ne baci smeće – kada je bila izložena dobacivanjima, uvredama kamiondžija, napadima pasa lutalica, koje mjesto ni u slučaju nužde nije smjela napustiti; zabrane nošenja toplije odjeće uz službene uniforme na niskim temperaturama, neslaganja oko rasporeda godišnjih odmora; kao i dežuranje 2014. na vjerski praznik i pored molbe drugotuženom da se odobri oslobođenje od dežurstva. Posebno su eklatantni primjeri uklanjanja vrata sa kancelarije tužiteljice prvog reda od strane Z.V., uz prethodno postavljanje uvele ruže na radni sto V.K. na 8. mart, praznik žena.

Uz nepostojanje komunikacije između tužiteljica i drugotuženog i dovođenje u stanje izolacije i izopštavanja na radnom mjestu, u toku parničnog postupka načelnik Z.V. je tužiteljici drugog reda A.Č. dva puta donosio rješenje o prestanku radnog odnosa 2015, kasnije poništavano od Upravnog suda.

Tužiteljice su se više puta obraćale raznim nadležnim institucijama, uključujući obraćanja predsjedniku Opštine Nikišić, predsjedniku Vlade Crne Gore, Ombudsmanu, nadležnim inspekcijama, ali bez uspjeha.

VERA KRSTONIJEVIĆ I ANA ČUČKOVIĆ
Sistemski mobing

Sudski je utvrđeno da smo mobingovane od 2006. do 2019. godine. Na tu presudu Višeg suda tražile smo reviziju i to u dijelu odštete, a zlostavljači su potpuno negirali mobing i diskriminaciju. Sud je zlostravljačima zabranio dalje takvo ponašanje, a oni su isto nastavili tako da su Veri Krstonijević prvo umanjili nivo kvalifikacije diplome čime su joj poništili radno iskustvo i onemogućili joj napredovanje u službi ili konkurisanje bilo gdje u državi. I na kraju su joj dali otkaz 2019. godine.

Ona je pokrenula nove postupke zbog nastavljanja mobinga i diskriminacije 2020, ali taj postupak je zaustavljen do rješavanja prethodnog pitanja po reviziji. A onda poslije dvije godine 2022. dobija poziv od Osnovnog suda za nastavak suđenja sa presudom po reviziji, bez bilo kakvog potpisa ili pečata, koja je rješena još 2020, a one o tome ništa nijesu znale. Vrhovni sud je , navodno, obje revizije odbio na način da je potvrdio postojanje zlostavljanja u dužem vremenskom intervalu i posrednu i neposrednu dokumentaciju, ali je odbio dodjelu pravedne odštete. Odšteta u ovom slučaju zbog dužine trajanje mobinga nikako ne može biti satisfakcija za nas već bi trebalo da je kazna i način odvraćanja zlostavljača da ne ponavljaju nedozvoljenje radnje. Ovako simbolična kazna je izgubila svaku svrhu.

Tvrdimo da je sistem sve učinio da zaštiti zlostavljače, a svim žrtvama je poslao jasnu poruku kako će proći svi oni koji ih ometaju u zlostavljanju.

Inače, Zdravko Vlahović, bivši načelnik Komunalne policije, je, i pored pravosnažnih presuda za mobing i diskriminaciju i krivične odgovornosti zbog zloupotrebe službenog položaja, napredovao i postavljen je za Savjetnika predsjednika opštine, a po smjeni vlasti prvo ga postavljaju na mjesto pravnika, a nije pravnik, zbog čega mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga na mjesto Samostalnog savjetnika, pa ponovo mijenjaju sistematizaciju i postavljaju ga za Rukovodioca odjeljenja. Jedino su kažnjene žrtve.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (VII): Vukadin Ćupić protiv Saveza Sindikata Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca V.Ć. (Vukadin Ćupić) protiv Saveza Sindikata Crne Gore presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je dvostruka prvostepena presuda na štetu tužioca i presuđen mobing 06. 06. 2017. godine. Nakon podnošenja tužbe u junu 2012. godine pred Osnovnim sudom u Podgorici, ovaj radni spor pred crnogorskim redovnim sudovima trajao je 5 godina.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna sudska presuda za mobing u Crnoj Gori.

Generalni sekretar Saveza Sindikata Z.M. (Zoran Masoničić) i predsjednik opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. (Goran Dragović), označeni kao izvršioci mobinga u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata Crne Gore, danas više nisu na radu kod tuženog. Nakon Kongresa Saveza Sindikata iz novembra 2013. godine Z.M. je napustio čelnu poziciju. G.Đ. je napustio poziciju predsjednika Sindikata Glavnog grada u avgustu 2019. Danas je zaposlen u jednom od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac V.Ć. živi i radi u Podgorici. Zaposlen je u Savezu Sindikata Crne Gore od maja 2008, na radnom mjestu vozača u Sektoru za finansijske i opšte poslove, da bi u januaru 2010. bio preraspoređen na mjesto vozača-kurira u Opštinskom sindikalnom povjereništvu (OSP), a da pritom prethodno radno mjesto nije ukinuto. Kao uzrok spornih dešavanja navodi sopstvene sindikalne aktivnosti kod tuženog, aktivno učešće u štrajkačkim aktivnostima, uključujući više puta ponovljene štrajkove glađu, zbog ugrožavanja egzistencijalnih prava zaposlenih.

Tužilac svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je nad njim u periodu od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, od strane generalnog sekretara Saveza Sindikata Z.M. i predsjednika Opštinskog sindikalnog povjereništva G.D. vršen mobing. Diskriminatorski odnos i mobing sadržani su u činjenicama da mu je oduzeto službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada čime mu je onemogućeno da radi, upućivanje na rad u OSP u Podgorici, i pored činjenice da je u konfliktu sa predsjednikom OSP G.D, te činjenice da mu nijesu obezbijeđeni uslovi za rad − radni prostor, da je oslobođen od radnih dužnosti, jer nema radnih zadataka, kao i da su o njemu na sastancima u kabinetu generalnog sekretara tužene iznošene negativne tvrdnje i kao takve iznošene i u sredstvima javnog informisanja – dnevnim novinama Dan i Vijesti. Prema navodima tužbe pretpostavljeni G.D. je javno saopštavao da mu tužilac nije potreban kao radnik, da ne mora dolaziti na posao, da za njega nema ni stolice, ni kancelarije, da mu je mjesto u hodniku itd.

Zaštitu zbog mobinga u navedenom periodu zatražio je jer je bio faktički lišen rada – iako je bio raspoređen na radno mjesto, nije bio zadužen konkretnim poslovima tog radnog mjesta.

Postupanje crnogorskog pravosuđa u slučaju V.Ć. protiv Saveza Sindikata : Tužilac V.Ć. je tužbu protiv Saveza Sindikata Crne Gore podnio pred Osnovnim sudom u Podgorici 2012.

Osnovni sud u Podgorici je prvostepenom presudom iz decembra 2014. presudio na štetu tužioca, pozivajući se na odredbe Zakona o diskriminaciji, umjesto na odredbe Zakona o zabrani zlostavljanja na radu. Viši sud u Podgorici je Rješenjem iz novembra 2015. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu u Podgorici na ponovno suđenje.

Osnovni sud u Podgorici je u julu 2016. ponovo odlučio na štetu tužioca.

Viši sud u Podgorici je, kao drugostepeni, odlučujući o žalbi tužioca iz juna 2017, donio je presudu kojom se ukida presuda Osnovnog suda u Podgorici iz jula 2016. i: a) utvrđuje da je tuženi u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012. vršio mobing prema tužiocu, pa mu se zabranjuje ponašanje koje predstavlja mobing na radu, što je tuženi dužan priznati i ubuduće se uzdržati od takvog ponašanja; b) obavezuje tuženi da tužiocu zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 700 eura; c) odbija kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete u preostalom traženom iznosu od 4.300 eura; d) odbija kao neosnovan zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže na objavljivanje presude u javnim glasilima i dnevnim listovima Vijesti i Dan o trošku tuženog; e) sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Sud je cijenio, da se „po osnovu svih izvedenih dokaza, jasno može izvesti zaključak da je tužiocu onemogućeno vršenje redovnih radnih obaveza oduzimanjem vozila i onemogućavanjem da obavlja poslove svog radnog mjesta, prenošenjem netačnih informacija i kvalifikacija u sredstvima javnog informisanja, u kontaktima na javnom mjestu, u okviru profesionalne djelatnosti, iznošenjem negativnih sudova o tužiocu, zbog čega je trpio duševne bolove i strah uz povredu ugleda i dostojanstva, čime su kumulativno ispunjeni svi uslovi za postojanje mobinga”.

Nakon što je prvostepeni sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije učinio vjerovatnim da je nad njim vršen mobing, Viši sud ovakav zaključak prvostepenog suda nije prihvatio. Polazeći od navedenog zakonskog utvrđenja pojma mobinga i sadržine izvedenih dokaza, nasuprot zaključku prvostepenog suda, „po ocjeni ovog suda tužilac je ne samo učinio vjerovatnim, već dokazao da je nad njim vršen mobing u periodu od 07. 09. 2012. do 31. 10. 2012, na način što mu je na nezakonit način oduzeto sredstvo za rad − službeno vozilo koje predstavlja njegovo osnovno sredstvo rada, čime mu je onemogućeno da radi”.

Kako je tuženi oduzeo tužiocu službeno vozilo kao osnovno sredstvo rada, jer je tužilac kao vozač shodno navedenoj odredbi Pravilnika imao obaveze i ovlašćenja koje se odnose na službeno vozilo, time nije mogao da faktički obavlja posao radnog mjesta na kojem je raspoređen. Znači, tužilac faktički nije obavljao poslove svog radnog mjesta, već je nesporno samo formalno dolazio na posao, a kako mu je službeno vozilo oduzeto, to nije imao ovlašćenja koja su mu propisana Pravilnikom u vezi  sa obavljanjem posla vozača. Što se tiče poslova kurira, s obzirom na to da se pošta elektronski razmjenjuje, nije imao ni tih poslova, pa tužilac u navedenom periodu nije ništa radio, već je samo dolazio na posao. S tim u vezi, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da oduzimanje službenog vozila od tužioca nije bilo nezakonito i suprotno Zakonu o zabrani i zlostavljanju na radu.

U pitanju je, prema dostupnim podacima, prva pravosnažna presuda za mobing crnogorskog pravosuđa. Interesantno je da je u ovom slučaju mobing utvrđen za period od 07. 09. 2012. do 30. 10. 2012, dakle za period značajno kraći od šest mjeseci, suprotno tumačenju da „mobing konstituišu radnje psihičkog zlostavljanja na radu koje se vrše najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci”, iako je na bazi upravo ovakvog tumačenja dominanatan broj tužbenih zahtjeva odbijen na štetu žrtava mobinga, tokom prve decenije implementacije Zakona o zabrani zlostavljanja na radu.

U prilog prethodnom, ide činjenica da je i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Špadijer protiv Crne Gore potvrdio da države ne treba da nameću prestroge definicije zlostavljanja na radu i da ne treba da zahtijevaju dostavljanje dokaza o minimalnom broju ili učestalosti incidenata. Po mišljenju Suda, „pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svijetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo