Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

SRJ, odnosno Srbija je i vojno i politički poražena u sukobu sa NATO paktom. U Kumanovu je 9. juna potpisan međunarodni „Vojno tehnički sporazum”, na osnovu kojeg su se VJ i policija Srbije povukle sa Kosova i došle međunarodne jedinice. Zahvaljujući protivljenju Crne Gore Miloševićevoj politici vojnog sukoba sa NATO paktom, EU i SAD su ispoljile blagonaklonost prema Crnoj Gori. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sreo se 21. juna 1999. u Ljubljani sa predsjednikom SAD Bilom Klintonom. Đukanović je poslije tog sastanka izjavio: „Crna Gora od američkog predsjednika nije tražila priznanje svoje državne samostalnosti” i govorio o demokratizaciji i rekonstrukciji SRJ. DPS je napravio platformu za preuređenje srpsko-crnogorskih odnosa, za koju je Filip Vujanović rekao da „poštuje ono što obezbjeđuje punu ravnopravnost i državnost Crne Gore”. Monitor je tražio više, pa su njegovi tekstovi nosili naslove Krpljenje Titanika i Mi sami (prevod naziva irskog separatističkog pokreta Šin fejn).

NATO intervencija je stavila u drugi plan jedan problem koji se razvijao u independističkom pokretu od raskola u DPS-u. Poslije predsjedničkih izbora 1997. većina independista (izuzev rukovodstva Liberalnog saveza), je davala podršku Đukanoviću. Zbog odvajanja od Miloševića bili su spremni da ublaže kritiku zbog korupcije i ortačkog kapitalizma, koji se gradio u Crnoj Gori. Poslije parlamentarnih izbora 1998. SDP je bila u vlasti, a Liberalni savez u opoziciji. Među independistima je prevladalo mišljenje da je odluka da Liberalni savez ne pristupi pobjedničkoj predizbornoj koaliciji Da živimo bolje (u koju je ušla Narodna stranka – koalicioni partner Liberalnog saveza na prethodnim izborima) bila pogrešna. Zbog toga je u januaru 1999. Slavko formalno prepustio poziciju lidera LS advokatu iz Kotora Miodragu Živkoviću. Ovo je ojačalo poziciju independističkog krila koje je bilo za saradnju sa DPS-om.

Benevolentnost independista prema Đukanoviću postala je još izraženija poslije NATO intervencije. Independističke snage su jačale, ali su rasle društvene devijacije koje su usporavale demokratsku transformaciju Crne Gore. O tom problemu pisao sam u članku Sizif
(19. maj 2000): „Znali smo da je Monitor preslab da zaustavi rat i razaranje, ali smo se nadali da možemo sačuvati plamičak vatre iz kojeg će se kasnije razviti energija za moralnu obnovu i preporod. Osjećali smo se i kao Prometej i kao Sizif. Dok nas je Zevs, oličen u Crnogorskoj vlasti, preko svojih orlova kljuvao danju, noću, skupivši snagu, spremali smo naredni broj, mučeni sumnjom da li uzaludno guramo kamen uz brdo. … Kao i kod Sizifa, koji je bio kažnjen zato što je Zevsovoj volji suprotstavio blagodet vode za Citadelu u Korintu, naš prezir balkanskih bogova, naša pobuna protiv nasilja i smrti, naša strast za životom i civilizacijom, ’pobjeđivala je neizrecivu kaznu u kojoj je cijelo naše biće bilo usmjereno ka ispunjenju – ničega.’

„Koliko je Crna Gora danas, zaista, drugačija od Crne Gore s početka devedesetih? I mnogo i malo. Mnogo, jer je tokom ove decenije prešla ogroman osmovjekovni put od ranog – mračnog do kasnog srednjeg vijeka. Malo, jer još nije zakoračila u renesansu.”

„Crna Gora ne može postati slobodna a Crnogorci moderna nacija bez utemeljenja u Evropu, što podrazumijeva i utemeljenje demokratije u njoj. Značajan broj nezavisnih medija i (pro)crnogorske inteligencije sklopio je ‘primirje’ s vrhom crnogorske vlasti, kao što se Sizif pomirio sa Zevsom kad je ovaj postao drugačiji. To može biti opasno ako rezultira nestankom javne kritike vlasti. Jer, bez kritike nije moguće postići da poštovanje demokratskih principa postane mentalna navika, a ne glumačka rola. Niti spriječiti da pojedinci i interesne grupe supstituišu demokratske institucije, a korupcija postane preovađujući kulturni oblik. Što se Monitora tiče – kamen se još kotrlja.”

Na osnovu ovog mog teksta kasnije je napravljena priča da sam ja kriv što je independistički pokret navodno usvojio strategiju država, pa demokratija. Meni se čini, da je ovaj tekst, skrećući pažnju na opasnost da „korupcija postane preovađujući kulturni oblik”, prvi ukazao da će država koju stvaramo biti prožeta korupcijom i nedemokratska.

Posljednja rečenica u tekstu svjedoči da sam vjerovao da je Monitor izuzetak među independističkim medijima. Ispostaviće se da sam pogriješio. Ublažavanje kritičke oštrice lista već je bilo počelo. Ja sam to ublažavanje primijetio sa zakašnjenjem. Od ljeta 1997. pa do kraja 1988. bio sam se gotovo potpuno posvetio profesionalnim obavezama na fakultetu, dok mi je veliki dio 1999. potrošila NATO intervencija. Rijetko sam bivao u redakciji i kad sam prvi put čuo priču o omekšavanju kritičke oštrice lista, mislio sam da je to o čemu se govori posljedica promjena koje su se dogodile u cijelom independističkom pokretu. Da su autori postali manje kritični, i o tome sam pisao u Sizifu. Krajem jeseni 2000. stvari će početi da mi postaju jasnije.

Do jeseni, iz Monitorovog života vrijedi zabilježiti konferenciju Unapređenje demokratije u Jugoistočnoj Evropi, koja je održana u Berlinu početkom jula. Ministri spoljnih poslova SAD i Njemačke Madlen Olbrajt i Joška Fišer upriličili su susret sa predstavnicima opozicije u Srbiji i Crnoj Gori. Iz Crne Gore prisustvovao sam ja. U mojoj arhivi nalazi se izvještaj za Vijesti, koji sam poslao Ljubiši, u kojem stoji da sam na tom susretu rekao:„Dajući prednost jednoj od dvije dominantne komponente u crnogorskom istorijskom i kulturnom nasljeđu može se postići da se Crnogorci ponašaju kao narod… koji teži evropskim integracijama … i kolektivnoj evropskoj odbrani i bezbjednosti, ili kao ratničko pleme koje pomaže braći Srbima da napuste evropsku civilizaciju. Od 1989. godine, kad je Milošević pučem instalirao režim u Crnoj Gori, pa do 1997. dominirala je ova druga Crna Gora. Od 1997. crnogorska vlast je usvojila kao program demokratizaciju i proevropsku politiku, što je zaoštrilo sukob sa Beogradom i intenziviralo proces emancipacije Crne Gore. Broj crnogorskih građana koji je zadovoljan postojećom državnom zajednicom sa Srbijom, od februara 1998. do aprila 2000. pao je sa 51 na 25 odsto. Gospodin Đukanović – izgleda, na Vaš zahtjev i zahtjev onoga što se naziva međunarodnom zajednicom – prigušuje ovaj proces. … Na taj način politička situacija u Crnoj Gori najviše zavisi od situacije u Srbiji. Međutim, u skoroj budućnosti, u Srbiji ne može doći do promjene režima. Srpska opozicija nije uspjela da Miloševiću suprotstavi drugi sistem vrijednosti. Najveći njen dio je staromodan, nije prihvatio modernu političku doktrinu, i takmiči se s Miloševićem u arhaičnom patriotizmu i nacionalizmu. Na njenim skupovima i dalje dominiraju tri prsta, znak s kojim su Srbi išli na Sloveniju, na Hrvatsku, na Dubrovnik, na Bosnu, na Kosovo. Sa tim znakom se u Crnoj Gori podržava Milošević, a u Beogradu ide protiv njega. Glavna tema za srpsku opoziciju još nijesu čovjek i njegova sloboda, pa borbu vodi u oblasti u kojoj je Milošević mnogo bolji majstor od nje. Srpskoj opoziciji tek predstoji borba da se na dnevni red u Srbiji stavi novi sistem vrijednosti, da borbu prevede u oblast u kojoj je moguće pobijediti Miloševića. Zato je potrebno mnogo vremena i snage – crnogorskoj opoziciji je trebalo osam godina. Zbog toga vjerujem da Milošević u Srbiji može još dugo da vlada.

Mislim da će Crna Gora u međuvremenu biti prinuđena da ubrza proces demokratizacije i ekonomskih reformi, čime će ojačati njeno samopouzdanje i ona će uskoro zatražiti samostalnost. Niko od 12 predstavnika srpske opozicije nije reagovao na ove riječi.”

Milošević je 6. jula bez saglasnosti Crne Gore promijenio Ustav SRJ (ustavni puč) koji je predvidio neposredne predsjedničke izbore i neposredne izbore za oba vijeća Savezne skupštine (unitarizacija SRJ) i raspisao predsjedničke i parlamentarne izbore SRJ za 24. septembar 2000. Članice vladajuće koalicije Da živimo bolje i Liberalni savez nijesu priznale promjene saveznog ustava i nijesu učestvovali na saveznim izborima. Od značajnih partija učestvovao je samo SNP. Uslijedio je najvažniji događaj 2000. godine – puč kojim je Milošević svrgnut s vlasti. Srpska opozicija je 5. oktobra u Beogradu organizovala demonstracije koje su prinudile Miloševića da prihvati da je na predsjedničkim izborima SRJ od 24. septembra pobijedio Vojislav Koštunica. Savezni izbori nijesu poništeni i u saveznoj vladi učestvovao je samo SNP. DPS i SDP su usvojili platformu o transformaciji Savezne republike Jugoslavije u konfederaciju Srbije i Crne Gore sa međunarodnim subjektivitetom članica. Narodna stranka se tome usprotivila. Raspala se vladajuća koalicije Da živimo bolje. Liberalni savez je bio protiv platforme jer je smatrao da treba prvo stvoriti nezavisnu Crnu Goru, pa onda ulaziti u konfederaciju sa Srbijom. SNP je ostala lojalna saveznoj državi i smatrala da se problemi u odnosima sa Srbijom mogu riješiti bez razbijanja savezne države. Očekivalo se raspisivanje parlamentarnih izbora, koji će opredijeliti budućnost crnogorske i savezne države, zavisno od toga da li će na njima pobijediti suverenisti ili unionisti. Procjene su bile da nijedna strana nema veliku prednost. Početkom novembra napisao sam tradicionalni jesenji izvještaj Ćanu o „stanju nacije”.

8.11.2000.
Dragi Ćano,

Došao je finale sa neizvjesnim ishodom. Crnogorcima fali mnogo stvari, svijesti o sebi, muda i para. Ipak se nadam da će se sve završiti na prihvatljiv način.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Iako sam se bio smjestio u skromni hotel nedaleko od željezničke stanice Roma Termini, ubrzo sam shvatio da mi ono para što sam imao kod sebe može biti nedovoljno za mogući razvoj situacije. Moja školska drugarica Radmila Cerović povezala me sa njenim sinom Radojem, koji je studirao u Rimu. Bilo mu je rečeno da mi bude pri ruci ako mi što zatreba. S njim sam se našao kod Panteona. Tamo je bio i Redžić, pa sam odlučio da Radoju ne pravim dodatno opterećenje.

Javio sam se Toniju Sbutegi i posjetio ga kod kuće. Uputio me u jedno prenoćište blizu Španskog trga koje su održavale časne sestre. Tamo su mi dali sobicu s krevetom, lavaboom i ikonom. Prećutno se podrazumijevalo da ću da dajem prilog od 50 DEM/dan. Mana smještaja je bila što je kućni red tražio da se vratim u sobu prije 22 sata, ali materijalna nesigurnost, uz angažovanje poznanika u Rimu i porodice, bila je otklonjena. Javio mi se glavni urednik Radija Slobodna Evropa Nenad Pejić, koji mi je pomogao pri osnivanju Radija Antene M. Ponudio mi je da dođem u Prag i radim u redakciji za srpskohrvatsko jezičko područje. Monitorov prijatelj Milutin Drljević iz Rovinja, takođe mi je ponudio pomoć.

Da ne bih uzaludno gubio vrijeme odlučio sam da propagandno djelujem protiv vojske. Javio sam se Miodragu Lekiću, ambasadoru SR Jugoslavije u Rimu. Bio je vrlo predusretljiv, pa smo se odmah našli u jednom restoranu kod Španskog trga. Gledao sam u Crnoj Gori emisiju Porta e Porta koja se često bavila NATO intervencijom u Jugoslaviji. Gosti u studiju po pravilu su bili ambasador SRJ u Vatikanu Dragoš Kalajić i Lekić. Kalajić je bio ekstremni desničar koji je fašističkim tekstovima u Dugi podržao Miloševića. Znajući da je Lekić procrnogorski (termin s početka 1990-ih) raspoložen, stekao sam bio utisak da zbog svoje dužnosti ne može da kaže neke stvari koje bi, po mojoj procjeni, bilo korisno za Crnu Goru reći italijanskoj javnosti. Pitao sam ga da li mi može pomoći da budem gost u studiju, da govorim kao učesnik događaja. Odgovorio je da ne može, jer se organizator emisije ne konsultuje sa gostima o tome kada i koga će pozvati. Uz Tonijevu pomoć stupio sam u kontakt sa timom voditelja emisije Pipa Laude. Sreo sam se sa šeficom njegovog štaba Robertom Zonini. Kratko sam joj ispričao o sebi i objasnio joj problem koji imam s Vojskom Jugoslavije. Prihvatila je ideju da učestvujem u sljedećoj Porti koja se bude bavila ratom u Jugoslaviji. Uzela je moj broj mobilnog telefona i zatražila da joj pošaljem svoj CV.

U Rimu sam imao brifing sa više redakcija. L’ Avenire je 11. maja objavio intervju sa mnom pod naslovom Nezavisnost Crne Gore bi zaustavila Miloševića. Imao sam intervju i na Radio Radicale. Održao sam i brifing u Desku za Balkan u Ministarstvu spoljnih poslova Italije. Šefica deska bila je bivša ambasadorka Italije u Beogradu Laura Mirachian. Predstavila me svojim saradnicima šaljivom konstatacijom da je od profesora Perovića više naučila o Jugoslaviji i Crnoj Gori nego na pripremama u Rimu.

Kad sam iscrpio agendu u Rimu, na poziv Dragice Ponorac i Michela Bonoa otišao sam u Pariz da i tamo govorim o situaciji u Crnoj Gori. Dragica i Michel su 21. maja u kafeu Vaudeville organizovali radni doručak sa desetak novinara. Rezultat tog susreta bilo je mojih osam posjeta redakcijama francuskih medija, među kojima su bili Telerama, Le Monde, Le Nouvelle Observateur, Courirer International. Za posljednja tri napisao sam autorske tekstove (o položaju Crne Gore u SRJ i jugoslovenskom ratu), za koje sam dobio honorar. Dragica i Michel su organizovali moju posjetu Institutu za strateške studije. Direktor Instituta Mišel Fuše (Michel Foucher) znao je površno o crnogorskoj podjeli na zelenaše i bjelaše poslije Prvog svjetskog rata. Ispričao sam mu da ta podjela nikad nije bila življa nego danas i naveo koje partije su independističke, a koje unionističke. Rekao sam da će odmah po padu Miloševića glavna tema u Crnoj Gori biti pitanje njene nezavisnosti. I da očekujem da će vladajući DPS morati da se opredijeli za nezavisnost. Foucher mi je rekao da je Roćen nedavno bio kod njega, i pitao zašto mu on nije o tome govorio. Rekao sam da će Roćen i Đukanović o tome početi da pričaju tek kad budu sigurni da zbog toga neće izgubiti vlast.

Jednog dana dobio sam telefonski poziv iz RAI. Saopštili su mi da će naredna emisija Porta e Porta biti posvećena ratu u Jugoslaviji. Kupili su mi kartu Pariz-Rim-Pariz i rezervisali hotel u blizini zgrade RAI. Kad sam u naredni utorak oko 16 časova čekao da dođe vozač da me odveze na snimanje emisije, pozvali su me iz RAI i saopštili da je generalni direktor donio odluku o nekoj hitnoj promjeni u programu i da se moje gostovanje odlaže zbog skraćenja naredne emisije Porta e Porta. Ni danas nijesam siguran ko me odstranio iz programa, neko iz dviju jugoslovenskih ambasada ili neki važni italijanski ljevičar. Jer kad sam deset dana ranije bio na Sapienzi na okruglom stolu o ratu u Jugoslaviji, koji je organizovao Predrag Matvejević, začudio sam se koliku je podršku u akademskim krugovima imao Milošević zbog toga što se suprotstavio SAD-u.

U Italiji i Francuskoj dao sam i više intervjua za radio stanice koje emituju program za srpskohrvatsko jezičko područje. Vršio sam pritisak na vojsku, govoreći da ću se odmah vratiti i odazvati na poziv suda, ako mi dozvole da se branim sa slobode. U međuvremenu dobio sam podršku kolega sa univerziteta. Javne proteste protiv mog hapšenja izrazili su Naučno-nastavno vijeće Mašinskog fakulteta, Udruženje univerzitetskih profesora, profesori Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja. Porodica je angažovala advokata Gorana Rodića za mog advokata pred vojnim sudom. Ne znam da li su mu moje izjave o vojsci pomogle ili otežale komunikaciju sa sudom, tek Rodić je isposlovao rješenje da me istražni sudija ispita bez pritvaranja. Kad sam dobio obavještenje o tome, požurio sam da završim ugovorene obaveze u Francuskoj i Italiji i vratim se u Podgoricu.

Na granici me čekao Mata. S njim je došao i Rodić s rješenjem o ukidanju pritvora, za slučaj da nas vojska zaustavi. Bio sam zadovoljan što sam u Crnu Goru stigao prije Miloševićeve kapitulacije. Ali i jako tužan: našao sam brata Mila kako se oporavlja od infarkta koji je dobio nakon mog odlaska.

Desetog juna održano je prvo ročište. Ispred suda u ulici Save Kovačevića okupila se grupa članova Liberalnog saveza, koja je protestovala zbog suđenja. Sudija Milorad Saveljić (ne sjećam se da li je bio kapetan ili major), bio je dobronamjeran. Moje izjave unosio je u zapisnik u ublaženoj formi. Jednu izjavu izdiktirao je u obliku: ,,Priznaje da je Vojska Jugoslavije i njegova vojska….”. Iako mi je bilo neprijatno da mu protivuriječim, rekao sam: ,,Gospodine sudija, možda će neko jednom čitati ovaj zapisnik. Zato moram da vas popravim …”

Kratku crticu o suđenju dao sam desetak dana kasnije u pismu Milutinu Drljeviću, koji je očekivao da ću na povratku svratiti u Rovinj, gdje je živio i Mirko Kovač.

22.06.99.
Dragi Milutine,

Vratio sam se u Crnu Goru 5. juna preko Zagreba i Dubrovnika. Bio sam napravio rezervaciju sa otvorenim datumom na relaciji Zagreb–Dubrovnik, s namjerom da jedan ili dva dana provedem u Hrvatskoj. Međutim, javiše mi da mi je brat dobio infarkt, pa sam požurio kući.

Prvo četvoročasovno saslušanje pred vojnim istražnim sudom imao sam u četvrtak 10.06, u prisustvu advokata koji je uspio da se izbori da mogu da se branim sa slobode. Ponovio sam da su kukavička vojska koja već deset godina ratuje ,,uspješno” samo protiv civila, da se povlače i bježe
čim se preko puta njih nađe prava vojska (i rekao da će se tako ponijeti i prema NATO), da se u Crnoj Gori ponašaju kao okupatorska vojska, da oni sa zločinima koje čine ne mogu biti nasljednici niti crnogorske vojske niti vojske koju sam ja služio, da ću ja njih tužiti za zločine i za provociranje razaranja Crne Gore, itd., itd. Učtivo su slušali i zapisivali. Imao sam utisak da žele da mi pomognu, jer su ublažavali moje riječi. Do danas nijesu objavili da li obustavljaju postupak ili će pokrenuti krivično gonjenje.

Želim da ti zahvalim na pažnji i podršci tokom mog boravka u egzilu. Dok nije bilo izvjesno koliko ću morati da ostanem tamo, nije bilo loše kad čovjek zna da nije prepušten samo sebi i porodici.

Srdačan pozdrav tebi i tvojoj porodici. Mirku Kovaču i našima u Zagrebu i Ljubljani, takođe.
Miško

Sedam mjeseci poslije NATO intervencije (u februaru 2000) vojni sud je moj predmet (,,sprečavanje borbe protiv neprijatelja, u sticaju sa krivičnim djelom povreda ugleda SRJ”) uputio Osnovnom sudu u Podgorici. Godinu ili dvije kasnije dobio sam obavještenje da Osnovni sud obustavlja postupak.

Vrijedno pomena je i to da sam po povratku iz Italije saznao da je u mom odsustvu vođeno još jedno suđenje protiv utemeljivača Monitora. Neki sud u Beogradu (zaboravio sam koji), dosudio je Ćanu i meni da platimo kaznu od po 100 hiljada DM, zbog toga što se Monitor nije povinovao rješenju o uvođenju vojne cenzure, čime smo umanjili borbenu sposobnost vojske za odbranu zemlje. I ovaj predmet je kasnije prešao u nadležnog civilnog suda, koji je presudu poništio.

Bez obzira što je poslije NATO intervencije bilo jasno da se približio Miloševićev kraj, u oktobru 1999. (na devetu godišnjicu Monitora) DPS je izdala saopštenje u kojem je stajalo: ,,Naša partija se ne zalaže za projekat nezavisne Crne Gore, što je u nekim političkim krugovima postalo pomodarstvo zasnovano na prevaziđenim idejama nacionalnog  omantizma.” ,,Prema tome, mi želimo da sačuvamo zajednicu …. Oni koji ne žele … to su Liberalni savez u Crnoj Goru i Milošević u Beogradu.”

To je značilo da se pritisak na Crnu Goru i DPS mora produžiti istim intenzitetom kao i prethodnih devet godina.

(Nastaviće se)

Komentari