Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIV): Neobična istorija dva pisma

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo