Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIV): Neobična istorija dva pisma

Objavljeno prije

4 godine

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Da pokrenem Monitor inspirisao me terorista Vladimir Iljič Lenjin: „Iskra je bila iskra naše revolucije”. (Iskra je bila publikacija kojom su boljševici pripremili revoluciju.) Moja motivacija i nivo ličnih mogućnosti bili su dovoljni da ja istovremeno obavim poslove: direktora, glavnog urednika, tehničkog urednika, novinara u redakciji, prevodioca, daktilografa, vozača, dežurnog novinara u štampariji, distributera po kioscima, noćnog stražara… Budući da (iz poznatih razloga) od lista nije bilo nikakve zarade (ne vjerujem ni danas da doseže 50 odsto troškova) moje pregnuće ne bi bilo dovoljno da list preživi da mu niz ljudi nije dao moralnu i materijalnu podršku. Dvojica su se u tome izdvojila, i zato su osnivči Monitora: dr Miodrag Perović i Stanisalav Ćano Koprivica.

Prvi je u četrdeset i osmoj dobio infarkt, drugi je skoro bankrotirao zbog toga što su mu se svetili za podršku Monitoru. (Je li tako?)

Od ostalih tvojih ujeda odgovoriću danas na još jedan.  Kažeš da i ja snosim dio krivice u razjedinjavanju Crnogoraca. Moguće, ali ja sam učinio sve što sam mogao da razjedinjenost bude manja. Poništavao sam sebe od prvog dana da ne bih ugrozio druge. Na primjer, u Monitoru sam cijelo vrijeme bio v.d. direktora i glavnog urednika, da bi bilo jasno da tražim ljude koji će biti profesionalni direktor i profesionalni urednik. Za koje će to biti profesija, a ne misija kao za mene. Nikad nijesam stavio svoju sliku u novinu, da bi bilo jasno da ne planiram da budem
političar. Gledao sam da pomirim Slavka i Žarka, Slavka i Jevrema (prekriženo i rukom napisano Ćana), Žarka i Iliju i dr. Pravio sam se da sam naivan i glup i da ne vidim želje onih koji su planirali da budu predsjednici i premijeri Crne Gore, odnosno da su tražili politiku koja vodi tom cilju, iako je to bila iluzija. Nijesam ušao u rat sa novinarima da ne bih ugrozio opstanak medija. Svima koji su me gađali kamenom, vratio sam hljebom. Radio sam to jer sam osjećao da su slabiji od mene, a oni su odlazili s utiskom da sam slab i glup [prekriženo i rukom napisano: slab i pobijeđen].

Na desetogodišnjicu Monitora su pokušali da te zovu u mom prisustvu. Sekretarica je odgovorila da nijesi u Moskvi. Ostavljena je poruka da ti se prenese da su te zvali iz Monitora u vezi sa desetogodišnjicom. Činjenica je da je to moglo biti odrađeno bolje i da za dozu traljavosti ja snosim najveći dio krivice. Razlog je, vjerovatno, što sam malo otupio od iscrpljenosti od života koji sam vodio posljednjih dvanaest godina.

Za inicijativu o dječjem gradu na Prevlaci koja ti nije objavljena, nijesam čuo. Jesi li siguran da su monitorovci dobili tvoje pismo? Trebalo je da me zoveš, da provjerim o čemu se radi.

Podržaću tvoj zahtjev da Milka i Draško podnesu izvještaj i račune kad zaželiš. Dostavili su mi izvještaje za 1997. i 1998. godinu, koje čuvam arhivirane. U načelu, trebalo je davno da dobijem izvještaj za 1999. (a kroz dva mjeseca i za 2000). Preopterećenje koje imaju zbog brzine i količine događaja od bombardovanja NATO pakta 1999. je saopšteni razlog što kasne sa izvještajem. Ima bar pola godine kako stalno govore, i kad ih ne pitam, znamo da kasnimo, biće uskoro.

Ako si zaboravio ko je Pavle Spasić (a ne Savić), pitaj Maju. Ona mu je slala tvoj i moj zahtjev da kupi diskove. Ali ja ti nijesam o tome pisao zato što očekujem da ti participiraš u isplati, već, kako sam u pismu rekao, kao informaciju o ljudima i čudima. (Prošlo je 6,5 godina od tada i ja sam računao da je to bila pomoć zagrebačkih Crnogoraca.)

Kad ćeš ovamo?
Pozdravi Veru.
Miško

Iako Ćanovo pismo i moj odgovor nemaju značaja za istoriju Monitora, uključio sam ih u ovaj tekst jer su ta pisma imala neobičnu istoriju. Marko Špadijer je bio jedan od monitorovaca koji je kasnije „poginuo” braneći Đukanovića od moje i Monitorove kritike. Pošto se približio režimu, želio je da umanji moju ulogu u osnivanju Matice crnogorske. Povodom nekog jubileja Matice napisao je da sam ja odmah po osnivačkoj skupštini, na kojoj sam izabran za jednog od potpredsjednika, napustio Maticu. Navodno zbog toga što sam bio u lošim odnosima sa Božinom Ivanovićem, koji je izabran za predsjednika. Ja sam, u stvari, s Božinom imao odlične odnose još od vremena kad sam se bavio osnivanjem Prirodno-matematičkog fakulteta, kad je Božina bio ministar za obrazovanje i nauku. Naši odnosi su se produbili kad je osnovan Leksikografski zavod Crne Gore.

Božina je bio naš (Ratko Đurović, Sreten Perović, Radoš Rotković i ja) česti gost. Rukovodstvo Matice sam napustio iz dva razloga. Prije svega da bih oslobodio mjesto za nekoga od mojih kolega profesora s univerziteta, koji su željeli da daju doprinos. (Bio sam u osnivačkim tijelima niza tzv. procrnogorskih organizacija.) Tačno je da sam jednom u šali prigovorio Božini zbog nečega što je učinila CANU dok je on bio njen sekretar. Naime, CANU je za naučnika godine proglasila magistra Momira Bulatovića, koji u to vrijeme nije mogao da zadrži zvanje asistenta jer nije doktorirao u zakonom predviđenom roku od devet godina. Na sastanku predsjedništva Matice, našalio sam se na Božinin račun, koji je na dodjeljivanju nagrade stajao pored Momira: „Što ne ode u toalet da p…. kad je televizija snimala”. Poslije ove šale ja sam još podugo ostao u predsjedništvu Matice. Marko je napravio priču o netrpeljivosti s Božinom deceniju i po kasnije, jer je to bilo vrijeme kad se odricanjem od Miška Perovića na dvoru zasluživala milost. Drugi razlog što sam napustio Maticu desetak mjeseci po osnivanju (tada je to bilo kao danas pet godina), bio je, u stvari, to što je Marko žurio da smjesti Maticu u zagrljaj vlasti. Kad je 2010. počeo pritisak na mene, Marko i ja, kad bi se sreli, držali smo se na distanci koja nije odgovarala istoriji naših odnosa. U jednom susretu na groblju, bio je u društvu Milana Roćena. Milan mi je prišao i rukovali smo se. Zaustavio se i Marko, nije imao kud. Za par minuta koliko je susret trajao, uspio je da mi ispriča da kad je i u Maticu stiglo Ćanovo pismo, on ga je odmah pohranio u trezor banke. Nije me pitao da li sam odgovarao Ćanu, niti nudio da pohrani i moje pismo. Samo je sa žaljenjem konstatovao da pismo na faks papiru blijedi, pa će postati teško čitljivo.

Ćanovo pismo i moj odgovor su se u javnosti prvi put pojavili u feljtonu Srđana Kusovca 2010. u Pobjedi. To je bio početak hajke čiji cilj je bio da se uništi „medijska imperija” i tzv. Druga familija. (Tada se to odnosilo na moju porodicu i porodicu moje sestre i brata. Danas ovaj termin koriste DPS i DF za vodeće ljude u sistemu Vijesti.) Kusovac je napisao da mu je pisma donio Ćanov sin Nikola. Drugi put Ćanovo pismo je 2020. godine iskoristio Veseljko Koprivica. Tada je počela nova hajka na mene, Željka i sistem Vijesti zbog toga što nijesmo podržali –  Đukanovića i DPS na avgustovskim izborima 2020, kad su izgubili vlast. Pisali smo da je obaranje diktature mirnim putem na izborima istorijsko postignuće Crne Gore i da treba formirati vladu bez DPS-a. Da je jedini način da Crna Gora, koju je Đukanovićev režim egzistencijalno ugrozio, preživi, je da počne da demokratski miri svoje različitosti. Veseljko je objavio po dva moja i Ćanova pisma i stavio naslov Polemika Miodrag Perović – Ćano Koprivica. Objavio je moje pismo koje je rasrdilo Ćana i Ćanovo pismo, ali nije objavio moj odgovor na Ćanovo pismo, već je umjesto mog odgovora stavio moje pismo Ćanu pisano gotovo godinu dana kasnije. Htio je da stvori utisak da se zaista radi o polemici, iako i osrednje pažljiv čitalac vidi da to pismo nema logičke veze sa prethodnim Ćanovim pismom. Povodom njegovog falsifikovanja, Veseljko i ja smo razmijenili dva pisma o kojima ću govoriti kasnije.

Nekoliko stvari iz Ćanovog pisma ću, ipak, prokomentarisati ovdje. Ja nijesam volio proslave jubileja siromašnog Monitora. Proslave su organizovalii direktori i glavni urednici. Jedina svečanost koju sam ja organizovao bilo je otvaranje Radija Antena M 1994. (Na teniskom terenu ispred redakcije, bez ikakvih troškova.) Ćano je redovno pozivan, ali nije dolazio. Nije došao na otvaranje Radija Antene M (jul 1994), nije došao na petogodišnjicu Monitora (1995), nije došao na petogodišnjicu Antene M 1999. Ovo je moglo uticati na agilnost u obavještavanju o desetogodišnjici. Ipak, sigurno je da je kod sekretarice u Moskvi ostavljena poruka desetak dana prije događaja. I da je sekretarica zadužena da ponovo pozove Ćana kroz par dana (do kad je trebao da se vrati s puta). Njen poziv je morao biti malo bliži danu jubileja, ali sigurno nije bio dan pred jubilej, kako je Veseljko pisao 2020.

Bilo je neprirodno da Monitor odbije da piše o Ćanovoj ideji da se na Prevlaci podigne zajednički dječji grad Crne Gore i Hrvatske. Rečeno mi je da Ćano svoje obraćanje nije poslao na Monitor, već, možda usmeno preko Veseljka, koji je trebao da spremi tekst. Koja vrsta nesporazuma se dogodila između Draška i Veseljka nijesam shvatio.

Veseljko je 2020. pisao da nije mogao da ostvari Ćanovu želju da gornje Ćanovo pismo objavi u Monitoru. Ja u to sumnjam iz dva razloga. Ćanovo pismo je pisano kao lično pismo meni, bez ijedne riječi o objavljivanju. Drugo, jer je Veseljko znao da bih ja izvršio pritisak da se pismo objavi zajedno sa mojim odgovorom. S obzirom na ulogu koju Veseljko danas igra, ne bih se iznenadio da je nešto muvao oko objavljivanja Ćanovog pisma, ali bez mog odgovora. Da bi sakrio da je u pitanju nesporazum, a ne „polemika” kako kaže 2020. godine.

Ćanovu konstataciju da će jednog dana tražiti da mu se podnesu računi o poslovanju tumačio sam njegovom ljutnjom. Jer od kad je u septembru 1994. za direktora Monitora imenovan Željko Ivanović, ja sam o finansijama Monitora znao uglavnom ono što je pisalo u završnom računu i godišnjem izvještaju koji je direktor podnosio Upravnom odboru, čiji član je bio i Ćano.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIII): Prva ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji

Objavljeno prije

7 dana

na

27 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Stane TOMAŠEVIĆ-ARNESEN – Politička komesarka, prva žena ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji.

Zbog očeve službe, Stana se školovala i odrastala u raznim mjestima bivše Jugoslavije, a rat je zatekao kao učiteljicu u selu Vrulja, kod Pljevalja. Od samog početka rata bila u prvim borbenim redovima, preživjela je pakao Sutjeske, njemački desant na Drvar i bila prva žena koju je Tito postavio za komesarku. Borila se u bataljonu ,,Jovan Tomašević “, a potom u IV poleterskoj crnogorskoj brigadi. Bila je članica KPJ-a od jula 1941. godine, istaknuta politička radnica u partizanskim jedinicama i rukovodilac SKOJ-a i USAOJ-a. U Drvaru je prisustvovala Prvom kongresu USAOJ-a 1944. godine.

Stana je u mnogim stvarima bila prva i najbolja što potvrđuje i pismo jednog Staninog saborca upućeno njenoj majci koje je njen brat, diplomata i publicista Nebojša Bato Tomašević, objavio u svojoj knjizi ,,Orlov krš”: ,,Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca… Kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali uvijek je nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo…”

Zapamćena je fotografija ove jedinstvene žene, u partizanskoj uniformi, koju su engleski avioni sa lecima bačali u savezničkim državama, pozivajući omladinu Evrope da slijede njen primjer. Ti leci, sa osmjehom hrabrosti, prkosa i lakoće umiranja za ideale slobode, bačeni su i u Oslu, u Norveškoj. Zato su Stanu u ovoj zemlji, kada je postala ambasadorka, dočekali kao staru poznanicu.

Stana je bila simbol jugoslovenskog partizanskog antifašizma, kao i crnogorskog. Za njenu ličnost nema istorijske distance i zaborava, ona je i danas naša pouka i poruka, naša učiteljica, naš primjer i naše ogledalo, bila je drugarica i dama. Stana Tomašević-Arnesen je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i drugih stranih i jugoslovenskih odlikovanja, među kojima i Ordena Bratstva i jedinstva prvog reda.

Filozofski fakultet je završila 1954. godine u Beogradu, đe je u poslijeratnom periodu obavljala brojne važne funkcije. Birana je za poslanicu u Saveznoj skupštini i predsjednicu Odbora za spoljnu politiku Vijeća naroda. Bila je načelnica za školstvo u Agitpropu CK KPJ-a od 1949. do 1958. godine, a od 1958. do 1963. godine je bila pomoćnica Saveznog sekretara za rad i radne odnose. Na toj funkciji zatekao je 1963. godine poziv Josipa Broza Tita da preuzme dužnost ambasadorke u Norveškoj. Kada je stupila na dužnost jugoslovenskog ambasadora u Oslu, u tamošnjim novinama objavljen je tekst sa naslovom ,,Dobro došli po drugi put u Norvešku”, kojim se aludiralo da su Norvežani već imali prilike da vide njen lik na letku iz 1944. godine. U pismu norveškog slikara Arnea Taraldsena, kaže se, između ostalog: ,,Veoma sam ponosan što je ambasador Jugoslavije u mojoj zemlji moj ratni drug, koji me je u danima zajedničke borbe protiv njemačkog okupatora inspirisao i u umjetničkom stvaralaštvu”. U Norveškoj se udala za uglednog norveškog sineastu, stekla je mnogobrojne prijatelje i zavidan ugled. Na mjestu ambasadorke u Norveškoj i na Islandu ostala je do 1967. godine, a od 1974. do 1978. godine je bila ambasadorka u Danskoj.

Stana Tomašević-Arnesen je umrla 1983. godine u Beogradu.

Dobrila OJDANIĆ – Bila je crnogorska narodna heroina.

Imala je samo 19 godina kada je pošla u partizane. Majka Stanojka kupila joj je pušku kragujevku koju je ponijela sa sobom. U beranskom kraju 1935. godine bio je uveliko organizovan politički rad s narodom, a naročito sa omladinom koja se oduševljavala komunističkim i revolucionarnim idejama koje je, iako maloljetna, Dobrila prihvatila sa ushićenjem. Odmah je počela da se bavi političkim radom i izvršava partijske zadatke, a 1939. godine postala je član KPJ-a, a samo nakon godinu dana i sekretar partijske ćelije u svom selu.

Hapšena je, maltretirana i mučena zbog revolucionarne aktivnosti, pa je morala preći i u ilegalu. Tokom Trinaestojulskog ustanka 1941. godine učestvuje u borbama za oslobođenje Berana i odbranu tada slobodne teritorije Gornjeg Polimlja. Dobrila je uvijek bila u prvim jurišnim redovima.

Stupa u beranski partizanski bataljon ,,Miloš Mališić” i učestvuje u svim borbama bataljona koje su vodili u Sandžaku i Potarju tokom 1941. i 1942. godine. Bila je ranjena tokom borbi u bici za Pljevlja. Naročito se istakla 1942. godine u borbama bataljona protiv četnika na Tari i oko Mojkovca. Te iste godine sa grupom komunista odlazi na Durmitor đe radi po zadatku Partije na pružanju pomoći partijskim organizacijama na tom terenu. Kada je formirana IV proleterska crnogorska udarna brigada, Dobrila je postala borac Petog bataljona, učestvovala je u borbama za oslobođenje Bugojna, Kupresa, Imotskog, a naročito se ova mlada đevojka istakla hrabrošću u bitkama na Neretvi i Sutjesci.

Dobrila je, osim hrabrosti, pokazivala i smisao za organizovanje i u svim teškim trenucima uspijevala je da istraje i da podiže moralni duh boraca. Nakon borbi na Neretvi i Sutjesci, postavljena je za političkog komesara čete. Tu dužnost obavljala je do jeseni 1943. godine kada je otišla u Berane na političko-partijski rad.

U borbama za oslobođenje Kolašina 1943. godine je dva puta ranjena. Krajem iste godine izabrana je za člana Sreskog komiteta KPJ-a u Beranama, a kasnije postaje član inicijativnog odbora za formiranje AFŽ-a Crne Gore i Boke. Na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke izabrana je za vijećnicu. Na ovim dužnostima ostaje do oslobođenja zemlje. Iz rata izlazi sa činom kapetana I klase.

Poslije oslobođenja kao profesionalna politička radnica obavljala je istaknute funkcije. Bila je član Glavnog odbora AFŽ-a i članica glavnog odbora Saveza boraca, izabrana je za članicu CK KPJ-a Crne Gore, a bila je i savezna poslanica. Od 1955. godine članica je Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije. Bila je pomoćnica ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predśednica Glavnog odbora Saveza ženskih društava Crne Gore, predśednica Komisije za brigu o borcima i đeci palih boraca pri Glavnom odboru Saveza boraca. Svoju političku aktivnost nastavila je u SUBNOR-u Crne Gore kao članica Komisije za organizaciono i političko pitanje.

Dobrila Ojdanić, nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine i više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašena je 10. jula 1953. godine.

Umrla je u Podgorici 1995. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXII): Zagrljaj, krik slobode i smrt

Objavljeno prije

2 sedmice

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dara ČOKORILO – Studentkinja filozofije, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe.

U rodnom Nikšiću završila je gimnaziju. U mladalačkim danima opredijelila se za napredni omladinski pokret. Svoju revolucionarnu aktivnost nastavila je tokom studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tamo je bila član Narodnih studenata Beogradskog univerziteta, učestvujući u mnogim akcijama koje je omladina organizovala protiv tadašnjeg režima. Za člana komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1941. godine.

Kada je počeo Trinaestojulski ustanak 1941., nalazila se u okupiranom Nikšiću. Sa nekoliko svojih drugova Dara je bila dio rukovodstva Narodno-oslobodilačkog fonda, koji je imao svoje povjerenike i spremišta u svim većim ulicama i djelovima grada. Pošto je bila poznata po svome revolucionarnome radu, našla se na spisku onih koje je policija prokazala italijanskim okupatorima. Uhapšena je u avgustu 1941. godine i odvedena u koncentracioni logor Kavaja u Albaniji, đe je bilo zatočeno još 400 žena i đece iz Crne Gore.

Kada je logor rasformiran, Dara se vratila u Nikšić i u Gornjem Polju se priključila Štabu nikšićkog NOP odreda. Dok je bila u Nikšićkoj partizanskoj četi radila je sa omladinom i ženama. Kada je, 12. juna 1942. formirana V proleterska crnogorska udarna brigada, Dara je postala njen borac u sastavu Druge čete prvog bataljona. Učestvovala je u borbama u Bosni, odakle je po zadatku vraćena u Crnu Goru, da politički radi. Uspijevala je da obavlja povjerene zadatke do jula 1943. godine, kada je zarobljena i sprovedena u zloglasni nikšićki zatvor pod Bedemom. Nakon pada Italije, četnici su Daru, sa još 200 zatvorenika predali Njemcima. Da bi novim okupatorima pokazala da se ne plaši, Dara je započela partizansku pjesmu, koju su prihvatili i ostali zatvorenici, ukrcani na kamione, koji su ih vodili u novi logor u Podgoricu, đe su čekali suđenja i strijeljanja.

Dara je svakodnevno odvođena na saslušanja, ali je ostajala čvrsta, nepokolebljiva i prkosna. Jednoga dana u novembru 1943. godine Dara je odvedena na strijeljanje. Da je i do posljednjeg trenutka mislila na svoje drugarice i sapatnice iz zatvora, Dara je pokazala posljednjim časnim gestom. Njenim drugaricama u zatvoru stražar je donio Darine cipele, sat i minđuše, što je bio njen posljednji pozdrav i oproštaj.

Uz Daru su svoj život u borbi protiv fašizma dala i njena braća Lazo i Vojo Čokorilo. O Darinom karakteru, snalažljivosti, empatiji ka drugaricama, govorili su mnogi preživjeli, među njima i Blažo Jovanović. U spomen na svijetli lik i doprinos Dare Čokorilo u borbi za oslobođenje, Muzička škola u Nikšiću nosi njeno ime.

Vukosava IVANOVIĆ-MAŠANOVIĆ – Rrevolucionarka, učesnica Trinaestojulskog ustanka, prva žena u Crnoj Gori strijeljana od strane fašističkih okupatora.

Vukosava je bila student prava. Kao gimnazijalka se bila opredijelila za napredni radnički i revolucionarni pokret. Uzimala je učešća u demonstracijama omladine u Podgorici i Prištini. U članstvo SKOJ-a primljena je 1938. godine. Kada je sljedeće, 1939. godine, pošla na studije u Beograd, nastavila je sa ilegalnim radom, zbog čega je nekoliko puta hapšena, ali nije odustajala. Tokom studentskih demonstracija u Beogradu bila je ranjena.

Kada je Jugoslavija kapitulirala, Vukosava se vratila u Crnu Goru i aktivno se uključila u pripreme za Trinaestojulski ustanak u okolini Virpazara. Učestvuje u borbama ustanika s okupatorima, ali je početkom avgusta zarobljena. U zatvoru je svakodnevno isljeđivana i zvjerski mučena, ali je nijesu mogli slomiti. Na dan kad je napunila tačno dvadeset i jednu godinu i jedan mjesec izvedena je pred okupatorski prijeki vojni sud. Zajedno sa njom, na smrt je osuđen i njen vjerenik Tomo Mašanović. Strijeljani su dva sata poslije suđenja, dok su zagrljeni, spojeni ljubavlju i patriotizmom, klicali slobodi.

U legendu je preraslo Vukosavino držanje pred sudom i način na koji je odbila milost da bi ostala u životu. Na pitanje sudije da li razumije optužbe i ośeća li se krivom ponosno i prkosno je odgovorila: „Da – tačno je – organizovali smo ustanak i istjerali vas iz našeg Virpazara! Istjeraćemo vas i iz svih gradova i sela Crne Gore i Jugoslavije… Ja nijesam optužena, optuženi ste vi koji ste pripemili ovu smiješnu predstavu od suđenja! Kome vi sudite? Da li smo mi, moji drugovi i ja, došli u Rim, Milano, Napulj da palimo vaše kuće, da ubijamo vaše žene i djecu, da strijeljamo i pljačkamo..? Da, kriva sam zbog toga i ponosna na tu krivicu. Vi ste optuženi i vas je strah, drhtite od straha. Zato i jeste tako surovi. Vi ste optuženi. Optuženi i osuđeni. Od istorije, pravde i ljudskosti… Mene i moje drugove možete ubiti, strijeljati, objesiti. I to je sve što možete učiniti. A i to sa strahom. Narod je sa slobodom. Ovo je moja zemlja, a ne vaša!“

Predśednik suda je zbunjen takvim odgovorom naredio da se sa zida sudnice skine Musolinijeva slika. Rekao je Vukosavi da je veoma mlada, skoro dijete i da bi trebalo da nastavi život, pa joj daju priliku za to, ako poljubi Musolinijevu sliku. Vukosava je, odbijajući milost, samo prezrivo pogledala na sliku i jako odgurnula oficira koji je sliku prinio.

Četiri decenije kasnije, italijanski pjesnik Đulijano Montan, koji je kao italijanski vojnik bio svjedok herojskog držanja Vukosave Ivanović Mašanović, napisao je pjesmu njoj posvećenu: „Mudrost bijaše vjerna druga tvoje mladosti, / Bez nje ne bi mogla imati toliko snage / U trenutku posljednjeg puta! / I ljupkost tvoja svijetlila je / Pred gvozdenim vukovima hladnim i razjarenim… / Ljudi koji su vidjeli sjećaće se / Oni koji će doći znaće / O Tvojoj svijetloj smrti / I bijegu čudovišta prokletih od istorije.“

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

3 sedmice

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo