FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLI): Egzil

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Iako sam se bio smjestio u skromni hotel nedaleko od željezničke stanice Roma Termini, ubrzo sam shvatio da mi ono para što sam imao kod sebe može biti nedovoljno za mogući razvoj situacije. Moja školska drugarica Radmila Cerović povezala me sa njenim sinom Radojem, koji je studirao u Rimu. Bilo mu je rečeno da mi bude pri ruci ako mi što zatreba. S njim sam se našao kod Panteona. Tamo je bio i Redžić, pa sam odlučio da Radoju ne pravim dodatno opterećenje.
Javio sam se Toniju Sbutegi i posjetio ga kod kuće. Uputio me u jedno prenoćište blizu Španskog trga koje su održavale časne sestre. Tamo su mi dali sobicu s krevetom, lavaboom i ikonom. Prećutno se podrazumijevalo da ću da dajem prilog od 50 DEM/dan. Mana smještaja je bila što je kućni red tražio da se vratim u sobu prije 22 sata, ali materijalna nesigurnost, uz angažovanje poznanika u Rimu i porodice, bila je otklonjena. Javio mi se glavni urednik Radija Slobodna Evropa Nenad Pejić, koji mi je pomogao pri osnivanju Radija Antene M. Ponudio mi je da dođem u Prag i radim u redakciji za srpskohrvatsko jezičko područje. Monitorov prijatelj Milutin Drljević iz Rovinja, takođe mi je ponudio pomoć.
Da ne bih uzaludno gubio vrijeme odlučio sam da propagandno djelujem protiv vojske. Javio sam se Miodragu Lekiću, ambasadoru SR Jugoslavije u Rimu. Bio je vrlo predusretljiv, pa smo se odmah našli u jednom restoranu kod Španskog trga. Gledao sam u Crnoj Gori emisiju Porta e Porta koja se često bavila NATO intervencijom u Jugoslaviji. Gosti u studiju po pravilu su bili ambasador SRJ u Vatikanu Dragoš Kalajić i Lekić. Kalajić je bio ekstremni desničar koji je fašističkim tekstovima u Dugi podržao Miloševića. Znajući da je Lekić procrnogorski (termin s početka 1990-ih) raspoložen, stekao sam bio utisak da zbog svoje dužnosti ne može da kaže neke stvari koje bi, po mojoj procjeni, bilo korisno za Crnu Goru reći italijanskoj javnosti. Pitao sam ga da li mi može pomoći da budem gost u studiju, da govorim kao učesnik događaja. Odgovorio je da ne može, jer se organizator emisije ne konsultuje sa gostima o tome kada i koga će pozvati. Uz Tonijevu pomoć stupio sam u kontakt sa timom voditelja emisije Pipa Laude. Sreo sam se sa šeficom njegovog štaba Robertom Zonini. Kratko sam joj ispričao o sebi i objasnio joj problem koji imam s Vojskom Jugoslavije. Prihvatila je ideju da učestvujem u sljedećoj Porti koja se bude bavila ratom u Jugoslaviji. Uzela je moj broj mobilnog telefona i zatražila da joj pošaljem svoj CV.
U Rimu sam imao brifing sa više redakcija. L’ Avenire je 11. maja objavio intervju sa mnom pod naslovom Nezavisnost Crne Gore bi zaustavila Miloševića. Imao sam intervju i na Radio Radicale. Održao sam i brifing u Desku za Balkan u Ministarstvu spoljnih poslova Italije. Šefica deska bila je bivša ambasadorka Italije u Beogradu Laura Mirachian. Predstavila me svojim saradnicima šaljivom konstatacijom da je od profesora Perovića više naučila o Jugoslaviji i Crnoj Gori nego na pripremama u Rimu.
Kad sam iscrpio agendu u Rimu, na poziv Dragice Ponorac i Michela Bonoa otišao sam u Pariz da i tamo govorim o situaciji u Crnoj Gori. Dragica i Michel su 21. maja u kafeu Vaudeville organizovali radni doručak sa desetak novinara. Rezultat tog susreta bilo je mojih osam posjeta redakcijama francuskih medija, među kojima su bili Telerama, Le Monde, Le Nouvelle Observateur, Courirer International. Za posljednja tri napisao sam autorske tekstove (o položaju Crne Gore u SRJ i jugoslovenskom ratu), za koje sam dobio honorar. Dragica i Michel su organizovali moju posjetu Institutu za strateške studije. Direktor Instituta Mišel Fuše (Michel Foucher) znao je površno o crnogorskoj podjeli na zelenaše i bjelaše poslije Prvog svjetskog rata. Ispričao sam mu da ta podjela nikad nije bila življa nego danas i naveo koje partije su independističke, a koje unionističke. Rekao sam da će odmah po padu Miloševića glavna tema u Crnoj Gori biti pitanje njene nezavisnosti. I da očekujem da će vladajući DPS morati da se opredijeli za nezavisnost. Foucher mi je rekao da je Roćen nedavno bio kod njega, i pitao zašto mu on nije o tome govorio. Rekao sam da će Roćen i Đukanović o tome početi da pričaju tek kad budu sigurni da zbog toga neće izgubiti vlast.
Jednog dana dobio sam telefonski poziv iz RAI. Saopštili su mi da će naredna emisija Porta e Porta biti posvećena ratu u Jugoslaviji. Kupili su mi kartu Pariz-Rim-Pariz i rezervisali hotel u blizini zgrade RAI. Kad sam u naredni utorak oko 16 časova čekao da dođe vozač da me odveze na snimanje emisije, pozvali su me iz RAI i saopštili da je generalni direktor donio odluku o nekoj hitnoj promjeni u programu i da se moje gostovanje odlaže zbog skraćenja naredne emisije Porta e Porta. Ni danas nijesam siguran ko me odstranio iz programa, neko iz dviju jugoslovenskih ambasada ili neki važni italijanski ljevičar. Jer kad sam deset dana ranije bio na Sapienzi na okruglom stolu o ratu u Jugoslaviji, koji je organizovao Predrag Matvejević, začudio sam se koliku je podršku u akademskim krugovima imao Milošević zbog toga što se suprotstavio SAD-u.
U Italiji i Francuskoj dao sam i više intervjua za radio stanice koje emituju program za srpskohrvatsko jezičko područje. Vršio sam pritisak na vojsku, govoreći da ću se odmah vratiti i odazvati na poziv suda, ako mi dozvole da se branim sa slobode. U međuvremenu dobio sam podršku kolega sa univerziteta. Javne proteste protiv mog hapšenja izrazili su Naučno-nastavno vijeće Mašinskog fakulteta, Udruženje univerzitetskih profesora, profesori Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja. Porodica je angažovala advokata Gorana Rodića za mog advokata pred vojnim sudom. Ne znam da li su mu moje izjave o vojsci pomogle ili otežale komunikaciju sa sudom, tek Rodić je isposlovao rješenje da me istražni sudija ispita bez pritvaranja. Kad sam dobio obavještenje o tome, požurio sam da završim ugovorene obaveze u Francuskoj i Italiji i vratim se u Podgoricu.
Na granici me čekao Mata. S njim je došao i Rodić s rješenjem o ukidanju pritvora, za slučaj da nas vojska zaustavi. Bio sam zadovoljan što sam u Crnu Goru stigao prije Miloševićeve kapitulacije. Ali i jako tužan: našao sam brata Mila kako se oporavlja od infarkta koji je dobio nakon mog odlaska.
Desetog juna održano je prvo ročište. Ispred suda u ulici Save Kovačevića okupila se grupa članova Liberalnog saveza, koja je protestovala zbog suđenja. Sudija Milorad Saveljić (ne sjećam se da li je bio kapetan ili major), bio je dobronamjeran. Moje izjave unosio je u zapisnik u ublaženoj formi. Jednu izjavu izdiktirao je u obliku: ,,Priznaje da je Vojska Jugoslavije i njegova vojska….”. Iako mi je bilo neprijatno da mu protivuriječim, rekao sam: ,,Gospodine sudija, možda će neko jednom čitati ovaj zapisnik. Zato moram da vas popravim …”
Kratku crticu o suđenju dao sam desetak dana kasnije u pismu Milutinu Drljeviću, koji je očekivao da ću na povratku svratiti u Rovinj, gdje je živio i Mirko Kovač.
22.06.99.
Dragi Milutine,
Vratio sam se u Crnu Goru 5. juna preko Zagreba i Dubrovnika. Bio sam napravio rezervaciju sa otvorenim datumom na relaciji Zagreb–Dubrovnik, s namjerom da jedan ili dva dana provedem u Hrvatskoj. Međutim, javiše mi da mi je brat dobio infarkt, pa sam požurio kući.
Prvo četvoročasovno saslušanje pred vojnim istražnim sudom imao sam u četvrtak 10.06, u prisustvu advokata koji je uspio da se izbori da mogu da se branim sa slobode. Ponovio sam da su kukavička vojska koja već deset godina ratuje ,,uspješno” samo protiv civila, da se povlače i bježe
čim se preko puta njih nađe prava vojska (i rekao da će se tako ponijeti i prema NATO), da se u Crnoj Gori ponašaju kao okupatorska vojska, da oni sa zločinima koje čine ne mogu biti nasljednici niti crnogorske vojske niti vojske koju sam ja služio, da ću ja njih tužiti za zločine i za provociranje razaranja Crne Gore, itd., itd. Učtivo su slušali i zapisivali. Imao sam utisak da žele da mi pomognu, jer su ublažavali moje riječi. Do danas nijesu objavili da li obustavljaju postupak ili će pokrenuti krivično gonjenje.
Želim da ti zahvalim na pažnji i podršci tokom mog boravka u egzilu. Dok nije bilo izvjesno koliko ću morati da ostanem tamo, nije bilo loše kad čovjek zna da nije prepušten samo sebi i porodici.
Srdačan pozdrav tebi i tvojoj porodici. Mirku Kovaču i našima u Zagrebu i Ljubljani, takođe.
Miško
Sedam mjeseci poslije NATO intervencije (u februaru 2000) vojni sud je moj predmet (,,sprečavanje borbe protiv neprijatelja, u sticaju sa krivičnim djelom povreda ugleda SRJ”) uputio Osnovnom sudu u Podgorici. Godinu ili dvije kasnije dobio sam obavještenje da Osnovni sud obustavlja postupak.
Vrijedno pomena je i to da sam po povratku iz Italije saznao da je u mom odsustvu vođeno još jedno suđenje protiv utemeljivača Monitora. Neki sud u Beogradu (zaboravio sam koji), dosudio je Ćanu i meni da platimo kaznu od po 100 hiljada DM, zbog toga što se Monitor nije povinovao rješenju o uvođenju vojne cenzure, čime smo umanjili borbenu sposobnost vojske za odbranu zemlje. I ovaj predmet je kasnije prešao u nadležnog civilnog suda, koji je presudu poništio.
Bez obzira što je poslije NATO intervencije bilo jasno da se približio Miloševićev kraj, u oktobru 1999. (na devetu godišnjicu Monitora) DPS je izdala saopštenje u kojem je stajalo: ,,Naša partija se ne zalaže za projekat nezavisne Crne Gore, što je u nekim političkim krugovima postalo pomodarstvo zasnovano na prevaziđenim idejama nacionalnog omantizma.” ,,Prema tome, mi želimo da sačuvamo zajednicu …. Oni koji ne žele … to su Liberalni savez u Crnoj Goru i Milošević u Beogradu.”
To je značilo da se pritisak na Crnu Goru i DPS mora produžiti istim intenzitetom kao i prethodnih devet godina.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično