Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Tanja Radovanović

Objavljeno prije

na

Tanja Radovanović, mlada arhitektica, uspješna je u svojoj profesiji sa velikim brojem osvojenih nagrada i izložbi. Uz pomoć arhitekture pokrenula je posao kreiranja personalnih mapa gradova

 

Vaše su se studije arhitekture dešavale u različitim državama i gradovima Evrope. Koliko je to doprinijelo iskustvu i profesionalnom nadograđivanju?

Master studije u trajanju od dvije godine su se sastojale od projekata u Estoniji, Finskoj, Izraelu, Njemačkoj, Austriji i Portugalu i iziskivale su dizajn prilagođen kontekstu svakog od gradova u kom sam boravila. Zadaci projekata su se zasnivali na riješenju urbanog i arhitektonskog problema koje sam rješavala istraživanjem socijalnog, kulturnog i arhitektonskog konteksta svakog od mjesta, samim tim su intervencije u prostoru bile prilagođene korisnicima i gradu u kom su se nalazile. Ovakav pristup koristim u svakom dizajnu. Jako je inspirativno učiti o mjestu iz više uglova i koristiti te podatke kako bi se unaprijedio dizajn, jer onda projekat oslikava karakter mjesta i njegovih korisnika.

Za mladog arhitektu imali ste veliki broj izložbi i osvojili razne nagrade. Koja Vam je najdraža i koliko Vam one daju osjećaj samopotvrđivanja?

Posebno mi je draga prva nagrada na konkursu urbanističkog plana naselja Lahekalda, u Talinu, koju sam osvojila dok sam radila u Estoniji sa Irinom Raud. Naselje je trenutno u izgradnji i već je jedno od poželjnijih mjesta za život u gradu. Okruženo je parkom, i ispunjeno zelenilom i svim sadržajima potrebnim za život, kao što su prodavnice, vrtić, nadzemna garaža, sportski tereni i slično. Takođe mi je jako drag otkup projekta za uređenje obale Morače koje sam radila sa koleginicom Simonom Popadić, gdje je naš rad bio ocijenjen kao jedan od najboljih u konkurenciji od 50 radova iz cijelog svijeta. Bilo je posebno zadovoljstvo dizajnirati i istraživati svoj grad, i nadam se da ću u budućnosti imati više takvih prilika.

Kroz arhitekturu bavite se izgrađivanjem personalnih mapa. O čemu je tačno riječ?

Personalne mape ili Emotional maps su posteri gradova sa mapiranim tačkama mjesta koje je osoba posjetila i koje joj bude posebnu emociju. Iz tačaka se šire linije vibracija emocije. To je grafički prikaz nečega što nije tako lako opisati riječima.

Kako ste došli na ideju izrade personalnih mapa i ko je Vaša ciljna grupa?

Mnogo volim da putujem i posjetila sam preko 30 država, međutim u toku pandemije sloboda putovanja je postala nedostižna, te sam jednog dana, dok sam sanjarila o mom omiljenom gradu Berlinu, odlučila napraviti poster za svoj stan gdje ću mapirati mjesta koja mi najviše nedostaju i kojima se uvijek rado vratim. Kada sam ga završila i stavila na zid, svako ko bi ušao u stan se zainteresovao za njegovo značenje i pokrenuo je puno lijepih razgovora. Inače sam fascinirana mapama i skupljam ih odmalena iz svakog grada u koji pođem, a ovakav grafilčki prikaz im dodaje ličnu i emotivnu dimenziju što je, za mene, jako poetično. Nastavila sam ih crtati za sebe, pa za prijatelje, a sada ih crtam i po narudžbini. Ciljna grupa su ljudi koji žele  mapu svog posebanog grada dizajniranu specijalno za njih, to mogu biti gradovi sa putovanja ili rodni grad, ili i država,.. Baš skoro sam radila mapu za putovanje kroz Crnu Goru!

Na koji način mislite da će kreiranje personalnih mapa doprinijeti svakom putniku?

One predstavljaju originalanu i personifikovanu kolekciju uspomena sa putovanja. Boje mapa se prilagođavaju kolor paleti svakog mjesta, a tačke i linije vibracija mijenjaju poziciju i intenzitet na osnovu razgovora sa klijentom, tako da je pristup opet sličan kao i u arhitekturi. Mape možete naručiti na instagram stranici: emotionalmaps.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Teodora Đurnić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teodora Đurnić rođena je 1997. godine u Baru, a trenutno živi i radi u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, na smjeru novinarstvo. Od 2020. godine radi u Institutu za medije Crne Gore na poziciji projektnog asistenta, a takođe i povremeno piše za portal PCNEN. Bavi se i frilens novinarstvom


Kako je biti mlada novinarka u Crnoj Gori?

Smatram da danas ko god odluči da se bavi novinarstvom pristaje i na mnoštvo nesigurnosti koje taj posao sa sobom nosi. Novinarsto je puno izazova i opasnosti, a svi smo upoznati i sa time da ni finansijska komponenta ovog posla nije baš sjajna. Ipak, da ne zvučim pesimistično, vjerujem da novinarstvo ima i mnoge svoje lijepe strane. Za mene ne postoji bolji osjećaj nego kada napišem tekst, nakon čijeg objavljivanja shvatim koliko je ta priča pozitivno uticala na čitaoce i možda pomogla da se riješi neki važan problem u društvu.

Trenutno radite u Institutu za medije, gdje se bavite raznim problemima i pojavama u sferi medija. Šta danas nedostaje našoj medijskoj sceni?

Mislim da našoj medijskoj sceni zasigurno nedostaje dosta toga. Nažalost kod nas je još uvijek aktuelna tema napadi na novinare. Prošle godine smo imali skoro 50 posto više napada na novinare nego u 2020. godini, a mislim da i dalje nismo svjesni koliko su ovi napadi u našoj zemlji ozbilji i česti. Stoga smatram da nam između ostalog nedostaje veća zaštita novinara i jačanje zakona kojima bi se regulisalo ovo pitanje.

Pisali ste o posljedicama rodnog zasnovanog nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Koje saznanje o toj temi je na Vas ostavilo poseban utisak?

Šokirao me je prije svega sam podatak da smo u proteklih par mjeseci imali čak tri uzastopna slučaja femicida u Crnoj Gori. Pored statistike o povećanom broju femicida u našoj zemlji, iznova me užasava činjenica da još uvijek živimo u patrijahalnom društvu gdje je sramota da žena prijavi nasilnog partnera i gdje pojedinci i dalje smatraju da je žena nasilje zaslužila. Dok ne promijenimo stavove kao društvo u vezi sa ovom i sličnim temama koje se tiču žena, nažalost možemo očekivati ovakve fatalne posljedice.

Zbog čega je medijska pismenost još uvijek na marginama formalnog obrazovanja? Kako to promijeniti?

Mislim da građani i građanke Crne Gore još uvijek ne vide značaj koji medijska pismenost ima, posebno za djecu. Kako živimo u digitalnom dobu, svjesni smo i toga da se djeca od svojeg najranijeg uzrasta susreću sa medijima. Zbog toga je veoma bitno da se od malih nogu uče kako da pravilno čitaju medijske sadržaje i prepoznaju lažne informacije. Za sada mogućnost učenja o medijskoj pismenosti imaju samo đaci gimnazija i to samo kao izborni predmet. Institut za medije se zalaže da ovaj predmet bude dio i svih drugih crnogorskih škola, te je i koordinisao u izrade predmetnog programa medijska pismenost za osnovne škole. Ministarstvo prosvjete najavljuje da će se medijska pismenost ponuditi osnovcima kao izborni predmet za narednu školsu godinu, a zbog važnosti ovog predmeta vjerujem i da će odziv učenika biti veliki.

Šta bi svaki mladi/a novinar/ka trebalo da zna?

Treba da zna da iako je novinarski posao izuzetno stresan, on sa sobom nosi mnoga zadovoljstva. Rad na terenu, pomisao da ćeš upravo ti biti neko ko će prvi prenijeti neku značajnu informaciju javnosti, pisanje priča kojima ćeš nekome pomoći, pružiti podršku, osvijestiti građane o bitnoj temi – samo su neke strane novinarstva koje ga čine uzbudljivim i drugačijim. Iako put do cilja nekada zna da bude trnovit, vjerujem da je biti novinar/ka zasigurno jedno od ljepših zanimanja.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Ilija Gajević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ilija Gajević rođen je 1992. u Podgorici. Diplomirao je na odsjeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a master studije komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu na Univerzitetu u Ljubljani. Dugogodišnji je član dramskog studija Prazan prostor, i član uredničke redakcije portala Javniservis.me


U Dramskom studiju Prazan prostor radite kao dramski pedagog sa djecom i mladima. Kakvo je to iskustvo i šta Vam je ono sve donijelo?

To iskustvo mi je, prije svega, donijelo smisao u životu i radu, te mogućnost kakvog-takvog planiranja budućnosti u Crnoj Gori. Mislim da je boravak u Praznom prostoru u najvećoj mjeri uticao na razvoj moje ličnosti, oblikovao moja interesovanja, uvjerenja i potrebe.

Šta je zapravo dramska pedagogija i koliko ona pomaže djeci da upoznaju sebe i druge?

Mislim da dramsku pedagogiju ne bih mogao definisati konciznije nego što je to uradila Dubravka Matičić, urednica portala Pozornica.me, u tekstu Što je dramska pedagogija i dramski pedagog?, objavljenom u martu 2021. na pomenutom portalu, pa upućujem čitaoce na njega. Ova oblast nudi neslućene mogućnosti za psihofizički razvoj djeteta, integraciju djece sa problemima u ponašanju, te djece koja osjećaju teškoće u procesu socijalizacije, stigmatizaciju od strane društva ili vršnjaka. Cilj dramske pedagogije, suprotno popularnom mišljenju, nije priprema za profesionalne studije na nekom od studijskih programa dramskih akademija.

Koliko ovakva vrsta slobodnog pozorišta utiče na cjelokupni kvalitet crnogorske pozorišne scene? 

Mi smo dio crnogorske pozorišne scene, i to onaj koji se danas definiše kao “nezavisna scena”. Na cjelokupni kvalitet utičemo samo onoliko koliko su naše produkcije kvalitetne, a njihov kvalitet kontinuirano dobija potvrde od publike i unutar pozorišne struke. Ne mogu reći da se naš uticaj prostire preko toga.

Koristite elemente psihodrame i forum teatra u Vašem radu. Kako činite da se učesnici osjećaju komotno i prijatno prilikom ovih intimnih metoda? Do koje granice idete?   

Da, možemo govoriti tek o elementima. Psihodrama je ipak terapijski metod, za koji niko iz našeg studija nema licencu. Forum teatar je takođe jedna od formi koje smo istraživali, a pomenuo bih i ispovjedni teatar u kom se scenski materijal gradi od ličnih iskustava scenskih izvođača.

Preduslov za bavljenje intimom svakako jeste postojanje povjerenja u samog čovjeka, bez obzira na njegove godine, koji u sebi ima ugrađene načine da se izbori sa traumatičnim iskustvom i da iz njega izvuče nova saznanja o sebi i svijetu. Takođe, ono što je jedan od najvažnijih i najtežih djelova našeg posla jeste uspostavljanje grupe, te praćenje njene dinamike. Ako je zdrava, ona sama od sebe radi posao za svakog pojedinca ponaosob. Što se granice tiče, nju je nemoguće unaprijed postaviti, uvijek radite sa onim što vam se nudi.

U posljednje vrijeme primjećujemo trend rasta djece i mladih koji imaju problema sa anksioznošću, vršnjačkim nasiljem i koji su duboko nezadovoljni podrškom koja im se (nije) pružila od strane neke institucije. Drago nam je što možemo da izvršimo pozitivan uticaj u velikom broju slučajeva, ali ovo je nešto što treba ozbiljno da nas zabrine kolektivno, a mislim da neće.

Koju predstavu koja je trenutno na repertoaru u crnogorskim pozorištima naši čitaoci ne bi trebalo da propuste?

Preporučio bih predstave u našoj (ko)produkciji: Anu Karenjinu i Sobe, obje u režiji Mirka Radonjića, od kojih je prva na redovnom repertoaru Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a druga se igra u našem prostoru u Staroj Varoši, te (Ne) pričaj mi bajke, namijenjenu uzrastu djece od osam godina pa nadalje. Ne kažem ovo samopromoterski, već stvarno vjerujem u njihov kvalitet, koji je na kraju prepoznat i van naše organizacije. Takođe, preporučio bih i Kapital u režiji Andraša Urbana, predstavu o čijim bi se manama svakako moglo diskutovati, ali koja nesporno ostavlja jak utisak, naročito zbog nevjerovatne energije sjajnih glumica i glumaca.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Lazarević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dejan Lazarević je fotograf. Dok je fotografisao noćno nebo, otkrio je fenomen svjetlosnog zagađenja. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju tog fenomena, pa je tako krenuo u istraživanje, ali i razvijanje astroturizma u Crnoj Gori. To otkriće podstaklo ga je i na građanski aktivizam

 

Šta je za Vas fotografija?

Fotografija je spoj nauke i umjetnosti, a kako dugo nijesam mogao da se pronađem ni u jednoj od njih u potpunosti, tu sam naišao na savršen balans i ujedinio interesovanja. Volim da šetam po toj imaginarnoj granici, što mi omogućava da pratim tehnološka dostignuća. Trudim se da učim što više o prirodi svijetla, da posmatram i da hranim kreativnost.

Zainteresovali ste se za fenomen svjetlosnog zagađenja. O čemu je tačno riječ?

Kada je počelo kovid zaključavanje našao sam se u Šavniku, gdje sam, iz dosade, probao da fotografišem zvijezde. Odmah sam se zaljubio, i poželio da napravim fotografije noćnog neba u svakom gradu u Crnoj Gori, jer je nedostajalo takvog sadržaja. Međutim, u Podgorici sam otkrio da na nebu ima tek šačica zvijezda i to me je dovelo do saznanja da postoji svjetlosno zagađenje i da ljudi iz grada ne vide zvijezde na isti način kao oni izvan njega. Što sam dublje ulazio u istraživanje ovog fenomena, nailazio sam na sve više zabrinjavajućih uticaja na ljude i životnu sredinu. Na primjer, na naučni rad koji potvrđuje da nepravilna upotreba vještačkog svijetla u noćnim satima direktno izaziva tumor dojke. Izabrao sam za temu svog master rada upotrebu fotografije u svrhe suzbijanja svjetlosnog zagađenja, i počeo da se bavim astrofotografijom. Sve to mi je dalo podstrek da svoja saznanja prenesem na druge, i tako nastaje NVO Nikta. Ispostavilo se da je fotografija odličan medij za mjerenje, dokumentovanje i prezentaciju svjetlosnog zagađenja, pa sam tako krenuo u istraživanje mnogih u lokaliteta u Crnoj Gori, spremajući se za sljedeći cilj – razvijanje astroturizma. Kroz NVO aktivnosti planiramo edukaciju građanstva, pronalazimo brojne lokalitete pogodne za radionice astrofotografije, stargazing, amatersku astronomiju i slične aktivnosti.

Crna Gora se pokazala kao fenomen kada je riječ o svjetlosnom zagađenju.

Zbog male gustine naseljenosti, nedostatka industrijskih područja, geografskih karakteristika Crna Gora ima jako malu koncentraciju svjetlosnog zagađenja na većini svoje teritorije. Jedino u većim gradovima postoji zabrinjavajuća količina, međutim sjeverna regija ima izvanredno čista područja, kojima se malo ko može pohvaliti u svijetu. Smatra se da 80 odsto svjetske populacije ne vidi mlječni put ispred svog doma, a u Crnoj Gori je vidljiv na većini teritorije.

Šta čini jednu fotografiju dobrom?

Fotografija je dobra kada ste zadovoljni rezultatom i kada ste uspjeli da iskomunicirate to što želite. Posmatrača, međutim, dobra fotografija treba da natjera na razmišljanje, na akciju i da promijeni nešto u njemu. Izvanredna fotografija drži njegov pogled nakon toga satima u svom okviru. Sve fotografije ikad nastale imaju potencijal za sva tri slučaja, ali zavise od subjektivnog doživljaja.

Bavite se i građanskim aktivizmom, a posebno ste se uključili u odbranu Komarnice. Šta nam taj projekat govori o ekološkoj svijesti u Crnoj Gori i zelenim idejama?

Saznanje o svjetlosnom zagađenju me je gurnulo ka građanskom aktivizmu i usput sam upoznao mnoge sjajne ljude koji su mi promijenili život. Uz njih sam shvatio koliko je važno, lijepo i teško boriti se za prirodu u našoj zemlji i proširio svoja znanja o njenim bogatstvima. Usred tog procesa u mom rodnom gradu oživljava ideja iz prošlog vijeka. Elektroprivreda Crne Gore u zaštićenom području želi da napravi hidrocentralu koja nepovratno uništava biodiverzitet, pa je moje uključivanje u tu kampanju prirodan slijed događaja. Projekat nam govori da naša Vlada i dalje ne donosi odluke u korist građana. Međutim, broj onih koji su na društvenim mrežama i na skupu u Breznima podržali naš protest pokazuje da je ekološka svijest građana u usponu, a to je ono što je važno.

Šta biste posavjetovali mlade fotografe?

Sve mlade ljude bih savjetovao da istraže svoju zemlju prije nego što krenu dalje, jer sam se na svom primjeru uvjerio da ne prestaje da iznenađuje i da nas ne mora sputavati to što smo mala nerazvijena država, već upravo suprotno. Onima koji izaberu kameru za saputnika želim strpljenje, da vjeruju u sebe i da kroz objektiv gledaju što više stvari koje ih ispunjavaju i inspirišu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo