Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Damjan Spasojević

Objavljeno prije

na

Damjan Spasojević jedan je od osnivača i kreatora portala koji je obogatio i osvježio crnogorsku medijsku scenu – Kombinat. Od 2011 je društveni aktivista u svim poljima koja doprinose kolektivnom dobru

 

Koliko dugo se bavite društvenim aktivizmom i kako je sve počelo?

Ako tražimo neki konkretan događaj koji bi bilo početak „bavljenja društvenim aktivizmom” za mene, to bi eventualno bilo učestvovanje u protestima 2011. godine kad sam bio prvi razred srednje škole. Tako da je tu „sve počelo”, a nastavilo kroz niz protesta koji su uslijedili. Ali ne bih da to suzi polje društvenog aktivizma na „ulicu”, jer je to samo jedan vid aktivizma. Za mene je možda najkvalitetniji primjer mog aktivizma bio kada sam za vrijeme studiranja na PMF-u samoinicijativno organizovao posjetu studenata jednoj od najvećih telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori gdje smo imali priliku da u praksi vidimo ono o čemu slušamo na predavanjima, a odsustvo te mogućnosti je u tom trenutku bila stvar na koju se većina kolega žalila. Mislim da je to idealan primjer – onamo gdje sistem zakaže malo aktivizma može da pomogne. U pitanju je bilo samo nekoliko mejlova i malo volje. Vrijeme u kom živimo nas primorava da stvari uzmemo u svoje ruke. E sad, koliko je to dobro, nisam siguran.

Koje Vas teme u sklopu društvenog aktivizma najviše zanimalju?

Ja sam lično zainteresovan sa apsolutno sve. Društveni aktivizam je u najširem smislu borba za pravdu. Bilo da se borite za očuvanje rijeka ili vjerskih prava, u konačnom se borite za pravdu. Ja nisam stručnjak za bilo koju oblast pa da se onda u skladu s tim posvetim aktivizmu iz te oblasti, ali me interesuje pravda. Ako ste, kako se to kaže, pravdoljubivi, onda vam ne treba puno da u određenoj situaciji shvatite gdje je pravda, iako niste stručnjak. Tako da u poslednje vrijeme svoj aktivizam usmjeravam na postavljanje svih tih različitih „aktivizama” u širi društveni kontekst i time njihovo bolje razumijevanje i manje ili više učestovovanje u svakom njih.

Koliko smatrate crnogorski aktivizam prisutnim u društvu i šta su promjene na koje bi trebalo uticati?

Ako sve što za pozadinu ima sticanje neke lične koristi isključimo onda je aktivizam u Crnoj Gori veoma malo prisutan. Ali posle svih protesta koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina, koji su, manje ili više uspješni, na kraju ipak doveli do društvenih promjena, ne možemo reći ni da ga nema.

Jedan ste od osnivača vrlo neobičnog i za ove prostore novog i kreativnog portala “Kombinat” koji u svojoj prirodi ima baš tu društveno aktivnu i buntovnu snagu. Kakav je osjećaj biti dio svega i kako je sve počelo?

Ideja o osnivanju portala je stara više godina, a onda smo ja i Aleksandar Novović odlučili da iskoristimo prošlogodišnji „lock down” period i pokrenemo realizaciju te ideje. Kada se kaže „ovi prostori” ja u glavi imam Jugoslaviju, a na tom prostoru ono što mi radimo ipak ne bih nazvao posebno neobičnim ili inovativnim. Kada je Crna Gora u pitanju možda se možemo pohvaliti da stvaramo nešto novo u medijskom prostoru. Uživamo u radu na portalu, a i reakcije koje dobijamo su ohrabrujuće. Za ovih godinu i nekoliko mjeseci volonterskog rada postigli smo mnogo više nego što smo očekivali, a to je, vjerujem, dobar znak.

Postoji li cilj i energija koju želite da pokrenete uz pomoć portala „Kombinat” i koji su Vaši sledeći koraci?

Ideja je upravo ono o čemu sam govorio u nekom od prethodnih pitanja – da se svi događaji u društvu sagledaju u okviru šireg konteksta i na taj način bolje razumiju, tj objasne. Trudimo se da ponudimo analitički pristup onome što se pojavljuje u javnom prostoru, ali i da prenesemo neke priče koje se rjeđe nalaze u klasičnim medijima.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Matija Vraneš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Matija Vraneš student je Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je u Pljevljima 1995. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Svoje afinitete i ljubav prema umjetnosti je pokazivao još u ranoj mladosti, naročito prema poeziji, glumi i muzici. Bio je član Tamburaškog orkestra OKC sa kojim je učestvovao na Tamburica festu. Takođe je i bio član Dramskog Eksperimentalnog Studija sa kojim je osvajao nagrade za najboljeg mladog glumca na festivalima amaterskog dječijeg stvaralaštva u Baru, Priboju i Bečeju. Član je književno-umjetničkog kluba Dalma. Dobitnik je nagrada Svitanje i Dušan Grbović, koje je ustanovila Narodna biblioteka Stevan Samardžić iz Pljevalja, za afirmaciju mladih stvaralaca Crne Gore. Objavio je zbirke poezije Krvotok želja (2012) i Sinapse snova (2021)

 

Kada i kako se javila Vaša ljubav prema pisanju?
Ljubav prema pisanju se javila nakon susreta sa poezijom Mike Antića. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao u 6. razredu. 

O čemu govori Vaša knjiga Sinapse snova koju ste nedavno objavili?
Poezija u Sinapsama je podijeljena u tri ciklusa koji se međusobno prožimaju različitim osjećanjima i mislima. Kada bi trebalo definisati koji je žanr, rekao bih da je riječ o refleksivnoj i ljubavnoj poeziji, mada utisci se razlikuju od čitaoca do čitaoca, kao i njihovih doživljaja nakon čitanja.

Postoji li pisac/spisateljica na koga/koju se ugledate? Zbog čega?
To je već teže pitanje. Volim poeziju i ne bih se mogao odlučiti na samo jednog pjesnika ili pjesnikinju. Izdvojio bih one čijoj se poeziji i dalje vraćam: Mika Antić, Vito Nikolić, Branko Miljković, Mira Alečković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Žak Prever…

Šta čitate ovih dana?
Skoro sam završio Golmanov strah od penala od nobelovca Petera Handkea. Preporučujem srdačno vašim čitaocima da je pročitaju ako nisu. 

Šta prvo pomislite kada čujete riječ pisac?
Pisac, alhemičar koji na papiru, od bola i dilema, znanja, osjećanja i mašte, stvara opipljivo smislen život.

Kako na današnjem tržištu razlikovati dobru knjigu od kiča i šunda?
Kič i šund su danas, nažalost, najprepoznatljiviji i najuočljiviji. Na površini. Za kvalitet je potrebno malo kopanja ispod servirane površine.

Šta je najteže u procesu pisanja?
Proces pisanja je uvijek usko povezan s pojavom inspiracije. Dokle god je ima, pisanje nije teško. Sve ostalo je pokušavanje.

Najbolji savjet mladom piscu?
Pustite da vas osjećaji progutaju, tek tada može nastati dobro djelo. Vjerujte svojim osjećanjima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Manuela Osmanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Manuela Osmanović ima 22 godine. Nedavno je, poslije dužeg razmišljanja, otvorila svoju plesnu školu Play u Danilovgradu, jer je, kako kaže, shvatila da ima želju da svoj talenat za ples dijeli sa drugima. Ples je njen život, a one koji žele da se okušaju u ovoj profesiji savjetuje da budu istrajni u svojim planovima

 

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa plesom?

Zahvalila bih se svojoj majci, koja je osjetila taj talenat u meni, i prijavila me na plesnu audiciju kada sam imala tri godine. Sjećam se tih oduševljenih lica, koja su bila u čudu da se dijete, toliko malo, tako opušteno ponaša na sceni.

Nedavno ste otvorili i svoj plesni klub. Kako ste došli na tu ideju?

Plesom sam se aktivno bavila 12 godina, a onda sam napravila kratku pauzu. U toku te pauze, kao da je falio jedan dio mene. Ubrzo se vraćam na plesnu scenu, jer shvatam da ples jeste moj život. Od tada se u meni probudila želja da svoj talenat dijelim sa drugima. Željela sam da moja profesija bude moj život.

Šta je u upravljanju jednim takvim klubom najizazovnije?

Sama pomisao da svaki trening nosi drugu priču budi u meni euforiju, i želju za novim iskustvima. Najkomplikovanije u ovom poslu jeste papirologija, odnosno formalne stvari. Ukoliko nešto što radimo proizilazi iz nas samih, naše želje i volje, za to ne mogu postojati barijere, niti to može predstavljati nešto naporno.

Koje takmičenje na kojem ste učestvovali posebno pamtite i zbog čega?

Zauvijek ću pamtiti takmičenje u Parizu. Bila sam veoma mala, ali je to bila granica koja je odlučivala između uspjeha i pada. Rizikovala sam diskvalifikaciju zbog ,,sitnice”, žvakaće gume, ali je talenat bio neosporan i na kraju me doveo do prvog mjesta.

Koliko je teško baviti se profesionalno plesom u Crnoj Gori?

Ukoliko se dobro, i planski reprodukuje sistem upravljanja, mislim da se od ovoga posla može živjeti u našoj državi.

Šta bi država trebalo da unaprijedi da osnaži ovakve inicijative poput Vaše? Na koji način treba da pomogne mladim plesačima?

Država može mnogo da uradi po ovom pitanju. Najviše bih voljela kada bi omogućila sredstva za putovanja djeci koja to ne mogu sebi da priušte.

Kako planirate dalje da razvijate svoj klub?

Moji planovi su da moji članovi i koreografije budu na svjetskom nivou, a opet svoji. Želim da ih učim mnogo čemu, ali da svako od njih pronađe sebe na tom putu. Mnogo sam zadovoljna dosadašnjim tokom. Kada uđem u salu i osjetim pozitivnu energiju, shvatim da nešto dobro radim.

Šta biste posavjetovali druge koji žele da pokrenu sličan biznis?

Kroz ples ljudi mogu spoznati sebe, on im upravo pokazuje njihovu istrajnost. Rekla bih im da budu istrajni u svojim planovima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LLIČNO: Igor Mitrović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Igor Mitrović jedan je od malobrojnih busking (uličnih) muzičara u Crnoj Gori. Za Monitor priča o svom iskustvu


Kako počinjete da se bavite muzikom?

U osnovnoj školi prvi put sam osjetio ljubav prema instrumentima, posebno gitari. Odlučujem da upišem muzičku skolu u Danilovgradu, no u tom momentu nije bilo časova gitare, tako da sam se preusmjerio na klavir, jer mi se i on dopadao. Nažalost, muzička škola je tada zapala u neke probleme, pa sam morao da je napustim. Tako sam polako počeo da gubim volju i da muziku ostavljam po strani. Uz pomoć starijeg brata i igrica počinjem da slušam rock&roll žanr i njime sam postao fasciniran. Nedugo potom, na poklon dobijam klasičnu gitaru, i sjećam se da sam tada želio samo da sviram. Ništa me drugo nije interesovalo. Moji su prijatelji iz odjeljenja onda odlučili da sakupe novac za novu gitaru, i zajedno sa mojim ocem, kupili su mi prvu Maxtone gitaru. Od tada do danas, nijesam prestajao da sviram i pjevam, i dok sam živ vjerovatno i neću.

Solo karijeru ste započeli svirajući u Hercegovačkoj ulici. Kako je izgledalo biti busking (ulični) muzičar?

Karijeru sam započeo zajedno sa svojim drugom Lukom Jovanovićem iz Danilovgrada sa kojim sam se upoznao na probi folklora. On je bio moja desna ruka (solo gitara/prateći vokal), dok sam ja bio glavni vokal i prateća (ritam) gitara. Naša prva svirka sastojala se od nekih pet do šest pjesama. Lijep je osjećaj kada vas podržavaju porodica, prijatelji, a potom i nepoznati ljudi. Nakon toga, Luka i ja počinjemo češće da sviramo – u Montenegro pubu, Dobrom starom WWW-u, Four Leprechaunsu i sličnim mjestima. Svaka je svirka imala svoju čar, naročito kada imate 16 godina. Prve autorske pjesme, pod nazivom Mjesto i Biće bolje, stvaramo sa našim bendom Bajpas i nastupamo na ZBRKA festu koji se održao na Glavi Zete, a potom i na PAF festu u Podgorici. U tom bendu su, sem Luke i mene, bili Boris Strugar (bas gitara) i Nikola Kalezić (bubanj). Zbog mnogih faktora u našim životima nijesmo nastavili dalji zajednički rad. Sada nastupam kao solo muzičar sa gitarom. I tu zapravo i počinje moja busking karijera. Najprostije objašnjeno – riječ je o sviranju na ulici. Prvi put sam takvu vrstu nastupa vidio na nekoj od turneja i mnogo mi se svidjelo kako pojedini ljudi mogu samo da izađu na ulicu, prikažu svijetu svoju muziku i ostave trag. Postoji mnogo vrsta uličnih performansa, ali na veliku žalost toga i dalje u Crnoj Gori nema u tolikoj mjeri. U Podgorici ćete rijetko sresti osobe koje slikaju na ulici, izvode različite trikove, dok se busking i razvija polako. Nadam se da će u nekoj doglednoj budućnosti taj vid muziciranja postati još popularniji.

Kako je izgledao Vaš prvi ulični performans? 

Prvi solo busking nastup imao sam u Hercegovačkoj ulici, gdje i dan danas sviram kad god imam vremena. Tada sam jednostavno želio da iznesem svoju emociju masi, a i nijesam mogao da priuštim da kupim neke rođendanske poklone. Nijesam želio da opterećujem roditelje, kada sam znao da mogu sam da zaradim. Sjećam se da sam sjedio na klupici koje danas nema, i počeo samo da sviram i pjevam. Pamtim poneki čudan pogled od prolaznika. Nije me to doticalo, jer sam znao da imam podršku od dragih ljudi.

Vladaju li u Crnoj Gori još uvijek predrasude kada je u pitanju ta vrsta muzičkog nastupa? Zbog čega?

Može se reći da vladaju, mada u sve manjoj mjeri. Ljudi se polako navikavaju i sada uglavnom dobijam pozitivne komentare. U ostatku svijeta busking je potpuno uobičajena stvar.

Šta biste posavjetovali sve mlade muzičare koji tek počinju da se bave tim poslom?

Posavjetovao bih ih da slušaju prvo sebe, a potom i najbliže, jer su nam, u početku, oni najveća podrška. Bilo ulična ili ,,obična” svirka, niko ne treba da očekuje da će biti savršena. Važno je vjerovati u sebe. I izaći na ulicu.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo