Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XL): Nalog za hapšenje

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Zbog citiranih tekstova, vojska je 28. 04. 1999, bez prethodnog saslušnja, izdala nalog za moje hapšenje. Ne sjećam se više kako su događaji na početku tekli, ali pamtim da sam bio spreman da idem pred vojne organe da sa njima raspravljam. Međutim, rečeno mi je da će me vojska, najvjerovatnije, poslati u vojni zatvor u Nišu, gdje mogu ostati tokom cijelog suđenja. To je obesmišljavalo ideju da naši mediji prate postupak i izazivaju neraspoloženje prema vojsci. Odlučio sam da se ne predajem, ali da uđem u propagandni rat sa vojskom. Monitor je organizovao konferenciju za štampu za strane novinare u zelenom salonu Hotela Crna Gora. Po dogovoru s Draškom i Milkom, oni su ostavili praznu stolicu između njih dvoje i počeli konferenciju. Onda sam ja došao u salon, sjeo na tu stolicu i uzeo riječ. Pročitao sam i preveo isječke iz gornjeg teksta i prepričao optužnicu. Rekao sam da bih sa zadovoljstvom otišao pred vojni sud ako bi mi bilo dopušteno da javno branim svoje stavove. Ali da ne pristajem da budem smješten u zatvor da bi mi se uskratio kontakt sa javnošću. Osim toga nemam povjerenja ni u sud ni u zatvor vojske koja čini zločine civilnom stanovništvu. (Izjavu mi je naveče prenijelo više stranih stanica.) Odgovorio sam na jedno ili dva novinarska pitanja i napustio salu, uz napomenu da za više pitanja novinari mogu sa mnom stupiti u kontakt preko Monitora i moje porodice.

Moj brat Milo ponovo je bio organizator moje bezbjednosti. Bdio je nada mnom, dan i noć. Kao i početkom devedestih, uz čestu pomoć Mate Popovića. U međuvremenu stasali su moj sin Andrej i sinovac mi Miro. Sad su me njih četvorica, svi naoružani, pratili na svakom koraku, komunicirajući međusobno mobilnim telefonima. Išli su sa mnom na fakultet i stražarili ispred ulaza u zgradu i ispred sale u kojoj sam još neko vrijeme držao predavanja, pratili me kad sam išao u Monitor, na Monitorovu konferenciju za štampu. Milo je povremeno imao toliko raznog oružja, da sam u šali iskazivao bojazan da se ne spotakne i svi eksplodiramo.

U ulazu u kojem je u prizemlju bio moj porodični stan, živio je i ministar unutrašnjih poslova Vukašin Maraš. Policajci su bez prekida čuvali prilaz ulazu. Dogovorio sam se s njima da me obavijeste ako se bude približavala vojna patrola, kako bih izlaskom kroz baštu izbjegao hapšenje. Tih dana primio sam u mom stanu više desetina novinara i veliki broj ekipa stranih televizijskih stanica. Govorio sam im o položaju Crne Gore u Miloševićevoj Jugoslaviji i antiratnom raspoloženju većine građana.

Za razliku od početka devedesetih, sada na kraju decenije, ljudi su me zvali telefonom, ne da mi prijete, već da iskažu podršku i ponude mi pomoć. Sjećam se poziva jednog Bjeloplavića koji mi je rekao da ima dvadeset osam naoružanih ljudi i nudio mi njihovu zaštitu. Rekao sam mu da treba izbjegavati ekscese koje bi vojska mogla zloupotrijebiti. Pojedinačni otpor u obliku neposlušnosti – da, ali grupni otpor – jedino ako Vlada pozove na odbranu pravnog popretka Crne Gore.

Kad sam se četvrtog maja vratio kući, supruga mi kaže da je zvala telefonom neka žena iz ,,kabineta Duška Markovića, pomoćnika ministra unutrašnjih poslova” i molila da se javim. Naveče u osam sati sreo sam se s Markovićem u njegovom kabinetu. Po mojim bilješkama iz tog vremena, razgovor je počeo njegovim riječima: ,,Ja s Vama razgovaram u ime predsjednika Republike”. I bez okolišanja rekao da traže od mene da privremeno napustim zemlju. Od kad su poslije obnavaljanja nezavisnosti Crne Gore 2006.  Vijesti pojačale kritiku društvenih devijacija koje su i danas prepreka za priključenje Crne Gore Evropskoj uniji, Đukanović me svako malo kori što kritikujem vlast koja me spasla od vojske kad sam u vrijeme NATO intervencije 1999. plakao i molio za pomoć. Kad sam to jednom demantovao, Marković je reagovao i rekao da je incijativa došla od moje porodice, aludirajući na moju sestru Milku. Makar moje bilješke bile i literarna fikcija, čini mi se da će nekoliko crtica biti interesantno čitaocu. Više detalja iz mojih bilješki objaviću na drugom mjestu.

Marković je rekao da su imali sastanak s predstavnicima vojske. Traže da im se isporuči jedan broj javnih ličnosti, koje navodno djeluju protiv odbrambene sposobnosti vojske: Novaka Kilibardu, Nebojšu Redžića i mene. (Hapšenje civila i privođenje pred vojne organe bilo je obaveza civilne policije.) Iz nekih razloga, Pavle Bulatović osobito insistira da budemo predati vojsci Novak Kilibarda i ja. Generalima je odgovoreno da će Kilibardu, koji je bio potpredsjednik Vlade, policija štititi po cijenu sukoba. Pitanje Kilibardinog hapšenja je time privremeno zatvoreno, ali je za mene jedan general rekao da ako me policija ne isporuči, on će angažovati onoliko vojnika koliko bude potrebno za moje hapšenje. Očigledno, vojska je znala za policijsku zaštitu mog ulaza. Marković je istakao da oni (shvatio sam da se to odnosi na njega i Predsjednika) cijene moje djelovanje, ali da bi se izbjegao bilo kakav bezbjednosni rizik, predlažu da privremeno napustim zemlju. Kaže da se on s Redžićem već dogovorio o odlasku. Predlaže da odem u Dubrovnik i da u nekom od tamošnjih hotela sačekam da se situacija u Crnoj Gori malo smiri. Preko Milke (moje sestre), javili bi mi kad mogu da se vratim.

Pomislio sam da se ustručavaju da me uhapse i predaju vojsci jer bi im to bila politička šteta. Ja sam bio popularan među izvornim independistima, s kojima su, od kad su ušli u sukob sa Miloševićem 1997, pokušavali da izgrade nove odnose. Pretpostavljao sam i da su, prisluškujući moj telefon, pomislili da može doći do incidenta ako hapšenje prepušte vojsci. Dao sam otvoren i iskren odgovor: Ne želim da ni u najmanjoj mjeri budem razlog za bilo kakav incident s vojskom, ali ne želim ni da napuštam zemlju. Rekao sam da je dobro što su našli načina da zaštite Redžića, ali da je moja situacija različita od njegove. Ja već deset godina organizujem otpor protiv njih i Miloševića i da ne želim da ljudi koji su imali povjerenje u mene posumnjaju da sam pobjegao da bih spasio svoju zadnjicu. Za mene nije prihvatljivo da budem u inostranstvu u trenutku kad Milošević kapitulira. Kazao sam da sam planirao da se za dan-dva sklonim iz Podgorice, ali da to mogu učiniti već sjutra ujutru. Pitao sam da li bi im smetalo da se sklonim na Cetinje kod Boba Bogdanovića koji je bio kod mene prije dva dana i ponudio mi da se pridružim njegovoj naoružanoj jedinici na Ivanovim koritima, koju tolerišu i policija i vojska. Marković je odgovario da imaju mnogo problema, i da bi dobro bilo da znaju da su jedan riješili. Procjenjuje da će pritisak vojske oslabiti čim se Pavle Bulatović vrati za Beograd. To bi, navodno, moralo biti uskoro, budući da se nalazi u Crnoj Gori već skoro dvije nedjelje. Podvukao je da će mi oni snostiti troškove hotela u Dubrovniku. Uzvratio sam da bih se, poslije svega što su činili meni i Monitoru tokom prethodnih deset godina, osjećao nelagodno da primim bilo kakvu materijalnu pomoć od njih. Marković me uvjeravao da je on od mog protivnika postao moj poštovalac i da nema razloga za takav stav.

Sine mi ideja o rješenju koje zadovoljava i mene i njih: Otići ću u Italiju kod ćerke; ako Markovićeva procjena o mogućnosti mog skorog povratka bude pogrešna, vratiću se brodom u Bar, i predati se vojsci. Zahvalim na lijepim riječima. Ponovim da ne želim da budem smetnja i da ću otići kod ćerke u Bolonju. Novac nije potreban, dovoljno je da mi pomognu da pređem granicu. Kazao sam da imam italijansku šengensku vizu, ali da nemam hrvatsku. Ako idem preko Debelog brijega, ne mari da na moje ime rezervišu sobu u hotelu u Cavtatu. Marković kaže da će sjutra u 10 sati doći za mene njihov automobil. Ja mu odgovoram da ne želim da se vozim policijskim autom. On se smiješi i kaže da jedini način da dođem do granice a da me vojska ne zaustavi jeste da budem u određenom policijskom autu.

Prebacivanje preko granice sjutradan imalo je filmskih elemenata. Crvenim gofom vozili su me do iza Barutane.Onda smo skrenuli s puta i promijenili auto. Prenijeli su mi stvari u audi 8 sa tamnim staklima. Dugo nas

je pratio Mata vozeći na odstojanju. Kad smo krenuli, rekao mi je da ne vjeruje režimu i hoće da vidi kud me voze. Da se ubijedi da me nijesu predali vojsci. Kad smo prošli Herceg Novi, prešao sam u mercedes hercegnovske registracije. Ovaj me odveo na hrvatsku teritoriju bez zaustavljanja na granici. Na petsto metara od granice još jednom sam promijenio auto. Jedan ljubazni Dubrovčanin odvezao me do Hotela Croatia, izvadio kofere iz auta i poželio mi sreću. Na pitanje da li mi je rezervisana soba u hotelu, odgovorio je da ima puno slobodnih soba i da je dovoljno da pokažem putovnicu. Kad sam se naveče s telefonske govornice u dubrovačkoj pošti javio supruzi, rekla mi je da je dolazila naoružana vojna patrola s nalogom za hapšenje i pretresla stan.
Večerao sam sa Lukom Brailom i Bobom Ćulafićem, kod kojih sam se raspitao o opcijama za prevoz u Italiju.

Sjutradan sam autobusom produžio u Split gdje me sačekao novinar Feral Tribune. Dao sam mu intervju. Feral je objavio moje riječi da ,,bježim od istih onih Crnogoraca koji su rušili Dubrovnik, koji bi rušili i Podgoricu ako bi to Milošević zatražio”. Podgorički Dan je to odmah prenio uz napade na – izdajnika. Krenuo sam brodom za Ankonu. Pomorski oficir koji je izvršio pasošku kontrolu kad smo već bili na pučini, pitao je kako sam se našao u Hrvatskoj bez hrvatske vize i ovjerenog prelaza granice. U komunikaciji sa službom na obali provjerio je da sam u Hrvatsku ušao na Debelom brijegu i vratio mi pasoš. Iz Ankone sam uzeo voz za Bolonju. Taman što sam došao kod  ćerke, vojska je zatvorila Luku Bar. Odmah sam otputovao u Rim da tražim hrvatsku vizu, jer mi je to bio jedini način da se vratim u Crnu Goru kad odlučim. Konzularni službenik kojem sam predočio moj zahtjev rekao mi je da malo sačekam. Ubrzo se vratio i rekao da želi da me primi ambasador dr Davorin Rudolf. Ovaj dobronamjerni i ljubazni Dubrovčanin znao je za Monitor još od vremena agresije JNA na Dubrovnik, pa je htio da mi ukaže pažnju. Sugerisao mi je da se ne vraćam kući dok se situacija ne smiri. Rekao je da će proći između deset dana i dvije nedjelje dok ne dobiju dozvolu iz Zagreba da mi izdaju vizu. Imao sam utisak da ne želi da ubrzava proceduru, kako bi me poštedio posljedica koje mogu imati ako se prerano vratim u Crnu Goru. Morao sam da čekam.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo