Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DISKRIMINACIJA U DRŽAVNIM SLUŽBAMA: Naprijed naši

Objavljeno prije

na

Crna Gora je po Ustavu građanska država, pjesmicu o međunacionalnom skladu koji ovdje vlada znamo napamet. U državi živi blizu pola Crnogoraca, u državnim službama ih ima – tri četvrtine. Tu nadmoć pripadnici najbrojnijeg ostvaruju na račun drugih naroda – Srba, Albanaca, Bošnjaka, Muslimana, Roma i Hrvata.

Po defiiciji, diskriminisati znači odvajati, praviti razliku, uspostavljati socijalni odnos u kojem se nacionalnim manjinama osporavaju ona prava i građanske slobode što ih uživaju pripadnici vladajućeg naroda.

Ustav Crne Gore zabranjuje diskriminaciju i jemči manjinskim narodima srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave. Zakon o manjinskim pravima i slobodama daje iste garancije. Mrtva slova.

Informaciju o zastupljenosti manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u državnim organima, organima državne uprave, organima lokalnih uprava, sudovima i Državnom tužilaštvu, koju je Vlada razmatrala na posljednjoj sjednici, pripremilo je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Prema podacima iz 141 organa, 74,76 odsto zaposlenih nacionalno su se izjasnili kao Crnogorci. U stanovništvu ih, prema popisu iz 2011. ima 44,98 odsto. Srba u državnoj službi ima 11,24, na popisu je 28,73 odsto ljudi kazalo da se nacionalno osjećaju kao Srbi. Albanaca u državnim službama ima 2,51 odsto, u stanovništvu Crne Gore 4,91. Bošnjaka među činovnicima ima 5,62, u Crnoj Gori 8,65, Muslimana 2,46 prema 3,31, Roma 0,02 od 1,01 odsto stanovnika Crne Gore i

Hrvata 0,76 procenata među onima koje platu primaju od države, a među stanovništvom 0,97.

Prethodne informacije o nacionalnoj pripadnosti zaposlenih u državnim službama objavljene su 2011. U odnosu na to vrijeme, stvari su se ponegdje mrvicu popravile. Tada je Crnogoraca bilo 79,03, Srba 8,59, Bošnjaka 4,14, Muslimana 2,39, Roma 0,01. Za Albance i Hrvate gore je nego ranije: 2011. bilo ih je 2,80, odnosno 0,89 odsto.

Ljudi koji se ne izjašnjavaju kao Crnogorci, očigledno, najmanje šanse imaju da se zaposle u državnim organima i organima državne uprave. Na 6.808 upitnika, prikupljenih u 51 organu, uključujući i MUP i Upravu policije koji su poslali objedinjene podatake, u nacionalnom smislu, zaposleni su se izjasnili kao: Crnogorci 82,11 procenata, Srbi 7,30, Albanci 1,32, Bošnjaci 4,89, Muslimani 2,19, Romi 0,03, Hrvati 0,40.

Goran Danilović, funkcioner Demosa kaže za Monitor da deceniju i više, Srba u državnoj upravi ima nedopustivo malo u odnosu na broj ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. ,,Svaku instituciju i organizaciju koja se bavi zaštitom ljudskih prava morao bi da alarmira ovaj podatak jer je riječ o očiglednom i drastičnom primjeru diskriminacije jedne, za Crnu Goru ogromne, nacionalne populacije”.

Prema Danilovićevim riječima za tu diskriminaciju Vlada snosi najveću odgovornost. ,,Pored toga što je istorijska, njihova odgovornost je i konkretna do te mjere da zaslužuje reagovanje tužilaštva”. Danilović naglašava da je pravo na rad ,bez obzira na nacionalnu pripadnost, ustavna kategorija. ,,Ovo predstavlja drastično kršenje Ustava. Bez obzira što svi teško živimo, očigledno je da državni organi nepotistički i korumpirano forsiraju pripadnost jednoj nacionalnoj zajednici ugrožavajući pri tom sve ostale, a posebno Srbe”.

Pravednost u zapošljavanju je daleko od Crne Gore, ocjenjuje u izjavi za Monitor i Dritan Abazović, poslanik i potpredsjednik Ujedinjene reformske akcije. On kaže da ,,Srbi imaju najviše prava da se ljute, jer ih ima kumulativno150 odsto manje nego što su zastupljeni u stanovništvu”.

,,Vlada Crne Gore nema aktivnu politiku prema manjinama. Situacija je poražavajuća”, kaže Abazović. Prema njegovom mišljenju, podaci o zastupljenosti manjinskih naroda među zaposlenima u državnoj upravi veliki su šamar nacionalnim strankama koje participiraju u vlasti, naročito albanskim. ,,Kada bi se u statistiku uključile i strukture obrazovanja, tek bi se tad vidjela stvarna struktura zaposlenih. U mnogim obrazovnim institucijama nema pripadnika manjina ili je njihov broj zanemarljiv.”

Uprava za kadrove tražila je podatke o nacionalnoj pripadnosti zaposlenih iz 141 institucije. Od 17.233 činovnika kojima su traženi, upitnike je dostavilo njih 11.571 ili 67,14 odsto. Tu se kriju razne zanimljivosti. U Direkciji za razvoj malih i srednjih preduzeća, na primjer, radi 13 ljudi, upitnik je popunilo njih četvoro. Procenat Crnogoraca – sto.

U službi Predsjednika, koji, je li, zastupa sve građane Crne Gore, od onih koji su se izjasnili, radi preko 90 odsto Crnogoraca. U brojkama – njih četrnaest plus jedan Bošnjak. Pet ljudi se prićutalo. Od 53 zaposlena u Ministarstvu pravde nacionalno se izjasnilo njih 19. Crnogoraca 18, Bošnjak jedan. Srba – nula.

,,Postoji ozbiljan problem sa slobodom izjašnjavanja. Zaposleni kalkulišu sa svojim nacionalnim identitetom”, smatra Dritan Abazović.

Sto posto Crnogoraca zaposleno je u Komisji za sprječavanje sukoba interesa i Ministarstvu nauke. Niko nije rekao da je Srbin u Apelacionom sudu, tamo nema ni Albanaca. U Fondu rada nema ni Srba ni Albanaca, ni Bošnjaka. Ima 16,67 odsto Muslimana. U ministarstvu održivog razvoja i turizma procenti onih koji nijesu Crnogorci su zanemarljivi.

Osnovno državno tužilaštvo u Beranama je etnički čisto – od dvanaest zaposlenih svi su Crnogorci. U toj opštini živi 42,96 odsto Srba. U državnom tužilaštvu na Cetinju takođe su svi Crnogorci, kao i u područnim organima za prekršaje u Danilovgradu, Kolašinu, Kotoru, Mojkovcu i Pljevljima.

Površno gledano narodi Crne Gore znatno su ravnomjernije zastupljeni među činovnicima kada je riječ o lokalnim upravama. Tamo je Crnoogoraca 57,58,Srba 20,69, Albanaca 5,67, Bošnjaka 7,54, Muslimana 2,77, Hrvata 1,55 odsto. Naravno da nije riječ o demokratskom fenomenu na nižim nivoima vlasti, već o prostoj činjenici da su u nekoliko opština manjinski narodi većina.

U Andrijevici, gdje Srba ima 61,86 odsto, među zaposlenima u lokalnoj upravi je 62,86 odsto. Crnogoraca među lokalnim činovnicima ima oko četiri odsto manje nego među stanovništvom.U opštini Rožaje živi 83,91 odsto Bošnjaka, u lokalnoj upravi ih je 89,08. Crnogoraca ima više među zaposlenima u lokalnoj upravi nego među stanovništvom, Srba manje. U Ulcinju živi 70,66 odsto Albanaca, u loklanoj upravi ih je 88,73 odsto. Crnogoraca u toj opštini ima 12,44 odsto, u lokalnim organima ih radi 2,82 odsto.

,,U mjestima gdje dominiraju manjine, većinski narodi su diskriminisani, što govori o istoj matrici vladanja, koja se odomaćila u Crnoj Gori”, kaže Dritan Abazović.

Na pitanje koliko su ljudi diskriminisani po nacionalnoj osnovi, a koliko po političkoj pripadnosti, Danilović kaže kako vjeruje da pored nacionalne postoji i politička diskriminacija koja je skoro iste snage. ,,Procenat Crnogoraca u državnim organima je u stvari partijski dirigovan, jer je riječ o ljudima koji predstavljaju dominantno biračko tijelo DPS-a.”

Danilović smatra da je u Crnoj Gori diskriminacija nametnuta od partije na vlasti, te da ne postoji u komunikaciji između običnih ljudi.

,,Veoma je važno da intelektualna zajednica u Crnoj Gori osudi ovakvu praksu, da se svi politički predstavnici neizostavno izjasne oko ove činjenice te da, ako nam je stalo do građanskog društva, drugi, a ne Srbi, konstatuju diskriminaciju drugog po brojnosti naroda u Crnoj Gori. To bi, definitivno, značilo mnogo i pokazalo da je samo izvršna vlast diskriminatorska, a da ovo društvo može da funkcioniše kao tolerantno.”

,,Ovo što državni organi rade se zove ‘antidržavna politika’ .To je politika isključivanja svih koji su po bilo kojem osnovu nepodobni za vlast. Na taj način povećavaju nepravdu, stanovništvo guraju u nezadovoljstvo i iseljevanje”, kaže Dritan Abazović. On smatra da se ni u buduće ne možemo nadati drugačijoj statistici: ,,Vlast koja bivstvuje na nacionalnim i politčkim podjelama, koja zapošljava isključivo svoje članove ili trguje sa svojim političkim satelitima, nema ni volje ni znanja da ovakvu situaciju promjeni”.

U prilog Abazovićevom mišljenju ide podatak da je broj onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci drastično veći među mlađim nego među starijim činovnicima. U državnoj administraciji Srba starih između 55 i 64 godine ima oko 15, među onima od 25 do 34 godine – blizu šest procenata. Kod ostalih naroda sličan trend se ne vidi.

,,U ovoj državi nijesu diskriminisani Srbi, nego oni koji nijesu u DPS-u. Srbi unutar DPS-a sigurno ne osjećaju diskriminaciju”, objašnjava za Monitor visokoobrazovana i visoko pozicionirana građanka. Na pitanje koliko Srba ima u DPS-u kaže: ,,Previše”.

Ne treba mnogo čekati da ispliva destilovan fašistički stav: ,,Ako radiš u državnim institucijama, no što ćeš, no bit’ Crnogorac. Ko neće da bude Crnogorac, neka radi u privatnu radnju ili neka ide u Srbiju. Ko hoće da bude Bošnjak, neka ide u Bosnu”. Bez trunke stida.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo