Povežite se sa nama

FOKUS

DJELUJE LI KRIMINALNA ORGANIZACIJA U POLICIJI: Svi njihovi ljudi

Objavljeno prije

na

veselin-veljovic

Premijer Milo Đukanović ćuti. Po njemu bi se reklo da se ništa posebno ne dešava, a ne hapse visokopozicionirani policajci optuženi da su iz dokaza prikupljenih u istrazi sklonili pisma koja je baš njemu pisao Podgoričanin Veselin Mujović, prevarant za kog više izvora tvrdi da je informator ovdašnje i srpske službe. Ni riječ, da pojasni kako on vidi činjenicu da ga Uprava policije javno moli da spriječi tužilaštvo da radi svoj posao i zaštiti ih od hapšenja.

Dalibor Medojević, šef Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije i Nikola Terzić, inspektor u istom odsjeku, uhapšeni su krajem prošle sedmice, a nakon nekoliko dana pušteni da se brane sa slobode. Istražni sudija Miroslav Bašović procijenio je da ne postoje razlozi za strah da će oni na slobodi ometati krivični postupak. Ali kako je objavljeno, sudija smatra da ima osnova za ono za šta ovu dvojicu policajaca tereti Specijalno tužilaštvo – stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebu službenog položaja.

Medojević i Terzić uhapšeni su zbog nestanka 13 pisama nađenih u kući Veselina Mujovića, koji se tereti da je prevarom iznudio ukupno million eura od osumnjičenih visokih funckionera, Svetozara Marovića i Lazara Rađenovića, ponudivši im da će im obezbijediti povoljniji status u tužilačkim istragama. Mujović je pisma navodno pisao ne samo premijeru, nego i drugim crnogorskim funkcionerima, pa i sekretaru Vijeća nacionalne bezbjednosti Veselinu Veljoviću. Naknadno je objavljeno da su iz policije nestala i dva dokumenta državnih organa i indeksi nekih policijskih funkcionera (vidi boks). Zbog nestanka dokaza, specijalni tužilac Milivoje Katnić saslušao je 13 inspektora Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i Odsjeka za suzbijanje privrednog kriminaliteta, nakon čega su uhapšeni Medojević i Terzić.

Mnogo toga ukazuje da u pozadini slučaja Mujović, teče pokušaj kontrole tužilaštva od strane vodećih ljudi bezbjednosnog sektora, na čijem je čelu, kao predsjednik Vijeća za nacionalnu bezbijednost – premijer. Specijalni tužilac Katnić je ranije saopštio da se protiv njega vrši specijalni rat, te da ga opstruira vrh policije. Monitor je objavio da više izvora ukazuje da je Mujovićeva uloga bila da kompromituje tužilaštvo koje je se otelo kontroli.

Prema izvorima Monitora, moguće je da je slučaj nestanka 13 pisama samo nastavak policijskog pritiska vrha na tužilaštvo, odnosno, ovoga puta pokušaj kompromitacije tek postavljenog šefa specijalnog policijskog tima Dragana Radonjića. Katnić je obznanio da ga vrh policije ometa u odabiru šefa tog tima, kojim po zakonu on treba da rukovodi. Direktor policije Slavko Stojanović je naprasno, očito pod pritiskom, predložio Radonjića za to mjesto iako je prethodno odbijao da to učini javno ga diskreditujući kao nesposobnog policajca. Plan je navodno bio da se nestankom dokaza ukaže da je Radonjić zaista ,,nesposoban”, i Katnić natjera da se predomisili, i ostane bez ljudi u policiji na koje može da računa, i koji su bili spremni da istražuju svoje nadređene. Radonjić je rukovodio istragom dodjele sindikalnih stanova policiji zbog koje je ispitivan Veljović.

Saopštenje Uprave policije izdato nakon hapšenja dvojice inspektora u kome ,,menadžment Uprave policije” poziva premijera da ih zaštiti od specijalnog tužioca, dio političke i stučne javnosti ocijenio je ne samo nezapamćenim skandalom, već i državnim udarom. To je i jasan pokazatelj kako stvari ovdje funkcionišu i ko kontroliše institucije. Jedna, izgleda, izmiče kontroli. Tužilaštvo je od dolaska Katnića i Stankovića pokazalo minimum integriteta, postajući opasnost za one koji žele da u fiokama ostanu brojne afere, osobito one koje vode ka policijskom i državnom vrhu. Snežana Jonica, članica Vijeća za nacionalnu bezbjednost pozvala je nadležne da naprave procjenu bezbjednosti tužilačkog dvojca.

Državni tužilac Ivica Stanković poručio je čelnicima Uprave polcije nakon njihovog apela Đukanoviću, da učinioce krivičnih djela ne smije da štiti nijedna grana vlasti, a da prikupljene dokaze tužilaštvo prezentuje sudu, a ne menadžmentu Uprave policije. U Upravi policije tvrde da su oni, a ne tužilaštvo, žrtve zavjere i da u njihovoj instituciji nema organizovane kriminalne grupe. Da li je tako?

Medojević i Terzić nijesu jedini pripadnici ovog veoma važnog odsjeka u policiji koji su uhapšeni u posljednjih nekoliko mjeseci. A ni jedini koje tužilaštvo tereti ili je teretilo za podmetanje i manipulisanje dokazima.

Ove sedmice bivši ministar policije Raško Konjević svjedočio je u procesu protiv inspektora tog odsjeka Đoke Golubovića, osumnjičenog da je pokušao da smjesti seks aferu Konjeviću u vrijeme kad je bio ministar. Zbog istog slučaja disciplinski je kažnjen bivši šef tog odsjeka Saša Milić, kojeg je na tom mjestu zamijenio uhapšeni Medojević. I Milić je tim povodom saslušavan u tužilaštvu. Milić je suspendovan jer je tvrdio da je Konjević na njega vršio pravni pritisak, a navodno je uhapšenog Golubovića imenovao za inspektora za organizovani kriminal uprkos njegovim sumnjivim poslovima u Budvi koje je utvrdila unutrašnja kontrola.

I Milić i Medojević su bili kandidati šefa Uprave policije Slavka Stojanovića za mjesto šefa Specijalnog policijskog tima koji treba da sarađuje sa Katnićem. To da je jedan uhapšen, a drugi disciplinski kažnjen, bi u pristojnoj zemlji bio razlog da Stojanović podnese ostavku.

Nakon višemjesečnih bezuspješnih pregovora između Katnića i Stojanovića oko toga ko će doći na čelo specijalnog tima, postalo je jasno da vrh policije, koji sada i zvanično kontroliše bivši šef tajne policije Duško Marković, pokušava da Katnića okruži svojim kadrovima. I blokira.

Uhapšeni Medojević je, podsjećamo, bio prisutan u kampu Zlatica kada je prema nalazima unutrašnje kontrole policije Veljović svojim kadrovima, mahom iz rodnog Mojkovca, naložio da agituju za DPS pred izbore. I Medojević i Milić, napredovali su kada je policiju od Božidara Vuksanovića preuzeo Slavko Stojanović. U vrijeme kada je Vuksanović bio na čelu policije, vjerovalo se da je kontrolu nad tom institucijom preuzeo klan Grand, jedan od navodnih interesnih klanova vladajuće partije nasuprot Mojkovačkom, koji navodno kontrolišu Marković i Veljović. Oni su to više puta demantovali.

Sa klanom Grand u javnosti se povezuju bivši i aktuelni ministar inostranih poslova Milan Roćen i Igor Lukšić. Kada je Vuksanović preuzeo policiju, Saša Milić je, objavili su mediji, trebalo da napusti službu, i postane dio tima Hipo Alpe Adria banke. Nakon dolaska Stojanovića ostao je na mjestu šefa sektora kriminalističke policije.

Sukob dva klana po nekim izvorima bio je i u pozadini afere Listing, kada su falsifikovani listinzi telefonskih razgovora Darka Šarića dostavljeni medijima. Prema tim listinzima sa Šarićem su navodno intenzivno komunicirali Roćen i Lukšić. Sve se odigralo u vrijeme kada je postajalo sve jasnije da je Šarić imao široku podršku crnogorskog vrha, i vladajuće partije. Neko je htio da pokaže da su sa Šarićem ,,dobri” bili i Roćen i Lukšić, koji je u to vrijeme bio premijer, a sumnjičen je da bi mogao napraviti otklon od Đukanovića. Policija je sada opet, a posebno nakon što je Marković postao v.d. ministra policije, u rukama Mojkovčana.

Kada je Konjević optužio dio sektora za borbu protiv organizovanog kriminala da su mu smjestili aferu, Aleksandar Saša Zeković, predsjednik Savjeta za građansku kontrolu policije podsjetio je na prijetnje i podmetanja koje je on od pojedinih pripadnika policije doživio ranije.

Zekoviću, tada aktivnom istraživaču ljudskih prava i civilnom aktivisti, prijećeno je 2007. godine smrću i javnom kompromitacijom. U izvještaju Stejt dipartmenta kao sumnjičeni za te prijetnje navodi se biši šef Veljovićevog obezbjeđenja i pripadnik SAJ-a Mirko Banović. Slučaj je zastario, i niko nije odgovarao. Kao ni zbog toga što je u tom predmetu, u istrazi nestao ključni dokaz protiv Banovića – snimak telefonskog poziva u kome su upućene prijetnje Zekoviću i koji je direktorica CGO Daliborka Uljarević dostavila policiji.

Banović je, pred Osnovnim sudom u Baru kasnije nepravosnažno osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja. Ostao je u službi kao komandir u SAJ-u. Tom jedinicom nekada je rukovodio Veljović, kao i Miljan Perović, njegov blizak saradnik koji je na jesen prošle godine u tužilaštvu saslušavan zbog bjekstva Jovice Zindovića iz zatvora. U tužilaštvu je rukovodilac bjelopoljskog zatvora u kom se nalazio Zindović, objavili su mediji, tvrdio da je sve papire za sumnjivi otpust Zindovića u kućnu posjetu odobrio Perović. Zindović je bivši zet Darka Šarića.

Perovića i Veljovića povezuje i afera Crne trojke, kada ih je bivši pripadnik SAJ-a Brajuško Brajušković optužio za rukovođenje i organizovanje parapolicijskih grupa zaduženih za prebijanje kritičara režima. Perović je bio i svjedok u slučaju ubistva inspektora Slavoljuba Šćekića, čije ubistvo povezuje mafiju i nadzemlje, kada je na sudu opovrgao svoje ranije iskaze – da je jedan od optuženih za ubistvo inspektora Šćekića Ljubomir Bigović u njegovom prisustvu prijetio ubijenom policijskom inspektoru. Sestra Slavoljuba Šćekića Slavica optužila ga je javno da je umiješan u ubistvo. Perović je bio zajedno sa šefom specijalne policijske jedinice Draganom Blagojevićem prisutan na uviđaju ubistva inspektora Šćekića, iako im to, s obzirom na mjesta koja su u policiji tada pokrivali, nije bio zadatak.

Blagojević se sada navodi kao jedan od mogućih članova policijskog tima koji treba da sarađuje sa Katnićem. Kao policijski favoriti za članove tog tima u medijima su pominjani i šef barske policije Miloš Radulović, šef budvanske policije Darko Ćorac. Svi oni su na spisku pripadnika policije koji su dobili stan, odnosno pomoć za kupovinu stana u sindikalnoj zgradi policije u Podgorici, zbog čega je saslušavan Veljović. Svi su na sadašnje pozicije postavljeni po dolasku Stojanovića, koji je po dolasku uklonio ,,Vuksanovićeve kadrove”. Među njima i bivšeg šefa Odsjeka za organizovani kriminal Predraga Šukovića koji je javno optužio Veljovića i Markovića da su Mojkovački klan i da švercuju cigaretama. Marković ga privatno tuži zbog ugrožavanja bezbjednosti.

Među mogućim članovima tima kojim treba da rukovodi Katnić, pominje se i Duško Golubović bivši ANB funkcioner. On se dovodi u vezu da klanom Grand, a računa se da je blizak specijalnom tužiocu. U vrijeme nesuglasica oko izbora šefa specijalnog tima, postavljen je eksploziv ispred kuće Golubovićeve majke u Podgorici. Ko su počinioci još se ne zna.

Konjević je u junu 2013. godine suspendovao i šefa kriminalističke policije u Budvi Sinišu Stojkovića nakon što je protiv njega podignuta optužnica, jer je od tužioca tražio da obustavi istragu protiv policijskog službenika Milenka Rabrenovića, osumnjičenog da je prijetio novinarki Vijesti Oliveri Lakić. Rabrenović je dugogodišnji vozač Veselina Veljovića.

Da su u policiji neki zaštićeni i kada čine krivična djela, pokazao je i slučaj policijske torture u oktobru prošle godine. Iako je više institucija utvrdilo da je SAJ, ali i pripadnici drugih jedinica, vršio torturu nad mirnim demonstrantima, za sada, sem dvojice pripadnika SAJ-a koji su se dobrovoljno prijavili, niko nije odgovarao. Starešina SAJ-a Radosav Lješković, nekada u obezbjeđenju Đukanovića, pokazao je u tom slučaju da su on i neke strukture u policiji van zakona. Do sada nije odgovarao za prikrivanje identiteta ljudi kojima je rukovodio te noći.

Član skupštinskog Odbora za bezbjednost Velizar Kaluđerović izrazio je zabrinutost zbog indicija da organizovani kriminal ima ,,jatake” u visokim strukturama Uprave policije i da u situaciji kad tužilaštvo potvrđuje višegodišnje špekulacije o problemima u obavještajno bezbjednosnom sektoru, nema sjednice Odbora za bezbjednost. Kaluđerović podsjeća da taj Odbor i Skupština ne dobijaju izvještaje Vijeća za nacionalnu bezbjedenost, uprkos izričitoj, zakonom propisanoj obavezi da se oni dostavljaju najmanje dvomjesečno.

U Vijeću bezbjednosti je, pored Đukanovića i Veljovića, i Duško Marković. Njegovi kadrovi, prema izvorima Monitora, pokušavaju da uđu u Tužilački savjet, gdje je u toku izbor dva člana, i na taj način dođu do izgubljene kontrole nad tužiocima.

VEZE VRHA POLICIJE SA BRAĆOM MUJOVIĆ
Piši Veseline

Kako su objavile Vijesti, među nestalim dokazima koji su pronađeni u Mujovićevoj kući nalaze se i indeksi pojedinih policijskih funkcionera, i policajaca ali njihova imena nijesu objavljena. Veselin Mujović je brat Ranka Mujovića, bivšeg dekana Pravnog fakulteta,. Mujović je bio mentor Veselinu Veljoviću, tada šefu Uprave policije, prilikom odbrane magistarske teze. U komisiji koja je ocjenjivala Veljovićev rad bio je i Milenko Kreća, autor udžbenika iz kog je Veljović optuživan da je prepisao poveliki dio magistarskog rada. Veljović je magistrirao na temu – Međunarodno priznanje države u međunarodnom javnom pravu. Veljović je bio na čelu policije kada je dekan Mujović optuživan za falsifikovanje ocjena i finansijske pronevjere. On međutim nikada nije procesuiran zbog toga. Među pismima pronađenim u Mujovićevoj kući, koja su nestala, su i pisma upućena Veselinu Veljoviću. Veljović je saopštio da nikada nije primao pismo od Veselina Mujovića.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo