Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN MUJOVIĆ, SLUŽBA I SPECIJALNI ZADACI: Džoker za kompromitaciju tužilaštva?

Objavljeno prije

na

sveto-marovic-veselin-mujov

Naizgled neočekivano razvija se slučaj Veselina Mujovića, uhapšenog zbog optužbi da je prevario Svetozara Marovića tako što mu je uzeo 890 hiljada eura obećavajući da će mu za taj novac obezbijediti bolji položaj u tužilačkim istragama protiv njega i članova njegove porodice.

Sve su prilike da Mujović nije tek spretni prevarant kako su ga danima predstavljali režimski mediji, insinuirajući da je Mujoviću u silnim, aktuelnim i ranijim, prevarama pomagala ćerka zaposlena kao savjetnica u sudu. Mujović, sve su prilike, u crnogorskoj piramidi moći ima mnogo važnije konekcije od porodičnih.

Kako su ove sedmice objavile Vijesti, a potvrdila policija, iz dokaznog materijala misteriozno su nestala Mujovićeva pisma upućena premijeru Milu Đukanoviću, te bivšem šefu Uprave policije Veselinu Veljoviću, ali i drugim visokim funkcionerima. Radi se o 13 pisama koje je tek postavljeni šef Specijalnog policijskog tima Dragan Radonjić po nalogu specijalnog tužioca Milivoja Katnića potpisao i uvrstio kao dokaze prilikom policijskog pretresa Mujovićeve kuće u podgoričkom naselju Vranići. Policija je potvrdila da su nakon pretresa iz dokaza nestala i dva dokumenta državnih organa koja su zatečena kod Mujovića.

Specijalno tužilaštvo je o tom slučaju otvorilo istragu i počelo saslušanja svih policajaca koji su bili na pretresu. Vijesti su objavile da je između ostalih saslušan Nikola Terzić, službenik Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije koji je navodno po nalogu rukovodioca tog odsjeka Dalibora Medojevića preuzeo dokaze od službenika Odsjeka za suzbijanje privrednog kriminaliteta Sima Lukačevića, i predao ih Medojeviću. Dokazi su potom nestali.

Medojević je Mojkovčanin, jedan od inspektora koji su bili na skupu u kampu Zlatica kada je Veselin Veljović, prema nalazu unutrašnje kontrole, tražio od prisutnih policajaca, uglavnom njegovih Mojkovčana, da na terenu agituju za DPS uoči lokalnih izbora u Mojkovcu. Taj slučaj je stigao do tužilaštva i jedan je od predmeta u kom se pominje Veljovićevo ime. A upravo zbog više istraga o bivšim čelnicima policije, prema nekim interpretacijama, Veljović i Duško Marković, v.d. ministar policije i bivši šef ANB-a, vode rat za povratak kontrole nad tužilaštvom koju su izgubili po dolasku tužilačkog dvojca – Ivice Stankovća i Katnića. S druge strane, režimska Pobjeda insistira na ulozi šefa specijalnog policijskog tima Dragana Radonjića, čovjeka od povjerenja specijalnog tužioca protiv čijeg je izbora na to mjesto bio vrh policije i navodi da je na djelu mogući pokušaj da se uzvrati i ,,kompromituje” policija.

Veljović je u Pobjedi demantovao da je dobijao pisma od Veselina Mujovića. Premijer se , međutim, tim povodom nije oglašavao. Vijesti su objavile da je Mujović bio prilično opširan u pismima premijeru. Navodno ga je naširoko obavještavao o državnim interesima Crne Gore u Srbiji, Vučiću, generalima srpske policije, aktivnostima koje on u Srbiji preduzima za očuvanje crnogorskih interesa.

Da je teza da je Mujović tek vješti šićardžija koji voli da piše pisma premijeru iz razonode postala neodrživa, shvatili su i režimski mediji. Prešlo se na novu interpretaciju. Pobjeda je uzvratila kontrainformacijom: objavio je, ne navodeći izvore, da je Mujović dok se sastajao sa Marovićem danima odlazio u tužilaštvo sa Vasilijem Vasom Mijovićem. Mijović je bivši funkcioner ANB-a koji kao i Mujović boravi i u Srbiji. Otpušten je 2006. godine iz ANB-a, a potom od vrha ovdašnje policije označavan kao kreator brojnih afera protiv vlasti i policije, pa i afere crne trojke, u kojoj je Veljović optužen da je organizovao parapolicijske jedinice za prebijanja kritičara i nepodobnih novinara.

Da je Mujović više od običnog prevaranta bilo je svakako odmah jasno. On je do nedavnog hapšenja bio na slobodi, iako je prethodno optuživan za brojne milionske prevare, u kojima je navodno oštetio mnoge ovdašnje, ali i srpske biznismene, od Miroslava Miškovića i njegove porodice, do brojnih drugih moćnih ljudi, pa i onih koji se povezuju sa klanom Darka Šarića. To je značilo samo jedno – da ima dobra leđa. Mujović je pri tom, uspijevao da iznudi novac od moćnih ljudi iz sistema, koji su mogli znati i provjeriti kome daju novac.

,,Mujović je veoma važna veza između srbijanskih i crnogorskih službi i mafije. Mnoge je ljude prevario za ozbiljan novac, ali su ga službe štitile”, tvrdi za Monitor naš izvor upućen u bezbjednosne prilike.

Mujović u Crnoj Gori posjeduje nekoliko preduzeća, od kojih je većina, obrisana. On je brat bivšeg dekana Pravnog fakulteta Ranka Mujovića, čije su mandate obilježile brojne afere, od falsifikovanja ocjena studentima do finansijskih zloupotreba. Iako su neki od zaposlenih ukazivali i nudili dokaze o njegovim zloupotrebama, bivši dekan Pravnog fakulteta nikada nije procesuiran. Važio je za nedodirljivog.

Sigurno je: ne bi bilo prvi put da se ime Veselina Mujovića pominje u vezi s kompromitacijom ljudi u institucijama koje se bore protiv organizovanog kriminala. Krajem 2014. godine Mujović je u Srbiji poslužio tamošnjim tabloidima i službama za kompromitaciju nekada vodećeg srpskog policajca Rodoljuba Milovića, protiv koga se tada, nakon hapšenja Darka Šarića, digla neviđena hajka. Na Milovićevoj diskreditaciji tada su istovremeno radili Šarić u sudnici, tabloidi koji se vezuju za Vučića, i srpska obavještajna služba BIA.

Milović je nakon hapšenja Šarića smijenjen sa mjesta načelnika kriminalističke uprave policije Srbije, iako nije utvrđeno da je učinio nešto nezakonito. Osuđeni narkobos je u sudnici tvrdio da je Milović general Papaja, korumpirani policajac koji mu je sve smjestio i od njega uzeo nekoliko miliona eura. Tužilaštvo je utvrdilo da nema nikakvih dokaza za Šarićeve optužbe, ali je Milović ipak sklonjen.

Milović je bio i jedan od aktera sučaja Jelova gora, gdje je prema dokumentima srpskih bezbjednosnih službi bio organizovan sastanak pripadnika službe i istražnih organa, policije i tužilaštva Srbije sa pokojnim Draganom Dudićem, saradnikom Šarića, kako bi ga ubijedili da bude zaštićeni svjedok protiv Šarića. Prema tim dokumentima Dudić je doveden na Jelovu goru iz Crne Gore. Snimak razgovora sa njim na Jelovoj gori je nestao, pa se stvar o tome šta je Dudić govorio tada svela na tvrdnje prisutnih. Dio obavještajaca tvrdio je da Dudić nije otkrio ništa o Šariću i da nije pristao da bude zaštićerni svjedok. Rodoljub Milović je jedini kazao da je Dudić tada razotkrio kokainsku piramidu i ko je ko u njoj. ,,Pomenutom prilikom Dudić je navodno ukazao na piramidu krimilanih aktivnosti u državnom vrhu Crne Gore, naglasivši da je Milo Đukanović u toj hijerarhiji na drugom mjestu, dok je Šarić nekoliko pozicija niže”, navodi se u izvještajima BIE. Milović je, prema tim dokumentima, saopštio da je Dudić tada jasno dao do znanja i da je spreman da postane zaštićeni svjedok, ali da je takva ponuda srpskih organa iz nekog razloga izostala.

Milović je do tada važio za najboljeg i najpoštenijeg profesionalca policije Srbije, koji u biografiji ima hapšenje pripadnika zemunskog klana, ključne dokaze u slučaju ubistva Zorana Đinđića. Kao heroj predstavljan je u knjizi Brankice Stanković. Nakon hapšenja Šarića postao je – meta.

Informer, ali i drugi srpski tabloidi koji se povezuju sa Vučićem tvrdili su tada, a nakon što se saznalo da je Mujović pokušao da prevari Miškovićevog sina, da je Veselin Mujović toliko dugo ostajao van domašaja pravde upravo zahvaljujući vezama sa Milovićem.

Mujović se takođe potrudio da javnost u to vjeruje. On je Milovića javno označavap kao ,,velikog prijatelja”. Milović je to demantovao, tvrdeći da je ta prijateljska veza potpuno izmišljena. ,,Mujović je i ovdje zaveden kao informator”, tvrdi za Monitor srpski visoki policijski funkcioner koji je insistirao na anonimnosti.

Mujović je, prema nekim izvorima Monitora, i u Crnoj Gori navodno trebao da posluži u iste svrhe. Da komprimituje one koji su krenuli u obračun sa organizovanim kriminalom i korupcijom i pokazuju bar minimum autonomije i integriteta u tom poslu. Mujović se, prema pisanju medija, u pokušaju da uzme novac od Marovića, pozivao na navodne veze sa vrhom tužilaštva. Prema jednoj verziji na poznanstvo s Katnićem, prema drugoj sa Stankovićem, a trećoj na veze sa bivšom specijalnom tužiteljicom Đurđinom Ninom Ivanović.

Izvori Montiora tvrde da je Mujović uhapšen kada je tužilački dvojac shvatio da ih pokušava kompromitovati.

Sam Katnić je nedavno saopštio da se protiv njega vodi specijalni rat od strane onih o kojima vodi istragu. On je tada pozvao Agenciju za nacionalnu bezbijednost da ga zaštiti.

Nijesu samo bivši čelnici policije oni koji strahuju od evenutalnih tužilačkih istraga. Tužilaštvo ima pune fioke predmeta, od kojih mnogi vode do samog vrha, porodice premijera, njegovih moćnih prijatelja, kumova. Zanimljivo je da je gotovo istovremeno kada je neka moćna ruka presudila u sporu između tužilaštva i policije i Katniću obezbijedila tim s kojim može da radi, na čelo policije premijer za v.d. ministra postavio Duška Markovića. Ravnoteže radi valjda.

Katnić istina do sada još nije pokazao da je pravda neselektivna. Neke od afera koje vode do porodice Đukanović, poput afere Telekom, pokrenuo je izuzimajući iz njih Đukanoviće. Mnoge i dalje čekaju. Ali zna premijer, lakše je upravljati s njima kad ih isprljaš. Nikad se ne zna kad će Zapad reći dosta crnogorskom diktatoru.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo