Povežite se sa nama

FOKUS

OPSTRUKCIJA SPECIJALNOG TUŽIOCA: Od čega Veljovića štiti kum Marković

Objavljeno prije

na

Prošla je sedmica od objave specijalnog tužioca Milivoja Katnića da protiv njega vode specijalni rat oni protiv kojih vodi istrage, i da ga vrh policije opstruira odugovlačenjem izbora specijalnog policijskog tima. I – ništa.

Premijer Milo Đukanović kog je Katnić pozvao da presudi u sporu između njega i šefa Uprave policije Slavka Stojanovića oko izbora šefa specijalnog policijskog tima, čiji je izbor zbog njihovog neslaganja prolongiran nekoliko mjeseci – nije se oglasio. Kao da se ne dešava ama baš ništa važno, a ne da se specijalni tužilac, prvi čovjek borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, javno žali da ga blokiraju čelnici policije, koji treba da mu budu desna ruka.

 

,,Ovo traje pola godine i ovo je smišljeno, ja to više neću da trpim. Molim da mi se obezbijedi tim, da mogu da radim. Očekujem da to riješi premijer, da ga on predloži i izabere i da počnemo da radimo”, kazao je Katnić.

Dok premijer ćuti, vrh policije preko medija bliskih Đukanoviću iz petnih žila blati Katnićevog kandidata za vođu specijalnog policijskog tima – Dragana Radonjića , šefa Odsjeka za privredni kriminalitet u kog Katnić, kako je saopštio, ima ,,puno povjerenje”.

Šef uprave policije Stojanović u Pobjedi je objasnio da on ne pristaje da Radonjić bude šef specijalnog policijskog tima ne zato što opstruira specijalnog tužioca, već zbog navodnih loših rezultata Radonjića. ,,Nije ispunio očekivanja”, kazao je direktor Uprave policije.

Koja su to očekivanja nejasno je, imajući u vidu da se Radonjić i njegov odjel vezuju za predmete TQ Plaza, Plato Jaz, AMD Budva, WTE – upravo one slučajeve specijalnog tužioca koji su rezultirali hapšenjima lokalnih i državnih funkcionera. Kako je i sam Radonjić potvrdio, radili su i predmete Carine, Bazar i KAP – istrage poslova bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše, koji bi prema riječima specijalnog tužioca uskoro mogli biti aktivirani. Katnić i Radonjić očito dobro sarađuju.

Da li to i zašto smeta Stojanoviću?

Stojanović u intervjuu Pobjedi kao dokaz protiv Radonjića navodi predmet Metro, koji se odnosi na nezakonit zakup plaža, i u kom, kako objašnjava, nije uhapšen očekivan broj ljudi, a jedini koji je procesuiran postigao je nagodbu sa tužilaštvom. Tom logikom, Stojanović ne bi odavno bio na čelu Uprave polcije, pošto policija kojom rukovodi nije riješila brojne teške slučajeve.

Katnić je ustvrdio da se nešto drugo krije iza Stojanovićevog nećkanja da prihati Radonjića. On je kazao da šef specijalnog tima nije još izabran jer se čeka ,,kom će se carstvu privoliti”. Tako je potvrdio da postoje različita, sukobljena interesna ,,carstva” unutar institucija koje trebaju da se bore protiv kriminala.

Monitor odavno piše o suprotstavljenim interesnim klanovima DPS – Grand i mojkovačkom. Mojkovački klan navodno predvode potpredsjednik Vlade Duško Marković i Veselin Veljović, bivši šef policije i aktuelni sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost, koji trenutno imaju prevagu u kontroli nad policijom, ali su od dolaska novih tužilaca izgubili kontrolu nad tužilaštvom. Drugi se klan vezuje za bivšeg i aktuelnog ministra inostranih poslova Milana Roćena i Igora Lukšića, bivšeg ANB funkcionera Zorana Lazovića i biznismene Ranka Ubovića i Aleksandra Mijajlovića. Šef Uprave policije Stojanović je navodno blizak klanu Mojkovac, dok se tužilac Katnić dovodio u vezu sa klanom Grand. Katnić je demantovao da pripada bilo kom klanu.

,,Katnić je otvorio javni sukob sa Duškom Markovićem i vidjećemo kako će to ići. Njegov apel potvrđuje da je ovo privatna kriminalizovana država sa razorenim institucijama koje nijesu sposobne da neselektivno primjenjuju zakon. U takvoj državi i specijalni tužilac mora da javno proziva potredsjednika Vlade i policiju da vode specijalni rat protiv njega zbog toga što žele da zaustave istrage koje vodi”, kaže za Monitor Nebojša Medojević, član skupštinskog Odbora za bezbjednost. ,,Đukanović već duže balansira između dva sve moćnija i sukobljena klana, ali to mu sve manje uspijeva i sukob eskalira. Marković je veoma uticajan u sektoru bezbjednosti i pravosuđa i ima resurse da blokira pa čak i da diskredituje Katnića ukoliko mu ugrozi interese i njegovu organizaciju”.

Zašto bi mojkovački klan bio ugrožen dolaskom Radonjića na čelo specijalnog policijskog tima?

Radonjić je, objavio je Dan, osim onih u Budvi, vodio i istragu raspodjele stanova u Upravi policije, u okviru koje je bio saslušan i Veselin Veljović. Dan je objavio da je Radonjić tada prikupljao dokaze protiv Veljovića, a po nalogu Specijalnog tužilaštva. Navodno se sumnjalo da je Veljović nezakonito dodijelio 12 sindikalnih stanova u zgradi na Tuškom putu u Podgorici.

Stojanović je u intervjuu Pobjedi kazao da Radonjić ,,faktički pokriva mjesto šefa Odsjeka za suzbijanje privrednog kriminala, a da je u stvari neraspoređen i nema novo rješenje”. Šef uprave policije nije objasnio kako neko može ,,faktički da obavlja” mjesto rukovodioca, a da bude neraspoređen, i da li je Radonjić možda neraspoređen po kazni. Ne bi bio ni prvi ni posljednji ,,nepodobni” koji je iz policije tako sklonjen.

Kada je Raško Konjević došao na mjesto ministra policije mediji su objavili da će on pokrenuti istragu o enormnoj imovini pojedinih inspektora. Tada je objavljeno da je Radonjić jedan od rijetkih koji živi u stanu roditelja.

Istraga o navodnoj nezakonitoj dodjeli stanova na Tuškom putu nije jedina u kojoj se pominje Veljovićevo ime.

Veljovićevo ime se vezuje i za aferu kamp Zlatica koji je Žarko Burić vlasnik, Normal kompani, od države kupio jeftino pa potom policiji prodao mnogo skuplje. Veljović je – otkrio je MANS i tražio da Katnić to istraži – od Burića kupio stan mnogo povoljnije od tržišne cijene. Tu je i afera Limenka u kojoj je zbog propusta vrha policije plaćena odšteta premijerovom bratu od 11 miliona eura, a zbog koje bi Veljović takođe mogao biti saslušan.

Katnić je nedavno odustao od gonjenja inspektora Predraga Šukovića koji je bio saslušavan jer je komentarima na portalu Vijesti ,,ugrozio sigurnost” Dušku Markoviću. Šuković je javno Markovića i Veljovića označio glavnim akterima šverca cigareta koji je on, kako je kazao, istraživao po službenoj dužnosti. Specijalno tužilaštvo je međutim odustalo od optužnice u istrazi o švercu cigareta.

Nakon što je tužilaštvo odustalo od gonjenja Šukovića, privatnu prijavu protiv Šukovića podnio je Marković. Šuković je inače bio šef Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala, a sa toga je mjesta razriješen nakon dolaska Stojanovića na čelo policije.

,,Katnić je vjerovatno bio suočen sa dojavom da mu mojkovački klan priprema javnu aferu i onda je prvi javno napao Mojkovčane, tražeći podršku javnosti, ali i stranog faktora”, tvrdi Medojević.

Za sada nema reakcije ni spolja na Katnićev apel da ne može da radi i da ga vrh policije opstruira. A ne bi bilo prvi put da se međunarodna zajednica umiješa zbog blokiranja nekog specijalnog tužilaštva u borbi protiv kriminala. To se upravo dogodilo u Makedoniji, gdje je u odbranu tamošnje tužiteljice, koju su opstruirali vladajuća koalicija i njihovi mediji, stala najprije američka, a potom i briselska administracija.

Znakovito, makedonska specijalna tužiteljka podigla je optužnicu protiv tamošnje bivše šefice policije zbog afere prisluškivanja. Otkriveno je da je policija nezakonito prisluškivala 20 hiljada građana zbog čega je zatražen pritvor za bivšu šeficu policije Gordanu Jankulovsku, koja je godinama bila na čelu makedonske policije, uz vlast, nedodirljiva i moćna.

Sličnu aferu prisluškivanja, ubilježio je i Veljović. U septembru 2007. Uprava policije, sa njim na čelu sa M:telom je potpisala Sporazum o uzajamnoj saradnji, ,,u cilju sprečavanja, otkrivanja i dokumentovanja krivičnih djela”, prema kome je policiji omogućeno 24-časovno preuzimanje podataka sa te meže. MANS je više puta tražio smjenu Veljovića zbog tih ugovora koje je Ustavni sud ocijenio neustavnim.

Da mu se ne dopada Katnićev presudni uticaj na izbor šefa specijalnog policijskog tima Duško Marković je pokazao i nedavno, kada je otvoreno zastupao ideju da se izmijeni zakon tako što bi se tužiocu iz ruke izbila kontrola u procesu odabira šefa policijskog tima. Po aktuelnom zakonu, specijalni tužilac daje zadnju riječ, on odobrava kandidata policije.

Marković je predložio rješenje prema kom specijalni tužilac samo daje mišljenje o kandidatu, dok konačnu odluku donosi direktor policije, u ovom slučaju Slavko Stojanović. Opozicija je tada optužila Markovića da on i Vlada konstantno opstruiraju novi tužilački tim.

Za razliku od Markovića Socijalistička narodna partija (SNP) traži izmjene zakona po kojim bi se Katniću dala puna kontrola nad izborom šefa tog tima.

,,S obzirom da rukovodilac i policijski službenici iz tog tima postupaju po nalogu specijalnog tužioca, i da se ne mogu raspoređivati na drugo radno mjesto u Upravi policije bez saglasnosti glavnog specijalnog tužioca, izmjenom se stvaraju uslovi da u suštinskom i funkcionalnom smislu postavljenje, kao i navedeni policijski poslovi, budu u punoj ingerenciji Specijalnog tužilaštva”, naveli su iz te partije.

Ukoliko se Katniću ne omogući da bira saradnike u borbi protiv organizovanog kriminala, njegovo polje djelatnosti biće dodatno suženo. U tom slučaju, jedino što mu preostaje je da podnese – ostavku. I izbije tako onu ružu iz Đukanovićeve kose, kojom diktator pokušava da se predstavi kao reformator.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Viši sud je početkom novembra odbio molbu da Lazović bude pušten iz pritvora. Onda je, sredinom mjeseca, prihvatio. Prema različitim medijskim navodima, odluko je donijelo vijeće Višeg suda kojim je presjedavala sutkinja Suzana Mugoša (javnosti poznata kao predsjednica Sudskog vijeća u slučaju državni udar i, odnedavno, kandidatkinja  za mjesto vrhovnog državnog tužioca), odnosno, neimenovani sudija/sutkinja za istrage Višeg suda). Pet dana kasnije, Krivično vanraspravno vijeće Višeg suda prihvata žalbu SDT-a, pa ukida odluku kojom je Lazoviću dozvoljen izlazak iz pritvora. Nalaže ponovno odlučivanje o istom zahtjevu. Nastavak slijedi.

Pravda, uz to što je spora ali dostižna, u Crnoj Gori je i nepredvidiva. Pošto zavisi od mnogo čega. Ponajviše od toga da li se konkretna odluka sviđa ili ne sviđa onima koji su, u tom trenutku, na vlasti.

Kako je sve to moguće? Dio odgovora na to pitanje dobili smo tokom istrage o navodnim zloupotrebama Vesne Medenice, u vrijeme dok je gazdovala crnogorskim pravosuđem. Tada je od hijerarhijski potčinjenih tražila da presude donose onako kako im to ona „savjetuje“.

Bivši sudija Osnovnog suda u Kotoru Jovan Stanković svjedočio je kako je Medenicu poslušao u oba slučaja kada mu se obratila. „Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a sa druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi…“, prenijeli su mediji izvode iz Stankovićevog svjedočenje u tužilaštvu. Gdje se, navodno, pokajao ali i relativizovao svoj prestup konstatujući kako „u krajnjem“ oštećene stranke imaju pravo žalbe: „Ovu grešku, mogu jedino da pravdam time da ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena… U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio…”.

Stanković je podnio ostavku na sudijsku funkciju. Ostavljajući priznanje o jasnim falinkama  koje se ugrade u presudu, pa ona može pasti kad god to poželi neko dovoljno moćan. Ili postati pravosnažna, ako nadležni zažmure.

Nova vlast se nije odrekla ,,prava” da utiče na istrage i presude. Sačuvali su jedan od glavnih alata za neprimjereni uticaj na sudije i tužioce. Premijer Dritan Abazović sa svojim saradnicima, u kontinuitetu,  objavljuje izvode iz popisa javnih funkcionera i činovnika koji su dobili stan ili stambeni kredit na račun poreskih obveznika. I najavljuje da će neke od tih odluka konačan epilog dobiti na sudu. Međutim, ni Abazović ni njegov prethodnik Zdravko Krivokapić nijesu odlučili da izmijene propise zatečene iz DPS ere i tako Vladi, makar privremeno, uskrate pravo da stanovima nagrađuje i kupuje lojalnost. Prema nezvaničnim saznanjima Monitora, takvih prijedloga je bilo iz pojedinih ministarstava, makar u mandatu aktuelne Vlade, ali nijesu primljeni sa odobravanjem na najvišem nivou.

Zato nije manjkalo volje da se pravosuđu došapne kome i kako bi trebalo suditi.

Tek što je prva crnogorska višestranačka Vlada bez DPS-a (tzv. ekspertska) položila zakletvu, novoizabrani ministar pravde Vladimir Leposavić  najavio je mogućnost da nova većina izglasa zakon o amnestiji ukoliko Apelacioni sud potvrdi prvostepenu, osuđujuću, presudu za pokušaj terorizma liderima DF-a Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću. Tu se nije zaustavio.

,,Pošto je to slučaj koji traje, po svim kriterijumima i mjerilima struke i ono što je moja pozicija kao ministra pravde – ne bih smio da komentarišem slučaj. Međutim, nemamo taj luksuz da ne komentarišemo. Mislim da je, od samog početka, barem u onom dijelu u kojem su optuženi politički lideri u zemlji, taj postupak pun stvari koje predstavljaju pravni skandal…”, skicirao je Leposavić buduću presudu. ,,Kao pravnik mogu kazati da je taj postupak zreo za ponavljanje. To je moj lični stav i vidjećemo kako će sud da odluči i da to obrazloži. I to je podložno javnosti kao i naš rad”.

Dogodilo se, potom, da se ministrov lični stav podudarao sa profesionalnim mišljenjem Vijeća Apelacionog suda. Suđenje je, početkom 2021, vraćeno na početak, pred novim sudskim vijećem. Do danas nije održano nijedno ročište.

,,Bojimo se da će presuda (Apelacionog suda) biti dokaz da se ‘preventivno’ djelovanje ministra pravde, u vidu nečuvenog pritiska na pravosuđe, isplati, i da će patentirano od novih vlasti kompromitovati i urušiti čitav pravosudni sistem“, navodi se u saopštenju DPS-a nekon što je ukinuta presuda osuđenima u slučaju državni udar.

Onda je pravosuđe krenuo pritiskati njihov partijski šef Milo Đukanović. Nakon što su, protjerivanjem Milivoja Katnića u penziju i izborom Vladimira Novovića za novog glavnog SDT-a, uozbiljene istrage Specijalnog tužilaštva pa privedeni i pritvoreni Vesna Medenica, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nekadašnji čelnici Plantaža predvođeni Veselinom Vukotićem, oglasio se predsjednik Đukanović. Da bi poručio kako onaj koji se ,,olako opredijelio da dovede u pitanje (njihov) moralni lik, bez dovoljno pouzdane sumnje, ne može računati da ubuduće obavlja te poslove”. Ali, najavio je Đukanović, može očekivati da će se ,,u daljem razvoju pravnog sistema i demokratske odgovornosti izvesti i pitanje krivične odgovornosti za takva postupanja”. Samo da se DPS vrati na svoje mjesto.

Bilo bi naivno pomisliti da je Đukanović, tek nakon gubitka apsolutne vlasti, primijetio (ne)odgovornost tužilaca u pojedinim predmetima. Kada je suđeno osnivačima CKB Milki Tatar i Bosi Ljumović (pravosnažno oslobođene) ili advokatu Goranu Rodiću i njihovim saradnicima (takođe pravosnažno oslobođeni) Đukanović je bio neinformisan. Ili nije brinuo za moralni lik onih  koje smo mogli prepoznati kao oponente sistema vrijednosti koji je on gradio.

Đukanovićeve riječi nijesu se dopale Marku Kovaču, aktuelnom ministru pravde. ,,Apelujemo na sve, a naročito na najviše predstavnike državnih institucija, da se uzdrže od izjava koje mogu da se tumače kao pritisak na rad državnog tužilaštva ili sudstva. Izjava predsjednika Crne Gore, kako je sam rekao, možda jeste jeres u javnosti, ali ono što je mnogo važnije jeste da se ona može smatrati neprimjerenim uticajem na rad SDT-a ali i sudstva”, napisao je Kovač na Tviteru.

Nakon odluke Višeg suda da Vesna Medenica izađe iz pritvora, Kovač, i dalje ministar pravde, zaboravlja na priču o neprimjerenim pritiscima. Pa kaže kako primjećuje „drugačije postupanje u odnosu na slične situacije“, uz najavu da će donijeta odluka „svakako biti za dalju analizu“. Potom se ministar pravde osvrće i na druge predmete koji su u fokusu stručne i laičke javnosti:  ,,Ozbiljno ćemo pristupiti tim slučajevima i svakako u komunikaciji sa nadležnim tužilaštvom informisati sve kako bi negdje poslali poruku da nećemo dozvoliti bilo kakve nezakonitosti, izvrgavanje pravde i pokušaj da se mimo zakonskih procedura određene stvari riješe”.

Začudo, ministar pravde nije uočio sličnu opasnost kada se premijer Abazović obreo u tužilaštvo prvog radnog dana po izbijanju duvanske afere u koju su upleteni i službenici i funkcioneri Uprave carina i prihoda. I zbog koje je njegov partijski saradnik i tadašnji direktor Uprave Rade Milošević saslušan u SDT-u. Da bi potom podnio ostavku. Abazović je, piše u Vladinom saopštenju, sa v.d. VDT Majom Jovanović i Vladimirom Novovićem razgovarao ,,o podršci Vlade u rješavanju prostornih kapaciteta tužilaštva”. I o rješavanju ,,drugih tekućih problema” u funkcionisanju rada tužilaštva koji se tiču administrativnih i prostornih nedostataka. Samo, izgleda, nijesu pričali o saslušanju Miloševića, o čemu je tih dana brujala Crna Gora.

Konačno, ko se još sjeća Svetozara Marovića? Dok su bili opozicija, političari sadašnje većine svako malo su zapitkivali ,,kad će Marović biti izručen Crnoj Gori”, a Katniću i Saviću spočitavali da su ga pustili da pobjegne. Kako su postali većina, taj interes je naglo iščilio.

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo