Povežite se sa nama

FOKUS

ZADUŽIVANJE BEZ GRANICA: Za buduća neka pokoljenja

Objavljeno prije

na

Još 300.

Ali, nije ovo epska priča o kralju Leonidi i njegovim Spartancima koji su, slijedeći uputstva iz Delfijskog proročišta, žrtvovali živote u Termopilskom klancu za rad opstanka Sparte, Grčke i, ima ih koji tvrde, čitave zapadne civilizacije.

 

Ovdje govorimo o premijeru Milu Đukanoviću, ministru finansija Radoju Žugiću i njihovoj odluci da Crnu Goru zaduže za novih 300 miliona eura. Za razliku od istoričara, ekonomisti u tom potezu ne vide ništa veličanstveno. Iako se, u popriličnoj mjeri, ne slažu u ocjeni da li je prošlonedjeljno zaduženje na tržištu euro obveznica imalo za cilj da poboljša ekonomske performanse i razvojne mogućnosti Crne Gore ili da – ne vodeći računa o cijeni – prikupi novac neophodan za kupovinu novog mandata koalicije okupljene oko DPS-a.

Uglavnom, Crna Gora je, prošlog petka, emitovala emisiju euro obveznica vrijednu 300 miliona eura, s rokom dospijeća od pet godina i kamatnom stopom od 5,75 odsto, saopštili su neimenovani zvaničnici Ministarstva finansija agenciji Mina-biznis. To bi, valjda, trebalo biti dovoljno ubjedljivo da razuvjeri sve one, od međunarodnih novinskih agencija do ovdašnjih opozicionara, koji sumnjaju da smo uz veću kamatu, uzeli i više novca. Pominje se, tako, kamata od makar šest odsto dok vrijednost emitovanih obveznica ide do 500 miliona eura!? A tih 0,25 odsto pripadajuće kamate manje ili više znače, u konkretnom aranžmanu, 3,75 miliona.

Iz Ministarstva finansija tvrde da se, iz razloga štednje, nijesu zadužili za kompletan ponuđeni iznos. To će uraditi, kažu, u drugoj polovini godine. Prema Zakonu o budžetu za 2016, Vlada se ove godine može zadužiti skoro 700 miliona eura. Za vraćanje starih dugova planirano je tek nešto manje od 400 miliona, dok bi oko 250 miliona trebalo biti iskorišćeno za gradnju tzv. prioritetne dionice autoputa (koja, da i to pomenemo, još nema glavni projekat). Konačno, ministar Žugić je početkom godine najavio da će se država, emisijom euro obveznica, tokom godine zadužiti 450-500 miliona. Pošto joj, bez kineskog kredita za autoput, za planirane izdatke nedostaje 488 miliona eura.

Možda nije nevažno: Žugićeva računica s kraja prošle i početka ove godine već je pala u vodu. Samo po osnovu Vladine nesposobnosti da napravi realnu projekciju troškova nastalih po osnovu izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, u državnoj kasi ove godine nedostaje možda i 50 miliona eura. Tako makar tvrdi ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević, a njeni oponenti za sada nemaju valjane podatke da bi osporili saopštenu projekciju koja, zaista, izgleda vrlo nerealno. Državna tajna.

Da se mi vratimo novom državnom zaduženju. To, pokušavaju nas ubijediti iz resornog Ministarstva, zapravo i nije novo zaduženje pošto su „novom emisijom obveznica obezbijeđena sredstva i za otplatu obaveza po osnovu obveznica emitovanih 2011. godine, sa kupoom od 7,25 odsto, koje dospijevaju u aprilu, što predstavlja smanjenje kuponske stope”.

To je, znači, to: uzajmili smo 300 miliona kako bismo vratili (i) 180 pozajmljenih prije pet godina. Ostatak od 120 miliona nije vrijedan detaljnijeg objašnjenja.

Štedimo, kažu, na kamati: 2011. zaduživali smo se uz godišnji interes od 7,25 odsto. Sada plaćamo kamatu manju za cijelih 1,5 odsto.

Hvala Vladi. Koja pokušava da nas obmane tako jeftino i tako grubo. Pa za poređenje uzima podatke stare pet godina. Umjesto da nam, makar u naznakama, pokušaju objasniti zašto su kreditori, prošle nedjelje, tražili (i dobili) kamatu koja je za polovinu veća od one koju smo morali platiti za pozajmice uzete u martu prošle godine?

A možda ne znaju. Ili im je, kako se to kaže, neprijatno da obznane kako su, i koliko, oni zadužili ovu zemlju. Njenu sadašnjost i budućnost. Eko želite primjer: Albanija se na tržištu euro obveznica zadužuje uz kamate niže od Crne Gore. Ili ovako – mladi bračni par koji u Hrvatskoj želi da do krova nad glavom dođe uz stambeni kredit u kunama, platiće istu kamatu po kojoj se Crna Gora zadužuje u eurima. Toliko o povjerenju.

Prije četiri godine španski premijer Marijano Rahoj objašnjavao je kako četvrta najveća ekonomija eurozone ne može da istrpi kamate od 6,8 odsto na državne obveznice: ,,Ne možemo da se zadužujemo po kamatnim stopama koje u ovom trenutku plaćamo”. Naši zvaničnici su se, istovremeno, hvalili sa još većom kamatom. ,,Ovo je dokaz kredibiliteta države… ali i perspektive i izglede razvoja naše privrede u narednom periodu”, saopšteno je iz Ministarstva finansija.

Priča se do danas nije promijenila.

Prema posljednjim podacima Ministarstva finansija, koje treba prihvatiti sa dozom zdravorazumske rezerve, državni dug je 30. septembra prošle godine iznosio 2,150 milijardi eura (slovima: dvije milijarde i sto pedeset miliona). Ogromna većina tog duga pozajmljena je iz inostranstva (1,975 milijardi). Vladini zvaničnici kažu da je to i dalje ispod 60 odsto očekivanog BDP. Međunarodni stručnjaci cijene da je državni dug, ipak, mnogo bliži 70-om podioku na skali korelacije sa bruto društvenim proizvodom. Svi se, uglavnom, slažu da će javni dug nakon gradnje prioritetne dionice biti na 80 odsto BDP-a. Pod uslovom da njena cijena ne poraste (a oće) i da država ne uđe u nove kreditne aranžmane (što je takođe izvjesno).

I pored toga finansijski zvaničnici ponavljaju mantru da „stanje nije alarmantno” , te da „nema mjesta kritikama” da se država nalazi na pragu dužničkog ropstva. Pitanje je, međutim, može li se vjerovati ovim procjenama. Crnogorski zvaničnici ekonomsku budućnost projektuju uglavnom – pogrešno.

,,Zapadni Balkan je pred trećom recesijom”, prognozirao je prošle zime premijer Milo Đukanović upozoravajući da se ,,ne možemo nadati ničem dobrom”. Sada iz Vlade stižu podaci po kojima je crnogorska ekonomija (mjereno rastom BDP-a) u 2015. porasla za vrlo dobra četiri odsto. Istovremeno, stanovnici Crne Gore siromaše – realni rast plata je negativan (rastu manje od inflacije) pokazuje NIN-ov indeks ekonomske snage zemalja regiona (uz Srbiju i Crnu Goru on uključuje Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku i BiH). Ukupan spoljni dug (dug države, privrede i građana) prelazi 170 odsto bruto društvenog proizvoda, dok u robnoj razmjeni Crna Gora pokriva samo petinu onoga što uveze iz inostranstva. A uvozimo sve.

Zato nas je NIN smjestio na pretposlednje mjesto svoje liste (prema 10 analiziranih ekonomskih parametara gora je samo Srbija) na kojoj su iznad regionalnog prosjeka Rumunija, Bugarska, Hrvatska i Makedonija.

Da bi shvatili dinamiku crnogorskog zaduživanja – a to će nam pomoći kada razmišljamo i o njegovom vraćanju – treba poći od podatka da je posljednjeg dana 2007. godine crnogorski državni dug iznosio 732 miliona eura. Do marta 2009. on je, prema podacima CBCG, narastao na jednu milijardu eura (28,7 odsto tadašnjeg BDP, što znači da je CG tada još uvijek bila nisko zadužena zemlja). Vlada Igora Lukšića je, spašavajući porodične biznise partijskog predsjednika i njegovih drugara sa basketa i privatizacionih partnera) prebacila liniju od 50 odsto BDP što nas je svrstalo u krug visoko zaduženih zemalja, i pored tvrdnji čelnika DPS-a da dug neće preći 45 odsto društvenog proizvoda prije nego što počne da pada – već 2012. godine. Poput većine DPS obećanja, bilo je sasvim suprotno. Trend je nastavljen i u sedmom Đukanovićevom mandatu. Zato se mnogi danas pitaju da li je Crna Gora na ekonomskom putu bez povratka. Još neko vrijeme odgovor ne mora biti jednoznačan.

Jedan po jedan – milijarda

Crna Gora je, od 2010. do danas, emitovala pet emisija euro obveznica vrijednih, ukupno, 1,460 milijardi eura. Kada Vlada u aprilu izmiri dospjeli dug, država će po osnovu novca prikupljenog na tržištu euro obveznica dugovati još 1,1 milijardu. Ne računajući pripadajuće kamate.

Led je probijen u septembru 2010. godine prodajom prve emisije obveznica vrijednih 200 miliona eura, po kamatnoj stopi od 7,875 odsto i uz period dospijeća od pet godina. Već u aprilu sljedeće godine na tržištu obveznica oprobala se i Vlada Igora Lukšića. Druga emisija obveznica donijela nam je zajam od 180 miliona eura. I pad kamata na 7,25 odsto.

Treća emisija obveznica emitovana je u maju 2014. (Vlada je, ponovo, i zvanično bila pod Đukanovićevom komandom). Vrijednost emisije – 280 miliona. Kamata – 5,375 odsto uz rok dospijeća od pet godina. U martu prošle godine Crna Gora se, četvrtom emisijom obveznica, zadužila 500 miliona eura uz kamatu od 3,875 odsto.

Da je prošlonedjeljna, peta, emisija obveznica realizovana uz prošlogodišnju kamatu – Crna Gora bi za pet godina uštedjela 5,75 miliona eura na račun kamata. Toliko može da vrijedi jedan most ili nedostajuća škola u Podgorici. Za to što nam je, u međuvremenu, kamata porasla za 50 odsto najzaslužnija je – Vlada Crne Gore, odnosno njena ekonomska politika, koruptivne afere u koje su umiješani njeni zvaničnici (bivši i sadašnji) i naum da se novom darežljivošću iz državne kase kupe i naredni parlamentarni izbori.

DPS samofinansiranje

Makar se neki prisjećaju vremena kada je Crna Gora, umjesto kreditima, do nedostajućeg novca dolazila na alternativne načine. Da ne pominjemo sada razno razne tranzite – ljudi, oružja, duvana, narkotika… Sjetimo se crnogorske of-šor avanture.

Počelo je 1999. godine kada je Crna Gora donijela propise koji su predviđali da je za poslovanje of-šor banke trebalo obezbijediti poštanski pretinac i platiti porez na dobit po stopi od 2,5 odsto. Crna Gora je, iako članica međunarodno nepriznate SRJ, za uzvrat garantovala odsustvo bilo kakve kontrole za transakcije manje od 1,5 miliona dolara.

Ponuda je brzo pogodila ciljnu grupu – od perača para evropskih obavještajnih službi preko međunarodnih švercera, utajivača poreza iz razvijenih ekonomija zapada do ruskih tajkuna…

Da je stvar ozbiljna shvatili smo kada je 2001. Centralna banka Rusije uvrstila Crnu Goru na ,,crnu listu zemalja za of-šor poslovanje”. Uz procjenu da se u tom momentu na of-šor računima u Crnoj Gori kriju 2,5 do četiri milijarde dolara u vlasništvu ruskih državljana i njihovih firmi (ovo bi morali imati na umu svi oni koji se uzdaju u pomoć Moskve u borbi protiv crnogorskih uzurpatora vlasti i imovine). Potom je i američka administracija zatražila da se ovoj zabavi stane na kraj.

Zato je Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija u ime Vlade od Ustavnog suda zatražio da neustavnim proglasi – vladin zakon. „Crnoj Gori su trebale pare pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u Ivaniševićevom dopisu Ustavnom sudu, ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

Koju godinu kasnije počeli smo da zajmimo od svih koji su bili spremni da nam povjere svoj novac.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDVA, PODGORICA, CRNA GORA: Haos prijeti IBAR-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano, rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi

 

Crna Gora će, ponavlja premijer Milojko Spajić, krajem juna, od Evropske komisije dobiti pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila (IBAR)  u oblasti vladavine prava. Riječ je o poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost, koja su davnih dana postavljena u vrh prioriteta koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zadovoljila uslove za članstvo u EU.

S tim ciljem Vlada je u srijedu usvojila prijedloge više zakona koji se tiču organizacije pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i  organizovanog kriminala. U paketu ih je uputila  na usvajanje u Skupštinu. Tamo će, očekuju, naići na neophodnu podršku.

Da dodatno otvori vrata saradnje izvršne i zakonodavne vlasti, premijer je poručio kako predloženi zakoni nijesu sveto pismo da se ne bi mogli mijenjati amandmanima. “To je i očekivanje Evropske komisije”, nada se Spajić. Svojevrstan apel stigao je i od ministra pravde Andreja Milovića: “Sada je na potezu Skupština, a ne sumnjam da će se poslanici odgovorno odnijeti prema ovom izrazito važnom zadatku za dobrobit države Crne Gore i svih građana.”

Stvari nijesu jednostavne. Da se toga dosjeća i premijer vidi se i po njegovoj izjavi da je  IBAR nekima trn u oko. Nije imenovao nikoga. Da ne govori napamet pokazuju dešavanja na terenu. Odnosno, po dubini.

Koliko se god Spajić predstavljao nepopravljivim optimistom i čovjekom koji sve bitne konce drži u rukama, neke stvari ne daju se sakriti.

Prvo, podrška njegovoj Vladi kruni se u parlamentu. Za vikend, noć uoču lokalnih izbora u Budvi, predsjedništvo DNP Milana Kneževića obznanilo je jednoglasnu odluku o suspenziji dalje podrške Spajićevom kabinetu.  Uz zaključak “da Vlada Milojka Spajića i kolacioni Sporazum koji smo potpisali ne mogu opstati u postojećem formatu”.

Knežević i njegovi saradnici javnosti su predočili format u kome bi nastavili suspendovanu podršku. Kao nužan preduslov označeno je usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Zatim je pobrojano neophodno: Progran Evropa sad 2 u pisanoj formi “konkretan i vremenski normiran”; Ustavna inicijativa o normiranju srpskog jezika kao službenog; Ustavno i zakonsko normiranje trobojke kao narodne zastave; Predložena zakonska rješenja i međudržavni sporazumi o dvojnom državljanstvu sa Republikom Srbijom; I konačno, izvršiti smjenu ministara “za koje postoje ozbiljne sumnje da imaju veze sa organizovanim kriminalnim grupama i koruptivnim aktivnostima”.

Najveći dio onoga što Knežević ultimativno zahtijeva, koji dan ranije pobrojao je i Andrija Mandić, kao ciljeve NSD. Doduše, Mandić je rekao da neće rušiti Vladu jer bi to dalo šansu za povratak DPS-a na vlast. Prema najavama, Mandić će svoju kooperativnost sa Vladom potvrditi tako što će Rezoluciju o Jasenovcu, koja će bez sumnje izazvati negativnu reakciju Hrvatske, staviti na glasanje nakon što se EK izjasni o IBAR-u.

Tako bi Crna Gora, na neko vrijeme, mogla odložiti sučeljavanje sa ozbiljnim preprekama na evropskom putu. Svi su svjesni činjenice da bi usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu udaljilo Crnu Goru od nastojanja da u doglednom periodu postane članice EU. Kao što reče premijer Spajić, to nekima možda i jeste prioritetni cilj, preciznije -zadatak.

Mandićev dugogošišnji politički saborac iz nekadašnjeg DF-a, Predrag Bulatović vjeruje  da bi neusvajanje rezolucije o Jasenovcu prelomilo NSD da i oni uskrate podršku Spajiću. ”Ako ne bude do kraja juna rezolucije o genocidu u Jasenovcu, DNP neće podržavati Vladu. Vjerujem da ni NSD neće dati podršku takvoj Vladi“, kazao je Bulatović, gostujući na Srpskoj TV.

Spajić i njegov PES ostali su bez javnih komentara na Mandićeve apele i Kneževićev ultimatum. Potpuno svjesni da bi i prihvatanje i odbijanje postavljenih zahtjeva/ciljeva moglo iz temelja promijeniti njihovu poziciju na  političkoj sceni. Gdje im, i inače, mnogo toga ne ide u prilog.

Dan po Kneževićevom ultimatumu održani su lokalni izbori u Budvi. Po običaju, dobili smo više samoproglašenih pobjednika. Dvije međuosobno zavađene liste doskorašnje DF većine dobile su, skupa, dovoljno mandata da produže vlast. U tome ih sprječavaju lični animoziteti i, kako se čuje, sukobljeni interesi. Pošto među njima suštinskih političkih razlika nema, od Aleksandra Vućića smo saznali da će problem pokušati da riješi Andrija Mandić. Neće to biti lak zadatak, čini se, pošto nekadašnje kolege iz DF-a, sada okupljene na listi iza koje stoji uhapšeni predsjednik opštine Budva Milo Božović, kao najljućeg protivnika označavaju upravo NSD i njenog predsjednika.

U sukobu nekadašnjih saboraca i DPS vidi moguću priliku za povratak na vlast u Budvi. I oni slave. Demokrate su zadržale što su imale, pa se busaju tvrdnjom da su osvojili “apsolutno čiste glasove koji nisu dobijeni ucjenama i prijetnjama”. Takođe uz računicu da bez njih nema buduće vlasti u Budvi. URA i koalicija SDP-SD-LP zadovljni su i time što su prešli izborni cenzus.

Ispalo  je da je jedini stvarni i veliki gubitnik budvanskih izbora Spajićev PES. Oni su, u odnosu na prošlogodišnje parlamanetarne izbore, izgubili dvije trećine glasača i osvojili samo dva odbornička mandata. Premalo za Pokret koji predvodi Vladu i pokušava se predstaviti kao nosilac proevropske i reformske politike.

PES je na budvanskim izborima predvodio Predrag Zenović, glavni pregovarač za pristupanje Crne Gore EU. Zato su neki taj poraz protumačili kao poraz “prozapadne i antisrpske politike” u ambasadorstanu, kako Milan Knežević tepa Crnoj Gori gostujući na beogradskim televizijama. Drugi, pak, zagovaraju tvrdnju da je za budvanski neuspjeh Spajićeve partije u znatnoj mjeri krivo kašnjenje sa realizacijom predizbornih obećanja iz programa Evropa sad 2.

Šta god da je u pitanju Spajić se ubrzo nakon budvanskog debakla mogao uvjeriti u onu narodnu po kojoj “nevolja nikad ne dolazi sama”. Ovonedjeljna sjednica SO Podgorica pokazala je da su sporenja PES-a i njihovih nekadašnjih partijskih kolega, koji su skupa sa Jakovom Milatovićem napustili Pokret i osnovali odborničku grupu Pokret za Podgoricu (PzP), sa nivoa akademskog neslaganja stigli u fazu otvorenog sukoba. Klub PzP je glasao protiv godišnjeg izvještaja gradonačelnice Olivere Injac. Da su isto to uradili i odbornički klubovi sa liste koju je na podgoričkim izborima predvodio DPS, Injac bi i formalno izgubila podršku odborničke većine u Glavnom gradu. Ovako, može da se nada nekon budućem kompromisu. Ili da se sprema za vanredne izbore.

“DPS je danas spasio gradonačelnicu Oliveru Injac”, precizirala je odbornica PzP Nađa Ljiljanić, insistirajući da je to “sve što ima da kaže”. Onda je, dan-dva kasnije, iz DPS-a Spajiću upućen javni poziv da odbije pritiske i ucjene koalicionih partnera iz nekadašnjeg DF-a. DPS će, obećao je šef poslaničkog kluba te partije Andrija Nikolić, podržati izglasavanje predloženog paketa evropskih zakona. “Pozivamo Spajića da odbije ucjene Mandića i Kneževića i da ne ulazi u rizik rušenja evropske budućnosti – imaće našu podršku za izglasavanje zakona za IBAR”, napisao je Nikolić na društvenoj mreži Iks.

Nijesu EU integracije jedine brige koje ovih dana muče DPS. Hapšenje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića, pa izručenje Duška Kneževića i njih je natjeralo da razmisle – ko bi mogao biti sledeći. Zaključke je prenio hrvatski Jutarnji list. Pozivajući se na anonimne izvore iz DPS, Jutarnji je objavio kako se u Podgorici sprema hapšenje Mila Đukanovića.  “Ovo je riskantna političko-kriminalna igra koja bi mogla zapečatiti sudbinu Crne Gore kao neovisne države”, konstatuju autori taksta. Sa ove strane granice znamo da ta priča nije baš  jednodimenzionalna.

Da bi slika bila kompletna, neophodno je pomenuti i Demokrate. Aleksa Bečić i njegovi partijski drugovi  teško da mogu biti zadovoljni trenutnom pozicijom u izvršnoj vlasti. Ali (uglavnom) ćute i rade ono što je dogovoreno Sporazumom o formiranju vladajuće koalicije.

Jedva da smo zaboravili  otvoren sukob Demokrata sa premijerom oko  izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije, a priča skoro da se ponovila. Ovoga puta sa Vladinim (Spajićevim) amandmanima na predloženi zakon o nacionalnom javnom emiteru (RTCG, za neupućene). Odredbe koje su dugo pripremane i usaglašavane unutar tzv. medijske radne grupe, suštinski su obesmišljene sa par intervencija koje je, sudeći po materijalnim dokazima, Spajiću pripremio kontroverzni direktor javnog servisa Boris Raonić. Njegov, trenutno, najkorisniji medijski vojnik. Sa ciljem da sačuva funkciju i kontrolu nad Savjetom RTCG.

Ako ništa drugo, ta nas je priča podsjetila koliko je Milojko Spajić spreman i sposoban da sam sebi napravi veliki problem.

Uglavnom, kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano,  rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi. Dogovoreno se krši i poriče. Večina nije u stanju da oformi vlast. Vlast nije u stanju da sačuva većinu. Opozicija vaga da li je oponent ili potencijalni partner. Niko nikome ne vjeruje. Svi se pitamo ko za koga igra.

Ne uspijemo li odgovoriti Evropsku komisiju od očiglednog nauma da nas pogura u procesu EU integracija, pa dobijemo IBAR za nekih 30-tak dana, kupićemo nešto vremena za dodatna preračunavanja i pregrupisavanja. Bude li, ipak, po volji onih kojima je evropska Crna Gora trn u oku, propustićemo ponovo još jednu veliku šansu. Izvjesno je da ih neće biti još mnogo.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo