Povežite se sa nama

FOKUS

ZADUŽIVANJE BEZ GRANICA: Za buduća neka pokoljenja

Objavljeno prije

na

autoput-bar-boljari

Još 300.

Ali, nije ovo epska priča o kralju Leonidi i njegovim Spartancima koji su, slijedeći uputstva iz Delfijskog proročišta, žrtvovali živote u Termopilskom klancu za rad opstanka Sparte, Grčke i, ima ih koji tvrde, čitave zapadne civilizacije.

 

Ovdje govorimo o premijeru Milu Đukanoviću, ministru finansija Radoju Žugiću i njihovoj odluci da Crnu Goru zaduže za novih 300 miliona eura. Za razliku od istoričara, ekonomisti u tom potezu ne vide ništa veličanstveno. Iako se, u popriličnoj mjeri, ne slažu u ocjeni da li je prošlonedjeljno zaduženje na tržištu euro obveznica imalo za cilj da poboljša ekonomske performanse i razvojne mogućnosti Crne Gore ili da – ne vodeći računa o cijeni – prikupi novac neophodan za kupovinu novog mandata koalicije okupljene oko DPS-a.

Uglavnom, Crna Gora je, prošlog petka, emitovala emisiju euro obveznica vrijednu 300 miliona eura, s rokom dospijeća od pet godina i kamatnom stopom od 5,75 odsto, saopštili su neimenovani zvaničnici Ministarstva finansija agenciji Mina-biznis. To bi, valjda, trebalo biti dovoljno ubjedljivo da razuvjeri sve one, od međunarodnih novinskih agencija do ovdašnjih opozicionara, koji sumnjaju da smo uz veću kamatu, uzeli i više novca. Pominje se, tako, kamata od makar šest odsto dok vrijednost emitovanih obveznica ide do 500 miliona eura!? A tih 0,25 odsto pripadajuće kamate manje ili više znače, u konkretnom aranžmanu, 3,75 miliona.

Iz Ministarstva finansija tvrde da se, iz razloga štednje, nijesu zadužili za kompletan ponuđeni iznos. To će uraditi, kažu, u drugoj polovini godine. Prema Zakonu o budžetu za 2016, Vlada se ove godine može zadužiti skoro 700 miliona eura. Za vraćanje starih dugova planirano je tek nešto manje od 400 miliona, dok bi oko 250 miliona trebalo biti iskorišćeno za gradnju tzv. prioritetne dionice autoputa (koja, da i to pomenemo, još nema glavni projekat). Konačno, ministar Žugić je početkom godine najavio da će se država, emisijom euro obveznica, tokom godine zadužiti 450-500 miliona. Pošto joj, bez kineskog kredita za autoput, za planirane izdatke nedostaje 488 miliona eura.

Možda nije nevažno: Žugićeva računica s kraja prošle i početka ove godine već je pala u vodu. Samo po osnovu Vladine nesposobnosti da napravi realnu projekciju troškova nastalih po osnovu izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, u državnoj kasi ove godine nedostaje možda i 50 miliona eura. Tako makar tvrdi ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević, a njeni oponenti za sada nemaju valjane podatke da bi osporili saopštenu projekciju koja, zaista, izgleda vrlo nerealno. Državna tajna.

Da se mi vratimo novom državnom zaduženju. To, pokušavaju nas ubijediti iz resornog Ministarstva, zapravo i nije novo zaduženje pošto su „novom emisijom obveznica obezbijeđena sredstva i za otplatu obaveza po osnovu obveznica emitovanih 2011. godine, sa kupoom od 7,25 odsto, koje dospijevaju u aprilu, što predstavlja smanjenje kuponske stope”.

To je, znači, to: uzajmili smo 300 miliona kako bismo vratili (i) 180 pozajmljenih prije pet godina. Ostatak od 120 miliona nije vrijedan detaljnijeg objašnjenja.

Štedimo, kažu, na kamati: 2011. zaduživali smo se uz godišnji interes od 7,25 odsto. Sada plaćamo kamatu manju za cijelih 1,5 odsto.

Hvala Vladi. Koja pokušava da nas obmane tako jeftino i tako grubo. Pa za poređenje uzima podatke stare pet godina. Umjesto da nam, makar u naznakama, pokušaju objasniti zašto su kreditori, prošle nedjelje, tražili (i dobili) kamatu koja je za polovinu veća od one koju smo morali platiti za pozajmice uzete u martu prošle godine?

A možda ne znaju. Ili im je, kako se to kaže, neprijatno da obznane kako su, i koliko, oni zadužili ovu zemlju. Njenu sadašnjost i budućnost. Eko želite primjer: Albanija se na tržištu euro obveznica zadužuje uz kamate niže od Crne Gore. Ili ovako – mladi bračni par koji u Hrvatskoj želi da do krova nad glavom dođe uz stambeni kredit u kunama, platiće istu kamatu po kojoj se Crna Gora zadužuje u eurima. Toliko o povjerenju.

Prije četiri godine španski premijer Marijano Rahoj objašnjavao je kako četvrta najveća ekonomija eurozone ne može da istrpi kamate od 6,8 odsto na državne obveznice: ,,Ne možemo da se zadužujemo po kamatnim stopama koje u ovom trenutku plaćamo”. Naši zvaničnici su se, istovremeno, hvalili sa još većom kamatom. ,,Ovo je dokaz kredibiliteta države… ali i perspektive i izglede razvoja naše privrede u narednom periodu”, saopšteno je iz Ministarstva finansija.

Priča se do danas nije promijenila.

Prema posljednjim podacima Ministarstva finansija, koje treba prihvatiti sa dozom zdravorazumske rezerve, državni dug je 30. septembra prošle godine iznosio 2,150 milijardi eura (slovima: dvije milijarde i sto pedeset miliona). Ogromna većina tog duga pozajmljena je iz inostranstva (1,975 milijardi). Vladini zvaničnici kažu da je to i dalje ispod 60 odsto očekivanog BDP. Međunarodni stručnjaci cijene da je državni dug, ipak, mnogo bliži 70-om podioku na skali korelacije sa bruto društvenim proizvodom. Svi se, uglavnom, slažu da će javni dug nakon gradnje prioritetne dionice biti na 80 odsto BDP-a. Pod uslovom da njena cijena ne poraste (a oće) i da država ne uđe u nove kreditne aranžmane (što je takođe izvjesno).

I pored toga finansijski zvaničnici ponavljaju mantru da „stanje nije alarmantno” , te da „nema mjesta kritikama” da se država nalazi na pragu dužničkog ropstva. Pitanje je, međutim, može li se vjerovati ovim procjenama. Crnogorski zvaničnici ekonomsku budućnost projektuju uglavnom – pogrešno.

,,Zapadni Balkan je pred trećom recesijom”, prognozirao je prošle zime premijer Milo Đukanović upozoravajući da se ,,ne možemo nadati ničem dobrom”. Sada iz Vlade stižu podaci po kojima je crnogorska ekonomija (mjereno rastom BDP-a) u 2015. porasla za vrlo dobra četiri odsto. Istovremeno, stanovnici Crne Gore siromaše – realni rast plata je negativan (rastu manje od inflacije) pokazuje NIN-ov indeks ekonomske snage zemalja regiona (uz Srbiju i Crnu Goru on uključuje Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku i BiH). Ukupan spoljni dug (dug države, privrede i građana) prelazi 170 odsto bruto društvenog proizvoda, dok u robnoj razmjeni Crna Gora pokriva samo petinu onoga što uveze iz inostranstva. A uvozimo sve.

Zato nas je NIN smjestio na pretposlednje mjesto svoje liste (prema 10 analiziranih ekonomskih parametara gora je samo Srbija) na kojoj su iznad regionalnog prosjeka Rumunija, Bugarska, Hrvatska i Makedonija.

Da bi shvatili dinamiku crnogorskog zaduživanja – a to će nam pomoći kada razmišljamo i o njegovom vraćanju – treba poći od podatka da je posljednjeg dana 2007. godine crnogorski državni dug iznosio 732 miliona eura. Do marta 2009. on je, prema podacima CBCG, narastao na jednu milijardu eura (28,7 odsto tadašnjeg BDP, što znači da je CG tada još uvijek bila nisko zadužena zemlja). Vlada Igora Lukšića je, spašavajući porodične biznise partijskog predsjednika i njegovih drugara sa basketa i privatizacionih partnera) prebacila liniju od 50 odsto BDP što nas je svrstalo u krug visoko zaduženih zemalja, i pored tvrdnji čelnika DPS-a da dug neće preći 45 odsto društvenog proizvoda prije nego što počne da pada – već 2012. godine. Poput većine DPS obećanja, bilo je sasvim suprotno. Trend je nastavljen i u sedmom Đukanovićevom mandatu. Zato se mnogi danas pitaju da li je Crna Gora na ekonomskom putu bez povratka. Još neko vrijeme odgovor ne mora biti jednoznačan.

Jedan po jedan – milijarda

Crna Gora je, od 2010. do danas, emitovala pet emisija euro obveznica vrijednih, ukupno, 1,460 milijardi eura. Kada Vlada u aprilu izmiri dospjeli dug, država će po osnovu novca prikupljenog na tržištu euro obveznica dugovati još 1,1 milijardu. Ne računajući pripadajuće kamate.

Led je probijen u septembru 2010. godine prodajom prve emisije obveznica vrijednih 200 miliona eura, po kamatnoj stopi od 7,875 odsto i uz period dospijeća od pet godina. Već u aprilu sljedeće godine na tržištu obveznica oprobala se i Vlada Igora Lukšića. Druga emisija obveznica donijela nam je zajam od 180 miliona eura. I pad kamata na 7,25 odsto.

Treća emisija obveznica emitovana je u maju 2014. (Vlada je, ponovo, i zvanično bila pod Đukanovićevom komandom). Vrijednost emisije – 280 miliona. Kamata – 5,375 odsto uz rok dospijeća od pet godina. U martu prošle godine Crna Gora se, četvrtom emisijom obveznica, zadužila 500 miliona eura uz kamatu od 3,875 odsto.

Da je prošlonedjeljna, peta, emisija obveznica realizovana uz prošlogodišnju kamatu – Crna Gora bi za pet godina uštedjela 5,75 miliona eura na račun kamata. Toliko može da vrijedi jedan most ili nedostajuća škola u Podgorici. Za to što nam je, u međuvremenu, kamata porasla za 50 odsto najzaslužnija je – Vlada Crne Gore, odnosno njena ekonomska politika, koruptivne afere u koje su umiješani njeni zvaničnici (bivši i sadašnji) i naum da se novom darežljivošću iz državne kase kupe i naredni parlamentarni izbori.

DPS samofinansiranje

Makar se neki prisjećaju vremena kada je Crna Gora, umjesto kreditima, do nedostajućeg novca dolazila na alternativne načine. Da ne pominjemo sada razno razne tranzite – ljudi, oružja, duvana, narkotika… Sjetimo se crnogorske of-šor avanture.

Počelo je 1999. godine kada je Crna Gora donijela propise koji su predviđali da je za poslovanje of-šor banke trebalo obezbijediti poštanski pretinac i platiti porez na dobit po stopi od 2,5 odsto. Crna Gora je, iako članica međunarodno nepriznate SRJ, za uzvrat garantovala odsustvo bilo kakve kontrole za transakcije manje od 1,5 miliona dolara.

Ponuda je brzo pogodila ciljnu grupu – od perača para evropskih obavještajnih službi preko međunarodnih švercera, utajivača poreza iz razvijenih ekonomija zapada do ruskih tajkuna…

Da je stvar ozbiljna shvatili smo kada je 2001. Centralna banka Rusije uvrstila Crnu Goru na ,,crnu listu zemalja za of-šor poslovanje”. Uz procjenu da se u tom momentu na of-šor računima u Crnoj Gori kriju 2,5 do četiri milijarde dolara u vlasništvu ruskih državljana i njihovih firmi (ovo bi morali imati na umu svi oni koji se uzdaju u pomoć Moskve u borbi protiv crnogorskih uzurpatora vlasti i imovine). Potom je i američka administracija zatražila da se ovoj zabavi stane na kraj.

Zato je Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija u ime Vlade od Ustavnog suda zatražio da neustavnim proglasi – vladin zakon. „Crnoj Gori su trebale pare pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u Ivaniševićevom dopisu Ustavnom sudu, ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

Koju godinu kasnije počeli smo da zajmimo od svih koji su bili spremni da nam povjere svoj novac.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo