Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN PEJOVIĆ: DRŽAVNI ČOVJEK ZA PRIVATNE POSLOVE: Najbolji je kad bije

Objavljeno prije

na

Samo dan pošto je 30-ak radnika angažovanih na nikšićkom kopu

Zagrad, blokirajući odvoz iskopanog boksita, zatražilo veće plate i zakonito upravljanje rudnikom, Veselin Pejović –vlasnik firme Uniprom koja je jesenas kupila imovinu bankrotiranih Rudnika boksita (još nije platila) – obznanio je raskid ugovora sa svojim podizvođačem (Rudkop, vlasnik Ostoja Majmunović) što automatski povlači i raskid ugovora sa angažovanim (nezadovoljnim) radnicima.

Ni radničko nezadovoljstvo ni Pejovićeva rakcija ne predstavljaju ništa novo za one koji prate dešavanja na ovdašnjoj ekonomsko-kriminalnoj sceni. Vratimo se, samo četiri godine unazad. Jedan izborni ciklus, kome je lakše da tako računa. Mjesto dešavanja – rudnik Šuplja stijena u Pljevljima.

,,Obraćamo vam se zahtjevom za povećanje zarada, jer smatramo da dosadašnja naša primanja ne odgovaraju poslovima koje obavljamo”, stoji u dopisu koji su 9. aprila 2012. Veselinu Pejoviću dostavili pljevaljski rudari. Navodeći da im plate iznose od 300 do 350 eura, oni dalje pišu: „Kao i što sami znate najteži poslovi u rudarstvu obavljaju se na kopovima gdje je veliko prisustvo silikonske prašine, javljaju se velika buka i vibracije, povećan je rizik od povređivanja, dolazi do profesionalnih oboljena, pa shodno tome smatramo da bi u određenoj mjeri trebalo izvršiti povećanje naših zarada. Ne očekujemo da naše zarade budu u rangu evropskih, ali vas molimo da provjerite kolike su zarade na ovim radnim mjestima u aktivnim rudnicima u državi i regionu, te da nam u skladu sa tim izađete u susret…”.

Gazda otpisuje: ,,Zbog složenosti organizovanja sjednice Odbora direktora…, a takođe zbog izbjegavanja opasnosti koje prijete i koje su navedene u zahtjevu – ugrožavanje zdravlja i mogućnost povređivanja – prije odlučivanja na Bordu direktora na ovaj način odgovaram na vaš zahtjev: Radnici potpisnici zahtjeva nemaju radne obaveze niti će ih rukovodstvo rudnika radno zaduživati iz razloga koji su naprijed navedeni. Sve što je zakonom predviđeno i predstavlja obavezu poslodavca neće i ne smije biti dovedeno u pitanje”. Eto primjera kako i moć sili daje – ubrzanje. Ko traži veću platu – dobije otkaz.

Nekako u isto vrijeme kada je Pejović na nezadovoljnim radnicima trenirao strogoću, njegov kum Rajko Kovačević, poslovođa u Šupljoj stijeni, na protivzakonit način utiče na radnike da na predstojećim parlamentarnim izborima glasaju – DPS.

„Kovačević je, držeći u ruci spisak od 55 radnika, pored čijih imena je stajalo za koju političku partiju glasaju, pitao Milenka Krstonijevića (radnik rudnika, prim. Monitora) ‘za šta ćeš ti glasati’, na šta mu je ovaj odgovorio ‘možda nikoga’. Kovačević je kazao ‘ne može nikoga, no mi reci ako nećeš glasati DPS, da ja napišem da ne izlaziš, jer će provjeravati da li si izašao ili nijesi”. Kada je Krstonijević, zbog mogućnosti ostanka bez posla, obećao da će glasati DPS, objasnio mu je kome da se javi na biračkom mjestu gdje će dobiti instrukcije na koji način će glasati, kako bi se provjerila sigurnost njegovog glasa”, navodi se u sudskoj presudi Osnovnog suda u Pljevljima iz 2014.

Doduše, već u to vrijeme – april 2014. – Pejović više nije većinski vlasnik Šuplje stijene nego se sprema za novu, još veću, poslovnu avanturu: preuzimanje imovine Kombinata aluminijuma u stečaju.

Do danas je nejasno čime je stečajni upravnik Veselin Perišić bio vođen kada je odlučio da, mimo zakonom propisane procedure, u direktnim pregovorima sa Pejovićem dogovori prodaju preostale imovine KAP-a suprotno interesima njegovih povjerilaca (dva od tri člana odbora povjerilaca – predstavnici CEAC-a i EPCG – bila su protiv odluke koju je podržao samo predstavnik Đukanovićeve Vlade). I da pri toj odluci ostane i kada je postalo jasno da Veselin Pejović i njegov Uniprom neće platiti ugovorenu cijenu za imovinu KAP-a. Zbog čega stečani postupak u bankrotiranom preduzeću još traje – na štetu 550 radnika, privremeno angažovanih u proizvodnji aluminijuma. Bez prava na godišnji odmor, bolovanje, (ne)plaćeno odsustvo, sindikalno organizovanje…

Ima ih koji misle da je Pejovića za ovaj poslovni poduhvat i nezvanično partnerstvo sa državom (Vladom) preporučila činjenica da je samo tokom 2013. godine protiv njega podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Poznata je stvar da su „sukobi sa zakonom” bili rijetka zajednička crta iz profila manje-više svih strateških partnera koji su u Crnu Goru stigli posredstvom DPS-a i njenog aktuelnog predsjednika.

,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzimaju stvar u svoje ruke”, pojasnio nam je premijer Milo Đukanović, u momentu kada je – iz samo njemu poznatih razloga – odlučio da pripomogne Pejovićevom advokatu Zoranu Vukčeviću.

Drugačije na sve to gledaju žrtve. ,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”. Ovo je jedan od načina na koji Pejović zakazuje poslovne sastanke. Tako tvrdi Igor Peljuhno, jedan od suinvestitora turističkog naselja Dukljanski vrtovi na Zavali. Tamo je i Pejović imao nekretnine i poslovne interese. Na Jutjubu i danas možete pogledati snimak na kome Pejović, nakon kratkih i izgleda neuspješnih pregovara, lomi rampu na ulazu u Zavalu. Pejović je potvrdio prijetnje budvanskim investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promijene postignuti dogovor”.

I pljevaljsko partnerstvo sa slovenačkim biznismenom Francom Rejmerom, nastavljeno je u sudnici. Nekadašnji suvlasnici Šuplje stijene danas razmjenjuju optužbe. Pejović sada kazuje kako je njegov bivši partner ,,falsifikator i preprodavac lažnih umjetnina”. Rajmer tvrdi da je Pejović u nekadašnju zajedničku firmu uložio 10 (i slovima – deset) eura i dobre veze koje su im omogućile da pljevaljski rudnik kupe za manje od pola miliona eura, da bi ga Pejović – nakon što se otarasio partnera – prodao za navodnih 60 miliona eura.

Pejovića znaju da naljute i kritičari. Čuven je njegov napad na poslanika Nebojšu Medojevića i njegovu suprugu Marinu na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. Pejović je na sudu, gdje je uslovno osuđen, objašnjavao da je poslanika pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”, jer je htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život. Pri tom je i obećao: ,,Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena…”.

Sada je, makar malo, jasnija i neočekivana trpeljivost sa kojom se preostali radnici KAP-a nose sa novim poslodavcem (da ne kažemo vlasnikom) i njegovim menažerima. Jedan od prvih poteza Veselina Pejovića po ulasku u Kombinat bilo je otpuštanje Rada Krivokapića, lidera jedne od dvije tada najjače sindikalne organizacije u KAP-u. Nedugo zatim za višak je proglašena i Sandra Obradović, predsjednica drugog sindikata.

Vlast je ostala neosjetljiva na radničke muke. Nije je tištila ni činjenica da Pejović ne pokazuje ozbiljan naum da u dogledno vrijeme plati ono što je navodno kupio.

,,Dobili smo kupca koji za sada odgovorno realizuje preuzete obaveze”, ponovo je u Pejovićevu odbranu stao premijer. „Čini mi se da za sada nema nikakvog motiva da se revidira proces koji se pozitivno razvija”, izjavio je Đukanović, izbjegavajući da odgovori na pitanja – šta su to Pejovićeve obaveze ako ne da plati ugovorenu cijenu za imovinu KAP-a? I dodatno: šta će biti sa KAP-om, Unipromom i Crnom Gorom ukoliko njegova Vlada izgubi međunarodne sudske sporove sa Olegom Deripaskom i bude prinuđena da isplati traženu odštetu od 900 miliona eura?

Pejović gazduje imovinom koju nije platio i stiče profit (identičnu priču imamo i u pogonima Prerade i Rudnicima boksita, koje je takođe kupio kroz stečaj). Stečajni upravnici primaju platu i nadaju se i bogatoj jednokratnoj naknadi koju će im, jednom kad se stečajni postupci konačno okončaju, odrediti predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Ili neki od njegovih nasljednika. Radnici mogu da biraju između Zavoda za zapošljavanje i rada pod komandom Veselina Pejovića.

Skoro pa da se učini kako je samo država na gubitku. Samo što njene interese nema ko da štiti. Uzmimo, opet, primjer Boksita. Umjesto obećanih 5,39 Pejović je, prema podacima objavljenim u medijima, do sada platio samo oko 1,5 miliona eura. Umjesto obećanih 120 angažovao je samo 25-30 rudara. I njih je, koliko juče, ostavio bez posla. Danas, javljaju nam iz Nikšića dok završavamo ovaj broj Monitora, izgleda kao da će isti ljudi ponovo biti radno angažovani u Uniprom metalu, na kopu Zagrad. Samo ovaj put bez posrednika.

Evo i dijela koji se tiče svih nas: nezadovoljni rudari tvrde da Veselin Pejović i njegova kompanija krše propise i koncesioni akt i umesto sanacije kopa, eksproprijacije okolnog zemljišta i skidanja jalovine kako bi se stiglo do novih slojeva rude, bjesumučno eksploatiše ranije otkrivene zalihe bokista. Rizikujući, kažu, da zalihe planirane za desetogodišnje korišćenje izvuče za godinu, a onda napusti i rudnik i rudare.

,,Iako je po zakonu dužan da na svaku tonu rude ukloni najmanje tri kubika otkrivke, novi vlasnik to ne radi. Samo eksploatiše otkrivenu rudu, ali uopšte ne radi na otkrivci. Na taj način, brzo će uništiti kop”, tvrdi Nikola Žugić, član IO Samostalnog sindikata navodeći kako ,,Na Zagradu ima oko 500–600 hiljada tona otkrivene rude. Godinama je rađeno na otkrivci i mi smo mogli ranije eksploatisati, ali su poštovani standardi i zakon”.

Zvaničnici Uniproma ne komentarišu ove tvrdnje, ako munjeviti otkazi pa najava njihovog povlačenja nijesu svojevrstan komentar, odnosno pritisak na radnike – da se prihvate kopanja a batale priču sa medijima.

Najčudnije, država se ponaša kao da joj je potencijalna višemilionska šteta, pričinjena nezakonitom eksploatacijom kopa Zagrad, posljednja briga na svijetu. Ili premijer Đukanović i njegovi saradnici i ovdje imaju neku računicu za koju mi ne znamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo