Povežite se sa nama

FOKUS

PRESUDA U HAGU: ČETRDESET GODINA RADOVANU KARADŽIĆU: Kazna za nagrađeni zločin

Objavljeno prije

na

Raspravno vijeće Haškog tribunala osudilo je ratnog predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992 – 1995. Karadžiću je izrečena jedinstvena zatvorska kazna pošto je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice.

Karadžić je proglašen krivim za genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici u julu 1995. godine pročitao je predsjedavajući vijeća sudija Ogon Kvon iz Južne Koreje.

Karadžić je osuđen i za progon, istrebljenje, ubistva kao i zločin protiv čovječnosti, te ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. Potonja krivična djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Karadžić je, oslobođen optužbe za genocid u drugih sedam opština u BiH, Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, kazao je Kvon.

Nepravosnažnu presudu je izreklo Raspravno vijeće u kome su i sudije Hauard Morison iz Velike Britanije i Melvil Berd iz Trinidada.

Karadžić ostaje u pritvoru dok se ne organizuje transfer na lokaciju gdje će izdržavati kaznu.

Karadžić je od Miloševićeve smrti najviše rangirani optuženi za zvjerstva počinjena tokom rata u BiH. Suđenje je počelo 2009. Tokom suđenja je izvedeno ukupno 586 svjedoka tužilaštva i odbrane. Glavni tužilac Tribunala Serž Bramerc je nedavno izjavio da je u pitanju istorijska presuda. Tužilaštvo je kao svjedoke izvelo niz preživjelih žrtava progona i masovnih ubistava, ali i insajdera iz srpskih snaga koji su većinom pod mjerama zaštite.

Karadžić je poricao odgovornost, tvrdeći da kao Vrhovni zapovjednik srpskih snaga nije naredio progrom Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pri tom je osporavao ili umanjivao masovnost zločina. Haški tužilac Alan Tiger je naveo kako je Karadžić bio poznat kao lažov među međunarodnim predstavnicima koji su pokušavali da zaustave rat.

Karadžić se izjasnio nevinim. U srijedu je još jednom tvrdio da će biti proglašen nedužnim. ,,Mi smo pazili naše muslimane dok god nisu pucali. I nismo ih tjerali da idu u vojsku. A Hrvati oko Prijedora i u zapadnoj Krajini su redovno učestvovali u našoj vojsci”, govorio je Karadžić. Tvrdio je da su u srebreničke žrtve strijeljanja ubrojani i ljudi stradali u borbama, da Sarajlije nisu bile namjerno gađane, već kolateralne žrtve obračuna, kao i da je namjera osnivanja logora 1992. bila zaštita, a ne zlostavljanje nesrpskog stanovništva.

Tužilaštvo je izvelo i niz svjedoka stručnjaka. Tako je doktor Tomas Parsons, direktor forenzičkih nauka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), potvrdio kako su do 2012. ekshumirane 6.772 osobe nestale nakon zauzimanja Srebrenice.

Svega nekoliko dana prije nego što će haški sud Radovanu Karadžiću izreći presudu na suđenju za genocid i ratne zločine, predsjednik RS Milorad Dodik otvorio je na Palama Studentski dom Radovan Karadžić. Otvaranju su prisustvovale i ćerka i supruga haškog optuženika – Sonja Karadžić-Jovičević i Ljiljana Zelen-Karadžić.

Dodik je izjavio da je studentski dom posvećen ,,čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske – prvom predsjedniku Republike, koji je potpisao odluku o izgradnji Univerziteta u Istočnom Sarajevu”, prenijeli su banjalučki mediji. On je rekao i da taj dom ima ,,snažnu simboliku u trenutku kada Karadžiću treba da bude izrečena presuda Haškog tribunala” u postupku koji je, kako se Dodik izrazio, ,,ponižavajući za RS”.

Dodik je tako ponovo ,,ubo prstom u oko” žrtve. To je izazvalo brojne reakcije.

,,Gestovi poput ovog niti su u duhu pomirenja niti mu pomažu. Želim da istaknem da EU pruža punu podršku radu Haškog tribunal,” izjavila je za beogradski Blic portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič.

Dodikov potez oštro je kritikovalo nekoliko intelektualaca iz RS koji podsjećaju da je Karadžić unesrećio i srpski narod. Stručnjak za socijalnu i političku psihologiju dr Srđan Puhalo je na društvenim mrežama napisao kako se stidi što je Srbin nakon pomenutog Dodikovog poteza.

,,Vidimo da se vrši revizija istorije. Ljudi koji će biti osuđeni za ratne zločine sistematski se pretvaraju u žrtve i heroje, ono sve što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i što su radili Srbi se negira, a sve pod plaštom zaštite RS ili brigom za RS. To je neljudski, to nije humano i to dugoročno nikome neće donijeti dobro na ovim prostorima”, kazao je Puhalo.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać u komentaru koji je napisao nakon otvaranja doma, posjetio je da je riječ o čovjeku koji je zaslužan za rat, ubistva i protjerivanja ljudi.

Dodik je prije dolaska na vlast bio oponent Karadžićevog režima i ideologije. No on je 2013. svjedočeći u korist odbrane pred Tribunalom u Hagu osporavao odgovornost vođe SDS za rat, relativizirajući zločine za koje se tereti Karadžić.

Presudu Haškog tribunala Karadžiću zvaničnici u Srbiji dočekuju kao i u ranijim slučajevima. Pravda za žrtve skoro da se ne pominje, kao ni zločini, već se razmatra bilans presuda u odnosu na pripadnike pojedinih naroda.

Nikola Selaković, ministar pravde Srbije, izjavio je dan pred izricanje presude Karadžiću da od Haškog tribunala nikada nije očekivao ništa dobro, i da je tako i ovog puta. ,,Suđenje Radovanu Karadžiću već je okončavano i dok nije ni počelo”.

Nemanja Stjepanović, iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo je na to odgovorio da zvaničnici, po već viđenom scenariju, ignorišu ono što stoji u optužnici. ,,Ministar pravde od suđenja u kome je saslušano stotine svjedoka i izvedeno hiljade dokaza ne očekuje ništa. Ne želi čak ni da provjeri kakvi su to dokazi izvedeni i šta će u toj presudi biti zaključci”, naveo je Stjepanović.

Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, smatra da je neprihvatljiv način na koji zvaničnici Srbije govore o presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. ,,Treba podržati donošenje presude prema onome što je materijalno i činjenično utvđeno. A nije dobro praviti upoređivanja sa drugima”, kazao je Čupić za RSE.

Ministar Selaković je iznio i svoju ocjenu posljedica presude Karadžiću. ,,Presuda neće biti nešto što će zadovoljiti pravdu i dovesti do pomirenja u regionu, što je bio prevashodni cilj osnivanja Haškog tribunala… Ono što će ostati Srbima, da se nose sa tim, jeste činjenica da su mnogi koji je trebalo da odgovaraju pred Haškim tribunalom, ili oslobođeni ili nisu odgovarali”, smatra Selaković.

Stjepanović misli da je ministar pravde Srbije previdio važnu stvar. ,,Uloga tribunala je da utvrdi činjenice, a ne da se bavi toliko pomirenjem u regionu. Naše je ovdje da mi pročitamo zaključke tih presuda, da ostvarimo uvid u te činjenice, da u odnosu na njih razmatramo prošlost regiona i gradimo budućnost i pomirenje o kojima on govori, a u koje očito ne vjeruje”, kazao je Stjepanović.

Nataša Kandić koordinatorka REKOMA-a smatra da ova presuda ne ostavlja prostor za reviziju istorije, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem – haškim optuženikom koji je umro, te mu stoga presuda nije bila izrečena. ,,Najveći značaj presude je taj što ćemo imati utvrđene činjenice koje niko ne može mijenjati”, istakla je Kandićeva. ,,Vrijeme je da se počne vršiti pritisak na ministarstva obrazovanja u svim zemljama da bi se ove sudske činjenice ugradile u programe obrazovanja”.

Radovan Karadžić će, ako ne bude natprosječno dugovječan, umrijeti u zatvoru, to su predviđali mnogi, i prije izricanja presude. Pitanje je bilo – da li će biti osuđen za genocid i izvan Srebrenice. To se nije desilo. U prvim izjavama nakon presude žrtve takođe izražavaju nezadovoljstvo što Karadžić nije osuđen na doživotnu robiju. Primjera radi, takva presuda izrečena je u Hagu Zdravku Tolimoru, Milanu Lukiću, Stanislavu Galiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari…

Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Tribunala u Hagu, a danas direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu prije izricanja presude je izjavio da Karadžić može da bude zadovoljan, kakva god presuda da bude. ,,U Prijedoru je, na primjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, RS uspostavlja rezervni sastav policije… Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda”, zaključio je Hodžić.

U Prijedoru i okolini u proljeće i ljeto 1992. godine pobijeno je preko tri hiljade ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Tri godine kasnije u Srebrenici je premašena ta brojka: ubijeno je oko osam hiljada ljudi. Svijetu prijedorski masakri nijesu bili dovoljna opomena da reaguje. Između ta dva mega zločina ređali su se mnogi. Na kraju su i Srebrenca i Prijedor pripali RS, koja se prostire na polovini teritorije BiH. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dokazao je genocid „samo” u Srebrenici, dok su ostali zločini kvalifikovani kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

Florans Artman je u knjizi Mir i kazna napisala da je svojevremeno Haški tribunal osnovan kao izgovor za izostanak učinkovitije zaštite Bosne i Hrecegovine, kojoj je embargom na uvoz oružja bilo uskraćeno i pravo da se brani. Na kraju, Karadžićevi zločini su nagrađeni. Dodik baš to poručuje svijetu, slaveći Karadžića. Svijet se pravi da ne vidi. Kao što nije vidio ni devedeset druge.

Istorijski završetak rada Tribunala

Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg ocijenio je da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja , vrhunac delovanja ICTY i istorijski završetak rada tog Tribunala.

,,Ovo je prvi put da je pravosuđe sistematski obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primer 1995. uhapšen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih mnogobrojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su djelimično odjednom stajali na raspolaganju sada u ovom ‘velikom završnom procesu’ – kako bih ga ja nazvao”, kazao je profesor Šomburg za nemačku medijsku kuću Dojče vele (DW).

Šojnburg je bio prvi njemački sudija na ITCY koga su na tu funkciju imenovale Ujedinjene nacije.

U štampi u Njemačkoj, zemlji koja je posle Drugog svjetskog rata bila prikovana za stub srama zbog zločina koje je počinio nacistički režim Adolfa Hitlera, posebno se komentariše izricanje presude Karadžiću „Za mnoge ljude na Balkanu, Karadžić je simbol najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, navedeno je u Rajniše post.

Minhenski Abendcajtung autor pišući o situaciji u današnjoj BiH, pored ostalog, navodi: „Koljači optuženi u Hagu, danas su još narodni heroji ispod čijih se fotografija u pravoslavnim crkvama mogu zapaliti svijeće. Zato nijednog posmatrača ne može da začudi što se nekoliko dana pred presudu protiv Karadžića otvara novi studentski dom sa njegovim imenom. (…) Međunarodni krivični sud u Hagu je nakon prvih presuda bio uvjeren da će traženje istine nužno donijeti i pomirenje. Taj optimizam nije bio primjeren u slučaju BiH. Kao i Slobodan Milošević, u svojoj ćeliji u Hagu, umrijeće i Radovan Karadžić, izumitelj etničkih čišćenja. Ipak, rat u čijem je pokretanju učestvovao za mnoge se neće završiti ni presudom Tribunala”.

Crnogorske veze

Radovan Karadžić je rođen 1945. u Petnjici kraj Šavnika. Poslije završene osnovne škole preselio se u Sarajevo, tamo je završio fakultet i živio i radio do početka rata.

Tokom 1990-ih godina crnogorska vlast je podržavala Miloševićevu i Karadžićevu politiku, i projekat stvaranja velike Srbije. Dio tog projekta bio je i napad na Dubrovnik i okolinu 1991. U proljeće 1992. godine, preko sto izbjeglica iz BIH koji su spas potražili u Crnoj Gori, uručeno je Karadžiću i Mladiću. Gotovo svi su pobijeni. Čitav jedan kraj, pljevaljska Bukovica, uz granicu sa BiH je etnički očišćen. Protjerani su i ubijani tamošnji Bošnjaci, a njihove kuće i džamije razorene. Pripadnici snaga RS sa stanice Štrpci odveli su i pobili 19 putnika, bošnjačke i jednog hrvatske nacionalnosti, državljane Crne Gore i Srbije. Sve su ih pobili. Crnogorska vlast zbog toga nije uskratila podršku vođstvu RS. Na kongresu DPS- a devedesetih usvojen je stav da se prihvati ,,vjekovna čežnja Hercegovine da se pripoji Crnoj Gori”.

Svi koji su se u Crnoj Gori suprostavljali takvoj politici bili su progonjeni i satanizovani. Radovanu Kardžiću je 1993. godine uručena pjesnička nagrada Risto Ratković u Bijelom Polju. A 1994. godine Karadžić je predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću dodijelio orden Nemanjića.

Novak Kilibarda, nekadašnji lider prosrpske Narodne stranke potvrdio je takođe 2008, posle Karadžićevog hapšenja da je ovaj tijesno sarađivao sa srpskim strankama u Crnoj Gori. Kilibarda je kazao da je Karadžić imao i snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

U maju 2005, u Nikšiću, na sahrani Jovanke Karadžić, majke Radovana Karadžića, mitropolit Amfilohije je kazao: ,,Majka Jovanka spada među one majke među koje spada majka Jugovića.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN NOVI MITROPOIT CRNOGORSKO PRIMORSKI: Igre Prijestola, uvod u novu fazu političke nestabilnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije svega, 29. maja Sveti arhijerejski sabor u Beogradu saopštio  je da je Joanikija, administratora na Cetinju, izabrao za mitropolita MCP dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti episkop Metodije (ujak ministra Spajića). Drama tokom izbora mitropolita dobila je razne dimenzije, dovela do priče o nepovjerenju Vladi, a u fokus stavila i našu tradicionalnu temu – šverc cigareta

 

Pretprošlog četvrtka u kasno poslije podne iznenada je došla vijest sa portala i novinskih agencija da će crnogorski premijer Zdravko Krivokapić potpisati Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u beogradskoj patrijaršiji istu noć. Takođe je javljeno da je premijer sa saradnicima već u avionu i da će se potpisivanje direktno prenositi. Ekipa ruskog Sputnjika je već čekala po dojavi ispred zgrade Patrijaršije. Naredni sati i dani su donijeli filmske najave i obrte koji su se smjenjivali jedan za drugim. Iako je na kraju Vlada dobila svog mitropolita na tronu Svetog Petra Cetinjskog ne može se reći da je i Crna Gora dobila na stabilnosti – makar za sada.

Premijer je kasno 27. maja poručio da je u Beograd došao da „Njegovoj Svetosti (patrijarhu) prenese pozdrave vjernog naroda i njegovu volju da na tronu Svetog Petra Cetinjskog vide Vladiku Joanikija“ a da je predložio da se temeljni ugovor sa SPC potpiše 30. oktobra na Cetinju, na dan upokojenja mitropolita Amfilohija. Od Informativne službe SPC-a (kojom upravlja moćni bački episkop Irinej Bulović) je brzo stiglo potpuno suprotno saopštenje da je „jedini razlog dolaska predsednika Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića u Patrijaršijski dvor u Beogradu bio potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Crne Gore“ i da je Krivokapić „izneo nove razloge zbog kojih smatra da se potpisivanje Ugovora mora odložiti“. Idući dan je ovo isto saopštenje promijenilo potpisnika sa Informativne službe na Sveti arhijerejski sabor da bi se Vladika Irinej zaogrnuo i plaštom sabornosti, kako su kritičari u Srbiji komentarisali. Da li je patrijarh znao ili odobrio ovakvo saopštenje je upitno za mnoge, ali je izvjesno da ga nije ni demantovao. Naknadno su mediji objavili da su premijera Krivokapića pratili i ministar finansija Milojko Spajić, ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. U subotu, 29. maja je kasno poslije podne Sveti arhijerejski sabor saopštio da je izabrao dosadašnjeg administratora na Cetinju za mitropolita dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti mladi episkop Metodije (i ujak ministra Spajića). Mitropolit Joanikije je izabran aklamacijom svih prisutnih na prijedlog patrijarha Porfirija i nakon protesta episkopa bačkog Irineja, kruševačkog Davida i zvorničko-tuzlanskog Fotija zbog navodnog ucjenjivanja Sabora, aludirajući na posjetu crnogorskog premijera. Ipak niko od prisutnih nije tražio da se tajno glasa za izbor mitropolita. U slučaju Eparhije budimljansko-nikšićke, episkop Metodije je izabran u drugom krugu kada je porazio vikarnog episkopaStefana (Šarića).

Osim izbora novih pastira u Crnoj Gori, Sabor SPC-a je donio i odluku o ukidanju episkopskih savjeta van Srbije jer su bili osnovani kao privremena savjetodavna crkvena tijela „dok traju vanredne prilike i nemogućnost međusobnog susretanja naših episkopa u tadašnjim ratnim uslovima“ kao i da „više ne postoje prepreke za redovne susrete i saradnju između naših arhijereja na čitavom njenom kanonskom području“. Međutim Episkopski savjet u Crnoj Gori je osnovan 26. maja 2006. godine, 5 dana nakon proglašenja njene nezavisnosti i sedam godina nakon zadnjeg rata na ex-YU prostorima pa ostaje nejasan rezon Sabora. Rektor Bogoslovije na Cetinju i protojerej-stavrofor Mitropolije Gojko Perović je za TV Vijesti i sam izrazio čuđenje rekavši da se nada da će „u najskorije vrijeme biti jasno o čemu se tu u stvari radi i o kakvoj saborskoj odluci je riječ kad je u pitanju rad episkopskih savjeta“ jer „nama koji nijesmo pravnici ne daje prostor za neki jasan zaključak“. U opoziciji i dijelu skupštinske većine ukidanje episkopskih savjeta je jasan znak da svjetovne i duhovne vlasti Srbije nisu voljne da naprave suštinske ustupke ili čak da tolerišu do sada postignuti nivo autonomije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kako se i formalno zvala u početku rada Episkopskog savjeta kojim je predsjedavao Mitropolit Amfilohije.

Nakon što su potvrđene informacije da premijer Krivokapić ipak nije potpisao Konkordat sa Srpskom pravoslavnom crkvom ubrzo je došlo i do oštrih reakcija od strane dijela Demokratskog fronta (DF) koji je to navodno naprasno nepotpisivanje protumačio kao izdaju Crkve od strane premijera a jedan od lidera DF-a Andrija Mandić premijera je javno nazvao „lažovom“. Srpski vjerski analitičar Željko Injac, blizak Irineju Buloviću, je na Facebooku napisao da je Zdravko Krivokapić „došao u Beograd pijan i počeo da ucjenjuje SPC“. I sekretar Vlade Božo Milonjić se navodno na sastanku kod Patrijarha oštro okrenuo protiv premijera časteći ga istim epitetom kao i Andrija Mandić. Od ponedjeljka je Milonjić „na godišnjem odmoru“, kako je rekao portalu IN4S, dok se navodno očekuje njegovo razrješenje. Milonjić, bivši advokat Mitropolita Amfilohija, je istom portalu i prokomentirao navode o sukobu sa premijerom rekavši da „data riječ je svetinja, došli smo na vlast braneći svetinje“. Isti sekretar Vlade je skoro bio u fokusu javnosti kada je stao u zaštitu svom zamjeniku Nikoli Kandiću koji je u alkoholisanom stanju izazvao saobraćajni udes državnim Mercedesom kod poslovnog centra Palada u Podgorici naočigled mnogih svjedoka i koga su njegovi nadređeni pokušali zaštititi lažno tvrdeći da Kandić nije vozio auto već da je to bio neko drugi.

Povodom Krivokapićeve posjete glasnuo se i sam Vladika Joanikije rekavši da je od Krivokapića u Patrijaršiji tražio da potpiše Temeljni ugovor kao što je i obećao i da se „ne miješa u izbor mitropolita crnogorsko-primorskog“.

Prema informacijama Monitora Vladika Joanikije nije jedini koji je tražio od premijera da se ne miješa (direktno) u izbor mitropolita već da to radi kako se uvijek radilo decenijama i vjekovima unazad. Krivokapić je navodno u četvrtak kontaktiran od uticajnog zapadnog diplomate u Beogradu koji mu je prenio da ne ide na sastanak u Patrijaršiju jer ga čeka klopka koja mu je danima pripremana i koju je čak i sam Krivokapić pomenuo na premijerskom satu. Naime, ranije su osobe bliske bačkom episkopu Irineju Buloviću (koji nije krio neprijateljstvo prema pokojnom mitropolitu Amfilohiju i njegovom navodnom crnogorskom crkvenom autonomaštvu) preko Kurira TVVidovdana i društvenih mreža počeli ciljano puštati informacije da će Irinej ili postati novi cetinjski mitropolit ili u najmanju ruku administrator Mitropolije crnogorsko-primorske. Najavljivana je i čistka navodnog autonomaškog Amfilohijevog kadra i obnova srpskog karaktera mitropolije. Takođe dio DF-a je lobirao kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se izbor mitropolita odloži do jesenjeg zasijedanja arhijerejskog sabora kada bi trebali biti završena rekonstrukcija crnogorske vlade u skladu sa nadanjima DF-a. Front je vidio Joanikija kao garanciju kontinuiteta politike prethodnika sa kojim je bio u lošim odnosima ali izgleda i da Vučić u DF-u nije prepoznao potencijal zbog koga bi vrijedilo intervenisati na Saboru. Sam Vučić je mudro ćutao i pustio neiskusnog Krivokapića da napravi prvi i panični potez kako bi samog sebe diskreditovao kod svih. Kasnije je sam Vučić teatralno izjavio da „nije znao da Krivokapić posećuje patrijarha, niti ko će da bude mitropolit“.

Kod kuće, sada opoziciona Demokratska partrija socijalista (DPS) je optužila Krivokapića da saopštenje Patrijaršije dokazuje „da im je Krivokapić iza leđa javnosti obećao da će juče biti sklopljen Temeljni ugovor“ i da takvo ponašanje premijera „predstavlja ponižavanje Crne Gore i njenih građana“. Da li bi premijer Krivokapić namjerno ili nenamjerno ponizio Crnu Goru da je u Beogradu pokleknuo pritisku i potpisao Ugovor sa SPC-om, ostaje hipotetičko pitanje. Krivokapić i njegovi koalicioni partneri iz URE i Demokrata su nedvosmisleno rekli da pomenuti ugovor treba potpisati u Crnoj Gori za razliku od srpskih stranaka u DF-u kojima bi bilo draže da je to već urađeno u Beogradu. Osim samog Temeljnog ugovora koga je malo ko vidio a još manje javno iznio, postavlja se i pitanje ko ga treba potpisati od strane pravoslavne crkve. Pokojni Mitropolit Amfilohije je smatrao da ga on treba potpisati kao osoba najvećeg ranga SPC-a u Crnoj Gori, dok su njegovi protivnici u DF-u bili za to da Ugovor potpiše srpski patrijarh. Dosadašnje ugovore sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom su potpisali tamošnji episkopi najvišeg ranga. Takođe ugovore SPC eparhija u inostranstvu su potpisivali tamošnji episkopi sa državama u kojima su rezidenti.

DPS je tokom svoje 30-ogodišnje vladavine radio isto ono za šta sada optužuje Krivokapića. Svi dogovori sa SPC-om i Amfilohijem su bili iza leđa javnosti i kohabitacija je funkcionisala maltene perfektno – sve do zadnje godine vlasti DPS-a, kada je predsjednik partije i vlasnik države Milo Đukanović vjerovatno pomislio da i Crkva u Crnoj Gori može postati njegovo vlasništvo. Mitropolit Amfilohije je dugo pod DPS-om imao slobodu djelovanja i širenja SPC-ove nacionalne ideologije. Takođe, DPS je ćutao i na terenske „radove“ crkvenih vlasti koje su Mitropoliju crnogorsko-primorsku sveli na svega 40 posto teritorije Crne Gore. Od Mitropolije je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka 2001. godine a Sutorina u Boki Kotorskoj je data Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj. Ranije su data i Pljevlja i dio bjelopoljske opštine Mileševskoj eparhiji sa sjedištem u Prijepolju. I nasumične prepravke i dorade na zakonom zaštićenim spomenicima kulture – drevnim manastirima i crkvama su mogle da prođu bez problema dok god je Amfilohije podržavao vladavinu i sistem vrijednosti Đukanovića.

DPS je jednako blagonaklono tretirao i Rimokatoličku crkvu. U junu 2011. Igor Lukšić kao predsjednik Vlade je otišao u Vatikan i tamo potpisao temeljni ugovor (konkordat) sa Svetom Stolicom koju je predstavljao državni sekretar Tartisio Bertoneo. Detalji ugovora su jednako bili nepoznati javnosti i DPS je pokazao krajnju nezainteresiranost da prije potpisivanja ugovora izdejstvuje bilo kakvo povoljnosti za državu Crnu Goru. To se prije svega odnosilo na pitanje kanonske jurisdikcije Kotorske biskupije koja je ostala pod Splitskom nadbiskupijom, time se oglušivši o pozive dijela katoličke zajednice da se makar razmotri vraćanje Kotora pod drevnu Barsku nadbiskupiju koja je bila duhovni centar dukljanske države. DPS je time dao slobodu hrvatskom kleru, isto kao i u slučaju srpske crkve, da teritoriju Kotorske biskupije tretira kao svoje kulturno nasljeđe.

U prošlu srijedu je novi mitropolit svečano dočekan od vjernog naroda i predstavnika vlasti predvođenih Krivokapićem ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Premijer je javno uvjeravao vladiku Joanikija da će Temeljni ugovor sa SPC biti potpisan, protiv čega nemaju ništa protiv ni Krivokapićevi koalicioni partneri Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Krivokapić je takođe od Joanikija zatražio i oprost ako je „uradio išta loše“.

No, traženje međusobnog oprosta između Krivokapića i lidera Demokratskog fronta nikako da se desi, iako se svi javno predstavljaju kao vjernici pravoslavne crkve. Naprotiv, usred međusobnih optužbi za „laganje“, „namještanje afera“, „nezajažljivog apetita za funkcijama“, dvije strane izgledaju nikada dalje od dijaloga. Krivokapić i njegov ministar Spajić su u srijedu odbili da se odazovu na kontrolno saslušanje pred skupštinski, DF-om predvođen, Odbor za bezbjednost i odbranu koji ih je pozvao da se izjasne na optužbe o švercu cigareta preko Luke Bar, sada navodno u režiji čelnih ljudi nove Vlade i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Jedan of lidera DF-a Nebojša Medojević je direktno optužio novu Vladu da je propustila „94 šlepera ili 940 tona cigareta“ iz Luke Bar u 15 dana maja i „da je neko na poslu njihovog tranzita zaradio između 25 i 30 miliona eura“. Cigarete su navodno otišle na „tri uobičajene destinacije – Albaniju, Kosovo i Republiku Srpsku“ kao i da je država do sada zakinuta oko 20 miliona eura na osnovu prihoda od poreza i akciza na cigarete. Premijer je odgovorio da su optužbe „neistinite i besmislice“. Ministrar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović je u srijedu objasnio u Skupštini „da bi državni šverc funkcionisao do kraja, vrh države mora da bude uključen“ jer „morate da imate zeleno svjetlo u Carini, policiji, odnosno, Ministarstvu unutrašnjih poslova i u vrhu same Vlade. Dio prihoda od šverca ide u privatne džepove“. Ostalo je donekle nedorečeno da li je ministar pričao hipotetički ili je uvijeno priznao da je nastavljen glavni biznis iz doba Đukanovića.

Vrijeme će pokazati da li su Medojevićeve optužbe utemeljene. Novinari i nezavisni posmatrači uočavaju da ilegalnih cigareta na lokalnom tržištu ima više nego prije godinu kao i da Uprava za inspekcijske poslove, Agencija za duvan i Uprava prihoda ćute o takvim nalazima. Sem toga, Luka Bar je i dalje pod kontrolom DPS-a kao i skoro kompletno pravosuđe u Crnoj Gori pa do daljega ne postoji briga da će posao biti zaustavljen ko god da ga vodi. U međuvremenu će dobro doći da se takve teme izbjegnu okretanjem identitetskim raspravama o naciji i ko se kako Bogu moli (ako se uopšte i moli).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo