Povežite se sa nama

FOKUS

PRESUDA U HAGU: ČETRDESET GODINA RADOVANU KARADŽIĆU: Kazna za nagrađeni zločin

Objavljeno prije

na

radovan-karadzic

Raspravno vijeće Haškog tribunala osudilo je ratnog predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992 – 1995. Karadžiću je izrečena jedinstvena zatvorska kazna pošto je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice.

Karadžić je proglašen krivim za genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici u julu 1995. godine pročitao je predsjedavajući vijeća sudija Ogon Kvon iz Južne Koreje.

Karadžić je osuđen i za progon, istrebljenje, ubistva kao i zločin protiv čovječnosti, te ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. Potonja krivična djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Karadžić je, oslobođen optužbe za genocid u drugih sedam opština u BiH, Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, kazao je Kvon.

Nepravosnažnu presudu je izreklo Raspravno vijeće u kome su i sudije Hauard Morison iz Velike Britanije i Melvil Berd iz Trinidada.

Karadžić ostaje u pritvoru dok se ne organizuje transfer na lokaciju gdje će izdržavati kaznu.

Karadžić je od Miloševićeve smrti najviše rangirani optuženi za zvjerstva počinjena tokom rata u BiH. Suđenje je počelo 2009. Tokom suđenja je izvedeno ukupno 586 svjedoka tužilaštva i odbrane. Glavni tužilac Tribunala Serž Bramerc je nedavno izjavio da je u pitanju istorijska presuda. Tužilaštvo je kao svjedoke izvelo niz preživjelih žrtava progona i masovnih ubistava, ali i insajdera iz srpskih snaga koji su većinom pod mjerama zaštite.

Karadžić je poricao odgovornost, tvrdeći da kao Vrhovni zapovjednik srpskih snaga nije naredio progrom Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pri tom je osporavao ili umanjivao masovnost zločina. Haški tužilac Alan Tiger je naveo kako je Karadžić bio poznat kao lažov među međunarodnim predstavnicima koji su pokušavali da zaustave rat.

Karadžić se izjasnio nevinim. U srijedu je još jednom tvrdio da će biti proglašen nedužnim. ,,Mi smo pazili naše muslimane dok god nisu pucali. I nismo ih tjerali da idu u vojsku. A Hrvati oko Prijedora i u zapadnoj Krajini su redovno učestvovali u našoj vojsci”, govorio je Karadžić. Tvrdio je da su u srebreničke žrtve strijeljanja ubrojani i ljudi stradali u borbama, da Sarajlije nisu bile namjerno gađane, već kolateralne žrtve obračuna, kao i da je namjera osnivanja logora 1992. bila zaštita, a ne zlostavljanje nesrpskog stanovništva.

Tužilaštvo je izvelo i niz svjedoka stručnjaka. Tako je doktor Tomas Parsons, direktor forenzičkih nauka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), potvrdio kako su do 2012. ekshumirane 6.772 osobe nestale nakon zauzimanja Srebrenice.

Svega nekoliko dana prije nego što će haški sud Radovanu Karadžiću izreći presudu na suđenju za genocid i ratne zločine, predsjednik RS Milorad Dodik otvorio je na Palama Studentski dom Radovan Karadžić. Otvaranju su prisustvovale i ćerka i supruga haškog optuženika – Sonja Karadžić-Jovičević i Ljiljana Zelen-Karadžić.

Dodik je izjavio da je studentski dom posvećen ,,čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske – prvom predsjedniku Republike, koji je potpisao odluku o izgradnji Univerziteta u Istočnom Sarajevu”, prenijeli su banjalučki mediji. On je rekao i da taj dom ima ,,snažnu simboliku u trenutku kada Karadžiću treba da bude izrečena presuda Haškog tribunala” u postupku koji je, kako se Dodik izrazio, ,,ponižavajući za RS”.

Dodik je tako ponovo ,,ubo prstom u oko” žrtve. To je izazvalo brojne reakcije.

,,Gestovi poput ovog niti su u duhu pomirenja niti mu pomažu. Želim da istaknem da EU pruža punu podršku radu Haškog tribunal,” izjavila je za beogradski Blic portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič.

Dodikov potez oštro je kritikovalo nekoliko intelektualaca iz RS koji podsjećaju da je Karadžić unesrećio i srpski narod. Stručnjak za socijalnu i političku psihologiju dr Srđan Puhalo je na društvenim mrežama napisao kako se stidi što je Srbin nakon pomenutog Dodikovog poteza.

,,Vidimo da se vrši revizija istorije. Ljudi koji će biti osuđeni za ratne zločine sistematski se pretvaraju u žrtve i heroje, ono sve što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i što su radili Srbi se negira, a sve pod plaštom zaštite RS ili brigom za RS. To je neljudski, to nije humano i to dugoročno nikome neće donijeti dobro na ovim prostorima”, kazao je Puhalo.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać u komentaru koji je napisao nakon otvaranja doma, posjetio je da je riječ o čovjeku koji je zaslužan za rat, ubistva i protjerivanja ljudi.

Dodik je prije dolaska na vlast bio oponent Karadžićevog režima i ideologije. No on je 2013. svjedočeći u korist odbrane pred Tribunalom u Hagu osporavao odgovornost vođe SDS za rat, relativizirajući zločine za koje se tereti Karadžić.

Presudu Haškog tribunala Karadžiću zvaničnici u Srbiji dočekuju kao i u ranijim slučajevima. Pravda za žrtve skoro da se ne pominje, kao ni zločini, već se razmatra bilans presuda u odnosu na pripadnike pojedinih naroda.

Nikola Selaković, ministar pravde Srbije, izjavio je dan pred izricanje presude Karadžiću da od Haškog tribunala nikada nije očekivao ništa dobro, i da je tako i ovog puta. ,,Suđenje Radovanu Karadžiću već je okončavano i dok nije ni počelo”.

Nemanja Stjepanović, iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo je na to odgovorio da zvaničnici, po već viđenom scenariju, ignorišu ono što stoji u optužnici. ,,Ministar pravde od suđenja u kome je saslušano stotine svjedoka i izvedeno hiljade dokaza ne očekuje ništa. Ne želi čak ni da provjeri kakvi su to dokazi izvedeni i šta će u toj presudi biti zaključci”, naveo je Stjepanović.

Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, smatra da je neprihvatljiv način na koji zvaničnici Srbije govore o presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. ,,Treba podržati donošenje presude prema onome što je materijalno i činjenično utvđeno. A nije dobro praviti upoređivanja sa drugima”, kazao je Čupić za RSE.

Ministar Selaković je iznio i svoju ocjenu posljedica presude Karadžiću. ,,Presuda neće biti nešto što će zadovoljiti pravdu i dovesti do pomirenja u regionu, što je bio prevashodni cilj osnivanja Haškog tribunala… Ono što će ostati Srbima, da se nose sa tim, jeste činjenica da su mnogi koji je trebalo da odgovaraju pred Haškim tribunalom, ili oslobođeni ili nisu odgovarali”, smatra Selaković.

Stjepanović misli da je ministar pravde Srbije previdio važnu stvar. ,,Uloga tribunala je da utvrdi činjenice, a ne da se bavi toliko pomirenjem u regionu. Naše je ovdje da mi pročitamo zaključke tih presuda, da ostvarimo uvid u te činjenice, da u odnosu na njih razmatramo prošlost regiona i gradimo budućnost i pomirenje o kojima on govori, a u koje očito ne vjeruje”, kazao je Stjepanović.

Nataša Kandić koordinatorka REKOMA-a smatra da ova presuda ne ostavlja prostor za reviziju istorije, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem – haškim optuženikom koji je umro, te mu stoga presuda nije bila izrečena. ,,Najveći značaj presude je taj što ćemo imati utvrđene činjenice koje niko ne može mijenjati”, istakla je Kandićeva. ,,Vrijeme je da se počne vršiti pritisak na ministarstva obrazovanja u svim zemljama da bi se ove sudske činjenice ugradile u programe obrazovanja”.

Radovan Karadžić će, ako ne bude natprosječno dugovječan, umrijeti u zatvoru, to su predviđali mnogi, i prije izricanja presude. Pitanje je bilo – da li će biti osuđen za genocid i izvan Srebrenice. To se nije desilo. U prvim izjavama nakon presude žrtve takođe izražavaju nezadovoljstvo što Karadžić nije osuđen na doživotnu robiju. Primjera radi, takva presuda izrečena je u Hagu Zdravku Tolimoru, Milanu Lukiću, Stanislavu Galiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari…

Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Tribunala u Hagu, a danas direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu prije izricanja presude je izjavio da Karadžić može da bude zadovoljan, kakva god presuda da bude. ,,U Prijedoru je, na primjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, RS uspostavlja rezervni sastav policije… Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda”, zaključio je Hodžić.

U Prijedoru i okolini u proljeće i ljeto 1992. godine pobijeno je preko tri hiljade ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Tri godine kasnije u Srebrenici je premašena ta brojka: ubijeno je oko osam hiljada ljudi. Svijetu prijedorski masakri nijesu bili dovoljna opomena da reaguje. Između ta dva mega zločina ređali su se mnogi. Na kraju su i Srebrenca i Prijedor pripali RS, koja se prostire na polovini teritorije BiH. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dokazao je genocid „samo” u Srebrenici, dok su ostali zločini kvalifikovani kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

Florans Artman je u knjizi Mir i kazna napisala da je svojevremeno Haški tribunal osnovan kao izgovor za izostanak učinkovitije zaštite Bosne i Hrecegovine, kojoj je embargom na uvoz oružja bilo uskraćeno i pravo da se brani. Na kraju, Karadžićevi zločini su nagrađeni. Dodik baš to poručuje svijetu, slaveći Karadžića. Svijet se pravi da ne vidi. Kao što nije vidio ni devedeset druge.

Istorijski završetak rada Tribunala

Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg ocijenio je da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja , vrhunac delovanja ICTY i istorijski završetak rada tog Tribunala.

,,Ovo je prvi put da je pravosuđe sistematski obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primer 1995. uhapšen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih mnogobrojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su djelimično odjednom stajali na raspolaganju sada u ovom ‘velikom završnom procesu’ – kako bih ga ja nazvao”, kazao je profesor Šomburg za nemačku medijsku kuću Dojče vele (DW).

Šojnburg je bio prvi njemački sudija na ITCY koga su na tu funkciju imenovale Ujedinjene nacije.

U štampi u Njemačkoj, zemlji koja je posle Drugog svjetskog rata bila prikovana za stub srama zbog zločina koje je počinio nacistički režim Adolfa Hitlera, posebno se komentariše izricanje presude Karadžiću „Za mnoge ljude na Balkanu, Karadžić je simbol najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, navedeno je u Rajniše post.

Minhenski Abendcajtung autor pišući o situaciji u današnjoj BiH, pored ostalog, navodi: „Koljači optuženi u Hagu, danas su još narodni heroji ispod čijih se fotografija u pravoslavnim crkvama mogu zapaliti svijeće. Zato nijednog posmatrača ne može da začudi što se nekoliko dana pred presudu protiv Karadžića otvara novi studentski dom sa njegovim imenom. (…) Međunarodni krivični sud u Hagu je nakon prvih presuda bio uvjeren da će traženje istine nužno donijeti i pomirenje. Taj optimizam nije bio primjeren u slučaju BiH. Kao i Slobodan Milošević, u svojoj ćeliji u Hagu, umrijeće i Radovan Karadžić, izumitelj etničkih čišćenja. Ipak, rat u čijem je pokretanju učestvovao za mnoge se neće završiti ni presudom Tribunala”.

Crnogorske veze

Radovan Karadžić je rođen 1945. u Petnjici kraj Šavnika. Poslije završene osnovne škole preselio se u Sarajevo, tamo je završio fakultet i živio i radio do početka rata.

Tokom 1990-ih godina crnogorska vlast je podržavala Miloševićevu i Karadžićevu politiku, i projekat stvaranja velike Srbije. Dio tog projekta bio je i napad na Dubrovnik i okolinu 1991. U proljeće 1992. godine, preko sto izbjeglica iz BIH koji su spas potražili u Crnoj Gori, uručeno je Karadžiću i Mladiću. Gotovo svi su pobijeni. Čitav jedan kraj, pljevaljska Bukovica, uz granicu sa BiH je etnički očišćen. Protjerani su i ubijani tamošnji Bošnjaci, a njihove kuće i džamije razorene. Pripadnici snaga RS sa stanice Štrpci odveli su i pobili 19 putnika, bošnjačke i jednog hrvatske nacionalnosti, državljane Crne Gore i Srbije. Sve su ih pobili. Crnogorska vlast zbog toga nije uskratila podršku vođstvu RS. Na kongresu DPS- a devedesetih usvojen je stav da se prihvati ,,vjekovna čežnja Hercegovine da se pripoji Crnoj Gori”.

Svi koji su se u Crnoj Gori suprostavljali takvoj politici bili su progonjeni i satanizovani. Radovanu Kardžiću je 1993. godine uručena pjesnička nagrada Risto Ratković u Bijelom Polju. A 1994. godine Karadžić je predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću dodijelio orden Nemanjića.

Novak Kilibarda, nekadašnji lider prosrpske Narodne stranke potvrdio je takođe 2008, posle Karadžićevog hapšenja da je ovaj tijesno sarađivao sa srpskim strankama u Crnoj Gori. Kilibarda je kazao da je Karadžić imao i snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

U maju 2005, u Nikšiću, na sahrani Jovanke Karadžić, majke Radovana Karadžića, mitropolit Amfilohije je kazao: ,,Majka Jovanka spada među one majke među koje spada majka Jugovića.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo