Raspravno vijeće Haškog tribunala osudilo je ratnog predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992 – 1995. Karadžiću je izrečena jedinstvena zatvorska kazna pošto je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice.
Karadžić je proglašen krivim za genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici u julu 1995. godine pročitao je predsjedavajući vijeća sudija Ogon Kvon iz Južne Koreje.
Karadžić je osuđen i za progon, istrebljenje, ubistva kao i zločin protiv čovječnosti, te ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. Potonja krivična djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata.
Karadžić je, oslobođen optužbe za genocid u drugih sedam opština u BiH, Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, kazao je Kvon.
Nepravosnažnu presudu je izreklo Raspravno vijeće u kome su i sudije Hauard Morison iz Velike Britanije i Melvil Berd iz Trinidada.
Karadžić ostaje u pritvoru dok se ne organizuje transfer na lokaciju gdje će izdržavati kaznu.
Karadžić je od Miloševićeve smrti najviše rangirani optuženi za zvjerstva počinjena tokom rata u BiH. Suđenje je počelo 2009. Tokom suđenja je izvedeno ukupno 586 svjedoka tužilaštva i odbrane. Glavni tužilac Tribunala Serž Bramerc je nedavno izjavio da je u pitanju istorijska presuda. Tužilaštvo je kao svjedoke izvelo niz preživjelih žrtava progona i masovnih ubistava, ali i insajdera iz srpskih snaga koji su većinom pod mjerama zaštite.
Karadžić je poricao odgovornost, tvrdeći da kao Vrhovni zapovjednik srpskih snaga nije naredio progrom Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pri tom je osporavao ili umanjivao masovnost zločina. Haški tužilac Alan Tiger je naveo kako je Karadžić bio poznat kao lažov među međunarodnim predstavnicima koji su pokušavali da zaustave rat.
Karadžić se izjasnio nevinim. U srijedu je još jednom tvrdio da će biti proglašen nedužnim. ,,Mi smo pazili naše muslimane dok god nisu pucali. I nismo ih tjerali da idu u vojsku. A Hrvati oko Prijedora i u zapadnoj Krajini su redovno učestvovali u našoj vojsci”, govorio je Karadžić. Tvrdio je da su u srebreničke žrtve strijeljanja ubrojani i ljudi stradali u borbama, da Sarajlije nisu bile namjerno gađane, već kolateralne žrtve obračuna, kao i da je namjera osnivanja logora 1992. bila zaštita, a ne zlostavljanje nesrpskog stanovništva.
Tužilaštvo je izvelo i niz svjedoka stručnjaka. Tako je doktor Tomas Parsons, direktor forenzičkih nauka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), potvrdio kako su do 2012. ekshumirane 6.772 osobe nestale nakon zauzimanja Srebrenice.
Svega nekoliko dana prije nego što će haški sud Radovanu Karadžiću izreći presudu na suđenju za genocid i ratne zločine, predsjednik RS Milorad Dodik otvorio je na Palama Studentski dom Radovan Karadžić. Otvaranju su prisustvovale i ćerka i supruga haškog optuženika – Sonja Karadžić-Jovičević i Ljiljana Zelen-Karadžić.
Dodik je izjavio da je studentski dom posvećen ,,čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske – prvom predsjedniku Republike, koji je potpisao odluku o izgradnji Univerziteta u Istočnom Sarajevu”, prenijeli su banjalučki mediji. On je rekao i da taj dom ima ,,snažnu simboliku u trenutku kada Karadžiću treba da bude izrečena presuda Haškog tribunala” u postupku koji je, kako se Dodik izrazio, ,,ponižavajući za RS”.
Dodik je tako ponovo ,,ubo prstom u oko” žrtve. To je izazvalo brojne reakcije.
,,Gestovi poput ovog niti su u duhu pomirenja niti mu pomažu. Želim da istaknem da EU pruža punu podršku radu Haškog tribunal,” izjavila je za beogradski Blic portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič.
Dodikov potez oštro je kritikovalo nekoliko intelektualaca iz RS koji podsjećaju da je Karadžić unesrećio i srpski narod. Stručnjak za socijalnu i političku psihologiju dr Srđan Puhalo je na društvenim mrežama napisao kako se stidi što je Srbin nakon pomenutog Dodikovog poteza.
,,Vidimo da se vrši revizija istorije. Ljudi koji će biti osuđeni za ratne zločine sistematski se pretvaraju u žrtve i heroje, ono sve što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i što su radili Srbi se negira, a sve pod plaštom zaštite RS ili brigom za RS. To je neljudski, to nije humano i to dugoročno nikome neće donijeti dobro na ovim prostorima”, kazao je Puhalo.
Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać u komentaru koji je napisao nakon otvaranja doma, posjetio je da je riječ o čovjeku koji je zaslužan za rat, ubistva i protjerivanja ljudi.
Dodik je prije dolaska na vlast bio oponent Karadžićevog režima i ideologije. No on je 2013. svjedočeći u korist odbrane pred Tribunalom u Hagu osporavao odgovornost vođe SDS za rat, relativizirajući zločine za koje se tereti Karadžić.
Presudu Haškog tribunala Karadžiću zvaničnici u Srbiji dočekuju kao i u ranijim slučajevima. Pravda za žrtve skoro da se ne pominje, kao ni zločini, već se razmatra bilans presuda u odnosu na pripadnike pojedinih naroda.
Nikola Selaković, ministar pravde Srbije, izjavio je dan pred izricanje presude Karadžiću da od Haškog tribunala nikada nije očekivao ništa dobro, i da je tako i ovog puta. ,,Suđenje Radovanu Karadžiću već je okončavano i dok nije ni počelo”.
Nemanja Stjepanović, iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo je na to odgovorio da zvaničnici, po već viđenom scenariju, ignorišu ono što stoji u optužnici. ,,Ministar pravde od suđenja u kome je saslušano stotine svjedoka i izvedeno hiljade dokaza ne očekuje ništa. Ne želi čak ni da provjeri kakvi su to dokazi izvedeni i šta će u toj presudi biti zaključci”, naveo je Stjepanović.
Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, smatra da je neprihvatljiv način na koji zvaničnici Srbije govore o presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. ,,Treba podržati donošenje presude prema onome što je materijalno i činjenično utvđeno. A nije dobro praviti upoređivanja sa drugima”, kazao je Čupić za RSE.
Ministar Selaković je iznio i svoju ocjenu posljedica presude Karadžiću. ,,Presuda neće biti nešto što će zadovoljiti pravdu i dovesti do pomirenja u regionu, što je bio prevashodni cilj osnivanja Haškog tribunala… Ono što će ostati Srbima, da se nose sa tim, jeste činjenica da su mnogi koji je trebalo da odgovaraju pred Haškim tribunalom, ili oslobođeni ili nisu odgovarali”, smatra Selaković.
Stjepanović misli da je ministar pravde Srbije previdio važnu stvar. ,,Uloga tribunala je da utvrdi činjenice, a ne da se bavi toliko pomirenjem u regionu. Naše je ovdje da mi pročitamo zaključke tih presuda, da ostvarimo uvid u te činjenice, da u odnosu na njih razmatramo prošlost regiona i gradimo budućnost i pomirenje o kojima on govori, a u koje očito ne vjeruje”, kazao je Stjepanović.
Nataša Kandić koordinatorka REKOMA-a smatra da ova presuda ne ostavlja prostor za reviziju istorije, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem – haškim optuženikom koji je umro, te mu stoga presuda nije bila izrečena. ,,Najveći značaj presude je taj što ćemo imati utvrđene činjenice koje niko ne može mijenjati”, istakla je Kandićeva. ,,Vrijeme je da se počne vršiti pritisak na ministarstva obrazovanja u svim zemljama da bi se ove sudske činjenice ugradile u programe obrazovanja”.
Radovan Karadžić će, ako ne bude natprosječno dugovječan, umrijeti u zatvoru, to su predviđali mnogi, i prije izricanja presude. Pitanje je bilo – da li će biti osuđen za genocid i izvan Srebrenice. To se nije desilo. U prvim izjavama nakon presude žrtve takođe izražavaju nezadovoljstvo što Karadžić nije osuđen na doživotnu robiju. Primjera radi, takva presuda izrečena je u Hagu Zdravku Tolimoru, Milanu Lukiću, Stanislavu Galiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari…
Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Tribunala u Hagu, a danas direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu prije izricanja presude je izjavio da Karadžić može da bude zadovoljan, kakva god presuda da bude. ,,U Prijedoru je, na primjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, RS uspostavlja rezervni sastav policije… Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda”, zaključio je Hodžić.
U Prijedoru i okolini u proljeće i ljeto 1992. godine pobijeno je preko tri hiljade ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Tri godine kasnije u Srebrenici je premašena ta brojka: ubijeno je oko osam hiljada ljudi. Svijetu prijedorski masakri nijesu bili dovoljna opomena da reaguje. Između ta dva mega zločina ređali su se mnogi. Na kraju su i Srebrenca i Prijedor pripali RS, koja se prostire na polovini teritorije BiH. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dokazao je genocid „samo” u Srebrenici, dok su ostali zločini kvalifikovani kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.
Florans Artman je u knjizi Mir i kazna napisala da je svojevremeno Haški tribunal osnovan kao izgovor za izostanak učinkovitije zaštite Bosne i Hrecegovine, kojoj je embargom na uvoz oružja bilo uskraćeno i pravo da se brani. Na kraju, Karadžićevi zločini su nagrađeni. Dodik baš to poručuje svijetu, slaveći Karadžića. Svijet se pravi da ne vidi. Kao što nije vidio ni devedeset druge.
Istorijski završetak rada Tribunala
Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg ocijenio je da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja , vrhunac delovanja ICTY i istorijski završetak rada tog Tribunala.
,,Ovo je prvi put da je pravosuđe sistematski obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primer 1995. uhapšen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih mnogobrojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su djelimično odjednom stajali na raspolaganju sada u ovom ‘velikom završnom procesu’ – kako bih ga ja nazvao”, kazao je profesor Šomburg za nemačku medijsku kuću Dojče vele (DW).
Šojnburg je bio prvi njemački sudija na ITCY koga su na tu funkciju imenovale Ujedinjene nacije.
U štampi u Njemačkoj, zemlji koja je posle Drugog svjetskog rata bila prikovana za stub srama zbog zločina koje je počinio nacistički režim Adolfa Hitlera, posebno se komentariše izricanje presude Karadžiću „Za mnoge ljude na Balkanu, Karadžić je simbol najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, navedeno je u Rajniše post.
Minhenski Abendcajtung autor pišući o situaciji u današnjoj BiH, pored ostalog, navodi: „Koljači optuženi u Hagu, danas su još narodni heroji ispod čijih se fotografija u pravoslavnim crkvama mogu zapaliti svijeće. Zato nijednog posmatrača ne može da začudi što se nekoliko dana pred presudu protiv Karadžića otvara novi studentski dom sa njegovim imenom. (…) Međunarodni krivični sud u Hagu je nakon prvih presuda bio uvjeren da će traženje istine nužno donijeti i pomirenje. Taj optimizam nije bio primjeren u slučaju BiH. Kao i Slobodan Milošević, u svojoj ćeliji u Hagu, umrijeće i Radovan Karadžić, izumitelj etničkih čišćenja. Ipak, rat u čijem je pokretanju učestvovao za mnoge se neće završiti ni presudom Tribunala”.
Crnogorske veze
Radovan Karadžić je rođen 1945. u Petnjici kraj Šavnika. Poslije završene osnovne škole preselio se u Sarajevo, tamo je završio fakultet i živio i radio do početka rata.
Tokom 1990-ih godina crnogorska vlast je podržavala Miloševićevu i Karadžićevu politiku, i projekat stvaranja velike Srbije. Dio tog projekta bio je i napad na Dubrovnik i okolinu 1991. U proljeće 1992. godine, preko sto izbjeglica iz BIH koji su spas potražili u Crnoj Gori, uručeno je Karadžiću i Mladiću. Gotovo svi su pobijeni. Čitav jedan kraj, pljevaljska Bukovica, uz granicu sa BiH je etnički očišćen. Protjerani su i ubijani tamošnji Bošnjaci, a njihove kuće i džamije razorene. Pripadnici snaga RS sa stanice Štrpci odveli su i pobili 19 putnika, bošnjačke i jednog hrvatske nacionalnosti, državljane Crne Gore i Srbije. Sve su ih pobili. Crnogorska vlast zbog toga nije uskratila podršku vođstvu RS. Na kongresu DPS- a devedesetih usvojen je stav da se prihvati ,,vjekovna čežnja Hercegovine da se pripoji Crnoj Gori”.
Svi koji su se u Crnoj Gori suprostavljali takvoj politici bili su progonjeni i satanizovani. Radovanu Kardžiću je 1993. godine uručena pjesnička nagrada Risto Ratković u Bijelom Polju. A 1994. godine Karadžić je predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću dodijelio orden Nemanjića.
Novak Kilibarda, nekadašnji lider prosrpske Narodne stranke potvrdio je takođe 2008, posle Karadžićevog hapšenja da je ovaj tijesno sarađivao sa srpskim strankama u Crnoj Gori. Kilibarda je kazao da je Karadžić imao i snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
U maju 2005, u Nikšiću, na sahrani Jovanke Karadžić, majke Radovana Karadžića, mitropolit Amfilohije je kazao: ,,Majka Jovanka spada među one majke među koje spada majka Jugovića.”
Milan BOŠKOVIĆ
INTERVJU1 sedmica
FOKUS2 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
Izdvojeno1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice