Povežite se sa nama

FOKUS

PRESUDA U HAGU: ČETRDESET GODINA RADOVANU KARADŽIĆU: Kazna za nagrađeni zločin

Objavljeno prije

na

Raspravno vijeće Haškog tribunala osudilo je ratnog predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992 – 1995. Karadžiću je izrečena jedinstvena zatvorska kazna pošto je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice.

Karadžić je proglašen krivim za genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici u julu 1995. godine pročitao je predsjedavajući vijeća sudija Ogon Kvon iz Južne Koreje.

Karadžić je osuđen i za progon, istrebljenje, ubistva kao i zločin protiv čovječnosti, te ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. Potonja krivična djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Karadžić je, oslobođen optužbe za genocid u drugih sedam opština u BiH, Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, kazao je Kvon.

Nepravosnažnu presudu je izreklo Raspravno vijeće u kome su i sudije Hauard Morison iz Velike Britanije i Melvil Berd iz Trinidada.

Karadžić ostaje u pritvoru dok se ne organizuje transfer na lokaciju gdje će izdržavati kaznu.

Karadžić je od Miloševićeve smrti najviše rangirani optuženi za zvjerstva počinjena tokom rata u BiH. Suđenje je počelo 2009. Tokom suđenja je izvedeno ukupno 586 svjedoka tužilaštva i odbrane. Glavni tužilac Tribunala Serž Bramerc je nedavno izjavio da je u pitanju istorijska presuda. Tužilaštvo je kao svjedoke izvelo niz preživjelih žrtava progona i masovnih ubistava, ali i insajdera iz srpskih snaga koji su većinom pod mjerama zaštite.

Karadžić je poricao odgovornost, tvrdeći da kao Vrhovni zapovjednik srpskih snaga nije naredio progrom Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pri tom je osporavao ili umanjivao masovnost zločina. Haški tužilac Alan Tiger je naveo kako je Karadžić bio poznat kao lažov među međunarodnim predstavnicima koji su pokušavali da zaustave rat.

Karadžić se izjasnio nevinim. U srijedu je još jednom tvrdio da će biti proglašen nedužnim. ,,Mi smo pazili naše muslimane dok god nisu pucali. I nismo ih tjerali da idu u vojsku. A Hrvati oko Prijedora i u zapadnoj Krajini su redovno učestvovali u našoj vojsci”, govorio je Karadžić. Tvrdio je da su u srebreničke žrtve strijeljanja ubrojani i ljudi stradali u borbama, da Sarajlije nisu bile namjerno gađane, već kolateralne žrtve obračuna, kao i da je namjera osnivanja logora 1992. bila zaštita, a ne zlostavljanje nesrpskog stanovništva.

Tužilaštvo je izvelo i niz svjedoka stručnjaka. Tako je doktor Tomas Parsons, direktor forenzičkih nauka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), potvrdio kako su do 2012. ekshumirane 6.772 osobe nestale nakon zauzimanja Srebrenice.

Svega nekoliko dana prije nego što će haški sud Radovanu Karadžiću izreći presudu na suđenju za genocid i ratne zločine, predsjednik RS Milorad Dodik otvorio je na Palama Studentski dom Radovan Karadžić. Otvaranju su prisustvovale i ćerka i supruga haškog optuženika – Sonja Karadžić-Jovičević i Ljiljana Zelen-Karadžić.

Dodik je izjavio da je studentski dom posvećen ,,čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske – prvom predsjedniku Republike, koji je potpisao odluku o izgradnji Univerziteta u Istočnom Sarajevu”, prenijeli su banjalučki mediji. On je rekao i da taj dom ima ,,snažnu simboliku u trenutku kada Karadžiću treba da bude izrečena presuda Haškog tribunala” u postupku koji je, kako se Dodik izrazio, ,,ponižavajući za RS”.

Dodik je tako ponovo ,,ubo prstom u oko” žrtve. To je izazvalo brojne reakcije.

,,Gestovi poput ovog niti su u duhu pomirenja niti mu pomažu. Želim da istaknem da EU pruža punu podršku radu Haškog tribunal,” izjavila je za beogradski Blic portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič.

Dodikov potez oštro je kritikovalo nekoliko intelektualaca iz RS koji podsjećaju da je Karadžić unesrećio i srpski narod. Stručnjak za socijalnu i političku psihologiju dr Srđan Puhalo je na društvenim mrežama napisao kako se stidi što je Srbin nakon pomenutog Dodikovog poteza.

,,Vidimo da se vrši revizija istorije. Ljudi koji će biti osuđeni za ratne zločine sistematski se pretvaraju u žrtve i heroje, ono sve što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i što su radili Srbi se negira, a sve pod plaštom zaštite RS ili brigom za RS. To je neljudski, to nije humano i to dugoročno nikome neće donijeti dobro na ovim prostorima”, kazao je Puhalo.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać u komentaru koji je napisao nakon otvaranja doma, posjetio je da je riječ o čovjeku koji je zaslužan za rat, ubistva i protjerivanja ljudi.

Dodik je prije dolaska na vlast bio oponent Karadžićevog režima i ideologije. No on je 2013. svjedočeći u korist odbrane pred Tribunalom u Hagu osporavao odgovornost vođe SDS za rat, relativizirajući zločine za koje se tereti Karadžić.

Presudu Haškog tribunala Karadžiću zvaničnici u Srbiji dočekuju kao i u ranijim slučajevima. Pravda za žrtve skoro da se ne pominje, kao ni zločini, već se razmatra bilans presuda u odnosu na pripadnike pojedinih naroda.

Nikola Selaković, ministar pravde Srbije, izjavio je dan pred izricanje presude Karadžiću da od Haškog tribunala nikada nije očekivao ništa dobro, i da je tako i ovog puta. ,,Suđenje Radovanu Karadžiću već je okončavano i dok nije ni počelo”.

Nemanja Stjepanović, iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo je na to odgovorio da zvaničnici, po već viđenom scenariju, ignorišu ono što stoji u optužnici. ,,Ministar pravde od suđenja u kome je saslušano stotine svjedoka i izvedeno hiljade dokaza ne očekuje ništa. Ne želi čak ni da provjeri kakvi su to dokazi izvedeni i šta će u toj presudi biti zaključci”, naveo je Stjepanović.

Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, smatra da je neprihvatljiv način na koji zvaničnici Srbije govore o presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. ,,Treba podržati donošenje presude prema onome što je materijalno i činjenično utvđeno. A nije dobro praviti upoređivanja sa drugima”, kazao je Čupić za RSE.

Ministar Selaković je iznio i svoju ocjenu posljedica presude Karadžiću. ,,Presuda neće biti nešto što će zadovoljiti pravdu i dovesti do pomirenja u regionu, što je bio prevashodni cilj osnivanja Haškog tribunala… Ono što će ostati Srbima, da se nose sa tim, jeste činjenica da su mnogi koji je trebalo da odgovaraju pred Haškim tribunalom, ili oslobođeni ili nisu odgovarali”, smatra Selaković.

Stjepanović misli da je ministar pravde Srbije previdio važnu stvar. ,,Uloga tribunala je da utvrdi činjenice, a ne da se bavi toliko pomirenjem u regionu. Naše je ovdje da mi pročitamo zaključke tih presuda, da ostvarimo uvid u te činjenice, da u odnosu na njih razmatramo prošlost regiona i gradimo budućnost i pomirenje o kojima on govori, a u koje očito ne vjeruje”, kazao je Stjepanović.

Nataša Kandić koordinatorka REKOMA-a smatra da ova presuda ne ostavlja prostor za reviziju istorije, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem – haškim optuženikom koji je umro, te mu stoga presuda nije bila izrečena. ,,Najveći značaj presude je taj što ćemo imati utvrđene činjenice koje niko ne može mijenjati”, istakla je Kandićeva. ,,Vrijeme je da se počne vršiti pritisak na ministarstva obrazovanja u svim zemljama da bi se ove sudske činjenice ugradile u programe obrazovanja”.

Radovan Karadžić će, ako ne bude natprosječno dugovječan, umrijeti u zatvoru, to su predviđali mnogi, i prije izricanja presude. Pitanje je bilo – da li će biti osuđen za genocid i izvan Srebrenice. To se nije desilo. U prvim izjavama nakon presude žrtve takođe izražavaju nezadovoljstvo što Karadžić nije osuđen na doživotnu robiju. Primjera radi, takva presuda izrečena je u Hagu Zdravku Tolimoru, Milanu Lukiću, Stanislavu Galiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari…

Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Tribunala u Hagu, a danas direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu prije izricanja presude je izjavio da Karadžić može da bude zadovoljan, kakva god presuda da bude. ,,U Prijedoru je, na primjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, RS uspostavlja rezervni sastav policije… Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda”, zaključio je Hodžić.

U Prijedoru i okolini u proljeće i ljeto 1992. godine pobijeno je preko tri hiljade ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Tri godine kasnije u Srebrenici je premašena ta brojka: ubijeno je oko osam hiljada ljudi. Svijetu prijedorski masakri nijesu bili dovoljna opomena da reaguje. Između ta dva mega zločina ređali su se mnogi. Na kraju su i Srebrenca i Prijedor pripali RS, koja se prostire na polovini teritorije BiH. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dokazao je genocid „samo” u Srebrenici, dok su ostali zločini kvalifikovani kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

Florans Artman je u knjizi Mir i kazna napisala da je svojevremeno Haški tribunal osnovan kao izgovor za izostanak učinkovitije zaštite Bosne i Hrecegovine, kojoj je embargom na uvoz oružja bilo uskraćeno i pravo da se brani. Na kraju, Karadžićevi zločini su nagrađeni. Dodik baš to poručuje svijetu, slaveći Karadžića. Svijet se pravi da ne vidi. Kao što nije vidio ni devedeset druge.

Istorijski završetak rada Tribunala

Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg ocijenio je da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja , vrhunac delovanja ICTY i istorijski završetak rada tog Tribunala.

,,Ovo je prvi put da je pravosuđe sistematski obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primer 1995. uhapšen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih mnogobrojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su djelimično odjednom stajali na raspolaganju sada u ovom ‘velikom završnom procesu’ – kako bih ga ja nazvao”, kazao je profesor Šomburg za nemačku medijsku kuću Dojče vele (DW).

Šojnburg je bio prvi njemački sudija na ITCY koga su na tu funkciju imenovale Ujedinjene nacije.

U štampi u Njemačkoj, zemlji koja je posle Drugog svjetskog rata bila prikovana za stub srama zbog zločina koje je počinio nacistički režim Adolfa Hitlera, posebno se komentariše izricanje presude Karadžiću „Za mnoge ljude na Balkanu, Karadžić je simbol najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, navedeno je u Rajniše post.

Minhenski Abendcajtung autor pišući o situaciji u današnjoj BiH, pored ostalog, navodi: „Koljači optuženi u Hagu, danas su još narodni heroji ispod čijih se fotografija u pravoslavnim crkvama mogu zapaliti svijeće. Zato nijednog posmatrača ne može da začudi što se nekoliko dana pred presudu protiv Karadžića otvara novi studentski dom sa njegovim imenom. (…) Međunarodni krivični sud u Hagu je nakon prvih presuda bio uvjeren da će traženje istine nužno donijeti i pomirenje. Taj optimizam nije bio primjeren u slučaju BiH. Kao i Slobodan Milošević, u svojoj ćeliji u Hagu, umrijeće i Radovan Karadžić, izumitelj etničkih čišćenja. Ipak, rat u čijem je pokretanju učestvovao za mnoge se neće završiti ni presudom Tribunala”.

Crnogorske veze

Radovan Karadžić je rođen 1945. u Petnjici kraj Šavnika. Poslije završene osnovne škole preselio se u Sarajevo, tamo je završio fakultet i živio i radio do početka rata.

Tokom 1990-ih godina crnogorska vlast je podržavala Miloševićevu i Karadžićevu politiku, i projekat stvaranja velike Srbije. Dio tog projekta bio je i napad na Dubrovnik i okolinu 1991. U proljeće 1992. godine, preko sto izbjeglica iz BIH koji su spas potražili u Crnoj Gori, uručeno je Karadžiću i Mladiću. Gotovo svi su pobijeni. Čitav jedan kraj, pljevaljska Bukovica, uz granicu sa BiH je etnički očišćen. Protjerani su i ubijani tamošnji Bošnjaci, a njihove kuće i džamije razorene. Pripadnici snaga RS sa stanice Štrpci odveli su i pobili 19 putnika, bošnjačke i jednog hrvatske nacionalnosti, državljane Crne Gore i Srbije. Sve su ih pobili. Crnogorska vlast zbog toga nije uskratila podršku vođstvu RS. Na kongresu DPS- a devedesetih usvojen je stav da se prihvati ,,vjekovna čežnja Hercegovine da se pripoji Crnoj Gori”.

Svi koji su se u Crnoj Gori suprostavljali takvoj politici bili su progonjeni i satanizovani. Radovanu Kardžiću je 1993. godine uručena pjesnička nagrada Risto Ratković u Bijelom Polju. A 1994. godine Karadžić je predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću dodijelio orden Nemanjića.

Novak Kilibarda, nekadašnji lider prosrpske Narodne stranke potvrdio je takođe 2008, posle Karadžićevog hapšenja da je ovaj tijesno sarađivao sa srpskim strankama u Crnoj Gori. Kilibarda je kazao da je Karadžić imao i snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

U maju 2005, u Nikšiću, na sahrani Jovanke Karadžić, majke Radovana Karadžića, mitropolit Amfilohije je kazao: ,,Majka Jovanka spada među one majke među koje spada majka Jugovića.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo