Povežite se sa nama

FOKUS

PRESUDA U HAGU: ČETRDESET GODINA RADOVANU KARADŽIĆU: Kazna za nagrađeni zločin

Objavljeno prije

9 godina

na

radovan-karadzic

Raspravno vijeće Haškog tribunala osudilo je ratnog predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992 – 1995. Karadžiću je izrečena jedinstvena zatvorska kazna pošto je proglašen krivim za 10 od 11 tačaka optužnice.

Karadžić je proglašen krivim za genocid nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici u julu 1995. godine pročitao je predsjedavajući vijeća sudija Ogon Kvon iz Južne Koreje.

Karadžić je osuđen i za progon, istrebljenje, ubistva kao i zločin protiv čovječnosti, te ubistva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, deportacije, nehumana djela, prisilno premještanje, širenje terora, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. Potonja krivična djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata.

Karadžić je, oslobođen optužbe za genocid u drugih sedam opština u BiH, Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik, kazao je Kvon.

Nepravosnažnu presudu je izreklo Raspravno vijeće u kome su i sudije Hauard Morison iz Velike Britanije i Melvil Berd iz Trinidada.

Karadžić ostaje u pritvoru dok se ne organizuje transfer na lokaciju gdje će izdržavati kaznu.

Karadžić je od Miloševićeve smrti najviše rangirani optuženi za zvjerstva počinjena tokom rata u BiH. Suđenje je počelo 2009. Tokom suđenja je izvedeno ukupno 586 svjedoka tužilaštva i odbrane. Glavni tužilac Tribunala Serž Bramerc je nedavno izjavio da je u pitanju istorijska presuda. Tužilaštvo je kao svjedoke izvelo niz preživjelih žrtava progona i masovnih ubistava, ali i insajdera iz srpskih snaga koji su većinom pod mjerama zaštite.

Karadžić je poricao odgovornost, tvrdeći da kao Vrhovni zapovjednik srpskih snaga nije naredio progrom Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Pri tom je osporavao ili umanjivao masovnost zločina. Haški tužilac Alan Tiger je naveo kako je Karadžić bio poznat kao lažov među međunarodnim predstavnicima koji su pokušavali da zaustave rat.

Karadžić se izjasnio nevinim. U srijedu je još jednom tvrdio da će biti proglašen nedužnim. ,,Mi smo pazili naše muslimane dok god nisu pucali. I nismo ih tjerali da idu u vojsku. A Hrvati oko Prijedora i u zapadnoj Krajini su redovno učestvovali u našoj vojsci”, govorio je Karadžić. Tvrdio je da su u srebreničke žrtve strijeljanja ubrojani i ljudi stradali u borbama, da Sarajlije nisu bile namjerno gađane, već kolateralne žrtve obračuna, kao i da je namjera osnivanja logora 1992. bila zaštita, a ne zlostavljanje nesrpskog stanovništva.

Tužilaštvo je izvelo i niz svjedoka stručnjaka. Tako je doktor Tomas Parsons, direktor forenzičkih nauka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), potvrdio kako su do 2012. ekshumirane 6.772 osobe nestale nakon zauzimanja Srebrenice.

Svega nekoliko dana prije nego što će haški sud Radovanu Karadžiću izreći presudu na suđenju za genocid i ratne zločine, predsjednik RS Milorad Dodik otvorio je na Palama Studentski dom Radovan Karadžić. Otvaranju su prisustvovale i ćerka i supruga haškog optuženika – Sonja Karadžić-Jovičević i Ljiljana Zelen-Karadžić.

Dodik je izjavio da je studentski dom posvećen ,,čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske – prvom predsjedniku Republike, koji je potpisao odluku o izgradnji Univerziteta u Istočnom Sarajevu”, prenijeli su banjalučki mediji. On je rekao i da taj dom ima ,,snažnu simboliku u trenutku kada Karadžiću treba da bude izrečena presuda Haškog tribunala” u postupku koji je, kako se Dodik izrazio, ,,ponižavajući za RS”.

Dodik je tako ponovo ,,ubo prstom u oko” žrtve. To je izazvalo brojne reakcije.

,,Gestovi poput ovog niti su u duhu pomirenja niti mu pomažu. Želim da istaknem da EU pruža punu podršku radu Haškog tribunal,” izjavila je za beogradski Blic portparolka Evropske komisije Maja Kocijančič.

Dodikov potez oštro je kritikovalo nekoliko intelektualaca iz RS koji podsjećaju da je Karadžić unesrećio i srpski narod. Stručnjak za socijalnu i političku psihologiju dr Srđan Puhalo je na društvenim mrežama napisao kako se stidi što je Srbin nakon pomenutog Dodikovog poteza.

,,Vidimo da se vrši revizija istorije. Ljudi koji će biti osuđeni za ratne zločine sistematski se pretvaraju u žrtve i heroje, ono sve što se dešavalo u Bosni i Hercegovini i što su radili Srbi se negira, a sve pod plaštom zaštite RS ili brigom za RS. To je neljudski, to nije humano i to dugoročno nikome neće donijeti dobro na ovim prostorima”, kazao je Puhalo.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać u komentaru koji je napisao nakon otvaranja doma, posjetio je da je riječ o čovjeku koji je zaslužan za rat, ubistva i protjerivanja ljudi.

Dodik je prije dolaska na vlast bio oponent Karadžićevog režima i ideologije. No on je 2013. svjedočeći u korist odbrane pred Tribunalom u Hagu osporavao odgovornost vođe SDS za rat, relativizirajući zločine za koje se tereti Karadžić.

Presudu Haškog tribunala Karadžiću zvaničnici u Srbiji dočekuju kao i u ranijim slučajevima. Pravda za žrtve skoro da se ne pominje, kao ni zločini, već se razmatra bilans presuda u odnosu na pripadnike pojedinih naroda.

Nikola Selaković, ministar pravde Srbije, izjavio je dan pred izricanje presude Karadžiću da od Haškog tribunala nikada nije očekivao ništa dobro, i da je tako i ovog puta. ,,Suđenje Radovanu Karadžiću već je okončavano i dok nije ni počelo”.

Nemanja Stjepanović, iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo je na to odgovorio da zvaničnici, po već viđenom scenariju, ignorišu ono što stoji u optužnici. ,,Ministar pravde od suđenja u kome je saslušano stotine svjedoka i izvedeno hiljade dokaza ne očekuje ništa. Ne želi čak ni da provjeri kakvi su to dokazi izvedeni i šta će u toj presudi biti zaključci”, naveo je Stjepanović.

Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, smatra da je neprihvatljiv način na koji zvaničnici Srbije govore o presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. ,,Treba podržati donošenje presude prema onome što je materijalno i činjenično utvđeno. A nije dobro praviti upoređivanja sa drugima”, kazao je Čupić za RSE.

Ministar Selaković je iznio i svoju ocjenu posljedica presude Karadžiću. ,,Presuda neće biti nešto što će zadovoljiti pravdu i dovesti do pomirenja u regionu, što je bio prevashodni cilj osnivanja Haškog tribunala… Ono što će ostati Srbima, da se nose sa tim, jeste činjenica da su mnogi koji je trebalo da odgovaraju pred Haškim tribunalom, ili oslobođeni ili nisu odgovarali”, smatra Selaković.

Stjepanović misli da je ministar pravde Srbije previdio važnu stvar. ,,Uloga tribunala je da utvrdi činjenice, a ne da se bavi toliko pomirenjem u regionu. Naše je ovdje da mi pročitamo zaključke tih presuda, da ostvarimo uvid u te činjenice, da u odnosu na njih razmatramo prošlost regiona i gradimo budućnost i pomirenje o kojima on govori, a u koje očito ne vjeruje”, kazao je Stjepanović.

Nataša Kandić koordinatorka REKOMA-a smatra da ova presuda ne ostavlja prostor za reviziju istorije, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem – haškim optuženikom koji je umro, te mu stoga presuda nije bila izrečena. ,,Najveći značaj presude je taj što ćemo imati utvrđene činjenice koje niko ne može mijenjati”, istakla je Kandićeva. ,,Vrijeme je da se počne vršiti pritisak na ministarstva obrazovanja u svim zemljama da bi se ove sudske činjenice ugradile u programe obrazovanja”.

Radovan Karadžić će, ako ne bude natprosječno dugovječan, umrijeti u zatvoru, to su predviđali mnogi, i prije izricanja presude. Pitanje je bilo – da li će biti osuđen za genocid i izvan Srebrenice. To se nije desilo. U prvim izjavama nakon presude žrtve takođe izražavaju nezadovoljstvo što Karadžić nije osuđen na doživotnu robiju. Primjera radi, takva presuda izrečena je u Hagu Zdravku Tolimoru, Milanu Lukiću, Stanislavu Galiću, Vujadinu Popoviću, Ljubiši Beari…

Refik Hodžić, nekadašnji glasnogovornik Tribunala u Hagu, a danas direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu prije izricanja presude je izjavio da Karadžić može da bude zadovoljan, kakva god presuda da bude. ,,U Prijedoru je, na primjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, RS uspostavlja rezervni sastav policije… Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda”, zaključio je Hodžić.

U Prijedoru i okolini u proljeće i ljeto 1992. godine pobijeno je preko tri hiljade ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Tri godine kasnije u Srebrenici je premašena ta brojka: ubijeno je oko osam hiljada ljudi. Svijetu prijedorski masakri nijesu bili dovoljna opomena da reaguje. Između ta dva mega zločina ređali su se mnogi. Na kraju su i Srebrenca i Prijedor pripali RS, koja se prostire na polovini teritorije BiH. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju dokazao je genocid „samo” u Srebrenici, dok su ostali zločini kvalifikovani kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

Florans Artman je u knjizi Mir i kazna napisala da je svojevremeno Haški tribunal osnovan kao izgovor za izostanak učinkovitije zaštite Bosne i Hrecegovine, kojoj je embargom na uvoz oružja bilo uskraćeno i pravo da se brani. Na kraju, Karadžićevi zločini su nagrađeni. Dodik baš to poručuje svijetu, slaveći Karadžića. Svijet se pravi da ne vidi. Kao što nije vidio ni devedeset druge.

Istorijski završetak rada Tribunala

Njemački stručnjak za međunarodno pravo Volfgang Šomburg ocijenio je da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja , vrhunac delovanja ICTY i istorijski završetak rada tog Tribunala.

,,Ovo je prvi put da je pravosuđe sistematski obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primer 1995. uhapšen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih mnogobrojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su djelimično odjednom stajali na raspolaganju sada u ovom ‘velikom završnom procesu’ – kako bih ga ja nazvao”, kazao je profesor Šomburg za nemačku medijsku kuću Dojče vele (DW).

Šojnburg je bio prvi njemački sudija na ITCY koga su na tu funkciju imenovale Ujedinjene nacije.

U štampi u Njemačkoj, zemlji koja je posle Drugog svjetskog rata bila prikovana za stub srama zbog zločina koje je počinio nacistički režim Adolfa Hitlera, posebno se komentariše izricanje presude Karadžiću „Za mnoge ljude na Balkanu, Karadžić je simbol najstrašnijih zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, navedeno je u Rajniše post.

Minhenski Abendcajtung autor pišući o situaciji u današnjoj BiH, pored ostalog, navodi: „Koljači optuženi u Hagu, danas su još narodni heroji ispod čijih se fotografija u pravoslavnim crkvama mogu zapaliti svijeće. Zato nijednog posmatrača ne može da začudi što se nekoliko dana pred presudu protiv Karadžića otvara novi studentski dom sa njegovim imenom. (…) Međunarodni krivični sud u Hagu je nakon prvih presuda bio uvjeren da će traženje istine nužno donijeti i pomirenje. Taj optimizam nije bio primjeren u slučaju BiH. Kao i Slobodan Milošević, u svojoj ćeliji u Hagu, umrijeće i Radovan Karadžić, izumitelj etničkih čišćenja. Ipak, rat u čijem je pokretanju učestvovao za mnoge se neće završiti ni presudom Tribunala”.

Crnogorske veze

Radovan Karadžić je rođen 1945. u Petnjici kraj Šavnika. Poslije završene osnovne škole preselio se u Sarajevo, tamo je završio fakultet i živio i radio do početka rata.

Tokom 1990-ih godina crnogorska vlast je podržavala Miloševićevu i Karadžićevu politiku, i projekat stvaranja velike Srbije. Dio tog projekta bio je i napad na Dubrovnik i okolinu 1991. U proljeće 1992. godine, preko sto izbjeglica iz BIH koji su spas potražili u Crnoj Gori, uručeno je Karadžiću i Mladiću. Gotovo svi su pobijeni. Čitav jedan kraj, pljevaljska Bukovica, uz granicu sa BiH je etnički očišćen. Protjerani su i ubijani tamošnji Bošnjaci, a njihove kuće i džamije razorene. Pripadnici snaga RS sa stanice Štrpci odveli su i pobili 19 putnika, bošnjačke i jednog hrvatske nacionalnosti, državljane Crne Gore i Srbije. Sve su ih pobili. Crnogorska vlast zbog toga nije uskratila podršku vođstvu RS. Na kongresu DPS- a devedesetih usvojen je stav da se prihvati ,,vjekovna čežnja Hercegovine da se pripoji Crnoj Gori”.

Svi koji su se u Crnoj Gori suprostavljali takvoj politici bili su progonjeni i satanizovani. Radovanu Kardžiću je 1993. godine uručena pjesnička nagrada Risto Ratković u Bijelom Polju. A 1994. godine Karadžić je predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću dodijelio orden Nemanjića.

Novak Kilibarda, nekadašnji lider prosrpske Narodne stranke potvrdio je takođe 2008, posle Karadžićevog hapšenja da je ovaj tijesno sarađivao sa srpskim strankama u Crnoj Gori. Kilibarda je kazao da je Karadžić imao i snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

U maju 2005, u Nikšiću, na sahrani Jovanke Karadžić, majke Radovana Karadžića, mitropolit Amfilohije je kazao: ,,Majka Jovanka spada među one majke među koje spada majka Jugovića.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

6 dana

na

11 Aprila, 2025

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije

2 sedmice

na

4 Aprila, 2025

Objavio:

Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu –  nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura,  a  sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari

 

 

Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlasti – premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.

Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada.  Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.

Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da  u okviru integracijskog procesa  donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.

„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.

Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.

Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.

Kolike su zarade crnogorskih sudija?

Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije.  Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod  toga, posebno ako nijesu krivičari.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.

Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj  dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura.  Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura.  Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu.  Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.

Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.

Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović  je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura.  Tada je njena osnovna zarada iznosila  3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.

U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od  1688 do 2181 euro.  Tu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura  i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se  sabere, mjesečni prihod –  do 2924 eura.

U Ustavnom sudu je već  bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je   prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko  iznosila  3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura.  Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda  mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.

Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je  uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.

Od ove godine, predsjednik tog suda je  Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine  primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu  mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom   nekih mjeseci primao je i do 3500 eura.  U  tri mjeseca prošle godine primao je  dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.

Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate.  Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića  u prosjeku je  bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.

Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro.  To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka  Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.

Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do  2546 eura.  Ona nije bila angažovana u u  komisijama.

Sudije osnovnih sudova zarađuju  manje.  U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura.  Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.

Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni  u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu  umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.

Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.

Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini,   nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana.   Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i   činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.

Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem.  Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi  po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.

Milena PEROVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

3 sedmice

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

“ Ko čita između redova može vidjeti da je  podrška Brisela Tirani  snažna. Imajući u vidu da Sporazum iz Nice preferira 28 članica, ne više, jedna zemlja bi mogla biti preferirana, dvije već malo teže”, prokomentarisala je odluku EP da Tirana bude sjedište Gordana Đurović, predsjednica Crnogorske panevropske unije  i bivša ministarka evropskih integracija.

Marta Kos je ocjenu da bi Albanija mogla dostići krajnji cilj do 2027, ponovila i ove sedmice za Radio 1 RTV  Slovenije. Istovremeno, saopštila je i da bi Crna Gora mogla završiti pregovore do kraja 2026. godine, što ističu oni koji vjeruju da je Crna Gora i dalje miljenica Brisela. Kako god,  Crna Gora  nastavlja dalje uz  ozbiljnu konkurenciju.

“Briselski političari i tehnokrate vole konkurenciju u politici proširenja. Onda su veće šanse da neko zaista i završi pregovore do kraja mandata ove Komisije, koja treba uspješnu priču na Zapadnom Balkanu, te stoga ne preferira samo Crnu Goru. Snažno podržavaju i Albaniju, a poslije skorašnjih debata o Crnoj Gori u Odboru za spoljne odnose Evropskog parlamenta, nekako još i snažnije podržava našeg južnog susjeda”, ocijenila je Gordana Đurović.

Poruku Brisela primile su očigledno i crnogorske vlasti. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je početkom mjeseca službeno boravila u  Tirani, odakle su ona i njena albanska koleginica Majlinda Duka poslale poruku da su “Crna Gora i Albanija predvodnice procesa pristupanja Evropskoj uniji “.

Simptomatična je i svježa vijest da će Albanija i Sjeverna Makedonija biti prve zemlje na Zapadnom Balkanu koje će imati koristi od novog  Plana rasta EU. I to saopštenje nedavno je stiglo od komesarke Kos.  Ona je na društvenoj mreži „X“, istakla da su “dvije zemlje postavile tempo za cio region, obezbijedivši predfinansiranje iz ovog programa”.

Albanija bi trebalo da dobije ukupno oko milijardu eura iz Plana rasta. Prva tranša iznosi 64,5 miliona eura: 30 miliona eura će ići direktno u državni budžet za podršku implementaciji reformi, a 34,5 miliona eura će se upravljati kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan za finansiranje infrastrukturnih projekata.

Ministarka Gorčević izvještavala je vladu početkom mjeseca da Crna Gora do roka za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende, koji je istekao 28. februara, nije ispunila sve obaveze. Do tog trenutka Crna Gora je ispunila 10 koraka, dok su četiri “djelimično ispunjene, što će naknadno evaluirati Evropska komisija”,kazala je.

“Postoje određena proceduralna kašnjenja, prije svega kada su u pitanju zakonska rješenja koja zahtijevaju širi konsultativni proces, poput novog Zakona o energetici, ili zakonske osnove za usvajanje novog Prostornog plana”, kazala je Gorčević u trenutku  kada je crnogorski parlament zbog političke krize, izazvane nakon penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović, bio poluprazan.  Kada se konačno nedavno sastao, danima su pisana pitanja Venecijanskoj komisiji, dok su evropske obaveze mahom ostale na čekanju, poput Prostornog plana, kog je Vlada obećala još krajem godine. Zakon o energetici na brzinu je usvojen. Vlada se oglušila o obavezu implementacije mjera iz oblasti vizne politike, dajući prednost zaradi od turizma.  O izbornoj reformi skoro i ne govorimo, iako je ta reforma, pored pravosudne, akcentovana u Nacrtu izvještaja o napretku Crne Gore koji je krajem prošlog mjeseca predstavljen u Evropskom parlamentu.

Da bi politčka kriza mogla usporiti evropski put Crne Gore konstatovao je i glavni pregovarač Predrag Zenović, koji je do sada imao isključivo optimistične prognoze. „Dinamika zavisi od nas i našeg rada, ali i od parlamentanog rada koji je bio u jednom vidu blokade posljednjih mjeseci i to se sve, nažalost, može odraziti na dinamiku zatvaranja poglavlja“, kazao je.  Ukazao je da je nepostojanje saradnje između vlasti i opozicije, dovelo do negativnih konsekvenci za evropski proces.

„Prvi je signal da je Crna Gora u nekom vidu kakofonije, nesuglasja između političkih aktera, a to je signal koji EU najmanje voli da vidi i to su stvari koje sve članice EU, ali i Brisel i EK gledaju kao nešto negativno“, ocijenio je Zenović.

Formalno gledano, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. Prošle godine zatvorila je tri poglavlja, dok je Albanija tek započela integracioni proces.

Kako bi ispunila kriterijume EU za otvaranje pregovora o pristupanju, Albanija je 2016. godine počela borbu protiv korupcije. Njen  parlament je usvojio ustavni amandman koji je omogućio reformu pravosuđa kroz reviziju zakonodavstva i reformu sudskog sistema. Ova inicijativa dovela je do uklanjanja korumpiranih sudija i tužilaca, kao i onih koji su imali sumnjive veze s organizovanim kriminalom ili su pokazivali niske profesionalne standarde.

Tri godine kasnije Albanija je osnovala Specijalizovanu strukturu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (SPAK), koja je od tada procesuirala visoke zvaničnike, uključujući poslanike, bivše ministre, gradonačelnike i visoke državne funkcionere.  Te reforme , počele su da vraćaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem.

Prvi klaster u pregovorima o članstvu u EU Albanija je otvorila 15. oktobra prošle godine. Cilj albanskih vlasti je da otvore sva poglavlja do kraja ove godine, a Brisel pohvalno ocjenjuje napore zemlje da to i učini.

Dvije zemlje dijele mnoge boljke. Jedna od njih je korupcija. Pravosuđe je u fokusu Brisela i u jednoj i u drugoj zemlji.

I pored dobrih rezultata u borbi protiv visoke korupcije, odnosno posljednjih hapšenja u Albaniji, postoji zabrinutost EK zbog političkih uticaja na tamošnji SPAK.  Kada je u pitanju Crna Gora, Brisel je zabrinut zbog toga što rezultati Specijalnog državnog tužilaštva u borbi protiv visoke korupocije završavaju u procesima bez kraja pred sudovima. Crna Gora još nije ušla u dublju reforma pravosuđa, a o vetingu koji je u Albaniji sproveden uz određene probleme, sve se manje govori.

Crna Gora bolje stoji po pitanju slobode medija, pošto Albanija i Srbija imaju najgore rezultate na tom polju i na skali Reportera bez granica. Osim zamjerki na političke i druge uticaje na medije, albanski premijer Edi Rama donio je krajem prošle godine kontroverznu odluku da blokira pristup platformi društvene mreže TIk Tok. Opozicija to karakteriše kao  „zloupotrebu  moći za gušenje slobode govora u Albaniji“.

U odnosu na Crnu Goru Albanija ima važan adut: nema problema sa komšijama. „ „Za razliku od nekih svojih susjeda, Albanija nije opterećena nasljeđem nasilnog raspada Jugoslavije i uživa dobre odnose s članicama Zapadnog Balkana“, konstatuje se u tekstu na portalu Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).

Crna Gora krajem prošle godine  nije zatvorila poglavlje 31, koje se tiče vanjske politike,  iako su vlasti to obećale. Poglavlje nije zatvoreno zbog blokade Hrvatske, sa kojom je Crna Gora pokvarila odnose nakon što je u parlamentu usvojena  Rezolucija o  genocidu u Jasenovcu. Ta rezolucija je odgovor parlamentarne većine na prethodno glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN. Ovih dana otvorena je i rasprava o Lori između vlasti dvije zemlje.

Dio vlasti, partije bivšeg DF ne krije podršku Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Komesarka Marta Kos i predsjednica  EK  Ursula fon der Lajen sastale su 19. marta  sa Vučićem u Briselu. U opozicionoj Srbiji kritikuju šturu retoriku Brisela nakon tog sastanka, održanog  poslije  najvećih protesta u istoriji Srbije koje su organizovali studenti. Svejedno,  Brisel ne gleda blagonaklono na  veze crnogorskog dijela vlasti sa Vučićem i drugim pobornicima koncepta srpskog sveta. Crna Gora ima slabosti koje bi mogle da bitno uspore  demokratizaciju društva i ulazak naše zemlje  u EU.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo