Povežite se sa nama

FOKUS

PLURALIZAM BASTILJA: Radojka manje, više

Objavljeno prije

na

FOKUS-RTCG

Radojka je izgleda ipak smjenjiva. Dugogodišnja urednica i direktorica režimske televizije koja glumi javni servis i simbol njenog služenja Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i Milu Đukanoviću – postala je tek stavka pregovora opozicije i vlasti. I to baš ona koje će se šef moguće odreći kao ustupak opoziciji, u pokušaju da sa reformskim licem zaigra na sceni kojom vlada duže od dvije decenije. Možda ima neke poetike u tome. Radojka bi još jednom poslužila šefu.

Na terenu stvari stoje ovako. Zimus su propali pregovori opozicije i vlasti oko potpisivanja Soprazuma o organizovanju fer i demokratskih izbora jer DPS nije htio da se odrekne Radojke Rutović i njenog tima, što je bio zahtjev opozicije. Nije htio ni da pristane na promjene u Agenciji za nacionalnu bezbjednost. DPS je, poslije puno muka, tek nedavno napravio ustupak i u novom dokumentu Sporazuma koji je poslao dijelu opozicije, uvrstio mogućnost smjene uređivačkog tima RTCG. Njihova smjena, pa i smjena Rutovićeve, prema tom dokumentu predata je u ruke generalnog direktora Rada Vojvodića. Koji za sada odugovlači taj posao, iako se u medijima najavljuje da je Radojka prošlost, te da je DPS obećao opoziciji da će ona podnijeti ostavku.

Savjet RTCG na sjednici održanoj ove sedmice konstatovao je da je informativni program pristrasan, neobjektivan i u službi vlasti. Zatraženo je da se smijene krivci za to, među kojima je označena i direktorica RTCG. Vojvodić je najavio tek novi konkurs za urednicu prvog programa.

,,Generalni direktor RTCG se ovih dana zabavlja društvenom igrom konkursom protiv promjena i ponavlja konkurs za mjesto urednice prvog program. Time odugovlači jedino moguće rješenje, a to je smjena najodgovornijih za programske sadržaje TVCG, odnosno njene direktorke, urednice informativnog programa i šefice deska”, kaže za Monitor Goran Đurović, član Savjeta RTCG. ,,Generalni direktor odugovlači početak rješavanja problema, a to na žalost prihvata većina u Savjetu RTCG koja ne želi da bez odlaganja smijeni generalnog direktora, koji je takođe odgovoran za loš informativni program”.

Đurović napominje da je skoro nemoguće da se neko ozbiljan prijavi da bude urednik prvog programa TVCG dok mu je nadređena Radojka Rutović.

Vojvodić je, kao što je Monitor više puta pisao, prijatelj premijera Đukanovića, i osnivač jedne od njegovih kompanija. On je prema elektronskoj evidenciji Privrednog suda bio jedan od vlasnika T – mobile, firme koja je osnovala Global Montenegro, kompaniju čiji su vlasnici Đukanović i njegov kum Vuk Rajković, bivši osnivač dnevnika Publika. Kada je Vojvodić izabran za direktora RTCG, nije razmatran mogući konflikt interesa, iako je on u tom trenu bio vlasnik firmi koje se bave medijskim predstavljanjem i djelatnošću reklamnih agencija. Kao što nije razmatran ni očiti konflikt interesa Radojke Rutović kada je došla na čelo informative. I tada je njen rođeni brat Željko Rutović bio pomoćnik ministra za medije, a Zakon o JRDS kaže da članovi Savjeta RTCG ne mogu biti lica koja su u strodstvu sa osobama u Vladi.

Rutovićeva je pregrmjela zakonske odredbe koje je eliminišu za radno mjesto koje pokriva. Pretekla je i godine tokom kojih su mnoge relevantne adrese ukazivale da javni servis na način na koji ga ona vodi nije servis građana, već vlasti.

,,Direktorka Televizije sa svojim uredničkim timom u informativi ostala je 2011. godine na svom mjestu nakon smjene prethodnog menadžmenta zbog loših rezultata u radu. Dugi niz godina ponavljam uporno iste ocjene o neprofesionalnosti, jednostranosti, manipulativnom ponašanju RTCG, neznanju. Rad RTCG je daleko od prihvatljivog i zadovoljavajućeg što pokazuje i najnovije istraživanje javnog mnjenja iz januara 2016. godine”, kaže Đurović. „Informativni program je najveći problem RTCG i na istom je nivou kao i prethodnih godina što je nedopustivo. RTCG je aktivan sudionik u stranačkim previranjima gdje je otvoreno podržavala jednu stranu, odnosno DPS”.

Đurović upozorava da za ozdravljenje RTCG i njegovu transformaciju u javni servis nije dovoljna samo smjena direktorke RTCG i njenog tima. On smatra da su neophodne izmjene medijskih zakona kako bi se onemogućila politička kontrola Savjeta, kao najvećeg upravljačkog tijela RTCG.

,,Političke partije iz opozicije i pozicije mogu na djelu da pokažu svoju opredijeljenost da sačuvaju što veću nezavisnost RTCG tako što će usvojiti amandmane nevladinih organizacija na predlog Zakona o javnim servisima. Promjenama ovog propisa može se osigurati da većinu članova Savjeta, čine predstavnici organizacija civilnog društva koje se ne finansiraju dominantno iz javnih sredstava i koji su zbog te činjenice dovoljno samostalni u svom radu”, smatra on. To je ujedno bio jedan od zahtjeva opozicije tokom prethodnih pregovora koji se nije našao u aktulenom predlogu DPS. Đurović vjeruje da bi te izmjene povećale autonomiju RTCG i zbog toga što bi takav „samostalan Savjet birao generalnog direktora na osnovu referenci, a ne političkog uticaja kao što je sada slučaj”.

„Takođe, promjenama Zakona može se uvesti obaveza davanja saglasnosti Savjeta RTCG na izbor direktora Radija i televizije”, kaže Đurović.

Monitor je u kontinuitetu upozoravao da vlast, odnosno parlamentarna većina, mijenja medijske zakone usvojene 2002. godine na uštrb transformacije RTCG u javni servis i njegove autonomije. Nakon što je godinama kršila zakon i birala predstavnike Savjeta umjesto da ih samo imenuje, Skupština je i ozakonila to rješenje koje je omogućilo dodatnu političku kontrolu nad Savjetom. Takođe, u međuvremenu je zakonom definisano da se RTCG finansira iz budžeta, što je u crnogorskom scenariju moglo da znači samo potpunu kontrolu bivše državne televizije i onemogućavanje njene transformacije u javni servis.

Čak i u najboljem scenariju, da se promijeni tim koji vodi RTCG, i poprave medijski zakoni, propagandna mašinerija vlasti neće izgubiti mnogo. RTCG je tek jedna od bastilja, samo dio medijske mreže koju Đukanović decenijama brižljivo plete.

Brojne privatne crnogorske medije vode ili su vodili premijerovi prijatelji, ili poslovni ovdašnji i regionalni partneri. Njegove medijske uzdanice već neko vrijeme su Pobjeda, Dnevne novine, tabloid Informer, Pink. Informativna emisija na Pinku Minut dva, prednjači u satanizovanju svih njegovih kritičara i protivnika.

Tokom 2014. godine, o čemu je Monitor iscrpno pisao, vlasnik četiri medija i zvanično je postao grčki biznismen Petros Statis, zakupac Svetog Stefana. Statis je kupio dvije dnevne novine Pobjedu i Dnevne novine, pošto crnogorsko medijsko zakonodavstvo to ne prepoznaje kao nedozvoljenu medijsku koncentraciju. Takođe postao je vlasnik dva portala – CDM i Analitika, kojima su do tada upravljali direktori njegovih preduzeća Boris Darmanović i Draško Đuranović, bivši direktor WAZ-a i nekadašnji član Savjet RTCG. Darmanović se do Statisove zvanične kupovine Devnih novina zvanično vodio kao jedini vlasnik tog medija, iako se od starta spekulisalo da iza cijelog projekta, koji je pokrenut kao konkurencija medjima koje Đukanović ne kontroliše, stoji u stvari Statisov kapital. Statis je na svom sajtu sebe okarakterisao kao utemeljivača Dnevnih novina.

Statis je kupio četiri crnogorska medija bez ekonomske logike. Neki od njih poput Pobjede bili su dokazani gubitaši bez perspektive. Dok je „gubio” u medijima, Statis je dobijao u turizmu. Osim brojnih privilegija i sa aspekta interesa države sumnjivih aranžmana Vlade sa njim, zaradio je i počasno državljanstvo. Institut za medije Crne Gore u skorašnjem izvještaju ocijenio je njegove medije kao one koji čvrsto drže stranu Đukanoviću.

Na istom „provladinom fonu”, konstatuje se u tom izvještaju je i Informer. Taj tabloid u Srbiji najprljavija su propaganda Vlade Aleksandra Vučića u Beogradu, dok je njihovo crnogorsko izdanje u samom startu poslužilo da se pokuša diskreditovati Vanja Ćalović, direktorica MANS-a, trn u oku Đukanovićeve Vlade.

Vladimir Beba Popović, direktor Instituta za javnu politiku označen je kao koordinitor iz sjenke crnogorskih i srpskih medija koji služe Vučiću i Đukanoviću. Svojevremno je u emisiji Utisak nedelje na beogradskoj TV B92 kazao da je ,,Pink u Crnoj Gori Milov koliko i u Srbiji Vučićev”, te da dvije vlade kontrolišu Informer.

U međuvremenu, brojni medijski pokušaji Đukanovića i njegovih su propadali, i oni formirani i oni uzalud planirani. Mediji koji su se našli na putu Đukanovićevog sna o vječitom vladanju bili su raznovrsna meta. Ne samo njegove propagande, već su i fizički napadani, uništavana im je imovina, i ekonomski iscrpljivani visokim sudskim odštetnim zahtjevima, nametima, te raznoraznim blokiranjem pristupa javnim finansijskim fondovima.

Odlazak Radojke Rutović, simbola dugogodišnjeg medijskog služenja šefu, može biti nauk svima koji služe vlastima , da će ih vlast kad zatreba tretirati kao potošni materijal. I to je nešto.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo