Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Pijana vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto uticajne partijske kadrove raspoređene „po dubini“ ne treba zadržavati u prostorijama policije ni onda kada ih zateknu pijane za volanom službenog auta. I kako se to reflektuje na rezultate (polu)maturskih ispita i stanje u pravosuđu

Neke  priče koje tradicionalno pričamo u junu. I, uglavnom, samo tada. Jedna od njih tiče se kvaliteta obrazovanja: osnovnog i srednjoškolskog. Odnosno, (ne)znanja koje naša djeca nose sa sobom. U svjedočanstvima i u glavi.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se prevarama na maturskim i polumaturskim ispitima. Poslije toga pritiskom koji je grupa roditelja izvršila prvo na ocjenjivače a onda i na nadležne iz resornog Ministarstva, izborivši se da njihova djeca-prepisivači ne budu kažnjena nego, nagrađena za evidentirano kršenje pravila. Na račun onih koji su poštovali pravila, kao i osnovne moralne norme.

Ove smo godine na ulazime u škole, tokom polaganja (polu)maturskih ispita, imali detektore metala. Da otkriju skrivene mobilne telefone. U učionicama – manjak petica i neočekivano veliki broj loših ocjena. Sada se, kao, čudimo kako se to moglo desiti? I ko je kriv za iskazano neznanje – djeca ili nastavnici/profesori? Pošto mi, eto, nijesmo. Jer, za razliku od đaka i njihovih učitelja, svoj posao radimo baš onako kako treba. Možda i najbolje moguće. I prosto znamo da je to tako i nikako drugačije.

To nas dovodi do onih priča koje pričamo malo češće. Ali tiše.

Jedna od njih stigla je iz Pljevalja, prije desetak dana. Ispričajmo je koristeći službenu verziju – saopštenje Uprave policjje: “U Pljevljima je u ranim jutarnjim časovima kontrolisan vozač M.L. (65) koji je tom prilikom alkotestiran. Utvrđeno je da je vozilom upravljao pod dejstvom alkohola u organizmu u koncentraciji od 1,19 g/kg. M.L. je na licu mjesta lišen slobode i doveden u službene prostorije, nakon čega se požalio na svoje zdravstveno stanje, zbog čega je odveden na ukazivanje ljekarske pomoći u Hitnu medicinsku pomoć.

Nakon obavljenog ljekarskog pregleda od strane dežurnog doktora, isti je u izveštaju konstatovao da’pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije’. Uzimajući u obzir mišljenje doktora policijski službenici su, vodeći prvenstveno računa o zdravlju M.L., ovo lice pustili bez daljeg zadržavanja.”

Gdje je pijani M.L. proveo ostatak noći, odnosno “rano jutro”, to iz UP policije nijesu predočili. Možda ni oni ne znaju. Sreća pa mu se nije desilo ništa loše. Zato smo saznali neke druge zanimljive detalje, kojih takođe nema u saopštenju Uprave policije.

M.L. je, glavom i bradom, Milan Lekić, predsjednik Odbora direktora državnog Rudnika uglja. Pijan je, “u ranim jutarnjim časovima”,  vozio službeno autu. Doskorašnji poslanik NSD vratio se na čelo Rudnika na izričito insistiranje partijskih prvaka, nakon što je smijenjen sa mjesta izvršnog direktora Rudnika u avgustu prošle godine. Taj angažman pratile su brojne afere kojima se i danas bave SDT i resorno Ministarstvo energetike i rudarstva. Od prekomjernog zapošljavanja do sumnjivih aranžmana oko prodaje uglja. Ali, kako sada stvari stoje, „pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije“. Partija (NSD), Crkva (SPC) i M.L. zadovoljni su kako stoje stvari. Još samo da se i ovi iz policije poprave.

Stigla je i vijest da su, od početka 2021. do kraja 2023,  ovdašnje pravosuđe napustili 25 tužilaca i 52-oje sudija. Na lični zahtjev. Tako sada, prema zvaničnim podacima, crnogorskom pravosuđu nedostaje svaki četvrti tužilac i, približno, jedan od pet sudija. Istovremeno, na konkurse za upražnjena mjesta u sudovima i tužilaštvu javlja se manje kandidata nego što se traži. Slično je stanje i u zdravstvu, iako od tuda nijesu stigli ovako egzaktni podaci. Samo iz politike niko ne bježi.

Imamo, dakle, sistem koji napuštaju oni koji mu najviše trebaju. Sistem koji, umjesto kvalitetnog obrazovanja, djeci nudi izbor između poslušništva i nasilja. U kome se varanje isplati. Gdje je partijska pripadnost važnija od sposobnosti. A pijan trijeznom komanduje. Sve ostalo je, manje-više, u redu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zemlja koja nastavlja šutjeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan prvi korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, i ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja nastavlja šutjeti

 

 

“Stanite, ljudi, šta to radite? Ima li u ovoj zemlji zakona?”, bio je usamljeni glas ljudskosti, kada su  prije 31 godinu  iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci,  pripadnici  Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 19 putnika bošnjačke nacionalnosti, ubili ih i njihova tijela bacili u Drinu. Samo zbog njihovih imena. Tomo Buzov, penzionisani oficir, Hrvat, jedini se usprotivio odvođenju putnika. I postao dvadeseta žrtva zločina. Hrvatski kratki film o njemu,  pod nazivom  Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja Nebojše Slijepčevića, osvojio je ovih dana Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu.

Sjenu na ovu lijepu vijest, bacila je informacija da je hrvatski film nagrađen u Kanu, mogao nositi i crnogorski potpis. Njegovi autori zatražili su 2022. godine podršku od Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje manjinskih koprodukcija, ali su odbijeni. Finansiraćemo zato, recimo, film pod nazivom Marko Krljević.  Prigodno.  Uslijedili su zahtjevi da se utvrdi odgovornost Filmskog centra Crne Gore.

Bilo bi  sjajno da je Crna Gora kofinansirala taj projekat. Ne zbog nagrade u Kanu, već zbog sebe. Bio bi to znak ozdravljenja. No ima li, zaista,  iznenađenih što zemlja koja se nije suočila sa ratnom prošlošću i zločinima devedesetih, koju danas ozbiljno drma glas crnogorske vlade  za  Rezoluciju UN o Srebrenci, nije kofinansirala film o zločinu u Štrpcima?  Zemlja, u kojoj je sve učinjeno da se nalogodavci tog i drugih ratnih zločina ne otkriju. U kojoj je za otmicu u Štrpcima osuđen tek jedan izvršilac. I, konačno,  da li zaista iko misli da je to što  naše kulturne  institucije ćute pred projektima kojima se njeguje kultura sjećanja, odgovornost nekog direktora ili direktorice Filmskog centra koji je na to mjesto postavljen 2022. godine?

Oni koji traže odgovornost FCCG, podsjećaju da je njegova direktorica Aleksandra Božović bila na izbornoj listi Dveri, te da je na tu poziciju došla na predlog Vesne Bratić, bivše ministarke kulture u vladi Zdravka Krivokapića Taj podatak govori sam po sebi. Očekivan je   odnos prema prošlosti onih koji su na vlast došli na krilima SPC. I onih koje su potom uhljebili. No, oni koji traže odgovornost, zaboravljaju da podsjete da ni rukovodstva institucija kulture,  postavljena u vrijeme Đukanovićeve  Demokratske partije socijalista, nijesu željela da se bave temama ratnih zločina devedesetih. Predstava Deportacije Željka Vušurovića nije dobila svojevremeno zeleno svjetlo da igra ni u jednoj od ovdašnjih kulturnih scena. Premijeru je imala u Novom Pazaru. Nije tajna razlog: bio je to državni zločin države čiji je premijer bio  Đukanović.

Kob je Crne Gore što se nakon Đukanovića nije, u odnosu prema zločinima iz devedesetih,   promijenilo gotovo ništa. Barem ne na bolje.  Oni koji danas pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića vode kampanju protiv crnogorskog glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici,  nagrađeni su  na lokalnim izborima u Budvi. Uprkos tome što su tu opštinu uveli u haos.  Oni  koji su glasali za Rezoluciju kažnjeni u budvanskoj izbornoj utakmici, uz ostale slabosti, i zbog toga. Kako bi se malo iskupili za Srebrenicu pristali su da budu ,  „prijateljski ubijeđeni“ i stave potpis na Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, koju  Srbija neće da usvoji.  Crnogorska  skupština, umjesto suda, utvrdiće  davni genocid kod susjeda. Dok ćutimo o tome kako smo im razorili Dubrovnik.

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja je nastavila šutjeti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Blago i nama.  Na evropskim programima svih ovdašnjih političkih partija. Ko bi čitajući program DPS-a, mogao da zamisli da će program jedne socijalističke partije iznjedriti jednog od najbogatijih državnika svijeta, rame uz rame sa šeicima,  koji će u svoj sivi višedecenijskog vlastodršca  upisati  ratne pohode, opustošenu zemlju, sistemsku korupciju i spajanje podzemlja i nadzemlja u jedno. I ko bi, na kraju,  mogao zamisliti da će mu sve to proći, toliko da se danas njegov podmladak predstavlja kao da nastavlja tradiciju nepokolevljivog antiratnog ljevičara.  Zato je njihov povik da se Crna Gora suoči sa ratnom prošlošću tek licemjerje.  Oni da bi se isačim suočili, moraju se suočiti sa sobom.

Ko bi čitajući programe Demokrata i Pokreta Evropa sad mislio da će te “građanske” i “proevropske” partije svoj rijetki glas za suočavanje sa prošlošću, dati za Rezoluciju o Jasenovcu. Da će se baviti nekadašnjim zločinima susjedne zemlje, dok ćute o svježim zločinima počinjenim u naše ime u toj istoj zemlji. Rizikujući pri tom i dobijanje svetog IBAR-a, u koji se kunu.  Ili da će tražiti, kao što to čine Demokrate, da jedna od ulica u glavnom gradu nosi ime ministra unutrašnjih poslova koji je stavio potpis na naredbu da se deportuju bosankohercegovačke izbjeglice pod nož Radovanu Karadžiću.

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim, dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje, uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje.

Glas Crne Gore za Rezoluciju UN o Srebrenici samo je minimum neophodan da bi jednom možda bili normalno evopsko društvo. Reakcije na najavu tog glasa, pokazatelj su koliko smo daleko od njega.

Posljednja vijest: Rezolucija o genocidu u Srebrenici  usvojena je na Generalnoj skupštini UN . Crna Gora je glasala – za. Prvi je korak napravljen.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo