Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vonj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opet se ideologija zla i tla pokušava nametnuti kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu

 

 

Kad meso pred pripremu zukne, neodgovoran kuvar doda bibera. Pokušavajući da začinom ubije vonj ustajalosti. Tako je i aktuelna vlast, onomad pred Vilom Gorica, biber sprejom pokušala da sakrije zadah svojih pobuda i zlih namjera. Uzalud.

U jednom su vladajući ostali dosljedni. U dvoje, zapravo. Od konstatovanja ostavki poslanika koji su postali ministri u Vladi Milojka Spajića, preko skraćenja mandata nepodobnoj sutkinju Ustavnog suda, tendera za zakup plaža, Odluke o usvajanju Prostornog plana, pa do izbora dobitnika Trinaestojulske nagrade – sve je urađeno nakaradno i mimo zakona. Sve više djeluje da se to radi ne samo s namjerom da se sopstvena vladavina olakša, več da se Crna Gora  unazadi. I unizi.

Tako je i ove rede prekršeno jasno pravilo da iz iste oblasti društvenog djelovanja može biti samo jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade. Žiri je, vođen nekim drugim kriterijumima, izabrao tri dobitnika iz svijeta umjetnosti. Jedan, ovjenčan međunarodnom slavom (debitantski album Miloša Karadaglića bio je 28 nedjelja na prvom mjestu top-liste klasične muzike u Velikoj Britaniji…), drugi široj javnosti poprilično nepoznat (zna to biti usud likovnih umjetnika) i treći – odavno prepoznat.

Bećir Vuković istrajava u namjeri da unizi i okleveta Crnu Goru, njene stanovnike i institucije koji nijesu krojeni po njegovoj mjeri. Ta dosljednost nema granice. Za primjer: “Kad se pojavio prvi broj Monitora, u kafanama na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu bilo je opšte veselje”, piše Vuković u kolumni krajem 2020. godine. “Doduše, nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje!”

Kao što biva, pjesnika u odsudnom času krasi  kretivnost. Bećir Vuković ovih dana pada s nogu ubjeđujući javnost da je trinestojulskom nagradom ovjenčana knjiga ne dostojna date nagrade nego – zaista objavljena. Pri tom pokušava da sakrije kako su on i njegov izdavač – podgorički a ne beogradski ili novosadski – falsifikovali obavezne kataloške i bibliotekarske podatke. Ta vrsta kreativnosti ima nezgodan problem: podesna je za sprdnju. Andrej Nikolaidis: “Ako Bećir (Vuković) nije napisao knjigu to je veći doprinos crnogorskoj kulturi no da je napisao.”

Nas ovdje više zanima drugi aspekt iskazane stvaralačke kretivnosti  Bećira Vukovića. Onaj koji ga čvrsto povezuje sa aktuelnim vlastima. Ko god kaže da on ne zaslužuje nagradu taj širi “antisrpsku histeriju”, veli pjesnik, “Svi napadi na mene i vađenja iz konteksta, to su podmetanja jer se ne smije reći da Srbin ne smije dobiti Trinaestojulsku nagradu”. Baš.

Dođosmo tako do druge dosljednosti. Preciznije – tradicije. Sve što zapane novovladajuće, po dubini, širini i visini, to su oni odavno zaslužili. A kad, prigodom, budu uhvaćeni u kakvom nepočinstvu, dok falsifijuju, kradu, šire mržnju i veličaju zlikovce – to  nije njihov grijeh. To je: antisrpska histerija.  Ta kretivnost, provjereno, daje rezultat. Pa se, u našem malom kraju, ne vidi ono što bi moralo da se vidi, pa se ćuti o onome o čemu se ćutati ne smije. Ako hoćemo da ponesemo to teško ljudsko ime.

Srebrenica. Potočari. Trideseta godišnjica genocida. 8.372.  Civili, nestasali momčići, starci. Crna Gora tihuje žal i stid. I strah da bi se zlo moglo ponoviti. Ideolozi vlasti, danas kao i u vrijeme zločina, srde se na pomen genocida u Srebrenici. Tako se, kažu, njima pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivice. A oni krivicu ne osjećaju.

Istovremeno, veličaju ideologiju zločina koja je instruisala direktne nalogodavce i izvršioce srebreničkog genocida. I brojnih drugih zločina na ovim prostorima unazad 100 godina. Sa raznih strana.

Opet nam se ta ideologija zla i tla pokušava okameniti  kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu.

“Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku”, klikuje predsjednik crnogorskog parlamenta. Vonj devedesetih začinjen biber sprejom umjesto baruta. Da li je to budućnost kakvu zaslužujemo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Odlikaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Mandić je zaslužio subotnje Vučićevo odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će  platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put

 

 

Opet se Andrija Mandić obreo u Beogradu, po volji predsjednika  Srbije.  Vučić je vojvodi uručio “počasno priznanje za izuzetan doprinos jačanju prijateljskih odnosa Crne Gore i Republike Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta, kulture i tradicije u Crnoj Gori”. I ponovo se poklopilo da je Mandićeva posjeta nekim građanima  Srbije “izašla na nos”.

Onomad, Mandić se u Beograd zaputio da sa braćom strateškim partnerima iz SNS proslavi izbornu pobjedu. Za koju se, iste večeri, pokazalo da je izborna otimačina. Prošle subote, tek nekoliko sati nakon što je predsjednik Skupštine Crne Gore primio vidovdansko odličje, “na dan kada se šalje poruka jedinstva, sloge i zajedništva srpskog naroda”, započeo je lov na đake, studente, njihove profesore i druge demonstrante koji se od novembra bune protiv stanje u koje su Vučić i njegovi  doveli Srbiju.

Može biti da samoproglašeni lider svih Srba u Crnoj Gori nije znao da će se Vidovdan u Beogradu okončati “prekomjernom upotrebom sile” od strane uniformisanih i maskiranih čuvara Vučićevog režima. Za koje neki analitičari zbog izgleda i postupanja pretpostavljaju da i nijesu pripadnici policije. Ili možda Mandić  vjeruje kako se do proklamovanog cilja: da “srpski narod treba da bude ujedinjen oko onoga što su nam u amanet ostavili naši veliki i slavni preci”, može stići uz pomoć pendreka.

Koji dan pred Mandićev odlazak u Beograd, na skupštinskom dnevnom redu bio je prijedlog prostornog plana Crne Gore. Iako je riječ o dokumentu najvažnijem  nakon Ustava, pokazalo se da je prijedlog, upućen Skupštini iz ministarstva koje kontroliše Mandićeva partija i jedan od njegovih najbližih saradnika Slaven Radunović,  prepun formalnih i suštinskih nedostataka. Uz djelove koji nijesu bili u nacrtu prostornog plana kada je isti bio na javnoj raspravi.

Tokom rasprave smo saznali da je ponuđeni Prostorni plan u Skupštinu stigao nezakonito, pošto ga nijesu pratila propisana dokumenta/saglasnosti. Ni to nije bilo slučajno. Vlada je, prosto, pokušala da sakrije sve ono što je ukazivalo da su, pripremajući prijedlog prostornog plana, uradili loš posao. Potencijalno, na štetu Crne Gore.

Na zahtjev da se odluka o usvajanju PPCG odloži makar dok se procedura ne ispuni na propisani način, Mandić je uzvratio  konstatacijom da je Skupština “starija” od Vlade, Ministarstva i Agencije (za zaštitu životne sredine), te da će  se predstavnici naroda izjasniti po sopstvenom stavu i mišljenju – jer su im građani dali to pravo. Prostije: imaju vlast pa mogu da rade šta im je volja, čak i onda kada su svjesni da je to suprotno Ustavu i propisima. Bilo da predsjednik parlamenta izmisli sjednicu Skupštine i falsifikuje njene odluke, bilo da većina, suprotno Ustavu i vlastitoj praksi, penzioniše “nepodobnu” sutkinju Ustavnog suda ili usvajanjem i očigledno nezakonitih prijedloga izvršne vlasti. Sve po hitnom postupku.

Kandidat za najodlikovanijeg promotera srpskog sveta u ovom vijeku (Vučić ga je odlikovao i prije četiri godine, zatim su isto uradili Dodik i Porfirije… pa prošle subote ponovo predsjednik Srbije) ponudio je “filizofsko” objašnjenje za očigledan raskorak onoga što zagovara i radi sa stvarnošću i istinom. “Crna Gora je zemlja slobode i u Crnoj Gori mogu da misle ono što žele da misle, da o prošlosti imaju mišljenje kako oni žele i kako je oni doživljavaju…”. Sve je, dakle, relativno. Od morala do finansijskih izvještaja.

Samo tako se može objasniti podrška koju su predstavnici državnog (većinskog) kapitala u Elektroprivredi i Plantažama dali aktuelnim upravama, i pored postojećih i nepostojećih izvještaja (usvajani su i takvi) koji svjedoče da nekadašnje državne perjanice postaju žrtve projektovane destrukcije vlastitog menadžmenta. Koji se tu našao raspodjelom “po dubini”, u ime članica koalicije Za budućnost Crne Gore.

Nema zbora: Mandić je  zaslužio Vučićevo subotnje odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Sloboda vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čelni čovjek izvršne vlasti ne želi u parlamentu odgovarati na pitanja o svom djelovanju i učinku. Vladajuća većina, pride, pokušava ograničiti pravo na proteste. Osjećaj tjeskobe raste. I uvjerenje da nijesmo na isti način razumjeli smisao i cilj borbe za slobodu i demokratiju u Crnoj Gori

 

Osnovni sud u Podgorici obustavio je postupak protiv nekadašnje pomoćnice direktora Instituta za javno zdravlje Miljane Pavličić zbog, kako nezvanično saznaju Vijesti, nedostatka dokaza. Nema, dakle, dokaza da je Pavličić služeći se duže od deceniju falsifikovanim ispravama o stečenoj školskoj spremi (završenom Hemijskom fakultetu Univerziteta u Beogradu), a obavljajući pri tome veoma značajne javne funkcije, učinila krivično djelo prevare u produženom trajanju i stekla protivpravnu imovinsku korist. Kriv je neko drugi, navodno je utvrdio sud. Biće opet neka N.N. lica.

Da li je ovo jedna od onih vijesti što “dižu kosu na glavi”? Ili na nju treba gledati, ukoliko je istinita, sa vedrije strane. Kao potvrdu da je ovdašnja (post)tranziciona pravda makar slijepa, ako već nije pravična. Pa u zemlji u kojoj je falsifikat preduslov za napredak u javnoj službi/politici, bilo da se lažiraju biografije, uvjerenja, državljanstva i(li) prebivališta, diplome, konkursne procedure, doktorski radovi, fiskalni računi ili izborna obećanja… nije pristojno ni principijelno osuđivati  falsifikatora.

Stvari možda treba obrnuti. Suditi onima koji ne lažiraju, ne podvaljuju i ne varaju. Kada svojim primjerom kvare sliku, unose zabunu, podstiču nerealna očekivanja i remete uspostavljeni poredak.

Milojko Spajić neće doći na premijerski sat u Skupštini.Još jednom. Sa trinaest prethodno zakazanih druženja te prirode, premijer je izostao šest puta. Ne zvuči kao statistika odgovornog upravljanja državom i razumijevanja podjele nadležnosti između izvršne i zakonodavne vlasti. Više podsjeća na evidenciju prisustva na školskim priredbama prezauzetog i ne baš odgovornog roditelja. Samo onda kad se baš mora.

Premijer, formalno, u parlament – ne mora. Ne obavezuju ga na to zakoni o vladi i Skupštini. Pošto ih nema. Predsjednik parlamenta pravda se kako ga on, eto, ne može natjerati. Savjetuje opoziciju da pokrene inicijativu za provjeru povjerenja njemu ili premijeru. Da ih vladajuća većina ponovo nadglasa i “pobijedi”.

Jedan od Mandićevih prethodnika, po mnogo čemu drugačiji od sadašnjeg predsjednika parlamenta, uveo je bio praksu da Vlada u Skupštinskoj procedure nema prohodnost za svoje prijedloge i inicijative (ne stavljaju se na dnevni red) dok god “duguje” odgovore na pitanja koja su joj postavili poslanici. Tada su odgovori stizali. I poziciji i opoziciji. Ima načina, kad se hoće.

Vlast pokušava doskočiti sve učestalijim blokadama crnogorskih saobraćajnica. Pošto se širi “epidemija” uličnih protesta (doslovno) sa kojih nezadovoljni građani traže da ih vlast čuje. Podugačkom popisu onih što sa džade traže pravdu u nedjelju će se pridružiti i mještani pivskog sela Brezna, zatečeni odlukom da se u sred njihovog sela (jednog od rijetkih crnogorskih sela kome broj stanovnika raste) izgradi međunarodno energetsko čvorište. Što bi njima onemogućilo nastavak normalnog/bezbjednog života.

Moglo bi se desiti da to bude jedan od poslednjih protesta održanih po važećem Zakonu o javnim okupljanjima. Pet poslanika vladajuće većine, po jedan iz PES-a, Demokrata, NSD, DNP i SNP, podnijelo je prijedlog izmjena tog Zakona, po kojima bi se protesti na “na auto-putevima, magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima, kao i na graničnim prelazima” ubuduće sankcionisali kao prekršaj. I kažnjavali novčanim kaznama nesrazmjernim mogućnostima prosječnog građanina.

Suštinski, protesti bi bili zabranjeni ili, u boljem slučaju, sklonjeni van vidokruga javnostu. Treba zabraniti manifestacije nezadovoljstva na ulici, pošto su svi drugi prostori već pod kontrolom. Uzurpirani.

Obrazlažući ovu ideju, predlagači se pozivaju na “red, bezbjednost i slobodu kretanja”. Nije teško razumjeti da je prava poruka: ćuti, ne traži, ne smetaj. Ne ruži sliku o nikad boljoj vlasti u nikad veselijoj Crnoj Gori.

Čelni čovjek izvršne vlasti ne želi u parlamentu odgovarati na pitanja o svom djelovanju i učinku. Vladajuća većina, pride, pokušava ograničiti pravo na proteste. Osjećaj tjeskobe raste. I uvjerenje da nijesmo na isti način razumjeli smisao i cilj borbe za slobodu i demokratiju u evropskoj Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo