Posvuda rasporostranjeno nasilje nad konceptom neslaganja, pretvorilo je i najdemokratičnija društva u antagonistički konfrontirane fašizoidne sekte – jer, da podsjetimo, fašizam zapravo i jeste zahtjev za bezuslovnom saglasnošću svih o svemu

Reći svjesno svoje veliko, svečano, presudno ,,Da” životu, ljubavi, prijateljstvu, političkoj partiji, vjeri, temelj je života, ljubavi, prijateljstva, politike, vjere. Ali čak i takvo ,,Da”, nikako ne znači odreći se prava na svoje jednako svjesno, veliko, svečano, presudno ,,Ne”, svemu što nam se čini neprihvatljivo. Jer, prihvatiti život,  ljubiti i prijateljevati, prihvatiti ideale političke partije, uskladiti svoju dušu sa najvišim principima vjere, nikako ne znači odreći se sebe, svoje slobode, svog razuma. Naprotiv! Bez sopstvenog ,,ja”, bez lične slobode, bez poštovanja sopstvenog razuma, ne može se ni ljudski živjeti, ni ljubiti, ni prijateljevati, ni slijediti političke ideale, ni svoju dušu oplemeniti dahom najviših istina koji primamo samo kroz sopstveni religiozitet.

Hegel je tačno zapazio da je prvi akt mišljenja ,,Ne”. Ako bi se nekada konstituisala disciplina Filozofija neslaganja, njen prvi stav bi bio da je mišljenje uvijek preispitivanje i neslaganje. Tek kroz neslaganje potvrđuju se na djelu i ličnost i mišljenje kao lični čin. ,,Da”, to može biti, ali i ne biti. Lijenost razuma, rasijanost, oportunizam, pritisak okoline mogu imati presudnu ulogu, kao što je često i imaju u mnogim odlukama u kojima smo zatomili sebe i odrekli se dara mišljenja i obaveze promišljanja. Pristati, reći ,,Slažem se”, nesumnjivo jeste nužni uslov i najdublji temelj svakog, posebno društvenog života, svake ljubavi i prijateljstva, političkog djelovanja, autentične religioznosti. Ali zadržati suvereno pravo na neslaganje, ne pristati, reći ,,Ne slažem se”, makar i svi drugi rekli ,,Da”,  znači potvrditi sebe, sačuvati najdragocjeniji ferment života, tu najvažniju pretpostavku i uslov razvoja društva, promovisati toleranciju, stimulisati hrabrost u svim ljudima koje je represija odvikla od same pomisli na neslaganje. Posvuda rasprostranjeno nasilje nad konceptom neslaganja, pretvorilo je i najdemokratičnija društva u antagonistički koinfrontirane fašizoidne sekte – jer, da podsjetimo, fašizam zapravo i jeste zahtjev za bezuslovnom saglasnošću svih o svemu! Fašizam svako neslaganje koje dolazi iznutra smatra izdajom i zločinom, a ono koje dolazi izvana – objavom rata i smrtnim neprijateljstvom.

Čudno je kako se ljudi slažu u ocjeni važnosti argumenata za slobodnu raspravu, pod uslovom da ne prelazi krajnosti, ne shvatajući da ukoliko argumenti nisu validni za krajnosti, nisu validni ni za bilo koju situaciju. Jednako je čudno da spremno priznaju kako je nužno prihvatiti slobodnu raspravu o svim temama koje bi mogle biti sporne, ali ipak određene stavove i doktrine isključuju iz ovog spiska sa zahtjevom da moraju biti zabranjeni. Proglasiti bilo koji stav apsolutno sigurnim, dok god postoji neko ko bi ih doveo u pitanje ako bi mu to bilo dopušteno, ali mu to ipak zabraniti, znači da su oni koji stoje iza takve zabrane apsolutno sigurni da su sigurni, te da na osnovu toga imaju pravo da svoje mišljenje nametnu zabranivši drugima da izraze svoje neslaganje. Zaboravljaju ili ignorišu činjenicu da je saslušati i razumjeti drugu stranu, propitivati i ne slagati se; nijedan naš stav ne smatrati za Riječ Božju i nijednu primjedbu na naše stavove za svetogrđe, da je spremnost da se saslušaju sa dužnom pažnjom najnepopularnije ideje u ime višeg prava na neslaganje, imanentna logika cijele istorije društvenog razvoja i temeljni princip obrazovanja.

Umjesto toga, vidimo kako su nove generacije svuda lišene svijesti o pravu i razlozima za neslaganje. Svjedoci smo kako im umjesto toga, ubrizgavaju uvjerenje da su samo njihovi stavovi opravdani i da zato imaju puno pravo da ućutkuju i progone sve one koji izražavaju drugačije mišljenje, čak i da nisu dužni ni slušati takve, niti drugima dozvoliti da ih slušaju.

U svojoj Autobiografiji, Džon Stjuart Mil postavlja sebi ovakvo pitanje: ,,Pretpostavi da su svi ciljevi tvog života ostvareni; da su sve institucije izmijenjene u skladu sa tvojim uvjerenjima i da svi tvoji planovi u vezi sa društvom mogu biti odmah i sada ostvareni: da li bi se oradovao i osjetio sretnim?” Nezadrživa samosvijest smjesta mi je odgovorila: ,,Ne!”(…) Učinilo mi se da ne bi ostalo više ništa za šta bi vrijedilo živjeti.

Nadovezujući se na ovu hupotetički idealnu ličnu situaciju, Mil razmatra idealno društvo u kom se o svemu zna sve – i to nepogrešivo!  Užasnut od takve pomisli, zaključuje da bi organizovanje ,,Škole za greške” u kojoj bi se sistematski kultivisala ,,Umjetnost neslaganja” bila jedini spas tog društva.

Sva je prilika da smo sve dalje  od kultivisanja Umjetnosti neslaganja, a time i od nade za spas.

Ferid MUHIĆ