FOKUS
Do neba

Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Država je u najljepšem crnogorskom gradu Kotoru Aleksandru Acu Đukanoviću, bratu bivšeg premijera, ustupila hiljade kvadrata i – spomenike kulture! Na čarobnoj lokaciji, u Dobroti, uz more. Kažu da će tamo da se preseli.
Đukanoviću je u Dobroti, prema podacima Uprave za nekretnine, odlukama državnog organa ustupljeno oko dvije hiljade kvadrata zemljišta, a on je kupio još toliko. Ustupljena mu je i dvospratna zgrada DPO, DSZ i SIZ-a, spomenik kulture, od preko 290 kvadrata i tri pomoćne zgrade – takođe spomenici kulture. On, dakle, na tom lokalitetu baštini samo u spomenicima 614 kvadrata! Zašto je kulturno nasljeđe, u vlasništvu države, ustupljeno privatnom licu? Možda za prvoboračke zasluge mlađeg Đukanovića, u onim godinama kada je po kiši puštao muziku na mitinzima bratove DPS.
I Acov sestrić Edin Kolarević nečim je zadužio domovinu. Sin Ane Kolarević, sestre dvodecenijskog premijera i predsjednika, posjeduje u Dobroti 11.797 kvadratnih metara, koji su uknjiženi na ime njegove firme Sublime developments. Sva ta zemlja, Kolareviću je ustupljena po odluci državnih organa. Vrijednost dostiže milione eura.
Odlukom državnih organa klan Đukanovića nije dobro prošao samo u Kotoru. U Ulcinju, njihova je obala. Na Porto Milena, odlukama državnih organa Prvoj banci Aca i Mila Đukanovića, ustupljeno je preko dvije i po hiljade kvadrata. Zemljište je pod teretom Morskog dobra. To nije sve. U tom gradu u zoni morskog dobra, banka Đukanovića posjeduje još 23.000 kvadrata, od čega je dio takođe pod teretom Morskog dobra.
Kao da im je nebo granica. Imovina u Kotoru i Ulcinju, tek je djelić impresivne liste nepokretnosti, uknjižene na najbližu rodbinu neprikosnovenog vođe. Prema dostupnim dokumentima, Aco Đukanović od svih članova familije ima najviše u Crnoj Gori.
Počeo je od ničega. Prema sopstvenim riječima, Aco je prvi novac zaradio noseći džakove na titogradskoj željezničkoj stanici kasnih osamdesetih, u blizini zgrade u kojoj je živio sa roditeljima, bratom i sestrom, u skromnom stanu sivog gradskog kvarta. A onda je, kako kaže, počeo da misli.
Prelazak sa fizičkog na intelektualni rad poklopio se sa osvajanjem vlasti brata Mila. Slučajno. Nezapošljen, Aco je prve izdašnije honorare zaradio kao producent – član žirija crnogorske državne televizije 1991. godine, na posljednjem zajedničkom nastupu za Pjesmu Evrovizije, pred smrt Jugoslavije. Pobijedila je Bebi Dol, koja je pjevala Brazil. Za člana žirija Đukanovića su, valjda, preporučili razglas i drugi tehnički detalji za koje je bio zadužen na predizbornim skupovima bratove partije, koja je imala gotovo plebiscitarnu podršku naroda i Slobodana Miloševića.
TRANSAKCIJE I AKCIJE: Poslije Bebi Dol, Aca je krenulo. Što bi rekao stariji brat – snašao se. Prema podacima američkog ICIJ bogatstvo mlađeg Đukanovića procjenjuje se na 167 miliona dolara. Nije, međutim, jasno na osnovu koje metodologije je Institut došao do te cifre. Po podacima dostupnim Monitoru imovina samo u Crnoj Gori, prema katastraskim knjigama i podacima Centralne depozitarne agencije (CDA) – ogromna je i znatno premašuje te procijene. Koliko i šta Đukanović posjeduje van naše države teško je utvrditi.
Najčešće se pominje Đukanovićevo vlasništvo u Prvoj banci, u kojoj on posjeduje 46,48 odsto akcija, a sa bratom Milom i sestrom Anom Kolarević ima većinski paket i kontrolu.
Akcije u Nikšićkoj banci, koju je kasnije preimenovao u Prva banka Crne Gore osnovana 1901, Đukanović je kupio u bescjenje. Jedini se javio na konkurs, preko svoje Monte nova, koja je ranije posjedovala 12 odsto vlasništva Nikšićke. Đukanović je 30 odsto akcija, što ih je država tada prodavala za tri miliona, platio milion i po u kešu, a ostatak u obveznicama.
Za godinu dana banka je prosto procvjetala i postala druga po veličini. Američki ICIJ podvlači da su godinu dana prije privatizacije, depoziti države u Nikšićkoj banci iznosili samo 23 miliona dolara, a u septembru 2007, nakon privatizacije, 127 miliona dolara.
Prva banka je za 11 mjeseci poslovanja u 2007. godini ostvarila stopu rasta od fantastičnih 390 odsto. Manje je tome doprinijelo bankarsko umijeće mlađeg Đukanovića, a mnogo više kosmički konflikt interesa, o kome su govorili američki zvaničnici u depešama do kojih su preko Vikiliksa došle Vijesti i Evropljani u Rezoluciji, koju je upravo usvojio Evropski parlament.
Velika javna preduzeća i ministarstva Vlade Mila Đukanovića prenijela su račune u Prvu banku. Za samo dvije godine akcije Prve porasle su preko sto puta, pa je Acov kapital u banci narastao u septembru 2008. godine na preko 100 miliona eura. Sa rastom kapitala i depozita, rasle su i kreditne aktivnosti.
Nevolja je međutim što je Đukanović, izdao veliki broj kredita prijateljima i partijskim lojalistima, uz loše ili nikakve kolaterale, pa je banka brzo ušla u nevolje. Aco je, tako kreditirao sa više desetina miliona eura Stanka Subotića Caneta, poslovnog prijatelja Mila Đukanovića, osumnjičenog za šverc cigareta. Vuka Rajkovića, poslovnog partnera bivšeg premijera kreditirao je sa pet miliona eura. Među prijateljima koji su povlačili kredite iz ove banke nalaze se i Goran Sito Rakočević, kum bivšeg premijera i član prve uprave Prve banke, kao i Radmila Vojvodić, bliska prijateljica Mila Đukanovića i takođe članica prvog borda banke. I sam Aco se zadužio kod svoje banke.
Da bi spasila Prvu od propasti, država je pomogla sa kreditom od 44 miliona eura, koji je vraćen na čudan način, sumnjivim transakcijama u kojima je jedan milion u jednom satu putovao jedanaest puta od Fonda PIO do državnog trezora.
Nije samo Vlada pomagala u krizi. Priskočila su i javna preduzeća. Sve transakcija oko prodaje akcija EPCG italijankoj A2A, išla su preko bratske banke. Od približno 400 miliona eura koji su u toj transakciji prešle preko računa Prve, u banci je do danas ostalo 50 – 100 miliona na osnovu kojih ona održava likvidnost.
RUDNIK UGLJA, EPCG, ZAVOD: Aco Đukanović i A2A su skupa i u Rudniku uglja. Braco posjeduje 10, 5 odsto akcija, A2A 39,49, a država 31 odsto.
Aco Đukanović posjeduje preko 75 odsto Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje, čija se prostrana zgrada nalazi na jednoj od najljepših i najskupljih lokacija u Podgorici, u neposrednoj blizini američke ambasade. Vlasništvo Zavoda i njegove vrijedne nekretnine Đukanović je dobio za svega 2,7 miliona. I ovdje je dio mogao da plati obveznicima stare devizne štednje.
U momentu kada je Aco preuzeo Zavod, 2007. godine, ova je ustanova poslovala dobro i imala je pozitivne bilanse. Inače, Zavod je imao dugu tradiciju, osnovan je 1946. godine i bio je najuglednija državna institucija iz oblasti prostornog planiranja, projektovanja i inženjeringa. Zašto je uopšte privatizovan i šta je ta institucija dobila otkada je Braco preuzeo?
Kada je prešao u ruke Aca Đukanovića , Zavod je dobio više unosnih poslova od vlade Mila Đukanovića. Nizali su se milionski projekti, kao onaj o izgradnji podvodnog kabla ispod Jadrana, koji je bivši premijer dogovorio u direktnoj pogodbi sa Silvijom Berluskonijem. Konflikti interesa tu se nijesu zaustavili, samo su se množili.
NEKRETNINE: NVO MANS je optužila Đukanoviće zbog konflikta interesa oko izrade prostornog plana za Bjelasicu i Komove, koji je radio Zavod. Nije jedini problem što je država naručilac tog posla, nego što Aco na tom području posjeduje preko 275 hiljada kvadrata zemljišta, a sestrić Edin više od 45 hiljada kvadrata. Familiji blizak Dragan Bećirović ima 147 hiljada kvadrata. Bećirović je vlasnik kompanije Bepler i Džejkobson, za koju se sumnja da dijelom pripada i Đukanovićima. Vektra Dragana Brkovića, takođe bliskog Đukanovićima, ima 38 hiljada kvadrata.
U Herceg Novom, Acova Invest nova (čiji se kapital prema podacima u Privrednom registru procjenjuje na blizu 12 miliona eura) posjeduje sedam parcela, oko pet hiljada kvadrata. U Baru, ista kompanija ima dvije građevinske parcele, na prestižnoj Topolici, od oko pet hiljada kvadrata.
U Podgorici mlađi Đukanović posjeduje hiljade i hiljade kvadrata u zemljištu, stambenom i poslovnom prostora. U srcu grada, kod stadiona FK Budućnost, on ima više hiljada kvadrata poslovnog prostora kojima zanimljivo, po katastarskim podacima, raspolaže Vlada Crne Gore. Znači li to da je, Đukanović bio rentijer vladi svog brata.
Monitor je ranije objavio, a nije demantovano, da je Vlada Crne Gore Acu za 3,3 mliona eura dala pravo da koristi 7.637 kvadratnih metara državnog zemljišta u Podgorici na kojem se nalazi zgrada policije, uz mogućnost da postane vlasnik.
U Ulici Braće Zlatičanina, u centru grada, Aco Đukanović je kupio dvospratnu zgradu koja je pripadala PTT Crne Gore, koja je pod teretom zbog restitucije. Mediji su pisali kako je kvadrat na ovoj prestižnoj lokaciji novi vlasnik dobio znatno ispod tržišne cijene.
U Ulici Vuka Karadžića, u centru grada, Đukanović posjeduje preko 1.300 kvadrata poslovnog i stambenog prostora. U toj je zgradi sjedište njegove Prve banke. Zgrada je sagrađena u Karađorđevom parku, koji je tom gradnjom uzurpiran.
Đukanović posjeduje i dio u stambeno-poslovnoj zgradi u naselju Kruševac. Tamo prostor izdaje Elektroprivredi Crne Gore. Naš rentijer ne mora da se sjekira – lako dolazi do zakupaca, državnih institucija i javnih preduzeća, koji su sigurne platiše. Rentijerski kapitalizam.
SESTRA I VELIKI BRAT: Sestra Ana u Podgorici prema podacima Uprave za nekretnine, posjeduje četiri stana i dva poslovna prostora, ukupne površine 623 kvadratna metra. Za razliku od brata Aca, čije nekretnine nijesu opterećene hipotekom zbog kredita, Kolarevićevoj su nekretnine pod hipotekom zbog velikih kredita.
Kolarevićeva, bivša sutkinja, sada ima uspješnu advokatsku kancelariju, na prestižnoj adresi u Svetog Patra Cetinjskog, u centru Podgorice. Više puta je kancelarija Kolarević, proglašavana za najbolju u Crnoj Gori, od strane nekih zapadnih instituta. Što uzme, ona i završi. Sama se hvalila monopolom – registruje preko 80 odsto inostranih kompanija u Crnoj Gori, od kojih je mnogima prethodno njen brat Milo omogućio da dobiju posao.
Iako je prema britanskim izvorima na listi 20 najbogatijih svjetskih vladara, Milo Đukanović zvanično posjeduje znatno manje od brata. Na njegovo ime vodi se stan od oko 200 kvadrata u Podgorici. Njegov univerzitet (UDG) prostire se čak na 12 hiljada kvadratnih metara zemljišta, dobijenog na poklon u Donjoj Gorici, a zgrada ima preko 14 hiljada kvadrata. U UDG, Đukanović posjeduje jednu četvrtinu vlasništva. Imovina je pod teretom, pošto je za izgradnju univerziteta Đukanović sa partnerima podigao višemilionske kredite, kod dvije crnogorske banke – CKB i Montenegro banke. Prema podacima Monitora, vraćanje tih kredita ne ide baš najbolje.
To nije jedini kredit višestrukog crnogorskog premijera. Za 20 hiljada kvadrata zemlje u Budvi, kupljene preko kompanije Global Montenegro sa partnerom i kumom Vukom Rajkovićem, zadužio se pet miliona eura kod Hipo Alpe Adrija banke. Đukanović, prema našim informacijama, ima problem i oko vraćanja ovog kredita.
Prema imovinskom kartonu bivšeg premijera njegova supruga Lidija ne posjeduje nekretnine. Sin Blažo dobio je od strica na poklon poslovni prostor od 459 kvadrata u Podgorici, a ima i stan od 124 metra kvadratna na Žabljaku.
Poznato je da autokrate kući drže tek djelić svoje imovine. Kada siđu sa vlasti, obično se nađe bogatstvo napolju koje se mjeri često milijardama, i to u nekretninama, na tajnim računima, of šor kompanijama misteriozne vlasničke strukture, akcijama stranih kompanija…Samo poslovi zbog kojih je Đukanović bio osumnjičen u Italiji donijeli su prema brojnim procjenama više milijardi dolara. Gdje li je završio taj novac? Sumnja se da je crnogorski premijer imao svoj udio i u nekim krupnim privatizacijama, KAP-u, na primjer, ali dokaza za to nema.
Koliko u inostranstvu posjeduju junaci našeg doba? Za sada, zna se samo da je Anin sin Edin, kao student, na Menhetnu kupio stan od 900 hiljada dolara. Žrtvovao se i za demokratiju – donirao je Baraku Obami, tokom kampanje, 250 dolara. Malo za Đukanoviće, mnogo za Ameriku.
Nekretnine Prve
Uglavnom se govorilo o bankarskim transakcijama i finansijama Prve banke. Gotovo da nije bilo riječi o ogromnoj imovini u nekretninama do koje je banka došla na različite načine. A baš ta imovina ima basnoslovnu vrijednost.
Nekretnine Prve banke, do čijeg su većinskog paketa Đukanovići došli u bescjenje, rasprostiru se diljem domovine – od Šavnika do Ulcinja. U Ulcinju banka prve familije ima posjed od 61,753 kvadrata, od čega su u zoni morskog dobra destine hiljada kvadrata(vidi tekst).
U primorskim biserima Svetom Stefanu i Petrovcu, Prva ima preko 14.500 kvadrata. U Budvi, preko banke, Đukanovići posjeduju dvije hiljade i šesto kvadrata zemljišta i 900 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. U Herceg Novom imaju 25. dio hotela Metalurg. U Šušnju ta banka posjeduje 554 kvadrata.
U prijestonici Prva ima skroman objekat od 186 kvadrata, a u Šavniku nešto manje od 13 hiljada kvadrata u parcelama. U Danilovgradu banka ima 2951 kvadrat. U rodnom Nikšiću imovina Prve i familije, kao da nema granice. Prva posjeduje pod Trebjesom preko 52 hiljade kvadrata u zemljištu i više od hiljadu kvadrata stambenog i poslovnog prostora.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane
U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore. Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.
Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.
Vuković je javnosti, više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću. Društvene mreže i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.
„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.
Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku. Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su podršku tom predlogu obrazlagali kao pokušaj „zdravog dijaloga“ unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.
Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen, nije lako pronaći. Radi se o zbirci poezije Kuće beskućnika. Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima. Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.
“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.
Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa. Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje gdje je Karadaglićevo odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je. Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.
Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.
Stanišić je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno, doživio kao uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.
Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.
„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.
Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost vlasti zaboravila.
U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba da simbolizuje. Na dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata, govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi. Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.
Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.
Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.
Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je interventna jedinica upotrijebila i silu.
Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.
Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu, gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.
Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni. Đukanovića je poređivao sa kraljom Nikolom. Proglašavao ga simbolom, svetionikom u mraku…
Još je teže stanje nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj antifašizam koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane. Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.
Milena PEROVIĆ
Komentari

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak, da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička kontrola
Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice zaglušili su zidovi gluve sobe parlamenta. Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu. Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.
Objavljeno je da poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović. Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.
Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od najboljih izvještaja do sada.
Vučurović je na sjednici problematizovao to što policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.
Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.
Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.
Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao poruka dijela vlasti ( bivši DF) da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog, već i kao političko trvenje između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića, izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.
Vlada je 16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu saglasnost većine članova“, donijela rješenje kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale. U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.
Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio bivši direktor policije Zoran Brđanin. Zbog Šćepanovića on je ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.
Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića. Brđanina je više naknadnih vlada smjenjivalo a sud vraćao na poziciju šefa policije. Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.
Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu. I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.
Ministar Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.
Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo „fingirala“ njegova zakonita smjena. On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.
Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog mandata u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.
Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička kontrola.
Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”. Šćepanović za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2. Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.
Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.
“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor sagovornik iz vrha bezbjednosnog sektora.
Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.
Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije, funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.
Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.
„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović. Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo. Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.
Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće 400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji
,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.
,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.
Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.
Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.
Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.
Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.
Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili. Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.
Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.
Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.
Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.
Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.
Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli predsjednika države.
Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000
Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.
Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte za protokolarne potrebe te državne firme.
Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.
Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.
Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.
Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.
Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.
Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.
Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.
Iako su stručnjaci upozorili da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.
Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.
Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.
Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.
Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.
Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.
Skromna imovina partija
Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.
Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.
DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine, procijenjene vrijednosti 27.214 eura.
SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.
Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5 iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.
Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.
DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.
Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.
GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.
Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.
Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

MONITOROVA ANKETA: Krivo vrijeme za prave vrijednosti
Izdvajamo
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno1 sedmica
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS1 sedmica
DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
-
Izdvojeno1 sedmica
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka