Povežite se sa nama

FOKUS

U mreži

Objavljeno prije

na

milo-sveto-cane

Istraživanje Monitora potvrđuje ono u šta se do sada sumnjalo: Stanko Subotić Cane, osumnjičen za šverc cigareta i druge sumnjive poslove, u poslovnim je vezama sa više najuticajnijih ljudi i kompanija u Crnoj Gori. Nije čudo Svetozaru Maroviću što ćuti. Njegov problem nijesu samo nezavršena Zavala, sudski procesi i brat Dragan u pritvoru. Klan Marović ima i direktne veze sa Subotićem, licem sa Interpolove potjernice.

SUBOTIĆ I MAROVIĆI: Marović i Stanko Subotić Cane prvi put se javno pojavljuju na čuvenoj slici iz vile Montenegro, prije nekoliko godina, kada je Cane predstavio svoj projekat pasarele – fantaziju kojom je trebalo da poveže ostrvo Sveti Nikola sa Budvom.

Marović je bio oduševljen projektom. Kako i ne bi kada je Subotić poslovni partner njegove familije. Ta skrivena veza vidi se u zvaničnim dokumentima. Maroviće i Subotića povezuje firma Nikki Beach koja gospodari plažama po primorju, među kojima je i Mogren. Prema podacima Privrednog registra Nikki Beach su osnovale kompanije CPL Montenegro i Katun .

CPL je jedna od budvanskih kompanija koja se dovodi u vezu sa Milošem Marovićem, sinom Svetozara Marovića. Osnivač CPL-a je Zorica Popović, sa kojom je Marović osnovao firmu El Mar, a sa njom je i u MC Marini.

Osnivač Katuna je firma Caldero Trading Limited koja je direktno u vezi sa Stankom Subotićem Canetom. Ova firma je registrovana 1995. godine u Nikoziji pod matičnim brojem 72822. Caldero je jedan od osnivača Canetove Future plus (uz još neke Subotićeve kompanije sa različitih adresa – D Trade, EMI, Codex). Futura, jedno vrijeme najveći distributer štampe i duvana u Srbiji, nakon finansijskih nevolja prešla je u ruke klana Darka Šarića, što je sada predmet istraga srpskog pravosuđa. Prije Caneta, distributivna mreža koju je Futura preuzela pripadala je Vanji Bokanu, uključenom u šverc cigareta preko Crne Gore. Bokan je likvidiran u Atini prije više od deset godina.

Stanko Subotić Cane pod svojim imenom nema imovinu u Crnoj Gori. Prije nego što su srpske vlasti počele konfiskaciju njegovih nekretnina, Cane je zvanično na Svetom Stefanu imao vilu Montenegro, poznatu po luksuzu, ali i bahanalijama. Pored vile posjedovao je i parcelu od više hiljada kvadrata na istoj lokaciji. Govorio je javno da na Svetom Stefanu namjerava da gradi turistički kompleks. Zanimljivo, iste planove, na istom lokalitetu, imali su i zakupci Svetog Stefana iz Amana, sada Restis. Od nedavno, međutim, na Canetovo ime se ne vodi više ništa u crnogorskoj Upravi za nekretnine. Ali, njegove su firme aktivne i posjeduju ogromnu imovinu.

SUBOTIĆ I ĐUKANOVIĆI: Cane je u Crnoj Gori u više kombinacija sa kontroverznom kompanijom Beppler&Jacobson, koja u Budvi gospodari hotelom Avala, a u Kolašinu hotelom Bjanka.

Beppler&Jacobson zvanično predstavlja Dragan Bećirović.Više je izvora, međutim, tvrdilo da je Bećirović istureni igrač, a da su unutra i familija Đukanović i Stanko Subotić Cane. Prema italijanskoj optužnici, na kojoj su bili i Milo Đukanović i Stanko Subotić Cane, duvanski poslovi donijeli su njihovim protagonistima milijarde, koje su na različite načine ubačene u legalne tokove.

Jedno vrijeme, prema inostranim optužnicama, većina novca od sumnjivih poslova nalazila se van Crne Gore na tajnim računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Onda je, po svemu sudeći, dio toga vraćen u Crnu Goru, preko privatizacija i nekretnina. Jedna od ključnih kompanija za te poslove mogla bi biti baš Beppler&Jacobson, prvobitno registrovana u Londonu, za drumski transport, sa samo dvije funte na računu.

Poznato je da je Beppler preuzeo Avalu na osnovu sudske odluke koju je donijela Ana Kolarević, sestra Mila Đukanovića. Odmah nakon toga, Kolarevićeva je napustila sud, da bi postala zvanična zastupnica Beppler&Jacobson-a, kompanije koja nije ni mogla da se kvalifikuje za Avalu, jer nije ispunjavala uslove tendera – bez istorije, bez kapitala, bez iskustva u hotelijerstvu. Avala se, nakon privatizacije, proslavila bespravnom gradnjom, uništavanjem inicijalnog projekta i podizanjem crnog čudovišta koje je naružilo najljepši dio Budve.

Ako u dostupnim dokumentima nema dokaza o vlasništvu Đukanovića u Beppler-u, ima o vezama Stanka Subotića i Beppler-a. Oni su zajedno formirali Ski Resort Kolašin 1450, koji je obilato kreditirala Prva banka braće Đukanović.

BRATSKI KREDIT PRVE: Ski Resort je, prema izvještaju R&P Auditing, nezavisnog revizora, od Prve banke povukao nekoliko višemilionskih kredita za koje je keš kolateralom garantovao Subotićev Caldero, i to u iznosu od blizu četiri miliona eura.

Početkom prošle godine je Canetov Caldero imao 53 odsto vlasništva u Ski Resort Kolašin, a Beppler 43 odsto. U februaru 2011. godine, Caldero preuzima u potpunosti Ski Resort.

Subotić preko firmi Katun i Ski Resort posjeduju preko pola miliona kvadratnih metara u Kolašinu, na Smrčju i Jezerinama. Na tim lokacijama su sve odabrani – Aco Đukanović, sa preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević sa 45 hiljada. Tu je sa stotinama hiljada kvadrata i Vektra Dragana Brkovića. Beppler-u je posjed beskrajan – preko tri milona kvadratnih metara, od čega im je oko 700 hiljada kvadrata ustupljeno odlukama državnih organa. A gdje su odluke državnih organa, tu su i Đukanovići.

Sad, da li se slučajno preuzimanje ovih predjela poklopilo sa državnim projektom forsiranja Kolašina, koji je posljednjih godina preuzeo primat Žabljaku.

Poznato je da se sumnjivi kapital legalizuje preko povezanih lica i firmi registrovanih na različitim adresama. Subotić je poslovao preko više kompanija – Dulwich, Codex, D Trade, MIA, Caldero, Futura plus, Futura Monte, Katun, Tolmat Travel, Emargin marcets Investments (EMI)… Neke od njih nijesu aktivne, kao MIA koja se navodi kao jedna od glavnih u Šelzijevoj optužnici. Subotić je prema optužnici imao račune u Bank of Cyprus, UBS u Švajcarskoj u Cugu i u Arab Bank of Cyprus. Sumnja se da je na nekim od tih adresa čuvan i novac crnogorskog političkog i poslovnog vrha, ali i da su u nekim od ovih firmi akcionari Subotićevi duvanski partneri iz Crne Gore. Možda i u Calderu imaju svoj udio.

I Beppler&Jacobson LTD, sa sjedištem u Londonu, na adresi 48 Queen Anne, koji je kupio Avalu, koristi sličnu šemu – osniva kompanije na više adresa sa različitim varijacijama u nazivu – Beppler & Jacobson Montenegro, Beppler Investments Montenegro Kolašin, Beppler Development Limited sa Kipra, Beppler Development Podgorica, Beppler & Partners Montenegro Kolašin, Beppler & Partners LTD, sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, Ogranak Beppler Jacobson LTD iz Beograda…

Beppler-ovo carstvo, kao što se vidi, prostire se od Britanskih Djevičanskih Ostrva, preko Londona, Kipra, Beograda – pa do Kolašina i Podgorice. Formalno prvi čovjek Beppler-a Dragan Bećirović, u više je različitih kombinacija i u nekim drugim firmama. Njegovu Current trade, registrovanu u Crnoj Gori, osnovala je zagrebačka firma Caresos, čiji je član uprave Zlatko Čeljuska u bjekstvu zbog međunarodne potjernice, koja je za njim raspisana radi prevare i preprodaje tuđeg zemljišta. Njega je u toj firmi zamijenio biznismen Milan Lučić. Da li onaj poznat po vezi sa Severinom?

BEPPLER, MIĆUNOVIĆI, MAROVIĆI: I sin Svetozara Marovića, Miloš uvezan je sa Beppler-om. Njihova zajednička firma je Club 88, koju je mlađi Marović, preko Zorice Popović, svoje poslovne partnerke iz CPL Montenegro, osnovao sa Beppler & Jacobson-om. Ta firma se javila na tender Morskog dobra prošle godina i dobila raspolaganje nad nekim plažama, između ostalog Ričardovom glavom u srcu Budve.

Miloš Marović je u još nekim zanimljivim poslovima. On je jedan od osnivača MC Marina Budva, u kojoj polovinu imaju Predrag i Nenad Mićunović sa svojom firmom Anagusta DOO. Nenad i Predrag su bratanići kontroverznog crnogorskog biznismena Branislava Brana Mićunovića, koji je sa Canetom i Đukanovićem na optužnici italijanskog tužioca Đuzepea Šelzija.

Nenad je javnosti postao poznat nakon incidenta u kome je napao Nebojšu Medojevića, lidera Pokreta za promjene. Medojević je sumnjičio Branislava Mićunovića za kriminalne poslove, optužujući ga da je sa Milom Đukanovićem na vrhu crnogorske kriminalne hobotnice, koja se bavi švercom i drugim ilegalnim poslovima.

Predrag Mićunović i Miloš Marović nijesu samo partneri u MC Marina. Oni su suvlasnici posjeda od više desetina hiljada kvadrata u Mrčevom polju, kod prekrasne plaže Jaz. Anagusta Nenada Mićunovića ima na Svetom Stefanu stambenu zgradu, a braća Mićunović posjeduju i 77 odsto Zeta filma, čija je zgrada smještena nadomak Starog grada u Budvi.

Iako se ove firme dovode u vezu sa Branom Mićunovićem, njegovo ime tek se nedavno pojavljuje u Privrednom registru Crne Gore. Mićunović je predsjednik upravnog odbora kompanije Džek Pot, koja je dominantno u vlasništvu Save Grbovića, zvanično većinskog vlasnika Lutrije Crne Gore.

Igre bez granica, Crna Gora u mreži.

Misteriozni Vukota

Veza između Stanka Subotića Caneta, kompanije Beppler & Jacobson i porodice Marović očita je i preko Vukote Popovića, direktora i osnivača više firmi u kojima su Cane, Beppler i Marovići. Vukota je tako direktor kompanije Katun sa kojom Marovići imaju firmu Niki bič (vidi tekst). Stopostotni osnivač Katuna je kiparski Caldero Trading Limited iza koga stoji Stanko Subotić Cane (vidi tekst).

Vukota je sa Beppler&Jacobsonom osnivač B&J Games, preimenovanog kasnije u Casino Royal. Jedini vlasnik Casino Royal-a sada je Beppler.

Vukota je direktor i budvanske firme DL Montenegro (DL MN), čiji je osnivač Danebrook Limited, kompanija registrovana na Kipru u decembru 2001. Kompanija DL MN, sa adresom u hotelu Avala, je na osnovu odluke Opštine Budva došla do ogromnog kompleksa zemljišta u Reževićima i to po povlašćenoj cijeni, o čemu je Monitor pisao. Naime, opština je prodala toj firmi zemlju koja je bila u vlasništvu oko 40 porodica iz Reževića, koje je sada potražuju.

Canetov Katun i Lolkan investments, u kome je opet Vukota Popović direktor, u Kolašinu imaju ogromnu zemlju (vidi tekst).

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo