Povežite se sa nama

FOKUS

Do neba

Objavljeno prije

na

Država je u najljepšem crnogorskom gradu Kotoru Aleksandru Acu Đukanoviću, bratu bivšeg premijera, ustupila hiljade kvadrata i – spomenike kulture! Na čarobnoj lokaciji, u Dobroti, uz more. Kažu da će tamo da se preseli.

Đukanoviću je u Dobroti, prema podacima Uprave za nekretnine, odlukama državnog organa ustupljeno oko dvije hiljade kvadrata zemljišta, a on je kupio još toliko. Ustupljena mu je i dvospratna zgrada DPO, DSZ i SIZ-a, spomenik kulture, od preko 290 kvadrata i tri pomoćne zgrade – takođe spomenici kulture. On, dakle, na tom lokalitetu baštini samo u spomenicima 614 kvadrata! Zašto je kulturno nasljeđe, u vlasništvu države, ustupljeno privatnom licu? Možda za prvoboračke zasluge mlađeg Đukanovića, u onim godinama kada je po kiši puštao muziku na mitinzima bratove DPS.

I Acov sestrić Edin Kolarević nečim je zadužio domovinu. Sin Ane Kolarević, sestre dvodecenijskog premijera i predsjednika, posjeduje u Dobroti 11.797 kvadratnih metara, koji su uknjiženi na ime njegove firme Sublime developments. Sva ta zemlja, Kolareviću je ustupljena po odluci državnih organa. Vrijednost dostiže milione eura.

Odlukom državnih organa klan Đukanovića nije dobro prošao samo u Kotoru. U Ulcinju, njihova je obala. Na Porto Milena, odlukama državnih organa Prvoj banci Aca i Mila Đukanovića, ustupljeno je preko dvije i po hiljade kvadrata. Zemljište je pod teretom Morskog dobra. To nije sve. U tom gradu u zoni morskog dobra, banka Đukanovića posjeduje još 23.000 kvadrata, od čega je dio takođe pod teretom Morskog dobra.

Kao da im je nebo granica. Imovina u Kotoru i Ulcinju, tek je djelić impresivne liste nepokretnosti, uknjižene na najbližu rodbinu neprikosnovenog vođe. Prema dostupnim dokumentima, Aco Đukanović od svih članova familije ima najviše u Crnoj Gori.

Počeo je od ničega. Prema sopstvenim riječima, Aco je prvi novac zaradio noseći džakove na titogradskoj željezničkoj stanici kasnih osamdesetih, u blizini zgrade u kojoj je živio sa roditeljima, bratom i sestrom, u skromnom stanu sivog gradskog kvarta. A onda je, kako kaže, počeo da misli.

Prelazak sa fizičkog na intelektualni rad poklopio se sa osvajanjem vlasti brata Mila. Slučajno. Nezapošljen, Aco je prve izdašnije honorare zaradio kao producent – član žirija crnogorske državne televizije 1991. godine, na posljednjem zajedničkom nastupu za Pjesmu Evrovizije, pred smrt Jugoslavije. Pobijedila je Bebi Dol, koja je pjevala Brazil. Za člana žirija Đukanovića su, valjda, preporučili razglas i drugi tehnički detalji za koje je bio zadužen na predizbornim skupovima bratove partije, koja je imala gotovo plebiscitarnu podršku naroda i Slobodana Miloševića.

TRANSAKCIJE I AKCIJE: Poslije Bebi Dol, Aca je krenulo. Što bi rekao stariji brat – snašao se. Prema podacima američkog ICIJ bogatstvo mlađeg Đukanovića procjenjuje se na 167 miliona dolara. Nije, međutim, jasno na osnovu koje metodologije je Institut došao do te cifre. Po podacima dostupnim Monitoru imovina samo u Crnoj Gori, prema katastraskim knjigama i podacima Centralne depozitarne agencije (CDA) – ogromna je i znatno premašuje te procijene. Koliko i šta Đukanović posjeduje van naše države teško je utvrditi.

Najčešće se pominje Đukanovićevo vlasništvo u Prvoj banci, u kojoj on posjeduje 46,48 odsto akcija, a sa bratom Milom i sestrom Anom Kolarević ima većinski paket i kontrolu.

Akcije u Nikšićkoj banci, koju je kasnije preimenovao u Prva banka Crne Gore osnovana 1901, Đukanović je kupio u bescjenje. Jedini se javio na konkurs, preko svoje Monte nova, koja je ranije posjedovala 12 odsto vlasništva Nikšićke. Đukanović je 30 odsto akcija, što ih je država tada prodavala za tri miliona, platio milion i po u kešu, a ostatak u obveznicama.

Za godinu dana banka je prosto procvjetala i postala druga po veličini. Američki ICIJ podvlači da su godinu dana prije privatizacije, depoziti države u Nikšićkoj banci iznosili samo 23 miliona dolara, a u septembru 2007, nakon privatizacije, 127 miliona dolara.

Prva banka je za 11 mjeseci poslovanja u 2007. godini ostvarila stopu rasta od fantastičnih 390 odsto. Manje je tome doprinijelo bankarsko umijeće mlađeg Đukanovića, a mnogo više kosmički konflikt interesa, o kome su govorili američki zvaničnici u depešama do kojih su preko Vikiliksa došle Vijesti i Evropljani u Rezoluciji, koju je upravo usvojio Evropski parlament.

Velika javna preduzeća i ministarstva Vlade Mila Đukanovića prenijela su račune u Prvu banku. Za samo dvije godine akcije Prve porasle su preko sto puta, pa je Acov kapital u banci narastao u septembru 2008. godine na preko 100 miliona eura. Sa rastom kapitala i depozita, rasle su i kreditne aktivnosti.

Nevolja je međutim što je Đukanović, izdao veliki broj kredita prijateljima i partijskim lojalistima, uz loše ili nikakve kolaterale, pa je banka brzo ušla u nevolje. Aco je, tako kreditirao sa više desetina miliona eura Stanka Subotića Caneta, poslovnog prijatelja Mila Đukanovića, osumnjičenog za šverc cigareta. Vuka Rajkovića, poslovnog partnera bivšeg premijera kreditirao je sa pet miliona eura. Među prijateljima koji su povlačili kredite iz ove banke nalaze se i Goran Sito Rakočević, kum bivšeg premijera i član prve uprave Prve banke, kao i Radmila Vojvodić, bliska prijateljica Mila Đukanovića i takođe članica prvog borda banke. I sam Aco se zadužio kod svoje banke.

Da bi spasila Prvu od propasti, država je pomogla sa kreditom od 44 miliona eura, koji je vraćen na čudan način, sumnjivim transakcijama u kojima je jedan milion u jednom satu putovao jedanaest puta od Fonda PIO do državnog trezora.

Nije samo Vlada pomagala u krizi. Priskočila su i javna preduzeća. Sve transakcija oko prodaje akcija EPCG italijankoj A2A, išla su preko bratske banke. Od približno 400 miliona eura koji su u toj transakciji prešle preko računa Prve, u banci je do danas ostalo 50 – 100 miliona na osnovu kojih ona održava likvidnost.

RUDNIK UGLJA, EPCG, ZAVOD: Aco Đukanović i A2A su skupa i u Rudniku uglja. Braco posjeduje 10, 5 odsto akcija, A2A 39,49, a država 31 odsto.

Aco Đukanović posjeduje preko 75 odsto Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje, čija se prostrana zgrada nalazi na jednoj od najljepših i najskupljih lokacija u Podgorici, u neposrednoj blizini američke ambasade. Vlasništvo Zavoda i njegove vrijedne nekretnine Đukanović je dobio za svega 2,7 miliona. I ovdje je dio mogao da plati obveznicima stare devizne štednje.

U momentu kada je Aco preuzeo Zavod, 2007. godine, ova je ustanova poslovala dobro i imala je pozitivne bilanse. Inače, Zavod je imao dugu tradiciju, osnovan je 1946. godine i bio je najuglednija državna institucija iz oblasti prostornog planiranja, projektovanja i inženjeringa. Zašto je uopšte privatizovan i šta je ta institucija dobila otkada je Braco preuzeo?

Kada je prešao u ruke Aca Đukanovića , Zavod je dobio više unosnih poslova od vlade Mila Đukanovića. Nizali su se milionski projekti, kao onaj o izgradnji podvodnog kabla ispod Jadrana, koji je bivši premijer dogovorio u direktnoj pogodbi sa Silvijom Berluskonijem. Konflikti interesa tu se nijesu zaustavili, samo su se množili.

NEKRETNINE: NVO MANS je optužila Đukanoviće zbog konflikta interesa oko izrade prostornog plana za Bjelasicu i Komove, koji je radio Zavod. Nije jedini problem što je država naručilac tog posla, nego što Aco na tom području posjeduje preko 275 hiljada kvadrata zemljišta, a sestrić Edin više od 45 hiljada kvadrata. Familiji blizak Dragan Bećirović ima 147 hiljada kvadrata. Bećirović je vlasnik kompanije Bepler i Džejkobson, za koju se sumnja da dijelom pripada i Đukanovićima. Vektra Dragana Brkovića, takođe bliskog Đukanovićima, ima 38 hiljada kvadrata.

U Herceg Novom, Acova Invest nova (čiji se kapital prema podacima u Privrednom registru procjenjuje na blizu 12 miliona eura) posjeduje sedam parcela, oko pet hiljada kvadrata. U Baru, ista kompanija ima dvije građevinske parcele, na prestižnoj Topolici, od oko pet hiljada kvadrata.

U Podgorici mlađi Đukanović posjeduje hiljade i hiljade kvadrata u zemljištu, stambenom i poslovnom prostora. U srcu grada, kod stadiona FK Budućnost, on ima više hiljada kvadrata poslovnog prostora kojima zanimljivo, po katastarskim podacima, raspolaže Vlada Crne Gore. Znači li to da je, Đukanović bio rentijer vladi svog brata.

Monitor je ranije objavio, a nije demantovano, da je Vlada Crne Gore Acu za 3,3 mliona eura dala pravo da koristi 7.637 kvadratnih metara državnog zemljišta u Podgorici na kojem se nalazi zgrada policije, uz mogućnost da postane vlasnik.

U Ulici Braće Zlatičanina, u centru grada, Aco Đukanović je kupio dvospratnu zgradu koja je pripadala PTT Crne Gore, koja je pod teretom zbog restitucije. Mediji su pisali kako je kvadrat na ovoj prestižnoj lokaciji novi vlasnik dobio znatno ispod tržišne cijene.

U Ulici Vuka Karadžića, u centru grada, Đukanović posjeduje preko 1.300 kvadrata poslovnog i stambenog prostora. U toj je zgradi sjedište njegove Prve banke. Zgrada je sagrađena u Karađorđevom parku, koji je tom gradnjom uzurpiran.

Đukanović posjeduje i dio u stambeno-poslovnoj zgradi u naselju Kruševac. Tamo prostor izdaje Elektroprivredi Crne Gore. Naš rentijer ne mora da se sjekira – lako dolazi do zakupaca, državnih institucija i javnih preduzeća, koji su sigurne platiše. Rentijerski kapitalizam.

SESTRA I VELIKI BRAT: Sestra Ana u Podgorici prema podacima Uprave za nekretnine, posjeduje četiri stana i dva poslovna prostora, ukupne površine 623 kvadratna metra. Za razliku od brata Aca, čije nekretnine nijesu opterećene hipotekom zbog kredita, Kolarevićevoj su nekretnine pod hipotekom zbog velikih kredita.

Kolarevićeva, bivša sutkinja, sada ima uspješnu advokatsku kancelariju, na prestižnoj adresi u Svetog Patra Cetinjskog, u centru Podgorice. Više puta je kancelarija Kolarević, proglašavana za najbolju u Crnoj Gori, od strane nekih zapadnih instituta. Što uzme, ona i završi. Sama se hvalila monopolom – registruje preko 80 odsto inostranih kompanija u Crnoj Gori, od kojih je mnogima prethodno njen brat Milo omogućio da dobiju posao.

Iako je prema britanskim izvorima na listi 20 najbogatijih svjetskih vladara, Milo Đukanović zvanično posjeduje znatno manje od brata. Na njegovo ime vodi se stan od oko 200 kvadrata u Podgorici. Njegov univerzitet (UDG) prostire se čak na 12 hiljada kvadratnih metara zemljišta, dobijenog na poklon u Donjoj Gorici, a zgrada ima preko 14 hiljada kvadrata. U UDG, Đukanović posjeduje jednu četvrtinu vlasništva. Imovina je pod teretom, pošto je za izgradnju univerziteta Đukanović sa partnerima podigao višemilionske kredite, kod dvije crnogorske banke – CKB i Montenegro banke. Prema podacima Monitora, vraćanje tih kredita ne ide baš najbolje.

To nije jedini kredit višestrukog crnogorskog premijera. Za 20 hiljada kvadrata zemlje u Budvi, kupljene preko kompanije Global Montenegro sa partnerom i kumom Vukom Rajkovićem, zadužio se pet miliona eura kod Hipo Alpe Adrija banke. Đukanović, prema našim informacijama, ima problem i oko vraćanja ovog kredita.

Prema imovinskom kartonu bivšeg premijera njegova supruga Lidija ne posjeduje nekretnine. Sin Blažo dobio je od strica na poklon poslovni prostor od 459 kvadrata u Podgorici, a ima i stan od 124 metra kvadratna na Žabljaku.

Poznato je da autokrate kući drže tek djelić svoje imovine. Kada siđu sa vlasti, obično se nađe bogatstvo napolju koje se mjeri često milijardama, i to u nekretninama, na tajnim računima, of šor kompanijama misteriozne vlasničke strukture, akcijama stranih kompanija…Samo poslovi zbog kojih je Đukanović bio osumnjičen u Italiji donijeli su prema brojnim procjenama više milijardi dolara. Gdje li je završio taj novac? Sumnja se da je crnogorski premijer imao svoj udio i u nekim krupnim privatizacijama, KAP-u, na primjer, ali dokaza za to nema.

Koliko u inostranstvu posjeduju junaci našeg doba? Za sada, zna se samo da je Anin sin Edin, kao student, na Menhetnu kupio stan od 900 hiljada dolara. Žrtvovao se i za demokratiju – donirao je Baraku Obami, tokom kampanje, 250 dolara. Malo za Đukanoviće, mnogo za Ameriku.

Nekretnine Prve

Uglavnom se govorilo o bankarskim transakcijama i finansijama Prve banke. Gotovo da nije bilo riječi o ogromnoj imovini u nekretninama do koje je banka došla na različite načine. A baš ta imovina ima basnoslovnu vrijednost.

Nekretnine Prve banke, do čijeg su većinskog paketa Đukanovići došli u bescjenje, rasprostiru se diljem domovine – od Šavnika do Ulcinja. U Ulcinju banka prve familije ima posjed od 61,753 kvadrata, od čega su u zoni morskog dobra destine hiljada kvadrata(vidi tekst).

U primorskim biserima Svetom Stefanu i Petrovcu, Prva ima preko 14.500 kvadrata. U Budvi, preko banke, Đukanovići posjeduju dvije hiljade i šesto kvadrata zemljišta i 900 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. U Herceg Novom imaju 25. dio hotela Metalurg. U Šušnju ta banka posjeduje 554 kvadrata.

U prijestonici Prva ima skroman objekat od 186 kvadrata, a u Šavniku nešto manje od 13 hiljada kvadrata u parcelama. U Danilovgradu banka ima 2951 kvadrat. U rodnom Nikšiću imovina Prve i familije, kao da nema granice. Prva posjeduje pod Trebjesom preko 52 hiljade kvadrata u zemljištu i više od hiljadu kvadrata stambenog i poslovnog prostora.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo