Povežite se sa nama

FOKUS

Do neba

Objavljeno prije

na

Država je u najljepšem crnogorskom gradu Kotoru Aleksandru Acu Đukanoviću, bratu bivšeg premijera, ustupila hiljade kvadrata i – spomenike kulture! Na čarobnoj lokaciji, u Dobroti, uz more. Kažu da će tamo da se preseli.

Đukanoviću je u Dobroti, prema podacima Uprave za nekretnine, odlukama državnog organa ustupljeno oko dvije hiljade kvadrata zemljišta, a on je kupio još toliko. Ustupljena mu je i dvospratna zgrada DPO, DSZ i SIZ-a, spomenik kulture, od preko 290 kvadrata i tri pomoćne zgrade – takođe spomenici kulture. On, dakle, na tom lokalitetu baštini samo u spomenicima 614 kvadrata! Zašto je kulturno nasljeđe, u vlasništvu države, ustupljeno privatnom licu? Možda za prvoboračke zasluge mlađeg Đukanovića, u onim godinama kada je po kiši puštao muziku na mitinzima bratove DPS.

I Acov sestrić Edin Kolarević nečim je zadužio domovinu. Sin Ane Kolarević, sestre dvodecenijskog premijera i predsjednika, posjeduje u Dobroti 11.797 kvadratnih metara, koji su uknjiženi na ime njegove firme Sublime developments. Sva ta zemlja, Kolareviću je ustupljena po odluci državnih organa. Vrijednost dostiže milione eura.

Odlukom državnih organa klan Đukanovića nije dobro prošao samo u Kotoru. U Ulcinju, njihova je obala. Na Porto Milena, odlukama državnih organa Prvoj banci Aca i Mila Đukanovića, ustupljeno je preko dvije i po hiljade kvadrata. Zemljište je pod teretom Morskog dobra. To nije sve. U tom gradu u zoni morskog dobra, banka Đukanovića posjeduje još 23.000 kvadrata, od čega je dio takođe pod teretom Morskog dobra.

Kao da im je nebo granica. Imovina u Kotoru i Ulcinju, tek je djelić impresivne liste nepokretnosti, uknjižene na najbližu rodbinu neprikosnovenog vođe. Prema dostupnim dokumentima, Aco Đukanović od svih članova familije ima najviše u Crnoj Gori.

Počeo je od ničega. Prema sopstvenim riječima, Aco je prvi novac zaradio noseći džakove na titogradskoj željezničkoj stanici kasnih osamdesetih, u blizini zgrade u kojoj je živio sa roditeljima, bratom i sestrom, u skromnom stanu sivog gradskog kvarta. A onda je, kako kaže, počeo da misli.

Prelazak sa fizičkog na intelektualni rad poklopio se sa osvajanjem vlasti brata Mila. Slučajno. Nezapošljen, Aco je prve izdašnije honorare zaradio kao producent – član žirija crnogorske državne televizije 1991. godine, na posljednjem zajedničkom nastupu za Pjesmu Evrovizije, pred smrt Jugoslavije. Pobijedila je Bebi Dol, koja je pjevala Brazil. Za člana žirija Đukanovića su, valjda, preporučili razglas i drugi tehnički detalji za koje je bio zadužen na predizbornim skupovima bratove partije, koja je imala gotovo plebiscitarnu podršku naroda i Slobodana Miloševića.

TRANSAKCIJE I AKCIJE: Poslije Bebi Dol, Aca je krenulo. Što bi rekao stariji brat – snašao se. Prema podacima američkog ICIJ bogatstvo mlađeg Đukanovića procjenjuje se na 167 miliona dolara. Nije, međutim, jasno na osnovu koje metodologije je Institut došao do te cifre. Po podacima dostupnim Monitoru imovina samo u Crnoj Gori, prema katastraskim knjigama i podacima Centralne depozitarne agencije (CDA) – ogromna je i znatno premašuje te procijene. Koliko i šta Đukanović posjeduje van naše države teško je utvrditi.

Najčešće se pominje Đukanovićevo vlasništvo u Prvoj banci, u kojoj on posjeduje 46,48 odsto akcija, a sa bratom Milom i sestrom Anom Kolarević ima većinski paket i kontrolu.

Akcije u Nikšićkoj banci, koju je kasnije preimenovao u Prva banka Crne Gore osnovana 1901, Đukanović je kupio u bescjenje. Jedini se javio na konkurs, preko svoje Monte nova, koja je ranije posjedovala 12 odsto vlasništva Nikšićke. Đukanović je 30 odsto akcija, što ih je država tada prodavala za tri miliona, platio milion i po u kešu, a ostatak u obveznicama.

Za godinu dana banka je prosto procvjetala i postala druga po veličini. Američki ICIJ podvlači da su godinu dana prije privatizacije, depoziti države u Nikšićkoj banci iznosili samo 23 miliona dolara, a u septembru 2007, nakon privatizacije, 127 miliona dolara.

Prva banka je za 11 mjeseci poslovanja u 2007. godini ostvarila stopu rasta od fantastičnih 390 odsto. Manje je tome doprinijelo bankarsko umijeće mlađeg Đukanovića, a mnogo više kosmički konflikt interesa, o kome su govorili američki zvaničnici u depešama do kojih su preko Vikiliksa došle Vijesti i Evropljani u Rezoluciji, koju je upravo usvojio Evropski parlament.

Velika javna preduzeća i ministarstva Vlade Mila Đukanovića prenijela su račune u Prvu banku. Za samo dvije godine akcije Prve porasle su preko sto puta, pa je Acov kapital u banci narastao u septembru 2008. godine na preko 100 miliona eura. Sa rastom kapitala i depozita, rasle su i kreditne aktivnosti.

Nevolja je međutim što je Đukanović, izdao veliki broj kredita prijateljima i partijskim lojalistima, uz loše ili nikakve kolaterale, pa je banka brzo ušla u nevolje. Aco je, tako kreditirao sa više desetina miliona eura Stanka Subotića Caneta, poslovnog prijatelja Mila Đukanovića, osumnjičenog za šverc cigareta. Vuka Rajkovića, poslovnog partnera bivšeg premijera kreditirao je sa pet miliona eura. Među prijateljima koji su povlačili kredite iz ove banke nalaze se i Goran Sito Rakočević, kum bivšeg premijera i član prve uprave Prve banke, kao i Radmila Vojvodić, bliska prijateljica Mila Đukanovića i takođe članica prvog borda banke. I sam Aco se zadužio kod svoje banke.

Da bi spasila Prvu od propasti, država je pomogla sa kreditom od 44 miliona eura, koji je vraćen na čudan način, sumnjivim transakcijama u kojima je jedan milion u jednom satu putovao jedanaest puta od Fonda PIO do državnog trezora.

Nije samo Vlada pomagala u krizi. Priskočila su i javna preduzeća. Sve transakcija oko prodaje akcija EPCG italijankoj A2A, išla su preko bratske banke. Od približno 400 miliona eura koji su u toj transakciji prešle preko računa Prve, u banci je do danas ostalo 50 – 100 miliona na osnovu kojih ona održava likvidnost.

RUDNIK UGLJA, EPCG, ZAVOD: Aco Đukanović i A2A su skupa i u Rudniku uglja. Braco posjeduje 10, 5 odsto akcija, A2A 39,49, a država 31 odsto.

Aco Đukanović posjeduje preko 75 odsto Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje, čija se prostrana zgrada nalazi na jednoj od najljepših i najskupljih lokacija u Podgorici, u neposrednoj blizini američke ambasade. Vlasništvo Zavoda i njegove vrijedne nekretnine Đukanović je dobio za svega 2,7 miliona. I ovdje je dio mogao da plati obveznicima stare devizne štednje.

U momentu kada je Aco preuzeo Zavod, 2007. godine, ova je ustanova poslovala dobro i imala je pozitivne bilanse. Inače, Zavod je imao dugu tradiciju, osnovan je 1946. godine i bio je najuglednija državna institucija iz oblasti prostornog planiranja, projektovanja i inženjeringa. Zašto je uopšte privatizovan i šta je ta institucija dobila otkada je Braco preuzeo?

Kada je prešao u ruke Aca Đukanovića , Zavod je dobio više unosnih poslova od vlade Mila Đukanovića. Nizali su se milionski projekti, kao onaj o izgradnji podvodnog kabla ispod Jadrana, koji je bivši premijer dogovorio u direktnoj pogodbi sa Silvijom Berluskonijem. Konflikti interesa tu se nijesu zaustavili, samo su se množili.

NEKRETNINE: NVO MANS je optužila Đukanoviće zbog konflikta interesa oko izrade prostornog plana za Bjelasicu i Komove, koji je radio Zavod. Nije jedini problem što je država naručilac tog posla, nego što Aco na tom području posjeduje preko 275 hiljada kvadrata zemljišta, a sestrić Edin više od 45 hiljada kvadrata. Familiji blizak Dragan Bećirović ima 147 hiljada kvadrata. Bećirović je vlasnik kompanije Bepler i Džejkobson, za koju se sumnja da dijelom pripada i Đukanovićima. Vektra Dragana Brkovića, takođe bliskog Đukanovićima, ima 38 hiljada kvadrata.

U Herceg Novom, Acova Invest nova (čiji se kapital prema podacima u Privrednom registru procjenjuje na blizu 12 miliona eura) posjeduje sedam parcela, oko pet hiljada kvadrata. U Baru, ista kompanija ima dvije građevinske parcele, na prestižnoj Topolici, od oko pet hiljada kvadrata.

U Podgorici mlađi Đukanović posjeduje hiljade i hiljade kvadrata u zemljištu, stambenom i poslovnom prostora. U srcu grada, kod stadiona FK Budućnost, on ima više hiljada kvadrata poslovnog prostora kojima zanimljivo, po katastarskim podacima, raspolaže Vlada Crne Gore. Znači li to da je, Đukanović bio rentijer vladi svog brata.

Monitor je ranije objavio, a nije demantovano, da je Vlada Crne Gore Acu za 3,3 mliona eura dala pravo da koristi 7.637 kvadratnih metara državnog zemljišta u Podgorici na kojem se nalazi zgrada policije, uz mogućnost da postane vlasnik.

U Ulici Braće Zlatičanina, u centru grada, Aco Đukanović je kupio dvospratnu zgradu koja je pripadala PTT Crne Gore, koja je pod teretom zbog restitucije. Mediji su pisali kako je kvadrat na ovoj prestižnoj lokaciji novi vlasnik dobio znatno ispod tržišne cijene.

U Ulici Vuka Karadžića, u centru grada, Đukanović posjeduje preko 1.300 kvadrata poslovnog i stambenog prostora. U toj je zgradi sjedište njegove Prve banke. Zgrada je sagrađena u Karađorđevom parku, koji je tom gradnjom uzurpiran.

Đukanović posjeduje i dio u stambeno-poslovnoj zgradi u naselju Kruševac. Tamo prostor izdaje Elektroprivredi Crne Gore. Naš rentijer ne mora da se sjekira – lako dolazi do zakupaca, državnih institucija i javnih preduzeća, koji su sigurne platiše. Rentijerski kapitalizam.

SESTRA I VELIKI BRAT: Sestra Ana u Podgorici prema podacima Uprave za nekretnine, posjeduje četiri stana i dva poslovna prostora, ukupne površine 623 kvadratna metra. Za razliku od brata Aca, čije nekretnine nijesu opterećene hipotekom zbog kredita, Kolarevićevoj su nekretnine pod hipotekom zbog velikih kredita.

Kolarevićeva, bivša sutkinja, sada ima uspješnu advokatsku kancelariju, na prestižnoj adresi u Svetog Patra Cetinjskog, u centru Podgorice. Više puta je kancelarija Kolarević, proglašavana za najbolju u Crnoj Gori, od strane nekih zapadnih instituta. Što uzme, ona i završi. Sama se hvalila monopolom – registruje preko 80 odsto inostranih kompanija u Crnoj Gori, od kojih je mnogima prethodno njen brat Milo omogućio da dobiju posao.

Iako je prema britanskim izvorima na listi 20 najbogatijih svjetskih vladara, Milo Đukanović zvanično posjeduje znatno manje od brata. Na njegovo ime vodi se stan od oko 200 kvadrata u Podgorici. Njegov univerzitet (UDG) prostire se čak na 12 hiljada kvadratnih metara zemljišta, dobijenog na poklon u Donjoj Gorici, a zgrada ima preko 14 hiljada kvadrata. U UDG, Đukanović posjeduje jednu četvrtinu vlasništva. Imovina je pod teretom, pošto je za izgradnju univerziteta Đukanović sa partnerima podigao višemilionske kredite, kod dvije crnogorske banke – CKB i Montenegro banke. Prema podacima Monitora, vraćanje tih kredita ne ide baš najbolje.

To nije jedini kredit višestrukog crnogorskog premijera. Za 20 hiljada kvadrata zemlje u Budvi, kupljene preko kompanije Global Montenegro sa partnerom i kumom Vukom Rajkovićem, zadužio se pet miliona eura kod Hipo Alpe Adrija banke. Đukanović, prema našim informacijama, ima problem i oko vraćanja ovog kredita.

Prema imovinskom kartonu bivšeg premijera njegova supruga Lidija ne posjeduje nekretnine. Sin Blažo dobio je od strica na poklon poslovni prostor od 459 kvadrata u Podgorici, a ima i stan od 124 metra kvadratna na Žabljaku.

Poznato je da autokrate kući drže tek djelić svoje imovine. Kada siđu sa vlasti, obično se nađe bogatstvo napolju koje se mjeri često milijardama, i to u nekretninama, na tajnim računima, of šor kompanijama misteriozne vlasničke strukture, akcijama stranih kompanija…Samo poslovi zbog kojih je Đukanović bio osumnjičen u Italiji donijeli su prema brojnim procjenama više milijardi dolara. Gdje li je završio taj novac? Sumnja se da je crnogorski premijer imao svoj udio i u nekim krupnim privatizacijama, KAP-u, na primjer, ali dokaza za to nema.

Koliko u inostranstvu posjeduju junaci našeg doba? Za sada, zna se samo da je Anin sin Edin, kao student, na Menhetnu kupio stan od 900 hiljada dolara. Žrtvovao se i za demokratiju – donirao je Baraku Obami, tokom kampanje, 250 dolara. Malo za Đukanoviće, mnogo za Ameriku.

Nekretnine Prve

Uglavnom se govorilo o bankarskim transakcijama i finansijama Prve banke. Gotovo da nije bilo riječi o ogromnoj imovini u nekretninama do koje je banka došla na različite načine. A baš ta imovina ima basnoslovnu vrijednost.

Nekretnine Prve banke, do čijeg su većinskog paketa Đukanovići došli u bescjenje, rasprostiru se diljem domovine – od Šavnika do Ulcinja. U Ulcinju banka prve familije ima posjed od 61,753 kvadrata, od čega su u zoni morskog dobra destine hiljada kvadrata(vidi tekst).

U primorskim biserima Svetom Stefanu i Petrovcu, Prva ima preko 14.500 kvadrata. U Budvi, preko banke, Đukanovići posjeduju dvije hiljade i šesto kvadrata zemljišta i 900 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. U Herceg Novom imaju 25. dio hotela Metalurg. U Šušnju ta banka posjeduje 554 kvadrata.

U prijestonici Prva ima skroman objekat od 186 kvadrata, a u Šavniku nešto manje od 13 hiljada kvadrata u parcelama. U Danilovgradu banka ima 2951 kvadrat. U rodnom Nikšiću imovina Prve i familije, kao da nema granice. Prva posjeduje pod Trebjesom preko 52 hiljade kvadrata u zemljištu i više od hiljadu kvadrata stambenog i poslovnog prostora.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo