Povežite se sa nama

FELJTON

DR FILIP KOVAČEVIĆ: LAKAN U PODGORICI (IV): Strukturne subjektivnosti

Objavljeno prije

na

STRUKTURE SUBJEKTIVNOSTI

Po Lakanu, postoje tri strukture subjektivnosti ili tri strukture odnosa između subjekta i Drugog. To su psihoze, perverzije i neuroze. One nastaju kroz tri različita fundamentalna psihička procesa: psihoze kroz primarno zatvaranje (foreclosure), perverzije kroz odbacivanje (disavowal) i neuroze kroz potiskivanje (repression). Ono što se naziva „normalnošću” ili „zdravim mentalnim stanjem” je u svojoj strukturi manje ili više uravnotežena neuroza. Suština neuroze je u mehanizmu potiskivanja, a ko može reći da u svom svakodnevnom životu ne „potiskuje” pojedina saznanja ili emocije? PSIHOZE

Namjeravam da govorim detaljno o svakoj od ovih struktura. Započinjem sa psihozama jer one predstavljaju najveći stepen poremećaja između subjekta i Drugog. Do njih dolazi u najranijim etapama formiranja subjekta, u etapi uspostavljanja odnosa između tek rođene bebe i Simboličkog poretka u kome se beba rađa. Postojanje psihoze pokazuje ozbiljno narušene odnose između prvog staratelja (prvog Drugog, najčešće majke) i drugog staratelja (drugog Drugog, najčešće oca). Lakan tvrdi da je upravo ono što dovodi do psihoze slabost ili nepostojanje drugog Drugog, dakle, instance koja bi mogla da razdvoji bebu od majke, koja bi bebu zaštitila od majčinske želje i omogućila joj da počne da razvija svoj identitet. Ono što psihotičnoj osobi nedostaje je ključni označitelj na bazi kojeg bi mogla da se integriše u već postojeći Simbolički poredak. Lakan taj označitelj naziva „Ime-oca” ili na originalnom francuskom „Nom-du-père” koje kad se izgovara zvuči isto kao i „Non-du-père” tj. kad otac kaže /ne/, što i jeste suština njegove intervencije, dakle, zabrana. Frojd je smatrao da se ta zabrana više odnosi na želju djeteta, a Lakan da se ona odnosi na želju majke. Najčešće se psihoze i dešavaju u situacijama kada majka vidi dijete kao neku vrstu kompenzacije za sopstvene frustracije. U tim slučajevima, identitetu djeteta nije dozvoljeno da bude formiran.

Koristeći lakanovsku terminologiju može se reći da dijete živi potpuno otuđeno tj. da je postalo manje-više instrument želje i uživanja Drugog. To znači da je i djetetov odnos sa samim jezikom specifičan, pa se stoga u psihozi zapažaju mnogi poremećaju u izgovoru i korišćenju riječi. Zbog nedostatka utemeljenosti u Simboličkom poretku, „realnost” je za psihotičare izuzetno fluidna, što znači da obiluje obmanama čula kao što su različite vrste halucinacija. Lakanovski psihoanalitičari kao što su Pol Verhege i Brus Fink navode da su halucinacije moguće i kod neuroza (posebno kod histerije), ali da je ono što predstavlja razliku između neurotičara i psihotičara to što ovaj drugi u njima ne vidi halucinacije. Naprotiv. Uvjeren je da je to što vidi ili čuje stvarno.

To i jeste jedna od ključnih fenomenoloških razlika između dvije strukture. Naime, dok se neurotičar može uzeti kao simbol sumnje i neuvjerenosti (krivice ili kolebanja), psihotičar je apsolutno uvjeren u ono što govori i radi. Za njega ili nju ne postoje označitelji, nego samo znakovi tj. elementi koji imaju zacementirano, fiksirano značenje. Zbog toga u svom svakodnevnom ponašanju, kao što pokazuju mnoge psihoanalitičke studije i izjave samih psihotičara, oni imitiraju druge, ne mogu da stvore sopstvene obrasce ponašanje, ne shvataju što je to metafora. Kako u Seminaru broj 3 Lakan kaže za sudiju dr Šrebera, čiji je slučaj proučavao Frojd na osnovu Šreberovog sopstvenog pisanog iskaza sadržanog u knjizi Memoari moje nervne bolesti, on jeste „pisac, ali sigurno nije pjesnik”.

Dakle, u psihozama ne postoji prožimanje između subjekta i Drugog (gdje su priznati i poznati nedostaci i jednog i drugog tj. njihova fundamentalna podijeljenost), već je Drugi viđen kao neko ko se potpuno iz vani (spolja) konfrontira sa subjektom i hoće da zauzmem njegovo mjesto. Svijet psihotičara je svijet nepomirljivih suprotnosti (ili ja ili oni) i bez uravnoteženog razrješenja. To i jeste suština paranoje gdje paranoična osoba vjeruje da su se svi urotili protiv nje tj. da je ona sama apsolutni Drugi, različita od svega što se oko nje dešava. Suprotna paranoji je druga vrsta psihoze – erotomanija – kada se „ja” potpuno predaje Drugom, postaje Drugi i tako zauvijek iščezava. U osnovi može se reći da zbog toga što psihotičar, kroz nepojavljivanje „Imena-oca”, nije integrisan u konvencije datog Simboličkog poretka, on ili ona, da bi uopšte opstali, moraju da stvore svoj sopstveni Simbolički poredak. To je i razlog što je „konačni” rezultat psihoze izgrađivanje jedne totalne sveobuhvatne iluzije (delusion). Na primjer, Šreberova iluzija je bila da se transformisao u ženu Boga i da će on Bogu da izrodi novu ljudsku rasu koja će zavladati svijetom. Tražene garancije porijekla (oca) se mogu vidjeti i u psihotičnim iluzijama da je neko Napoleon, Isus Hrist, itd. ili sin ili kćerka značajnih ličnosti.

Što se tiče (kognitivne) inteligencije, ona nije povezana sa strukturom subjektivnosti. Dakle, postoje i glupi i pametni psihotičari, perverznjaci ili neurotičari. Postoje primjeri izuzetno nadarenih psihotičara – Isak Njutn, Ogist Kont, Vinsent van Gog, August Strindberg, Džon Neš (o Nešovom životu, postoji i film A Beautiful Mind). Mnogi psihotičari spretno imitiraju ono što se naziva „normalno” ponašanje tako da ostaju skriveni iz perspektive nebrižnih, površinskih odnosa, kakvi i jesu u suštini međuljudski odnosi na početku 21. vijeka.

PERVERZIJE

Jasno je da sam termin „perverzija” u svakodnevnom govoru konotira prisustvo nečijeg moralnog suda. On takođe konotira i kršenje uspostavljenih normi. Pravo pitanje je međutim ko te norme uspostavlja, ko se uzima za mjerilo kojim se mjeri i određuje pozicija svih drugih. Pol Verhege navodi da se u pristupu perverziji može uočiti nekoliko sukcesivnih istorijskih diskursa. Prvo, religijsko-ideološki diskurs prije Frojdovog vremena, pa zatim medicinsko-psihijatrijski diskurs u kome se obrazovao i sam Frojd, kada su na primjer svi „grešnici” postali „pacijenti”, pa nama vremenski mnogo bliži sociološko-psihološki diskurs koji je odbacio postojanje ustaljenih medicinskih normi i doveo do današnjeg kulturno-relativističkog diskursa. Drugim riječima, danas „ništa” nije perverzno ako postoji uzajamna saglasnost između učesnika.

Međutim, ono što se podrazumjeva pod perverzijom u lakanovskoj psihoanalitičkoj teoriji ne odnosi se na određeno ponašanje ma kako i ma kome „perverzno” ono djelovalo. Za Lakana je perverzija (kao i psihoza i neuroza) struktura subjektivnosti tj. način ili matrica odnosa između subjekta i Drugog nastala kroz iskustva ranog djetinjstva. Dakle, perverzna struktura ne mora da vodi onome što određena zajednica naziva (nečijim drugim) „perverznim” ponašanjem. Jer teško da će bilo koja zajednica označiti svoje sopstveno ponašanje kao perverzno.

Kao i uvijek, Lakanove početne teze polaze od Frojda. Mnoštvo parcijalnih nagona koji usmjeravaju tj. daju pokretačku (libidinalnu) energiju svakoj ljudskoj aktivnosti uslovilo je da Frojd nazove ljudska bića „polimorfno-perverznim”. Frojd je smatrao da je Edipov kompleks upravo ona struktura koja pravi red u nagonima i omogućava nastavak funkcionisanja civilizacije (normi naših očeva). Pitanje se, naravno, postavlja što se dešava ako tog Edipovog kompleksa tj. potčinjavanja spoljnom autoritetu drugog Drugog (najčešće oca) nema ili nije razvijen u dovoljnoj mjeri.

Kao što se iz navedenog vidi, struktura psihoza pokazuje potpuno odsustvo tog za socijalizaciju potrebnog drugog Drugog. Perverzija je nešto što se može strukturalno vidjeti kao pola puta između psihoze i neuroze – dakle, između toga da nema Drugog (tj. da je Drugi subjektu potpuno tuđ totalitet) i toga da je Drugi previše integrisan u samu strukturu subjekta (tj. sve što subjekt radi pokazuje prisustvo Drugog, sve subjektove aktivnosti su u pokornosti prema Drugom ili u pobuni protiv njega). Može se to reći i drugim riječima. Na primjer, u psihozi Zakon nije prisutan, a u neurozi je prisutan (skoro) samo On. U pitanju je ulazak subjekta u Simbolički poredak, u svijet označitelja gdje se nikada ne može doći do čvrstih spoznaja, mada se one neprestano traže. Naime, neurotičar želi stabilnu istinu za koju bi se uhvatio i kojom bi mogao da prevlada sopstvenu kolebljivost i neodlučnost. Međutim, neurotičar koji je prošao kroz psihoanalizu zna da takva istina ne postoji i postaje spreman da prihvati fluidnost životnog toka u kome tumačenje dešavanja zavisi od konkretnog konteksta u kojem se odvijaju.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo