Povežite se sa nama

FELJTON

DR FILIP KOVAČEVIĆ: LAKAN U PODGORICI (III): Struktura psihe

Objavljeno prije

na

IMAGINARNI POREDAK: PITANJE EGA

Konceptualizaciju i analizu Imaginarnog poretka je moguće pronaći u najranijim Lakanovim tekstovima još iz tridesetih godina prošlog vijeka, a posebno u njegovoj teoriji o „stadijumu ogledala” tj. o formiranju ega u strukturi ličnosti. Po Lakanu, subjektov ego se formira identifikacijom (poistovjećivanjem) sa subjektovim odrazom u ogledalu. Naime, beba od oko 6 mjeseci počinje da biva zainteresovana za svoj odraz u ogledalu (što nije slučaj sa malim šimpanzom, npr.). U tom periodu, beba je nemoćna i ne može da se kreće pouzdano, pa joj slika u ogledalu anticipira buduću koordinaciju pokreta tj. kontrolu nad sopstvenim tijelom. Ovo iskustvo dovodi do trijumfalne radosti kod bebe, ali ono što je problematično je da ova identifikacija sa slikom predstavlja otuđenje koje nije moguće prevazići ni u kasnijem periodu razvoja. Ego koji se ovim putem formira zauvijek ostaje ta idealna slika u ogledalu, baš kao što je napisao francuski pjesnik Rembo koga Lakan citira – „ja je drugi.”

Međutim, i pored identifikacije, bebi ubrzo postaje jasno da ta slika nije sve jer počinje da uviđa razliku između „imaginarnog tijela” (slike u ogledalu) i „stvarnog tijela” (koje i tada, ali i tokom cijelog života ostaje jedna vrsta misterije, i u stvari jedna vrsta prijetnje tj. opasnosti za subjekta). Zbog toga je, po Lakanu, ego uvijek stjecište iluzija i obmana jer ono prepoznaje samo sebe jedino u svom odrazu, zaboravljajući da je to ipak odraz, a ne cijelokupno subjektovo biće. Lakan stoga odbija da zove ego strukturalnom komponentom psihe kao što to radi Frojd (u svojoj čuvenoj podjeli psihe na id, ego i super-ego), već ga smatra imaginarnom tvorevinom čije funkcionisanje prikriva ono što zbilja pokreće osobu tj. sferu nesvjesnog.

Ipak, važno je imati na umu da Imaginarni poredak ne uključuje samo ono što je iluzorno, ono što je obmana, nego i sve ono u psihi što je formirano kroz proces identifikacije. Imaginarni odnosi su zbog toga uvijek prožeti tenzijama, zavišću, ljubomorom, agresijom. Uvijek se kroz njih postavlja pitanje „jesam li ja bolji ili gori, jesam li ja superioran ili inferioran?” Imaginarni odnosi su zbog toga velika prepreka u radu psihoanalize, pa je Lakan u svojim prvim seminarima insistirao na važnosti takozvanog „čišćenja” imaginarnih odnosa i uspostavljanja odnosa koji bi bili bazirani na govoru, na diskursu, na manifestovanju Simboličkog poretka tj. pravila, pakta, regulacija, zakona, a ne isključivo kroz rivalstvo sa drugim kao alternativnim egom. Imaginarni odnosi podsjećaju na ono hobsovsko „prirodno stanje” gdje je svako svakom neprijatelj. Oni otvaraju i sukob po pitanju sopstvenog identiteta – koliko sam ja zbilja svoj, a koliko sam drugi? Iz ovakvog stanja se po Hobsu (i po Lakanu) izlazi samo društvenim ugovorom ili paktom koje zastupa neki novostvoreni autoritet koji je nad svima jednako natkriljen.

IDEALNI EGO I EGO-IDEAL

Drugi psihoanalitički termin vezan za odraz drugog sa kojim se ego identifikuje je „idealni ego”. Idealni ego predstavlja idealnu cijelokupnost i savršenstvo kojoj ego teži. Na primjer – majka drži malu Hanu ispred ogledala i kaže „pogledaj, to je Hana! Zar ona nije velika djevojčica?!” Znači, sama instrukcija za identifikaciju sa idealnim ego dolazi od Drugog. Hana se identifikuje ne samo sa slikom u ogledalu, nego i sa izrečenim označiteljem „velika djevojčica.” Drugi, dakle, određuje mjesto za novog subjekta u postojećem Simboličkom poretku. Svi označitelji sa kojima se novi subjekt identifikuje dolaze od Drugog. Drugim riječima, nije samo da Hana treba da misli o sebi kao velikoj djevojčici, ona je već označena od strane Drugog kao takva, i ona to jeste. Ili što bi rekao Lakan, „ja ću postati ono što sam već za Drugog bio.”

Uz ovakvu imaginarnu identifikaciju, postoji i simbolička identifikacija koja predstavlja identifikaciju sa nekom specifičnom osobinom Simboličkog poretka kojeg Lakan naziva Drugi (sa velikim slovom). Dakle, Drugi ne predstavlja neku osobu koja bi bila potencijalno jednak subjekt rivalstva, već se identifikacija vrši sa komponentom Simboličkog poretka koji prevazilazi subjekta. Ova vrsta identifikacije na primjer objašnjava važnost medalja i zastava, jer bi one bile samo bezvrijedan metal i šarene krpe da ne prestavljaju nešto više od samog subjekta (domovinu, čovječanstvo, itd.). Psihoanalitički termin za skup specifičnih osobina Drugog sa kojima se subjekt identifikuje je „ego-ideal”.

Simbolička putanja subjekta, koju psihoanaliza kroz svoje djelovanje nastoji da oslobodi prepreka, nailazi na putanju imaginarnih odnosa koji predstavljaju tendenciju ega da pokušava da (za)gospodari drugim. Kao što sam ranije naglasio, ova tendencija ega je uzročnik emocija kao što su ljubomora, zavist, ljutnja, bijes, itd. Pa i psihopatološkog sindroma „burnout”-a na poslu kao što pokazuje studija profesora Verhegea i njegovog kolege Stina van Hojlea. Stoga se može reći da u subjektovoj psihi vlada permanentni sukob između idealnog ega i ego-ideala. Ego-ideal je ono što Drugi očekuje od subjekta da bude, a idealni ego ono što subjekt uzima kao svoj standard.

Jedan od prvih Lakanovih grafika (takozvana šema ,,L” iz Seminara broj 3) ima dvije ose: Imaginarnu (između ega i idealnog ega) i Simboličku (između subjekta i Drugog). Posao psihoanalitičara je da izbjegne imaginarno poistovjećivanje subjekta sa njim (pozicija idealnog ega) i da se pozicionira na mjestu Drugog kako bi se analizirani subjekt oslobodio pritiska rivalstva. Psihoanalitičar u svom djelovanju, dakle, ne smije da da podršku imaginarnim odnosima subjektovog ega već da pomogne redefiniciju subjektovog Simboličkog poretka tj. društvenih odnosa u kojima se nalazi. Ovi odnosi čine subjekta onim što jeste, pa ga samo otvoreno suočavanje sa njima može navesti da ih promjeni.

POTREBA, ZAHTJEV, ŽELJA

Potreba je stvar fiziološke prirode kao na primjer žeđ i glad. Zahtjev je potreba artikulisana riječima. Ono što preostane kada se od zahtjeva oduzme potreba Lakan naziva željom. Zahtjev je uvijek adresiran nekome, pa se tako kroz govor uspostavlja jedan intersubjektivan, mada, iz perspektive subjekta, zavisan i neravnopravan odnos. U suštini, tvrdi Lakan, svaki zahtjev zadržava strukturu primarnog zahtjeva iz faze formiranja identiteta, a to je zahtjev za ljubav. Međutim, zbog prirode označitelja kojima se zahtjev artikuliše, nijedan ga objekt koji Drugi može ponuditi ne može potpuno zadovoljiti. Zbog toga i dolazi do manifestovanja onoga što Lakan naziva „dijalektikom želje”.

Pitanje koje mala beba postavlja je kako da privuče pažnju Drugog, kako da bude važna za tog Drugog jer od njega zavisi ispunjenje njenih zahtjeva. Dakle, ovdje je suštinsko pitanje – Che vuoi? Što želiš od mene? Što ja treba da budem da bih dobio tvoju ljubav?

Prva pojava anksioznosti se dešava pri potrazi za odgovorom na pitanje koja je to zbilja želja Drugog. I kako se zaštiti od te dominantne želje jer pokoravanje njoj znači otuđenje, gubitak identiteta? Ono što je potrebno je ograničenje, „zakon”, uspostavljanje sopstvene želje. U ovom procesu ključnu ulogu igra takozvani „tranzicioni/prelazni objekt” kako ga je nazvao britanski psihoanalitičar Vinikot. To je jedan objekt (predmet) koji postaje od izuzetne važnosti za dijete (npr. neka lutka kada ide da spava). Ovaj predmet predstavlja i dio subjekta i dio spoljašnjeg svijeta, on je negdje „između”. Dijete ga osjeća kao dio sebe, a opet je jasno da je veza sa tim predmetom drugačija nego sa djelovima sopstvenog tijela. Ovaj predmet omogućava djetetu da izbjegne totalnu dominaciju od strane Drugog, štiti ga od pojave anksioznosti kao neka vrsta talismana. Tako počinje proces subjektovog stasavanja koji nikad nije dovršen do kraja jer talismane i rituale srećemo i kod odraslih osoba.

Zbog toga što subjekt očekuje od primarnog staratelja koji je najčešće majka da mu kaže što želi od njega, a ova to nije u stanju zbog toga što ni sama nije sigurna što želi (jer to zavisi od njenog odnosa prema sopstvenim roditeljima, i tako unazad generacijama), subjekt stvara sopstvene fantazije kao odgovor na tu enigmu. Kao smjernice za životnu sudbinu subjekta, te fantazije su važnije od onoga što se može definisati kao intersubjektivna ,,opipljiva” stvarnost. Zbog toga Lakan i tvrdi da subjektova istina uvijek ima strukturu fikcije.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo