Povežite se sa nama

FELJTON

DR FILIP KOVAČEVIĆ: LAKAN U PODGORICI (II): Formiranje identiteta

Objavljeno prije

na

Subjektivna putanja tek rođene bebe

Elementarna Frojdova pretpostavka je da je težnja svakog organizma da tenzije koje se u njemu dešavaju svede na minimum, na homeostazu. Tu pretpostavku je Frojd nazvao princip zadovoljstva – ono što nam daje zadovoljstvo je ono što smanjuje tenzije. Bol, na primjer, može biti protumačen kao jedna vrsta akumulacije tenzija. Mala beba teži da smanji unutrašnje tenzije, recimo glad ili žeđ, i zbog toga što od njih ne može da pobjegne, ona ih eksternalizuje: obraća se svijetu izvan sebe svojim plačem. Taj plač je ustvari inicijalno usmjerenje prema Drugom (koga predstavljaju druge osobe) i zahtjev za pomoć. Drugi, tj. staratelj koji je u najvećem broju slučajeva majka, na bebin plač odgovara riječima i ponašanjem koje će bebi pokazati da u nečemu izvan nje (daleko od toga da beba može da pretpostavi što je to!) postoji razumijevanje koje će olakšati njenu nemoć.

Ova prototipska situacija razotkriva proces od fundamentalne važnosti za dalji život i psihološki razvoj ljudske jedinke. Naime, sve predstave i riječi kojima će beba sama sebi objašnjavati tenzije u svom organizmu doći će od Drugog tj. od želje Drugog (majke). U engleskom jeziku se najbolje vidi podudarnost između ova dva termina – Other i M(other). Ovaj proces Lakan naziva OTUĐENJE. To je u suštini nametnut izbor koji Lakan u Seminaru broj 11 slikovito opisuje riječima pljačkaša – „pare ili život”. Ima li tu izbora? Jer, bez života, pare ništa ne valjaju.

Međutim, ni pozicija totalnog otuđenja u Drugom nije održiva, jer onda subjekt nije u mogućnosti da stvori bilo kakav identitet različit od onoga koji mu je nametnut. Totalno otuđenje znači totalnu pasivnost, a to je blisko nepostojanju tj. smrti. Od otuđenja je jedini spas ODVAJANJE. „Treći” faktor pomaže subjektu da se odbrani od totalnog utapanja u Drugom, od toga da bude samo igračka Drugom, najčešće majci. Lakan u Seminaru broj 17 govori o majci kao „krokodilu” koji drži dijete u čeljustima i samo što ih nije zatvorio. Vidjećemo kasnije, u detaljnijoj diskusiji, da neuspjeh intervencije trećeg faktora, najčešće oca, u tom procesu vodi ka psihozi.

Frojdova studija: Mali Hans

Najvažnija Frojdova studija koja se bavi formiranjem (muškog) identiteta je studija o malom Hansu. Ovu studiju slučaja Frojd koristi da bi obrazložio svoju teoriju o Edipovom kompleksu. Po Frojdu, Edipov kompleks je vezan za intervenciju oca u dualističku vezu između sina i majke. Frojd spekuliše da postoji snažna želja od strane (muškog) djeteta prema majci kojoj se otac nameće kao prepreka. Otac prijeti sinu i sin napušta ljubav prema majci i okreće se drugim objektima ljubavi (u društvenom kontekstu, zabrana incesta, egzogamija). Frojd formuliše te prijetnje oca kao „kastracione.” Međutim, ako se pažljivo pročita studija o malom Hansu, kako to na primjer radi u jednoj svojoj knjizi belgijski profesor Pol Verhege, vidi se da je malog Hansa bilo više strah od majke i da je majka više prijetila sinu nego otac. Ustvari, mali Hans se uopšte nije bojao oca nego majke. Interesantno je primijetiti da su svi očevi Frojdovih najpoznatijih neurotičnih pacijenata (i Dore i Čovjeka-Pacova i Čovjeka-Vuka) bili slabi, čak i bolesni, a da je majka predstavljala snažniju figuru. U osnovi, to znači da Edipov kompleks nije toliko problem koliko predstavlja rješenje nerazjašnjenog i teškog odnosa između djeteta i primarnog tj. prvog objekta ljubavi – majke. Već sam pomenuo Lakanovu odrednicu o majci kao „krokodilu.” I po tom pitanju donekle postoji razlika između Frojda i Lakana, jer je Frojd potencirao želju djeteta (sina), a Lakan želju majke. Lakan je tvrdio da je intervencija oca potrebna da bi se obuzdala želja majke tj. da bi se omogućio izlazak djeteta iz majčinske sjene.

Tu psihološki potrebnu intervenciju Lakan nije bazirao na ličnosti stvarnog oca nego na označitelju koji bi mogao da privuče želju majke i koji je Lakan nazvao „Ime-Oca.” Funkcija ovog označitelja je izuzetno važna, jer razotkriva djetetu da i majka kao predstavnica Drugog nije omnipotentna, sama sebi dovoljna, već da i kod nje postoji nedostatak. Taj nedostatak je važan za dinamizam cijele strukture, jer dozvoljava djetetu da se „odvoji” od Drugog od čije je želje (do tada potpuno) zavisio njegov život. I taj Drugi dakle ima „Drugog” i tako redom. Proces formiranja identiteta nije niti može biti zatvoren sistem.

Mala Hana?

Ako je mali Hans prototip za psihološki razvoj jednog dječaka, da li postoji prototip za psihološki razvoj djevojčice, na primjer Hansove sestre Hane? Frojd nije napisao ovakvu studiju slučaja i tek se pred kraj svog života počeo baviti pitanjima ženskog psihološkog razvoja. Kada je pisao studiju o malom Hansu (1909), još uvijek je mislio da je psihološki razvoj male djevojčice podudaran sa psihološkim razvojem malog dječaka, samo treba zamijeniti uloge – što je za dječaka otac, to je za djevojčicu majka.

Međutim, jasno se vidi da ovdje nešto ne štima, jer majka rađa i dječaka i djevojčicu i ona je i za jedno i za drugo primarni objekt ljubavi. Dakle, kako i zašto dolazi do promjene u izboru objekta kod djevojčica tj. do izbora objekta suprotnog pola – od ljubavi prema majci-ženi do ljubavi prema muškom polu. Frojd jednostavno nije imao dovoljno dobar odgovor na ovo pitanje. Negdje pred kraj života tridesetih godina XX vijeka na jednom predavanju se čak i zapitao Was will das Weib? (Što žena želi?). Frojd je tvrdio da se djevojčica razočarava u majku kad shvati da majka nema ono što je Frojd vidio kao simbol moći i tada bira oca (muškarca) koji ima ono što majka nema.

Lakan naravno ne prihvata Frojdovu patrijarhalnu orijentaciju i nastoji da objasni ovaj prelaz kod djevojčica na drugi način. Lakanova početna pretpostavka se bazira na ideji da organizam teži da se zaštiti od prevelikog uživanja tj. prevelike tenzije. Prevelika tenzija znači smrt.Totalno uživanje (Lakanov termin je jouissance) je strukturalno nemoguće jer znači kraj živog bića. Kao što smo vidjeli na početku ovog predavanja, beba se nalazi u milosti i nemilosti želje Drugog (majke) i predmet je uživanja ovog Drugog. To uživanje Drugog donosi sa sobom veliku dozu anksioznosti (tjeskobe). Ova tjeskoba se može umanjiti samo umanjivanjem uživanja i stvaranjem zaštite od želje Drugog. Zaštitu o kojoj se ovdje radi i dječak i djevojčica mogu naći i nalaze (u svim slučajevima nepsihotičnog psihološkog razvoja) u figuri oca tj. u Imenu-Oca. Važno je napomenuti da Lakan govori o funkciji oca, a ne o stvarnoj osobi. „Otac” ne mora biti stvarni otac djeteta, nego bilo koja osoba ili označitelj (npr. zanimanje, hobi) koji zaokuplja majčinu želju i olakšava pritisak na dijete. U datoj situaciji dijete se usmjerava prema ocu ili „Trećem” iz želje da se odvoji od uticaja Drugog (majke) i to važi podjednako i za djevojčice i dječake. Stoga nije neophodno u spekulaciju uvoditi anatomske (biološke) detalje. Frojd je, kako tvrdi profesor Verhege, bio uvjeren da je primarna anksioznost kod bebe izazvana odsustvom Drugog (kada je majka bila premalo sa djetetom), a dok je Lakan tvrdio upravo suprotno, primarnu anksioznost izaziva prisustvo Drugog (kada je majka previše sa djetetom). Kliničke studije potvrđuju da je Lakan bio u pravu.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (V): Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Kineski je jezik od starine s takvom pluralnom konstrukcjom računao, štedeći lokalne senzibilitete i pored nesumnjive centralizirajuće i univerzalizirajuće funkcije ne jezika nego pisma i pisanog mandarinskog jezika. Specifično pismo koje neki smatraju ideogramskim dok mu drugi stručnjaci ovo svojstvo spore (Viviane Alleton), omogućuje da se pismeno razumiju i svi oni koji se inače u prostranom kineskom svijetu (što donedvano i još umnogome uključuje i japanski) ne razumiju usmeno. U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti. Takva organizacija doduše (kao i drukčije organizacije znanja i pismenosti) uključuje naglašenu klasnu dimenziju, dok je obrazovanje privilegija i prerogativ moći i vlasti. Ali pitanje prevođenja između kineskih govornih jezika se onda ne postavlja (jer svi pismeni vladaju mandarinskim), ili se postavlja drugačije nego kod evropskih jezika. Stoga se i razumevanje prevoda s jednog jezika na drugi ne javlja sve do dolaska jezuita u Kinu u 16. stoljeću. Oni su počeli prevoditi evropske znanstvene knjige na mandarinski i mandarinske klasike na evropske jezike, i otvorili prevodilačke škole. Tako je prevođenje na kineski a kasnije i japanski u jugoistočnoj i istočnoj Aziji postepeno postalo književni i naučni žanr po sebi, jer se radilo o prevođenju ne samo određenog teksta, nego i njegovog konteksta. Ovo je prevodioca činilo koautorom, budući da se on/a upisivao direktno u tekst sa svojim objašnjenjima, proširenjima, dopunama i komentarima o kulturi, povijesti i kontekstu, kao i lokalnim fantazmima o njima, iz kojih se prevodi. Sinolog Jean-François Billeter to, već i u samom mandarinskom, smatra skrenutim prevođenjem (traduction par voie détournée). U takvim okolnosima, gdje se radi o udaljenim kulturama, nije moguće prevoditi rečenicu po rečenicu niti misao bez njenog cjelokupnog svjetonazora. To može biti na uštrb preciznosti, ali koji drugi način prevođenja nije također žrtvovao preciznost ili druge elemente originala? Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to ,,nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svijetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja. Kineski poslovičan pragmatizam i praktičnost učinili su da se ovakav pristup priznatoj i prihvaćenoj mnogojezičnosti pa i transjezičnosti i heteroglosiji ne pretvori u problem nego u posebnu disciplinu i žanr, za koje je trebalo veliko obrazovanje, otvorenost pa i kozmopolitizam. Naravno, ovakve situacije poznajemo i između ,,zapadnih” i drugih jezika, samo što se ne pitamo uvijek o njima i o dosegu nihove kreativnosti. Danas u trans-kineskim urbanim sredinama tamo gdje su tehnologije umjetne inteligencije rasprostranjene i visoko razvijene a gdje se redovno (osim u Hong Kongu i u Singapuru) slabo govori engleski a još manje ikoji evropski jezik, svaki je pojedinac opremljen nekim od prevodilačkih programa, pismenih ili usmenih, na svom telefonu i odmah ga pruža strancu, primajući prevod isti čas. To čini razgovor mogućim čak i kad zajedničkog jezika nema, i svi su ga u svojoj otvorenosti željni. Takav odnos prema stranom jeziku i strancu je i stvar obične pristojnosti, gostoljubivosti i dobronamjernosti, premda može stvoriti i komične nesporazume vezane za kulturne stereotipe. A takav odnos kineski jezik nosi u sebi, i nadograđuje ga u novim tehnologijama.

Kako kineski intelektualci danas pišu na kompjuteru svoje  mandarinske tekstove koji zahtijevaju na hiljade znakova a ne tastaturu od tridesetak slova? Pišu ih… na pinyinu (kineskoj zvaničnoj latiničnoj transkripciji). Za rječ napisanu na pinyinu može biti više opcija sa različitim značenjima. Program autoru odmah daje izbor između različitih riječi, on ili ona bira odgovarajuću, i završeni se dio teksta na ekranu pojavljuje na mandarinskom sa svim znakovima kineskog pisma. Tako kineske spisateljice i pisci rade i žive istovremeno u bar dva sistema pisanja i dva koda, a da to ne narušava njihovu autonomiju ni suverenitet. Usvajanje drugog pisma i koda mišljenja ne smatraju osiromašenjem, naprotiv, to ih obogaćuje. Slično je (mada drukčije) i u drugim jezicima koji raspolažu sa više pisama, recimo sa hindijem i urduom u Indiji koji u svom govornom obliku donedavno zvanom hindustani (vidi dalje) mogu svoj zajednički jezik pisati na devanagariju ili na pismu izvedenom iz perzijskog. Dok je Ataturkov prisilni prelaz na latinicu Turcima oduzeo historijsku dubinu jezika u tome što samo stručnjaci mogu čitati stare tekstove na arapskom pismu. I to su sve politike prevođenja sa filterom (Naoki Sakai) u kojima nešto prođe a nešto (drugo) bude zapriječeno.

J-F. Billeter ima i dobro tumačenje o ključnom elementu u različitim kulturnim kontekstima kineskih (a često i inače azijskih, izvan islama) i zapadnih jezika koji interveniraju u samom registru prevoda: ,,Mi usklađujemo glagol sa subjektom rečenice, što nas navikava da ih smatramo usko povezanima i da pretpostavimo kako svaka akcija ima nekog agensa. Po našem shvaćanju, uvijek je potrebno da neko ili nešto djeluje. U kineskom, djeluje, bez ičega i ikoga. Glagol je autonoman, nije mu potreban gramatički subjekt. Kad mu nešto prethodi, to nije subjekt, nego jedna tema, tj. neka riječ koja pokazuje povodom koga ili čega ‘djeluje’. Umjesto ‘ptice crvkuću’, imamo dakle, ‘ptice, to cvrkuće’ ili još kraće ‘ptice: cvrkut’. Kineskom glagolu čak nije potrebno nijedno ‘to’ da bude aktivan. ”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo