PERVERZIJE
Perverzija je, dakle, u pogledu strukture, nešto između psihoze i neuroze. U perverziji je Zakon samo u naznakama. Ustvari, po Lakanu, suština perverzije je da subjekt pokušava da na strogo kontrolisan, ograničen i narcistički način navede postojeći Simbolički poredak da Zakon konačno uspostavi. Sve subjektove aktivnosti su usmjerene u tom pravcu. Subjekt kao da se pita „što mogu da uradim da bih sam postavio svoje granice, granice koje će mi omogućiti da formiram svoj identitet”? Lakan se slaže sa Frojdom da se mehanizam koji formira strukturu perverzije može nazvati odbacivanje (disavowal) . Drugim riječima, subjekt zna da je nešto istina, ali se pretvara kao da ne zna. Za razliku od potiskivanja koje se tiče neke misli kojoj se zabranjuje ulazak u svijest, odbacivanje se odnosi na percepciju nečega što postoji i sastoji se od pretvaranja da se ne vidi ono što je pred očima. Tako Frojd kao primjer odbacivanja navodi stavove malih dječaka koji plašeći se od kastracije tj. da će im neko oduzeti organ uživanja odbijaju da priznaju da postoje bića bez tog organa (majka, sestre, itd.) Dakle, oni znaju da uživanju može doći kraj, ali to saznanje odbijaju da prihvate.
To i jeste suština fetišizma. Fetiš je ustvari objekt kojim se pokušava opovrgnuti postojanje ograničenja uživanja i zadovoljstva. Tako je na primjer Slavoj Žižek na svom predavanju u KIC-u u aprilu prošle godine naveo primjer prijatelja kojem je žena umrla, a koji je prihvatio činjenicu njene smrti bez prevelike emocionalne napregnutosti što je izazvalo čuđenje kod mnogih prijatelja, uključujući i samog Žižeka. Međutim, ono što oni tada nisu primijetili je da je taj čovjek, kad god bi pričao o ženi, u rukama držao malog hrčka koga su žena i on zajedno odgajali. I tako, kada je hrčak uginuo, on je imao nervni slom i pokušao samoubistvo. Dakle, hrčak je igrao ulogu fetiša kojim se Žižekov prijatelj branio od saznanja da je njegova žena zauvijek nestala tj. od posljedica smrti drage osobe.
Fetišem se može smatrati sve što stabilizuje neku psihološku situaciju i postavlja granice koje omogućavaju uravnoteženo psihološko funkcionisanje. Paradoks perverzije je u tome što u perverziji, za razliku od neuroze, sam subjekt mora smisliti način i sprovesti u djelo aktivnosti koje će navesti Drugog da uspostavi granice. Drugim riječima, kao što pokazuju kliničke studije, perverzni subjekt je sklon realizaciji svojih fantazija u kojima i on i drugi igraju strogo zacrtane uloge. Ono što čini perverznu strukturu bizarnom je neprestano ponavljanje jednog te istog scenarija. To se posebno vidi u strukturi mazohizma (koga uz sadizam, fetišizam, voajerizam i egzibicionizam, Lakan ubraja u primarne manifestacije perverznog subjekta).
MAZOHIZAM U POLITICI
Moj naučni rad o mazohizmu u političkom ponašanju će ovih dana biti objavljen u renomiranom međunarodnom naučnom časopisu za oblast primijenjene psihoanalize. U tom radu sam definisao mazohističko političko ponašanje kao svako političko ponašanje u kojem sudionici svojevoljno traže bol i patnju usmjerenu prema njima samima da bi ostvarili svoje političke ciljeve. Ono uključuje svojevoljnu odluku da se ugrozi sopstveni život i sloboda, a što se tiče konkretnih primjera, mislim na čitav niz društvenih pojava od štrajka glađu i bombaša-samoubica do političkih fenomena „bjekstva od slobode” koji se sve češće sreću i u najrazvijenijim zemljama.
Lakanova teza u pogledu mazohizma je da on označava napor koji subjekt čini da uspostavi prijeko potrebne zakonomjernosti tamo gdje ih ranije nije bilo. Drugim riječima, može se zaključiti da je mazohističko ponašanje ustvari jedna vrsta provokacije da se napravi autonoman politički prostor koji do tada nije postao tj. nije mu bilo moguće/dozvoljeno da postoji. Zbog toga je i sam mazohista prinuđen da stalno ponavlja svoje aktivnosti jer se zakonomjerna, identitetska struktura koja mu je potrebna ne može stabilno uspostaviti na način koji je on ili ona odabrao da je stvara. Naravno, ovdje se radi o strukturama dugog trajanja, pa tako na primjer u slučaju jednog kolektiva ili zajednice govorimo u strukturama koje uključuju nekoliko generacija. Slično je i na individualnom nivou jer studije slučaja koje navode poznati psihoanalitičari pokazuju da uzrok mazohizma treba tražiti u neuravnoteženim i generalno „lošim” odnosima između djeteta i njegovog prvog staratelja (najčešće majke). Na primjer kada se majka ponaša prema djetetu na kapriciozan način, pa dijete nikada ne zna čak ni kako da privuče majčinu pažnju, ako već ne može ljubav.
MAZOHISTIČKA STRUKTURA
Lakan, koji o mazohizmu najdetaljnije govori u Seminaru broj 10, seminaru posvećenom tjeskobi, se ne slaže sa Frojdovom klasifikacijom mazohizma u tri tipa: erotogeni, ženski i moralni. Lakan tvrdi da postoji samo jedna struktura mazohizma koja nije vezana bilo za seksualnost, bilo za moral, bilo za pol, koja čini da je u svojoj suštini mazohističko ponašanje na strani aktivnosti, a ne, kako ga je vidio Frojd, na strani pasivnosti. U neku ruku, može se reći da mazohista sam organizuje svoju predstavu i određuje uloge, čak i onima koji trebaju da ga muče. Mazohizam se, kaže Lakan, ne tiče toliko bola i patnje koliko potrebe za kontrolom.
Jasno se to vidi na slučaju osobe čije je prezime odabrano od strane njemačkog istraživača Kraft-Ebinga da označi cijeli fenomen: Leopold fon Saher-Mazoh. Saher-Mazoh je u svom životu, kao i kroz glavne likove svojih knjiga, manifestovao mazohističko ponašanje. Ko je, međutim, odredio kako treba da izgleda i da se ponaša osoba koja će ga mučiti? Opet on sam. Zašto njegova „Venera” treba da nosi baš krzno, a ne neki drugi vid odjeće? Njegov najpoznatiji roman nosi naslov „Venera u krznu,” a kasnije je to dovelo da krzno postane simbol odjevanja mučiteljica svih erotogenih mazohista koji, i pored toga što ih drugi muči, uvijek svoje mučenje do tančina isplaniraju.
Kako kaže Teodor Rajk, Frojdov student koji je napisao veliku studiju o mazohizmu, postoje tri nedjeljive komponente mazohističkog ponašanja – 1. unaprijed izmišljena fantazija, 2. faktor iščekivanja, i 3. demonstrativni aspekt, što znači da se sve uvijek radi za neke svjedoke. Svaki mazohista traži publiku, bez publike njegov ili njen čin potpuno gubi smisao. Zato su mazohizam i narcizam (ljubav ili veličanje samog sebe) uvijek tijesno povezani, iako to na površini i ne izgleda baš tako (na primjer u slučajevima bombaša-samoubica).
MAZOHIZAM I SADIZAM
Lakan ne prihvata tvrdnju koju je prvi iznio Kraft-Ebing, a koju je ponovio i Frojd, da je mazohizmu suprotnost sadizam, i da su sadista i mazohista idealan par. To se samo tako čini, ukoliko nema udubljivanja u mazohističku dinamiku. Jer ono što pokazuju psihoanalitičke studije je da je primarna želja mazohiste da kroz kontrolu čitave situacije navede Drugog da nametne pravila koja mazohista sam želi da postavi. Dakle, Drugi je u ovom slučaju manje-više igračka u rukama mazohiste.
Jasno je odmah da sadista ne bi prihvatio da bude bilo čija igračka, jer suština sadizma je nametanje sopstvenih pravila Drugom. Sadista se donekle poistovjećuje sa Drugim koji nameće pravila i zbog toga imamo na djelu čitav niz surovosti i različitih vrsta tortura kojima se on koristi. Međutim, ono što spaja i mazohizam i sadizma i što ih čini perverznim strukturama subjektivnosti je to što im je cilj da izazovu tjeskobu, tj. anksioznost kod Drugog. Kao što pokazuju slučajevi sadizma, i to ne samo u knjigama markiza de Sada, nego i u široj društvenoj sferi, sadista želi da kroz svoje postupke, kako kaže Lakan, izoluje, tj. učini vidljivim i oskrnavi objekat koji je uzrok želje Drugog. On želi da dominira Drugim do te mjere da mu uzme ono što mu čini život vrijednim življenja, najveću dragocjenost u životu, ono što za njega predstavlja najdragocjeniji objekt. Primjer mučenja Ibrahima Čikića kojemu su mučitelji tvrdili da mu u drugoj sobi, iz koje su se čuli ženski krici i vrisak djeteta, siluju ženu i sestru i kolju sina, je stravičan primjer sadističkog djelovanja i perverzne strukture subjektivnosti u crnogorskoj i balkanskoj nedavnoj ratnoj prošlosti.
(Kraj)